Autentični dnevnički zapisi Ante Matijace i njegovo poznanstvo s Nikolom Teslom, Alidi Bremer bili su osnova za novu knjigu ‘Tesla ili Zatvaranje krugova’ koja je upravo prevedena na hrvatski jezik. Autorica će je predstaviti na Festivalu svjetske književnosti 4. rujna u Zagrebu

Neobično prijateljstvo Ante Matijace i slavnog Nikole Tesle, temeljeno na razgovorima o znanosti, životu, vjeri, sveslavenstvu i budućnosti čovječanstva, tema je nove knjige Alide Bremer ”Tesla ili Zatvaranje krugova” koju službena povijest nije zabilježila. Prije rastanka, Tesla mu povjerava nacrt za ”oružje mira”, ali i zadatak da pronađe njegov izgubljeni portret. Godinama poslije Alida Bremer kreće u svoju potragu za tim tragovima. U rukama drži autentične dnevničke zapise Ante Matijace iz kojih je nastao ovaj roman, u izdanju Frakture. Upravo prevedenog s njemačkog na hrvatski jezik, autorica će ga predstaviti na Festivalu svjetske književnosti 4. rujna u Zagrebu.

Alida Bremer rođena je u 1959. u Splitu, a živi u njemačkom gradu Münsteru. Nakon što je u Saarbrückenu doktorirala, niz je godina radila kao znanstvena suradnica, visokoškolska docentica i lektorica na sveučilištima u Münsteru i Gießenu. Od 2014. je samostalna i slobodna spisateljica i prevoditeljica. Inicirala je i vodila niz projekata posvećenih promociji hrvatske i drugih književnosti jugoistočne Europe na njemačkom jezičnom području. Urednica je dviju serija izdanja hrvatske suvremene književnosti, nekoliko njemačkih antologija hrvatske književnosti, nekoliko tematskih antologija u suradnji s različitim njemačkim i austrijskim književnim časopisima te jedne antologije svjetske književnosti. Prevela je na njemački mnogobrojna djela hrvatskih književnika, bila je prva voditeljica međunarodnog projekta Traduki i članica mnogobrojnih komisija i žirija, a tekstovi su joj prevedeni na mnoge jezike. Dobila je niz njemačkih, austrijskih i švicarskih stipendija i nagrada. Za humanitarni rad s izbjeglicama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine nagrađena je nagradom grada Münstera, a za zasluge za hrvatsku kulturu u inozemstvu Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

NACIONAL: Vaša knjiga ”Tesla ili Zatvaranje krugova” upravo je prevedena na hrvatski jezik, a predstavit ćete ju na Festivalu svjetske književnosti. Koliko su takvi festivali važni za pisce?

Pisanje i književno prevođenje usamljenički su poslovi. Pisci i književni prevoditelji provedu puno vremena izolirani od svijeta, sami s tekstom na kojem rade. Zato im je svaki susret s čitateljima, urednicima, kritičarima, ali i drugim piscima, iznimno važan, a festivali su prilika da se na jednome mjestu okupe ljudi koji žive od književnosti i s književnošću. To je u isto vrijeme i radni susret i razmjena iskustava. Najviše veseli susret s čitateljima, jer književnost nastaje i opstaje u dijaloškom odnosu pisanja i čitanja.

NACIONAL: U ovoj knjizi pišete o životnoj priči Ante Matijace i njegovu prijateljstvu sa slavnim Nikolom Teslom. Tko je bio Ante Matijaca čiju životnu priču pratite od početka 20. stoljeća do smrti 1980. godine?

U mom se romanu junak zove Anton da bi se razlikovao od stvarnog Ante Matijace, jer je moj junak ipak lik iz mašte, ma koliko da je nastao na stvarnoj biografiji. Stvarni Ante Matijaca bio je liječnik iz Kaštel Lukšića koji je 1905. kao sedamnaestogodišnjak s deset dolara u džepu emigrirao u Ameriku. U New Yorku se zahvaljujući urođenoj inteligenciji i odgoju – bio je sin ugledne, radišne i obrazovane obitelji – kao i karakteru koji su odlikovale snalažljivost, upornost, skromnost, predanost i empatičnost, uspio školovati, završiti medicinu, napisati znanstvenu studiju o elektro i radioterapiji posvećenu Nikoli Tesli, kojemu je i osobno predao svoju knjigu te se vratiti u Dalmaciju. Za vrijeme Prvog balkanskog rata bio je s američkim Crvenim križem u Crnoj Gori, a početak Prvog svjetskog rata je dočekao u Londonu, gdje je također studirao, i tu je doživio niz avantura, ali o njima je bolje čitati nego da ih ja prepričavam.

NACIONAL: Otkud ideja za ovu priču, što vam je bilo najzanimljivije u njegovu odnosu s Teslom?

Prije desetak godina jedna prijateljica iz Splita pokazala mi je sjećanja Ante Matijace, rukopis koji je njezina kći dobila od obitelji kad je upisala studij medicine, a toj kćeri Ante Matijaca je bio pradjed. Bilo je ljeto, vani je bilo vruće i ja sam u zatamnjenoj sobi prvo malo listala stranice rukopisa, a onda sam u jednom trenutku postala svjesna da je vani već pala noć, a ja kao opčinjena proučavam nevjerojatan životni put jednog meni do tad nepoznatog čovjeka. Prvo sam mislila da bi ova sjećanja trebalo urediti i izdati ih kao knjigu, jer su prilog povijesti medicine, ali nakon što sam razgovarala s nekoliko lokalnih nakladnika odustala sam od ove nakane. Iz znatiželje sam slijedila neke od tragova iz rukopisa i tako pronašla studiju o medicinskoj upotrebi elektriciteta i rendgenskih zraka, koju je Anthony Matijaca objavio 1917. Naručila sam je iz Amerike, a vidjela sam i da su na internetu dostupne ilustracije iz knjige. Ante Matijaca opisuje na jednom mjestu u svojim sjećanjima susret s Nikolom Teslom, no kad sam ugledala posvetu („This Work is Respectfully Dedicated by the Author to Nikola Tesla ‘The Master Electrician’, Inventor, Scholar and Scientist“), bilo mi je jasno da sam našla točku oko koje se može zavrtjeti roman. Provjeravala sam sve navode iz rukopisa, naučila puno o New Yorku, našim iseljenicima s početka 20. stoljeća i medicini iz vremena prije antibiotika, a onda sam se posvetila biografiji Nikole Tesle. Ante Matijaca je živopisno predočio i New York, ali i život naših iseljenika iz vremena kad je Tesla već bio umoran i rezigniran, a doba njegovih najvećih uspjeha je bilo iza njega. Stoga sam odlučila prikazati ga onako kako ga je vidio ovaj mlađi sunarodnjak, koji mu se divio i koji ga je poštovao. Ovom odnosu sam dodala zaplet koji naravno ne mogu odati, ali mislim da će čitateljima biti zanimljiv. A dodala sam im i trećeg prijatelja, zove se Ernesto Chiaro, Talijan je iz Trsta i zna napamet cijelu Danteovu ”Božanstvenu komediju”.

NACIONAL: Dobili ste i stipendiju pa ste mogli otputovati i u New York, na autentične lokacije njihova druženja. Koliko to književnicima pomaže, što vam je to donijelo?

Akademija umjetnosti iz Berlina dala mi je stipendiju te sam se uputila prvo u New York, a onda i u druge gradove na Istočnoj obali, u želji za što boljim razumijevanjem ne samo Matijace i Tesle, nego i Walta Whitmana, Thomasa Alve Edisona i američkih transcendentalista koji su svi izravno ili neizravno prisutni u romanu. U gradiću Troy posjetila sam vilu u kojoj je sniman film ”Doba nevinosti” i osjetila atmosferu u kojoj su živjeli njujorški bogataši o čijem je financiranju ovisio Nikola Tesla. Kuća je sagrađena 1896. i poznata je pod imenom ”The Castle”, dvorac. U Stockbridgeu, u muzeju Normana Rockwella, pronašla sam priču o američkom snu u onom obliku kakav su i Matijaca i Tesla, ali i američko-slovenski pisac Louis Adamič poznavali. Adamič je bio autor nekrologa koji je gradonačelnik New Yorka Fiorello La Guardia čitao na radiju kad je Teslo umro. Adamič se u mom romanu kratko spominje, ali je važan za ”backstory”, jer mi je njegova knjiga ”The Native’s Return” iz 1934. bila važna, budući da se i moj junak Anton 1937. vraća u Kraljevinu Jugoslaviju o kojoj je pisao Adamič. Adamič se sreo i s Ivanom Meštrovićem, a ovaj pak je o svom susretu s Teslom također ostavio zapis – i Meštrović se nakratko pojavljuje u romanu. Teško je ukratko rekonstruirati sva istraživanja koja su prethodila pisanju, ali svakako je moj boravak u Americi bio posebno bitan, jer arhitekturu, atmosferu, boju neba, boju rijeke Hudson, sve to sam morala vidjeti da bih o tome mogla pisati.

‘Tesla ili Zatvaranje krugova’ Alide Bremer u Hrvatskoj je objavila Fraktura

NACIONAL: Što ste naučili iz ovog iskustva, kakav je bio osjećaj kad ste završili knjigu?

Pročitala sam sve romane koje sam mogla pronaći, a u kojima se Tesla pojavljuje, pogledala sve dostupne filmove i dokumentarce te u New Yorku posjetila mjesta koja se spominju u vezi s njim i naravno mjesta koja Ante Matijaca spominje u svojim sjećanjima. New York se začuđujuće malo promijenio, jer je Manhattan nastajao baš u to doba o kojem pišem; poneku zgradu nisam pronašla, ali sam i u tom slučaju bila na mjestu gdje je nekad stajala. Zadnja poglavlja sam pisala u Zagrebu, gdje sam imala čast družiti se s Danom Budisavljević i njezinim ocem Boškom Budisavljevićem, koji je praunuk Angeline Tesla, udate Trbojević, jedne od Teslinih sestara. Jedan moj sin je studirao fiziku i matematiku, a drugi medicinu te su mi oni bili stalni sugovornici, njima kao i mom suprugu, koji je molekularni biolog, knjiga je i posvećena. Kod nas u obitelji sam ja brbljavi sanjar koji ne razumije statistiku, genetiku, teoriju relativnosti i važnost znanstvenih dokaza kao i spremnost znanosti samu sebe preispitati i opovrgnuti, što moje sinove i mog muža zabavlja, ali ponekad i izluđuje. Kad sam završila knjigu osjećala sam da sam puno naučila, a kroz to i spoznala koliko puno toga još ne znam.

NACIONAL: U knjizi, opisujući život Ante Matijace, pišete naravno i o turbulentnoj bogatoj, ludoj povijesti Dalmacije i Hrvatske, ratove, mnoge države koje su mijenjale svoj naziv i ustrojstvo na istom teritoriju. Ovo nije prvi put da se bavite poviješću, obiteljskom poviješću i rodnom Dalmacijom. Zašto vas to toliko intrigira, inspirira?

Možda zato što ne živim više u Dalmaciji. Kad se odselite u drugu zemlju, neminovno počnete uspoređivati novo okruženje sa starim, želite dokučiti od čega se sastoje sličnosti i razlike. Tek kad odete spoznate što ste izgubili, a što dobili. Nikola Tesla je pred kraj života sanjao majku i brata i pričao o djetinjstvu; Ante Matijaca se vratio u Kaštela, no u svojim sjećanjima spominjao je one koji su umrli u Novom svijetu puni čežnje da još jednom vide Dubrovnik, Hvar ili Split. Osim što je puna prirodnih i kulturnih ljepota, Dalmacija je i dio Sredozemlja, na kojem nisu nastale samo starogrčka i starorimska kultura, nego i sve monoteističke religije – veću inspiraciju teško je zamisliti. Mi ljudi uronjeni smo u svoje životopise, u osobne i obiteljske priče jednako kao i u veliku povijest, ona nas oblikuje, ali i mi nju – kultura, politika i povijest isprepliću se s našim životima. Da bismo spoznali sebe, moramo sagledati širu sliku, a ona je nužno povijesna. Tema koju sam izabrala za ovaj roman je motivom iseljeništva vezana uz moje najintimnije osjećaje, koje sam pripisala Tesli i Matijaci, zamišljajući kako im je bilo u tuđini, u stranom jeziku i okruženju.

NACIONAL: Već dugi niz godina živite u Njemačkoj, kamo ste otišli na studij i ostali. U intervjuu prije osam godina – prilikom objave vašeg debitantskog romana – rekli ste mi da Nijemci i dalje Hrvate gledaju kao ustaše, sluge nacista. Danas, kad u Hrvatskoj nažalost kao nikad ranije cvjeta upravo ekstremna desnica, kako Hrvatsku percipira Njemačka? Je li se promijenila ta slika?

U međuvremenu je i u Njemačkoj desnica nažalost sve jača. A slika o Hrvatskoj se čak donekle i promijenila jer Hrvatska trenutačno politički nije zanimljiva, u stvari je neprimjetna, a turistički je popularna, tako da prva asocijacija srećom nisu više ustaše, nego turizam. U Njemačkoj su uvijek postojale tendencije da se teret odgovornosti zbog nacionalsocijalizma podijeli s narodima u kojima je postojala značajna kolaboracija, a isto tako Nijemci poštuju borce protiv nacista. Nacističkih pomoćnika je bilo posvuda, no ustaše se opisuje kao posebno krvoločne. Moguće je da su ovom dojmu pridodani stereotipi i legende poput one s košarom ljudskih očiju na Pavelićevu radnom stolu iz Malaparteova romana ”Kaputt”. Kad je Vladimir Putin argumentirao da su Ukrajinci bili kolaboracionisti i da su fašisti, pa ih zato mora napasti, puno manje Nijemaca je bilo sklono prihvatiti ovu argumentaciju nego u doba kad su primjerice 24. studenoga 1991. isti argument u Der Spiegelu iznijeli oficiri JNA objašnjavajući njemačkoj novinarki da su oni oslobodili Vukovar od ustaša. Pritom su postojanje i povijesna uloga hrvatskih partizana skroz nepoznati. Sad sam na njemačkom jeziku zamolila ChatGPT da mi nabroji najpoznatije kolaboracioniste, a umjetna inteligencija je uredno pobrojala i Francuze i Norvežane i Slovake i Ukrajince i Mađare, ali nije propustila naglasiti da su najgori bili Hrvati. Omiljeni dodatak je napomenuti da su bili ”gori i od samih Nijemaca”. Ja ne znam je li ovaj superlativ povijesna istina ili proizvod propagande te može li se tako što uopće mjeriti, no mislim da bi se hrvatsko društvo trebalo jasno i odlučno distancirati od ove ružne slike i od ovog dijela hrvatske prošlosti, osuditi ustaštvo i prestati s revizionizmom te na građanskim vrijednostima graditi slobodno demokratsko društvo.

NACIONAL: Jedan od razloga zbog kojeg se revizionizam vratio u Hrvatsku je i edukacija, odnosno školski sustav koji je na niskim granama, kao i rezigniranost sustava da se išta promijeni. Jedan od najvećih problema je, povezan s tim, činjenica da se nije raščistilo s bivšim ratovima, režimima, suprotstavljenim stranama, povijesnim činjenicama. Svega toga se vi dotičete u knjizi koja počinje odlaskom Antuna Matijace u New York iz Kaštel Lukšića, njegovim susretom s Teslom, prijateljevanjem, odlaskom u ratove, vraćanju u Dalmaciju. Tesla kao apsolutno najveća ”figura” u svjetskim okvirima tek posljednjih godina u Hrvatskoj se počeo poštovati i vrednovati, poglavito zbog njegova srpskog porijekla unatoč činjenici što je rođen u Hrvatskoj. Kako gledate na njegovo naslijeđe i odnos Hrvatske prema njemu?

Mislim da je sazrelo vrijeme da se Nikolu Teslu vidi realno, bez pretjerivanja i mitova. Njegova nacionalna pripadnost i mjesto njegova rođenja nisu odlučujući za vrednovanje njegova djela. Nema nikakve potrebe za svađe oko toga čiji je Tesla. On je bio sin srpskog pravoslavnog svećenika, ali iz Hrvatske, i ni jednu ni drugu činjenicu ne treba osporavati, što nažalost rade obje strane, pa se jedni trude dokazati da nije bio Srbin, a drugi da u godini njegova rođenja nije postojala Hrvatska. Hrvatska je te 1856. bila dio Austro-Ugarske Monarhije, Srbija je doduše bila nešto samostalnija, ali je bila dio Osmanskog Carstva, a obje uopće nisu bile u današnjim granicama. Svako natezanje oko njegove pripadnosti nije dostojno ovog nadarenog mladića koji se po završetku karlovačke Više realne gimnazije uputio u svijet, prvo u Graz, pa u Prag, zatim u Budimpeštu, u Pariz i na kraju u New York, gdje je ostvario biografiju izumitelja i znanstvenika te izumima zadužio čovječanstvo, da bi pred smrt izgubio korak s fizikom 20. stoljeća, ali i ostavio niz zanimljivih, iako nerealiziranih ideja i vizija. Hrvatska se treba ponositi njime kao i drugim umjetničkim i znanstvenim doprinosima koje su dali Srbi iz Hrvatske. Pogotovo danas, u doba velikih migracija, mi očekujemo da se doprinos nekog Hrvata, primjerice u Njemačkoj, vrednuje i prizna, slično dakako očekuju i Srbi za svoje iseljenike, pa kako onda ne priznati i ne cijeniti doprinose domicilnog stanovništva srpskog, talijanskog, mađarskog ili bilo kojeg drugog porijekla u Hrvatskoj? Na kraju moje knjige naći ćete faksimile kratke prepiske Tesle i Meštrovića. Ova dva velikana nas pristojnošću i srdačnošću uče kakav bi odnos između Srba i Hrvata u idealnom slučaju trebao biti.

Alida Bremer u Yale Divinity School, New Haven, prilikom istraživanja za novu knjigu. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Knjiga je u Njemačkoj dobila jako puno pozornosti, a naslov sigurno privlači. Koliko su čitatelji upoznati s Matijacom, njegovom prijateljstvu s Teslom? Zašto vam je bilo važno napisati tu priču?

Osim u Americi, Teslina genijalnost u ostatku svijeta nije dovoljno poznata. U Austriji je situacija bolja nego u Njemačkoj. Ne biste vjerovali kad bi vam moj austrijski nakladnik ispričao da mu se njemački knjižari žale na naslov, jer kažu da kupci misle kako se radi o biografiji Elona Muska koju ne žele čitati. To ide tako daleko da moja agentica misli da bi za džepno izdanje bilo bolje promijeniti naslov! Ali kritičari koji su knjigu hvalili ipak su znali o kome se radi. Ante Matijaca je i u Hrvatskoj nepoznat, a ovo prijateljstvo je više plod moje mašte, nego što je stvarno. Naime, Ante Matijaca je znao puno o Nikoli Tesli i posvetio mu je svoj rad te se s njim dva puta sastajao, ali više od toga se u stvarnosti vjerojatno nije dogodilo. Roman kao fikcija iznosi književnu, umjetničku istinu koja nije identična s faktičnom istinom. Zanimljivo je da je stvarni Ante Matijaca, koji je u mladosti naginjao panslavenskim idejama i vjerovao da bi Rusija mogla imati ulogu sveslavenskog Pijemonta, mislio da je Tesla Hrvat, te ga je tako opisao u svojoj knjizi iz 1917. Njemu naravno nisu bili poznati niti važni ovi današnji prijepori oko toga čiji je Tesla, no znajući da je Tesla iz Like i da se školovao u Karlovcu, on ga je smjestio među Hrvate. No to je puno manje važno od činjenice da ga je pred kraj njegova života Matijaca gledao s empatijom i simpatijom koje sam i ja osjećala zamišljajući usamljenog ostarjelog genija koji živi u dvjema skromnim sobama hotela New Yorker i u parku Bryant hrani golubove.

NACIONAL: U Njemačkoj ste dugi niz godina jako aktivni kad je u pitanju hrvatska književnost, dovodite mnoge hrvatske pisce, prevodite ih, zašto vam je to važno i kako njemačka publika reagira na hrvatske književnike, tko je najpopularniji, koje su teme najzanimljivije?

Posljednjih sam godina ove aktivnosti smanjila jer pišem svoje knjige, no i dalje vjerujem u važnost kulturnih mostova. Njemačka publika je znatiželjna, otvorena za književnosti iz cijelog svijeta, velikodušna prema nama strancima koji smo počeli pisati na tom jeziku, a sve nas je više. Goethe je stvorio složenicu ”Weltliteratur” – svjetska književnost – i Goetheov kozmopolitski duh živi i dalje u njemačkom izdavaštvu i među njemačkim čitateljima. Teško je reći tko je najpopularniji. Autorica čije sam dvije zbirke priča prevela – Asja Bakić -trenutačno je s drugom zbirkom ”Sladostrašće” čest gost na njemačkim i švicarskim festivalima i kritika je puna hvale za ovu knjigu. Pohvale je dobio i nedavno objavljen putopis ”Latinoamericana” Marka Pogačara, to bi bila dva najnovija naslova iz moje prevoditeljske radionice.

‘Pišem knjigu sjećanja. Pokušavam razumjeti kako su me Split i Dalmacija obilježili i dokučiti zašto mi more – ta ‘tajna koja diše’, kako pjeva Oliver – toliko znači’

NACIONAL: Aktivni ste i društveno angažirani, što nije čest slučaj kad su u pitanju književnici. Prije nekoliko dana potpisali ste jednu peticiju vezanu za izraelsko-palestinski ratni sukob. O čemu se radi?

Sve više sam rezignirana, što je vjerojatno osjećaj koji se posljednjih godina probudio kod mnogih koji su vjerovali da svojim doprinosom mogu svijet učiniti barem malo boljim mjestom. O tom osjećaju sam se nedavno dopisivala s austrijskim piscem i meni dragim prijateljem Karlom-Markusom Gaußom, koji će također biti gost zagrebačkog Festivala svjetske književnosti. Ova peticija za koju me pitate odnosi se na šest njemačkih državljana koji su kao taoci zatočeni u Gazi. Ja u Njemačkoj nisam turist, nego živim i radim ovdje, moji sinovi su ovdje rođeni i sudbina Njemačke i njezinih građana, kao i njezina povijest i politika me se tiču, nisam samo promatrač. Što je zemlja ekonomski i geopolitički značajnija, to joj i problemi mogu biti veći. Ja se od tih problema ne želim distancirati iako mi u posljednje vrijeme njemački prijatelji znaju reći: ”Blago tebi, ti imaš Hrvatsku kao rezervnu domovinu”. Ima u tome istine, ali ni to nije baš tako jednostavno. Kao Ante Matijaca i Nikola Tesla u Americi, tako sam i ja u Njemačkoj svjesna što znači izabrati život u drugoj zemlji. I kao oni znam da ne mogu samo uživati u prednostima, a ne prihvatiti odgovornost za teškoće i posebnosti sredine u kojoj živim.

NACIONAL: Kojom se temom sada bavite?

Trenutačno radim na knjizi sjećanja koja se od autofikcije sama od sebe pretvara u esej o Mediteranu. Pokušavam razumjeti kako su me Split i Dalmacija obilježili, iako sam veći dio života provela na drugim mjestima, pokušavam dokučiti zašto mi more – ta ”tajna koja diše”, kako pjeva Oliver – toliko znači, a tražeći odgovor čitam pisce slične opsjednutosti ne samo Sredozemljem, nego morem uopće. Jedan od njih je primjerice Thomas Mann, koji je bio zaljubljenik u Baltičko more, ali sva mora su povezana u jedno, pa se ”Smrt u Veneciji” odigrava na Jadranu, a ja sam svoj prvi roman pisala na Baltičkom moru, u obalnom gradiću Travemünde, tamo gdje je Mann provodio ljeta u djetinjstvu. Inače, poznavala sam Predraga Matvejevića, prevela sam na njemački njegovu knjigu ”Druga Venecija”, a za časopis Wespennest 2012. radila sam veliki intervju s njim. Te sam godine u Beču organizirala međunarodni festival ”Bečka jesen” posvećen Mediteranu. Tragom ove teme ljetos sam boravila na jugu Francuske, posjetila sam između ostalih i Muzej civilizacije Europe i Mediterana u Marseilleu, kao i Lourmarin, provansalski gradić u kojem je živio Albert Camus, a odlučio se na život ondje zbog tvrdnje njegova učitelja i uzora Jeana Greniera da baš u tom gradiću obitava ”duh Mediterana”. Za mene taj duh obitava u mjestima mog djetinjstva, ali osjetila sam i tu energiju Lourmarina. Mjesta mog djetinjstva čine mi se danas ugroženijima od Provanse, iako klimatske promjene neće zaobići ni Francusku, zemlju u kojoj se na puno mudriji način koordiniraju turizam, tradicija i ekologija nego kod nas, i od koje se puno može naučiti. Knjiga će na njemačkom jeziku biti objavljena u travnju 2026.