U zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella prvi put će se na scenu postaviti ‘Cyrano de Bergerac’ Edmonda Rostanda, a premijera je 15. travnja. Cyrano de Bergerac stvaran je lik, bio je znameniti pjesnik i mačevalac iz 17. stoljeća, a ovaj roman u stihovima prikazuje najvažnije događaje iz njegova života, prije svega nesretnu ljubav prema lijepoj Roksani, za koju je vjerovao da ga odbija njegov veliki nos i zbog čega je umjesto toga pomagao svom mladom pomoćniku Christianu de Neuvielletteu da osvoji njezino srce. Prvi put će taj tekst raditi i makedonski redatelj Aleksandar Popovski, koji je u Gavelli radio već nekoliko puta.

Posebno se ističu njegovi „San Ivanjske noći“, koji je tijekom osam godina odigran gotovo 150 puta, zatim „Peer Gynt“, „Kralja Rikard III“ i „Antigona“ te „Odiseja“ u međunarodnoj suradnji pet teatara i dva festivala. U ovoj produkciji „Cyrana“ dramaturg je Dubravko Mihanović, scenograf Vanja Magić, a kostimografkinje Marita Ćopo i Mia Popovska. Cyrano je Ozren Grabarić, Christian je Kristijan Petelin, a Roksana je Lara Nekić. Igraju još Boris Svrtan, Ivan Simon, Darko Stazić, Dijana Vidušin, Marko Petrić i Natalija Đorđević.

Redatelj Aleksandar Popovski rođen je 1969. godine u Skoplju u Sjevernoj Makedoniji. Na Sveučilištu Sv. Kiril i Metod diplomirao je kazališnu i filmsku režiju. Sa svojim je filmovima sudjelovao na brojnim festivalima, a u kazalištu je prvi put režirao 1992., tekst Dejana Dukovskog „Div i sedam patuljaka“. Popovski je predstave postavio na scenama u Sjevernoj Makedoniji, Danskoj, Srbiji, Sloveniji, Italiji, Švedskoj, Grčkoj, Austriji, Turskoj… Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za svoj rad, od kojih se izdvajaju tri Sterijine nagrade, nagrada Ardalion i nagrada Zlatni smijeh.

NACIONAL: „Cyrano de Bergerac“ se u Gavelli radi prvi put, kako je došlo do toga da se radi baš taj naslov?

To je ideja koja postoji već šest-sedam godina. To je jedan od mojih omiljenih junaka na nekoj listi koju imam u glavi, uz Peera Gynta.

NACIONAL: Zašto?

Zato što je Cyrano spoj poezije i vještine. Volim i Don Quijotea, ali Don Quijote ima samo taj sanjalački dio koji mi se sviđa. On kao ratnik je totalno nesposoban. Cyrano je, s druge strane, itekako sposoban, svi ga se boje, odlično barata mačem, a zna i s riječima. To mi se činilo kao potpuni junak, dugo sam se bavio time zato što sam oduvijek želio napraviti predstavu o poeziji, o tome kako se jedan čovjek bori u ovom današnjem nepoetičnom vremenu, agresivnom. Buka je danas primarni zvuk koji čujemo i koji slušamo. Zato sam htio da jedan fenomenalni čovjek govori u stihovima, to me dugo okupiralo.

NACIONAL: Kakva su vam iskustva s tekstom? Jeste li ga radili ikad prije?

Nisam, i meni je prvi put da radim „Cyrana“, kao i Gavelli.

NACIONAL: Spomenutog „Peera Gynta“ ste radili, i to baš u Gavelli.

Jesam, time sam ostvario jednu od svojih želja. Druga je upravo „Cyrano“. S Ozrenom Grabarićem imam suradnju koja podrazumijeva neprestano istraživanje i traženje novog izazova. Pokušavamo ne ponavljati stvari koje smo već usvojili. Nakon „Rikarda“, koji je bio posljednja predstava koju smo radili u Gavelli, smatrali smo zanimljivim raditi ovakvog jednog kompletnog lika kao što je Cyrano.

NACIONAL: S Grabarićem ste radili i „Peera Gynta“, je li ciljano to da radite s istim glumcem? Nije to toliko često, ali je zanimljivo.

To su stvari koje se događaju, čovjek se jednostavno spoji s određenim ljudima po pitanju zajedničkog svjetonazora u kazalištu. U Makedoniji sam dosta radio s Nikolom Ristanovskim, s Nebojšom Glogovcem u Srbiji. S Ozrenom je ta suradnja najdulja. Važno mi je tako raditi jer se u ovakvom tipu suradnje mogu razviti i ja kao redatelj i glumac koji sa mnom radi. Mogu si postaviti novi izazov, novi zadatak. Kako dosta komuniciramo i izvan kazališta, iako su to razgovori o kazalištu jer je to tema koja je nepresušna, onda uvijek tražimo nove načine i nove izazove.

NACIONAL: Znači li to da ste se promijenili kao redatelj?

Ja se nadam da se mijenjam, ne volim ostati na istim pozicijama, zato mijenjam države, gradove i kazališta u kojima radim. Ta odisejska forma za mene je jako poticajna. Moja omiljena tri redatelja su – Alisa, Hamlet i Odisej. Ta struktura putovanja, nove prepreke, to je za redatelja specifično i zanimljivo.

NACIONAL: Kad je riječ o „Cyranu“, slijedite li original ili ste ga prilagođavali?

U priličnoj mjeri slijedimo original, trudio sam se zadržati originalnost u strukturi, postoje male intervencije, ali pratimo original zato što mislim da publiku pomalo hvata panika ako joj ponudite jedan naslov pa ga vi u potpunosti izmijenite i proizvedete nešto sasvim drugačije.

NACIONAL: Mislite da ne traže nešto suvremeno u klasiku?

Pa, sigurno traže, ali pitanje je kako gledate na klasike. Predstava može imati pomalo od oba svijeta. Ja oduvijek mislim da jedno i drugo idu zajedno i da u toj suradnji ne treba nitko nastradati. Mislim da klasika i suvremeni pristup idu ruku pod ruku.

NACIONAL: Zašto vi volite raditi klasike?

Zato što klasični tekstovi imaju neku dubinu i širinu, što ne mogu uvijek pronaći u suvremenim tekstovima. No moram priznati da sam fasciniran načinom pisanja Mate Matišića, on je fenomenalan. Rijetko se nađe suvremen pisac kod kojeg sam pročitao tako jaku rečenicu, s tolikom dubinom.

Ja zapravo putujem između klasičnog i suvremenog, tražim suvremeni tekst, ali u klasici pronađem nešto što me više privuče. Klasika ima taj neki romantizam u sebi koje je ovo današnje vrijeme izbrisalo. Danas romantične, patetične stvari odbacujemo kao neprihvatljive, a mislim da si zapravo ne dozvoljavamo ući u taj prostor, u njemu je veliko bogatstvo. Kazalište jest između ostalog prostor romantike i patetike, kad ga očistimo od toga i kad ono postane samo surova stvarnost, čini mi se da ima samo jedan ton.

NACIONAL: Dakle, vi niste jedan od onih umjetnika koji smatraju da kazalište mora biti oštro, politički ili društveno angažirano, nabrijano?

Pripadam generaciji koja je počela i obrazovala se upravo na takvom kazalištu, ja sam studirao 1990-ih. Ako gledamo povijesno, od pada Berlinskog zida do kraja 1990-ih uglavnom su se rušili politički sustavi, razni tabui… Rušilo se.

NACIONAL: Nije to loše, to je publici privlačno.

Apsolutno! To je i bilo zabavno u nekoj mjeri, ali problem je u tome što su svi nastavili rušiti, pa smo sad u fazi kada mnogi misle da je rušenje dominantno stanje. Ja sebe više volim smatrati kreatorom, a ne rušiteljem. U fazi sam koju bih nazvao konstrukcijom kazališta, a ne njegovom destrukcijom. Nedavno su mi u restoranu donijeli dekonstruiranu pitu od jabuka. Rekao sam si, kad su mi već donijeli takvu pitu, pobjeći ću maksimalno od tog svijeta i idem u konstrukciju. Volio bih kreirati, a ne rušiti, na drugim je generacijama da ruše.

NACIONAL: Kad smo kod kazališta, ovo je lektirni naslov koji će sigurno biti zanimljiv školama i dolazit će mladi. Jesu li njima privlačni takvi naslovi, što mislite? Kako oni danas gledaju na kazalište?

Sve ovisi o tome kako im se nešto servira. Unatoč tome što je „Cyrano“ lektirni naslov, ova će predstava biti daleko od lektire. Ovo što će vidjeti nalazi se i u serijama „Euforija“ ili „Adolescencija“, nismo mi daleko od toga. Sve ovisi o pristupu materijalu i tome koliko je taj materijal osuvremenjen. Prava mjera je najvažnija i mislim da će ovo biti jako uzbudljivo.

NACIONAL: Tema romana je zanimljiva, posebno danas – ljubav bez obzira na sve ili unatoč svemu.

Danas pogotovo, kad su mladi nevjerojatno opterećeni izgledom. Nos, oči, uši, sve mora biti savršeno, da se ne spuštam niže. To je u fokusu. Kako to pobijediti? Mislim da je to i zbog toga fantastična tema za njih.

NACIONAL: Kad odaberete neki tekst koji želite postaviti na scenu, kako to izgleda? Kakav je taj proces? Ponovo čitate i već zamišljate scenu, odaberete glumce ili kako?

To je za mene najljepši proces, proces zaljubljivanja. Čitajući tekst pronalazim nešto što me zanima, neke sam tekstove radio prije 10-15 godina i kad ih čitam danas, posve drugačije ih doživljavam. Vrata otprije su se davno zatvorila, sada su otvorena neka nova. Sve ovisi o trenutku i okolnostima. Uvijek tražim vrata kroz koja prolazim, kao Alisa koju sam spomenuo. Kad uđeš u taj tekst, počinješ prepoznavati u kojem si svijetu, počneš prepoznavati rečenice koje ti nešto znače, počnem zamišljati svijet u kojem bi se ta predstava trebala postaviti. Glumci su mi jako važni. Spomenuo sam Ozrena, ali moram govoriti i o cijeloj mladoj sjajnoj generaciji glumaca u Gavelli koju će publika vidjeti. Kristijan Petelin, Lara Nekić, Ivan Simon, Matija Gašpari, Marko Petrić. Fantastični mladi glumci. Dijana Vidušin, mislim da je ona, kao Obelix kad je pao u bačvu s čarobnim napitkom, pala u bačvu punu talenta. To je jedna od najtalentiranijih glumica koje sam ikad sreo. Prvi put radim s Natalijom Đorđević, jako je zanimljiva, drago mi je da su s nama i Darko Stazić, Boris Svrtan s kojim sam dugo priželjkivao raditi, i Ranko Zidarić. Taj proces je sjajan.

NACIONAL: I glumci uglavnom kažu da su im probe najzanimljiviji i najdraži proces rada na predstavi, zato što puno nauče o sebi i istražuju.

To je istina, zato što se kroz rad upoznajemo i otkrivamo neke nove stvari i nova značenja teksta. Možda zvuči kao kliše, ali dugo nisam ovako uživao kao radeći na „Cyranu“. Ogromna je privilegija da se čovjek može dva mjeseca baviti ovakvim tekstom.

NACIONAL: Što vam je u fokusu kad govorimo o predstavi „Cyrano“?

Predstava je kao i muzika. Muziku ne možete objasniti, čujete je, osjećate. Taj ton u vama budi emociju pa se ili rasplačeš ili razveseliš, razljutiš, svejedno. Ja predstave gledam kao muziku, ne mogu ih definirati niti ih trebam definirati. Dakle, ima taj jedan trenutak kad Roksana prepozna da joj je pisma slao Cyrano. Ona mu kaže: „To ste bili vi.“ On njoj kaže: „Nisam.“ Ona kaže: „Vi ste me voljeli.“ A on joj odgovara: „Nisam vas volio, ljubavi.“ Nije li to genijalno? To je jedno nerazumijevanje oko toga tko koga voli, u koga su zaljubljeni, koliko te to definira kao čovjeka. Naši su odnosi jedno ogromno bogatstvo koje je podložno svim upozorenjima o otuđenju i sličnim alarmima. U svemu tome ne treba zaboraviti da je ljubav jedna jako lijepa stvar i da je treba potencirati. Nije točno da je sve grubo, strašno, postoji ljubav, itekako postoji.

NACIONAL: Učite li iz svake nove predstave koju radite? Što ste naučili iz ovog procesa?

Samom sebi uvijek, pri svakom novom procesu, postavim izazov. U ovoj je predstavi izazov bio taj stih, način kojim se govori u stihu. Isto tako taj mir u odnosu na tekst i materijal, želio sam vidjeti koliko on toga može donijeti. To vam je kao s plivanjem. Manje-više svi znaju plivati, manji broj ljudi zna roniti, a samo majstori znaju roniti i u dubinama naći bisere ili blago. Za to je potrebna vještina, ali i ekipa, tim koji će ti pomoći da se spustiš do dubina. Meni su ovdje bile zanimljivo upravo te dubine, otkrivanje puno toga u dubinama, taj eho koji dolazi iz teksta, kao i ono što možemo danas ponuditi kroz taj tekst.

NACIONAL: Rekli ste da vam je postavljanje „Cyrana“ bila velika želja, osjećate li sada zadovoljstvo?

Osjećam veliko zadovoljstvo, poseban je osjećaj. Ovo je moja 71. predstava. Koliko god se pravio da mi je svejedno koliko sam predstava režirao, naravno da mi ne može biti svejedno, velika je to brojka. Znam da postoje predstave, svakih pet-šest godina, koje su mi otvarale neka vrata, koje su me dizale na bilo kakav način, zbog kojih sam otišao na veće dubine. Ovo je sigurno predstava koja mi je važna, već sad to osjećam i prije premijere, osjećam energiju, jednostavno se s njom dogodilo nešto posebno. Mogu se praviti da sam lažno skroman, ali u mojim godinama i s mojim iskustvom jednostavno znam da sam pogodio.

NACIONAL: I kakav je osjećaj?

Jako dobar, kao da letim. To je muzika, čujem taj ton. Hvala Bogu da mi je dao mogućnost to prepoznati. To je kao kod Mozarta i Salierija, čuješ ton i znaš da je ta neka nota, neki kažu Božja, to je nešto izvanzemaljsko. Ja kazalište doživljavam kao muziku, kao nešto što komunicira i horizontalno i vertikalno.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi nakon Gavelle?

Nakon Gavelle ponovo radim u Budimpešti, to je već treća predstava koju radim u Nacionalnom kazalištu. Ondje sam radio „Majstora i Margaritu“ i „Don Juana“, a sad ću raditi „Candidea“.

NACIONAL: Dakle, sve klasici.

Tako je. S tim da moram reći da je ovo drugačiji „Candide“. Upoznao sam jednog sjajnog dramaturga iz Beograda, s kojim surađujem na drugoj predstavi. Neće biti „Candide ili optimizam“, nego „Candide ili radikalni optimizam“. Naš će se Candide od optimizma liječiti kod psihijatra, malo smo ga osuvremenili.