Kada se u studenom prošle godine u hrvatskim i svjetskim kinima počeo prikazivati film „Konklava“ pisalo se kako se u tom filmu na vrlo vjeran način opisuje proces izbora novog pape, sa svim spletkama i podjelama unutar crkvenih tijela koje taj proces donosi. Kako će se šest mjeseci kasnije, nakon smrti Pape Franje, taj proces zbivati u Vatikanu, i te kako je preporučljivo pogledati taj film. Tim povodom, britanski Guardian razgovarao je s nekoliko eksperata koju su pojasnili koliko film odgovara onome što se u vrijeme izbora novog pape doista zbiva unutar Vatikana.

Konklava je skup kardinala koji se okupljaju u Sikstinskoj kapeli u Vatikanu kako bi izabrali novog papu. U filmu se prikazuje kako se unutar zatvorenih vrata Sikstinske kapele kardinali iz cijelog svijeta bore se za najmoćniju poziciju unutar Crkve, kroz ritual koji se prakticira stoljećima. Kardinal Lawrence (Ralph Fiennes) zadužen je za ovu ključnu konklavu. Među kandidatima se ističu ambiciozni kardinali Bellini, Trembley, Tedesco i Adeyemi, pri čemu svatko krije tajne koje bi im mogle uništiti šanse za izbor. Kako šokantne istine izlaze na vidjelo, a političke igre preuzimaju kontrolu, Lawrence se suočava sa sve većim sumnjama u svoju vjeru i svrhu. Kada otkrije da je i pokojni papa skrivao mračne tajne, suočava se s nezamislivim otkrićem koje će promijeniti sve. Film je imao osam nominacija za nagradu Oscar, a dobio ga je u kategoriji najboljeg adaptiranog scenarija.

U razgovoru za Guardian, Kathleen Sprows Cummings, povjesničarka katoličanstva na Notre Dameu, rekla je „Mnogi detalji prikazani su točno. Film jako dobro prikazuje ambiciju ljudi koji imaju snažne osjećaje prema crkvi i njenim potrebama“. S njom se složio i Bill Cavanaugh profesor katoličkih studija na fakultetu DePaul koji je rekao da film točno prikazuje mnoge događaje.

Opisujuće detalje filma Kathleen Sprows Cummings kazala je kako film daje točan dojam što se tiče razgovora koji se vode prije konklave dodajući „Bit će večera, bit će okupljanja u sobama… Bit će razgovora o tome tko koga podržava, ima li neki kandidat većinu, postoji li favorit. Sve se to doista događa“.

Što se tiče prikaza odnosa među kardinalima koji se, prema prikazanom u filmu, dijele na konzervativne i napredne, po Cavanaughu je to prikazano uz malu dozu pretjerivanja. „Kardinali se ne dijele jasno na napredne i konzervativne timove. Generalno govoreći, njihovi su odnosi raznoliki“.

Ono što, po Cavanaughu, u filmu ne odgovara istini je važnost kardinala Beniteza (Carlos Diehz), meksičkog kandidata koji je izabran za kardinala u tajnosti. On je izabran za kardinala pred papinu smrt te, kako film prolazi, postaje sve važniji lik. Tu se film referira na povijesne događaje koji su se posljednji puta dogodili 2003. godine kada je Ivan Pavao II. izabrao 31 kardinala, od čega je jedan izabran u tajnosti (“in pectore”). Naime, onoga kojega je papa odabrao “in pectore” ne obvezuju nikakve kardinalske dužnosti niti uživa ikakva kardinalska prava budući da nije objelodanjeno njegovo ime. Tek kada papa objavi njegovo ime, vezan je istim pravima i dužnostima kao i svi drugi kardinali.

„Nije moguće da bi se kardinal izabran u tajnosti mogao pojaviti na konklavi i reći ‘Evo me, došao sam kako bih glasovao’. Kardinal nema kardinalska prava sve dok se ne objavi njegovo ime“, objasnio je Cavanaugh. Ujedno, on smatra da scena pri kraju filma, kada je Sikstinska kapela bombardirana, prilično neuvjerljiva, ali se slaže s idejom filma po kojoj nikada ne znaš kakva je osoba koju se u konačnici izabere za papu.