Anđelo Jurkas, redatelj i novinar, završava dokumentarni film ‘Marko Perković Thompson: cijena domoljublja’ i prisjeća se kasnije cenzuriranog televizijskog intervjua s čovjekom koji će 5. srpnja održati koncert na zagrebačkom Hipodromu za pola milijuna ljudi.

“MPT: cijena domoljublja“ naslov je dokumentarnog filma koji o Marku Perkoviću Thompsonu upravo završava redatelj, pisac, novinar, urednik i glazbenik Anđelo Jurkas. U petak 20. lipnja Jurkas je na Facebooku objavio status s kritičkom analizom sigurnosnih, financijskih i organizacijskih okolnosti Thompsonova koncerta 5. srpnja na zagrebačkom Hipodromu. Dokumentarac i analiza okolnosti koje prethode koncertu koji bi mogao postati najveće javno okupljanje u neovisnoj Hrvatskoj poslužili su Nacionalu kao povod za intervju o fenomenu Marka Perkovića Thompsona. Anđelo Jurkas plodan je i višestran redatelj, producent, novinar i pisac. Rođen je 1977. u Koprivnici, odrastao u Rijeci, a školovao se u Rijeci, Đurđevcu i Zagrebu, gdje je diplomirao pravo i završio postdiplomski na Učiteljskoj akademiji. Radio je kao glazbeni novinar na HTV-u i RTL-u te u više novina i portala. Autor je više filmova, a neke upravo priprema. Objavio je desetak knjiga, među kojima su „Bez rocka trajanja“, „Soundtrack života“, „Off The Record“ i „Veliki prasak – službena biografija 2 Cellos“. Snimio je četiri samostalna glazbena albuma, a piše i za druge glazbenike. Pokrenuo je, između ostalog, diskografsku kuću DOP records i produkcijsku agenciju DOP produkcija. Inicirao je uvođenje popularne kulture u školski program te kao urednik priprema udžbenik za taj predmet.

NACIONAL: Na Facebooku ste objavili insajderske informacije iz MUP-a prema kojima sigurnosne mjere i dokumenti organizatora za koncert Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu ili debelo kasne ili su nepotpuni. Biste li ustvrdili da će koncert biti sigurnosna opasnost?

Na osnovu informacija naših izvora, bivših djelatnika MUP-a i Policijske uprave Zagrebačke, zatim stručnjaka organizacija ovakvih velikih koncerata u inozemstvu koji elaborate vezane za koncerte i festivalske masovke tog tipa – Glastonbury, Reading, Wireless Festival, Finsbury Park Fest, tvrtke Live Nation, IMG i tako dalje – predaju nekoliko mjeseci, a ne nekoliko tjedana unaprijed, ovisno o zakonskim i sigurnosnim mjerama propisanima u Velikoj Britaniji i drugim državama EU, koncert ovog tipa prvenstveno je sigurnosni izazov. Podaci kojima raspolažemo, a vezani su za istraživačko novinarstvo povodom dokumentarnog filma koji upravo snimamo u indie produkciji „MPT: Cijena domoljublja“, koncert je zasigurno i sigurnosna opasnost. Iz samog fakta da se 5. srpnja očekuju temperature od 30 do 35 stupnjeva, čak i da ne bude nikakvih nacionalšovinističkih provokacija, utjecaja alkohola ili drugih prijetnji, čak i da ne bude nespretnosti tipa „što ćemo sad s dvjesto tisuća novih automobila na prostoru od jednog zračnog kilometra“ i sličnih logističkih pitanja, MUP, Policijska uprava i Grad Zagreb susreću se s najvećim izazovom ovog tipa u bliskoj povijesti, osobito u 21. stoljeću. Koncert je zasigurno event visokog rizika.

NACIONAL: Objavili ste da nitko iz vlasti, bio to Grad Zagreb ili Vlada, nije odlučio izmjestiti koncert izvan Zagreba, i to zato što bi se u tom slučaju prodalo mnogo manje karata. Time zapravo sugerirate da vlasti riskiraju sigurnosne probleme u korist profita od koncerta. To je smion zaključak i, zapravo, teška optužba. Možete li ih argumentirati?

Ne sugeriram, nego povezujem baznu logiku na osnovu razgovora sa stručnjacima za sigurnost i procjena organizatora sličnih koncerata jer ako koncert ovog tipa dislocirate izvan meke i centra glavnog grada države, logično je očekivati do jedne trećine manji posjet, iz osnovne inercije i navike ljudi ili limita prostora. Kako grad Zagreb mimo samog centra u okolici u smjerovima Velike Gorice, Zaboka, Dugog Sela i Vrbovca ili Samobora raspolaže zahvalnim potencijalno alternativnim prostorima sličnih kapaciteta zagrebačkog Hipodroma, matematika nije nuklearna fizika jer petsto tisuća prodanih ulaznica po 30 eura kao srednjoj mjeri je 15 milijuna eura, dočim bi tristo tisuća ulaznica prodanih po 30 eura kao srednjoj mjeri cijene ulaznica bilo devet milijuna eura. Dakle, profit je umanjen za trećinu. A vlasti su riskirale sigurnosne probleme već dozvoljavajući organizaciju koncerta samo na temelju paušalne političke procjene vladajućih u Zagrebu jer u vrijeme dozvole termina koncerta nije bilo nikakvog sigurnosnog elaborata organizatora koji bi uvjerili da imaju situaciju pod kontrolom onog trena kad je komunicirano već rekordnih 280.000 prodanih ulaznica nakon prvog dana prodaje. Nekoliko tjedana prije same svirke elaborat je još uvijek bio nepoznanica, a kad je predstavljen, u vrijeme odgovaranja na vaša pitanja, ni MUP, ni Grad Zagreb, ni PU još nisu bili donijeli odluku ni očitovanje o tom dokumentu organizatora koncerta.

‘Većina hrvatskih tvrtki odbila je sudjelovati u tehničkom dijelu koncerta na Hipodromu ili zato što nemaju opremu ili zato što im je ponuđena cijena bila niska. Upali su profesionalci iz Srbije’. PHOTO: Saša ZINAJA/Nfoto

NACIONAL: Što kažu izvori s kojima pripremate film – kako izbjeći sigurnosne rizike na koncertu? Može li se to još uopće, desetak dana uoči koncerta?

Može, kad bi se radilo by the book, kad bi i organizator koncerta i Grad Zagreb i PU i MUP imali iskustva s organizacijom takvih evenata, a činjenica je da nemaju jer je ovo prvi koncert ovakve masovnosti i ovog tipa u centru glavnog grada. Previše je what if-ova u ovoj jednadžbi od dana potvrde datuma koncerta i kad prvo traženi datum s kraja lipnja nije odobren, nego je ponuđena prihvaćena alternativa 5. srpnja. Zašto nije prihvaćena opcija po kojoj se ovakve masovke rasparceliraju na više dana? Primjerice, reunion braće Gallagher i Oasisa kao koncertni event godine, koji su prodali oko jedan i pol milijun ulaznica za UK turneju, rasparceliran je na 17 koncerata, a nije složen kao najveći rekordni koncert u povijest pred jednim i pol milijunom ljudi na istom mjestu, premda su mogli, primjerice, roknuti na Knebworthu. Zbog pravovremene procjene rizika, između ostalog, koja je u slučaju svirke Marka Perkovića Thompsona izostala. Sjetite se samo one zlokobne reprize MTV metastaza Woodstocka 1999. kada je cijena bila nekoliko mrtvih i hrpetina ranjenih te zgaženih pri stampedu. Što bi se krivo dogodilo osim logistički većeg pritiska i porasta troškova organizacije – čitaj, manjeg profita – kad bi se, poput koncerata Oasisa u Manchesteru, rasparceliralo na tri ili pet datuma?

NACIONAL: Objavili ste da srpske tvrtke sudjeluju u produkciji i tehničkoj opremi koncerta i zapitali svoje pratitelje neka promisle je li to teško licemjerje Thompsonove ekipe. Mislite li vi da jest, i zašto?

Prema podacima sudionika iz WhatsApp grupe u koju su bili uvršteni gotovo svi ozbiljni predstavnici tvrtki iz Hrvatske za organizaciju i produkciju koncerata i logistiku – iznajmljivanje razglasa, logistike, šatora, light showova, opreme i tehnike… – a koji su bili kontaktirani od strane organizacije koncerta, većina hrvatskih tvrtki je odbila sudjelovati ili zato što nemaju adekvatnu opremu ili zato što im je ponuđena cijena suradnje bila nezadovoljavajuća. Potom su, prema navodima članova te grupe, kontaktirana imena tvrtki i profesionalaca pojedinaca iz Srbije koji rade na produkcijama takvog profila, kao i komunicirane tvrtke iz Njemačke i Dubaija, među ostalima. Uostalom, prema Thompsonovim bivšim suradnicima, već su njegovi lanjski koncerti u Dugopolju i Imotskom bili realizirani s tvrtkama koje iznajmljuju opremu i logistiku iz Srbije. Ako stihovi nekih od najvećih Thompsonovih hitova kažu: „Za dom spremni“, „Čujte srpski dobrovoljci, bando četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji“, „Zbog Anice i bokala vina zapalit ću Krajinu do Knina, Zapalit ću dva-tri srpska štaba da ja nisam dolazio đaba“ iz „Bojne Čavoglave“ i „Anice kninske kraljice“, neka ne bude retorički ako vas pitam je li licemjerje kad javno prozivate na progon Srba kao neprijatelja dočim, kad zagusti, s istima nije problem ući u deal organizirati odnosno realizirati koncert. Ako su ratna svjedočenja i navodi pasa rata točni, nije li se na sličan način direktnim telefonskim linijama na razini Tuđman-Milošević „devesprve“ trgovalo i taktiziralo padom Vukovara dok se razaralo taj grad i brojilo ubijene? Apsolutno je svejedno iz koje države dofuravate suradnike, dapače, multidržavna suradnja niti je novost i više je nego dobrodošla na svim „multikulti“ razinama, sve do trena kad vam se repertoarni hitovi odnose na obračunavanje s izdvojenim pripadnicima spomenutog naroda. Onda, naravno, “nije” licemjerje jer je Markan nedodirljiv i neupitan. A vi stavite navodnike na točnim mjestima, molim vas.

‘Nemamo pozitivan odgovor Thompsonova menadžmenta na ideju sudjelovanja u produkciji dokumentarnog filma, ali bih volio ponoviti intervju jedan na jedan s Markom Perkovićem Thompsonom

NACIONAL: Objavili ste da se „koncert održava pod pokroviteljstvom MUP-a“. Možete li objasniti tu tvrdnju?

Tako je. I Grada Zagreba. I MUP-a. I svih odgovornih za održavanje odnosnog giga. Tvrdnja je figure of speech u smislu da će sve državne i gradske institucije učiniti sve u svojoj moći da koncert bude neupitan i da se pomogne obaranje svjetskog rekorda u broju prodanih ulaznica jednog izvođača. Jer ako to barem jedan dio vremena povijesti prošlog i tekućeg stoljeća nije pošlo za rukom niti Stonesima, U2, Coldplayu, Bossu Springsteenu, Oasisu, Taylor Swift, bilo kome od globalnih superzvijezda apsolutne ekonomske i fanovske baze i moći, rušiti takve cifre bilo iz sigurnosnih razloga i mudrih odluka njihovih menadžera da neće naplaćivati Copacabane i razne Crvene trgove ili prostore po Tokiju ili Šangaju – kako bi to bilo imati svjetski rekord pored Guinnessova kad skupite fora event s najviše Ivana u povijesti na istom mjestu? Naime, s obzirom na spomenuto neiskustvo u organiziranju takvih evenata, i logično je da se izlazi u susret organizatorima i da im se ide na ruku dobrohotnim savjetima ne bi li smanjili ionako veliki sigurnosni rizik. U tom smislu svako je „pokroviteljstvo“ više nego dobrodošlo. U svim drugim smislovima pokrivanja tuđih propusta, nadam se da neće rezultirati bodycountom poginulih kao cijene domoljublja poslije ponoći subote 5. srpnja 2025.

NACIONAL: Osim organizacijskih i sigurnosnih problema koji su isplivali u prvi plan, politika je ipak ključna tema kada je riječ o Thompsonu. Radite film o njemu – kako biste opisali tog pjevača i njegov fenomen?

S obzirom na to da sam prije petnaest godina imao ekskluzivnu priliku kao novinar, glazbeni kritičar i urednik autorskog dijela i priloga tadašnje glazbene emisije HTV-a pričati oko sat vremena s Markom Perkovićem Thompsonom jedan na jedan u vrlo direktnom, korektnom i na žalost od strane „ne zna se na kraju koga“ cenzuriranom razgovoru – link na cenzuriranu i emitiranu verziju je  – a tijekom kojeg mi se na eksplicite pitanje o tome može li osuditi ustaški i Pavelićev režim Marko u kameru odrekao ustaštva i distancirao od istog, dodajući pritom da osuđuje sve totalitarne režime, pa je spominjao Tita i komunizam u istom kontekstu, mogu reći da sam ga iz prve doživio kao vrlo kulturnog, civiliziranog, pristojnog i korektnog sugovornika koji samo pristaje na činjenicu da služi kao Pinokio svojim gepettima. Je li to licemjerno ili autentično prema svojoj publici apsolutno je irelevantno. Kapital i površnost publike mu daju za pravo da se osjeća fenomenalno. Kao pjevač je nimalo originalni, ali funkcionalni amalgam Bebeka, kombinacija Tife i Alena Islamovića, izdanak grlenih rašpastih čoban- i pastir-rock metastaza Breginih Dugme grla. Kao skladatelj i autor je rubno funkcionalan jer se vrlo često naslanja na tuđe melodijske i harmonijske ili ritmičke modele: ABBA, Iron Maiden, AC/DC, Drugi način, Del Shannon, makedonski narodni ritam, srpske narodne pjesme… Ali kako sličan model skladanja na Balkanu rade najkomercijalniji autori u povlaci od Bregovića, Huljića, Houre do Bejbe Lazanje, očito publici nema ništa sporno u ćopavanju tuđih rješenja. I na koncu, njegova fenomenologija duguje prvenstveno publici i medijima u kombinaciji izostanka osnovne školske izobrazbe iz povijesti, hrvatskog i glazbenog te površnosti dobrog dijela njegovih fanova s obzirom na to da su dozvolili da pjevač i autor njegovih kapaciteta ili limita postane The Nedodirljiv.

NACIONAL: Poznavatelj ste popularne kulture i urednik školskog udžbenika o njoj. Kako biste opisali civilizacijsko i psihosocijalno stanje kulture u kojoj je najveći mainstream fenomen pjevač koji je vlastitu karizmu izgradio na ustaškom, dakle nacističkom pozdravu?

Nikako ne bih fenomen i pojavu Marka Perkovića Thompsona sveo isključivo na pozdravu njegovanja najkukavičkijeg i najlicemjernijeg političkog režima u povijesti RH, dakle onih nemuštih viritelja iz dupeta talijanskih fašista kojima je Ante Pavelić predao Istru, Rijeku i Kvarner. Thompson je, štogod mi mislili o tome, daleko više od njegovanja i prisvajanja ili javnog neodricanja od tog pozdrava. To što je gro njegove publike ili balava i musava i nenaučena nejačad čija je škola ostala pri mucanju „U“ kao jedinog naučenog samoglasnika, najmanje je njegov problem. Ali i takvi, to jest takvi najviše kupuju ulaznice, pa mu niti ne smetaju. Isto kao što njegovo hrvatstvo, bogoljublje i domoljublje bivaju izvanredno naplaćeni najvrhunskijem bogu svih bogova – Profitu i Kapitalu. Jer ako od ulaznica, mercha i pića tog datuma okreneš oko 25 milijuna eura u jednoj noći, sve druge ideologije kleknu na koljena i zinu. Marko Perković Thompson je autorski najpotentniji i najpismeniji u povijesnim ili domoljubnim stvarima poput „Lijepa li si“, „Moj dida i ja“, „Zaustavi se, vjetre“, „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“, „Nepročitano pismo“ ili „Život“, i kad se bavi povijesnim i mitološkim motivima, dočim su svi drugi vidovi njegove pojavnosti nezanimljivi, glazbeno ne pretjerano potentni, i karizme im ne vidim.

‘Jako smo sigurni da ne radimo ništa ni kontra Marka Perkovića ni išta utuživo ni pravno suspektno. A za želju za otvorenom komunikacijom mimo fašizma ne možemo odgovarati.’ PHOTO: Saša ZINAJA/Nfoto

NACIONAL: Je li Marko Perković, po vama, ustaša? A je li Thompson ustaša?

Marko Perković Thompson po meni je prosječan glazbenik, „autor“ prečesto naslonjen na tuđe gotove instrumentalne obrasce, funkcionalan pjevač za ljubitelje zastarjelog hard rocka i hair metala osamdesetih, ispodprosječan liričar u kontekstu pjesmarice ‘rvacke estrade i apologet prilično limitiranog glazbenog oruđa – ili oružja, već s koje strane mita mu prilazili, kao štovatelji kulta Marka Perkovića Thompsona ili osporavatelji njegova rada kao „Muzike Potkapacitiranih Trijumfa“. Ustaše su bili najveći kukavice u povijesti ovih naroda i relikvija su prošlosti. Ma koliko Markova glazba komunicirala s prošlošću, osobito sa životom u „devesprvoj“ i ma koliko staromodno i zastarjelo zvučala, ne bih ga nazivao kukavicom. A što se mene tiče, može biti i sabljasti tigar i gay puma i binarni pingvin ako se tako osjeća, dokle god time zadovoljava svoju potrebu za identitetom. Mene ne ugrožava njegova nesigurnost po pitanju toga što jest ili nije.

NACIONAL: Može li se u Hrvatskoj mladima objasniti da Thompson personificira posve nakaradnu, mrziteljsku verziju patriotizma, i ima li uopće ikoga tko bi im to htio objasniti? Ili se ne slažete s tim opisom?

Ovo je sjajna postavka, nedavno sam sjedio s Urbanom pričajući o tome da smo i sami veliki patrioti i domoljubi, a pritom ne mašemo šahovnicom i ostalim najpovršnijim manifestacijama hrvatstva. Apsolutno je kriva hipoteza da su samo desničarski zatucani rubno funkcionalni i nepismeni krezubi trogloditi jedini istinski domoljubi i Croatoljubi. Domovina se voli puno kvalitetnije kad učiš, radiš na sebi, obrazuješ se, ne baviš se kriminalom, pomažeš ljudima oko sebe, ne dijeliš ih na lijeve, desne, centralne, krive i prave, ne prodaješ im maglu ni cigle, ne veličaš ratovanja, nego ih učiš na život u miru, nemaš problema kritički se osvrnuti na sve koji vire iz dupeta vladajućim političkim strukturama i generalno nemaš problema ni s kim, a ponajmanje sa samim sobom jer si iskren, profesionalno i privatno zadovoljan čovjek. Veliki broj „hipodromaca“ zdesna i njegovih kritičara s lijevog centra to nije. Ali to su patriotizam i domoljublje. Za pismene. Za ostale su Hipodrom, šahovnica, klečanje nedjeljom u crkvi ujutro, a navečer karanje ljubavnica. Bog je velik, prašta grešnicima. Domovina i patriotizam su znanje, nisu idiotizam.

NACIONAL: Kakav dokumentarac možemo očekivati?

Analitičan, detaljan, stručan, precizan, fokusiran na sadržaj, ali koji ne bježi od forme, nadam se zabavan i fenomenološki apsolutno lišen svakog politiziranja i agendi do mjere do koje ni Marko Perković Thompson sam ne stoji iza određenih političkih poruka. Kraću prednajavu smo pustili prije nekoliko dana u vidu teasera koji se može vidjeti na adresi https://youtu.be/ZfGODiTy5Ls?si=nYSNqerU5pTzbA4G. Službeni trailer filma pustit ćemo koji dan prije koncerta, a premijeru se nadamo imati oko 15. srpnja, između njegova dva koncerta na hipodromima u Zagrebu i Sinju. Kroz razgovore sa stručnjacima iz svih područja i narativnu rekapitulaciju njegova rada, lika i djela, a s obzirom na to da je jedan od plotlineova filma i koncept „glazbenog dokumentarca bez tona njegove glazbe“, to također šalje određenu poruku. Film je kombinacija dokumentarnog storytellerovskog pristupa Igora Mirkovića kad je tragao za herojima svoje mladosti iz doba novog vala u „Sretnom djetetu“ te stila Matta Walsha i Michaela Moorea kad raščlanjuju pitanja rasizma, spolnosti ili fascinacije Amera oružjem. S tom razlikom da ja nisam Thompsonov fan, ali ni protivnik, ma što njegova fanovska baza i nepismeni mislili o tome, nego sam lik koji ne vjeruje u šutnju i Nedodirljive, nego je osjetio potrebu progovoriti argumentima i iz drugog rakursa osim klečanja i nekritičkog gutanja svega što im se plasira, što je navika dobrog dijela domaćeg puka, pa tako i njegove baze. Ako im treba prevoditelj s hrvatskog na ‘rvacki, rado se odazivam da ovim dokumentarcem i to napravimo.

‘Nitko nije platio da ne napravimo film, ali za nekih pola milijuna eura ozbiljno bih razmislio da film nikad ne bude prikazan.’

NACIONAL: Jeste li intervjuirali Perkovića i obrađujete li u filmu njegov odnos s novinarima? Nije, naime, nepoznato da Perković ne preže od svađa, pa i tužbi protiv novinara, o čemu najbolje svjedoči njegova tužba protiv novinarke Danke Derifaj?

Zasad nemamo pozitivan odgovor njegova menadžmenta na ideju sudjelovanja u produkciji dokumentarnog filma, ali svakako bih volio ponoviti intervju jedan na jedan s Markom Perkovićem Thompsonom za svrhu dokumentarca koji radimo. Zamolbu smo poslali njegovu producentu Branimiru Mihaljeviću, ali do izlaska intervjua još nemamo „klimanje“ na ideju, to jest prijedlog razgovora. Ono što mi generalno nedostaje u hrvatskim medijima je otvoreni, kulturni i argumentirani dijalog u kojem se bez bjesnoće, mržnje i osuda može govoriti o svim popkulturnim fenomenima, pa tako i o njemu. Ne mogu se pomiriti sa situacijom u kojoj su dvije trećine glazbene scene odigrale nojeve ili fejkaju iz svojih snobovskih akropolica da ih se on ne tiče, jer u njegovu slučaju šutnja nimalo nije zlato. U filmu fenomenološki obrađujemo sve aspekte njegova rada, lika i (ne)djela bez ikakvih političkih agendi i prvi put u 35 godina inzistiramo da stručnjaci komentiraju i analiziraju njegov rad iz svih aspekata – sociološkog, povijesnog, društvenog, politološkog, autorskog, pravnog, glazbenog, pjesničkog, naravno i medijskog. Čisto sumnjam da sam Marko Perković Thompson bije bitku sudskim putem sa svojim neistomišljenicima, to bi bilo dosta jadno i nesigurno za lika čiji mit počiva na potpuno drugim životnim filozofijama i borbenim aspektima. Prije će biti da njegovi pravnici nađu mete iz tko zna kojih političko spektriranih razloga. A kako mi radimo sve u skladu sa svim pozitivnim zakonima RH, plaćamo porez, nemamo problema s bespravnom gradnjom, ne ratujemo pa šurujemo sa Srbima, doduše niti pljujemo po njima, ne zagovaramo ni širimo mržnju niti ikoga potičemo na nju, nismo dvolični, licemjerni i ne šutimo na pitanje javne osude kukavičluka Ante Pavelića i sličnih potkapacitiranih ustašofila; imali smo peticu iz glazbenog, hrvatskog i povijesti u školama i na faksovima, nemamo fige u džepovima po pitanju bilo kojeg segmenta privatnog, profesionalnog i javnog rada – jako smo sigurni da ne radimo ništa ni kontra Marka Perkovića Thompsona ni išta utuživo ili pravno suspektno. A za vlastito mišljenje i želju za otvorenom komunikacijom mimo fašizma ne možemo odgovarati. Nažalost, zasad nas nitko nije platio da ne nastupamo i ne napravimo film, ali za nekih pola milijuna eura neto ozbiljno bih razmislio da film nikad ne bude prikazan.