Andrej Kopčok, 32-godišnji zagrebački glumac, igra glavnu ulogu u predstavi ‘Muke po Iveku’ koja će premijerno biti izvedena 10. srpnja i kojom će ujedno započeti 40. Histrionsko ljeto na Opatovini. Glumom se počeo baviti još kao dijete, a prvu profesionalnu ulogu imao je već s 15 godina

Jubilarno 40. Histrionsko ljeto obilježit će premijera predstave „Muke po Iveku“, koja će se na zagrebačkoj Opatovini održati 10. srpnja u režiji Ivan-Gorana Viteza, prema tekstu Nina Škrabe.

Ova komedija hrvatska je verzija engleskog hita „Run For Your Wife“ Raya Cooneyja iz 1983. godine, ali je u u histrionskoj obradi radnja smještena u današnji Zagreb. Vozač Ubera Ivan Kovač vodi dvostruki život kao Ivek Purger i Ive Tovar. Ima dvije žene: jednu na Vrbanima, a drugu na Vrbiku, Dalmatinku i Zagrepčanku. Njih dvije jedna za drugu ne znaju sve do trenutka u kojem Ivek/Ive doživi prometnu nezgodu koja poremeti njegov svakodnevni raspored, nakon čega se nad njegova dva doma i dva braka nadvije oluja u kojoj se uz Iveka i njegove gospođe vrte još i susjedi i policajci.

Glavnu ulogu igra Andrej Kopčok, 32-godišnji zagrebački glumac kojemu je ovo druga histrionska predstava, ali prvi put igra na otvorenoj sceni Opatovine. Glumom se počeo baviti još kao dijete, u Učilištu Zagrebačkog kazališta mladih, a prvu profesionalnu ulogu ostvario je već s 15 godina – igrao je u „Generaciji 91-95“ Boruta Šeparovića i Montažstroja, kada je i shvatio da je upravo gluma ono što želi raditi.

NACIONAL: U predstavi „Muke po Iveku“ igrate glavnu ulogu, što vam je u fokusu?

To je klasična komedija zabune, moj lik Ivek zagrebački je taksist koji se zbog karakternog nedostatka da ne može reći „ne“ nađe u situaciji da ima dvije supruge. Doživi prometnu nesreću i završi u bolnici, ali pokušava postići to da se supruge ne sretnu i da njegov dvostruki život ne bude otkriven. Klasična komedija zabune, Škrabe ju je napisao inspiriran britanskim tekstom, pa se i u našoj verziji osjeti taj britanski humor. Jako ju je zabavno igrati i baš uživam u probama.

NACIONAL: Ovo nije prvi put da igrate u Histrionima, ali prvi put igrate na otvorenom, na Opatovini?

Tako je, u studenom je premijerno izvedena „Oko jedne hiže“, u režiji Jasminka Balenovića, ali igrali smo je u Histrionskom domu. Na Opatovini nisam još igrao, jako se veselim tome.

NACIONAL: Imate iskustva igranja na otvorenom jer ste nastupali na Dubrovačkim ljetnim igrama, kako biste opisali to iskustvo? Sigurno je drugačije igrati i drugačija je vježba za glumca. Da ne kažem da se Histrioni igraju dva puna mjeseca u kontinuitetu, to je sigurno potpuno drugačije od nekoliko izvedbi u Dubrovniku.

Uh, da, ovo je skroz nešto drugačije. Dva mjeseca svakodnevnog igranja, to je jako lijepo iskustvo zato što u Hrvatskoj nema ovakvih prilika. Toliko izvedbi, toliko dana u kontinuitetu, dobar glumački trening.

NACIONAL: Koliko je to vama kao glumcu važno, kakav je to trening?

To je fantastično. Volim kad predstava ima puno izvedbi jer iz dana u dan, iz predstave u predstavu, možeš vidjeti kako predstava raste, kako se mijenja, i dobro je za fizičku kondiciju. I na kraju, užitak je kad znaš da predstava neće igrati samo nekoliko izvedbi, što je nažalost čest slučaj kod nas.

NACIONAL: Pretpostavljam da je naporno za glumca. Koja je razlika u glumačkim tehnikama kad se igra na otvorenom, posebno ako se igra bez mikrofona, kao u Histrionima?

Mikrofone generalno ne volim, osim ako je riječ o nekoj visokoj produkciji ili kad je puno tehničkih stvari u predstavi, kad se mikrofonima kadrira. Sviđa mi se igrati bez mikrofona, lijepo je to.

NACIONAL: Kako gledate na Histrione, koliko su važni za Zagreb i hrvatsku kulturu?

Histrioni su izuzetno važni. Sama činjenica da na Opatovinu svake večeri dođe 500 gledatelja, i tako cijelo ljeto, govori sama za sebe. Histrioni su u svoje vrijeme, pa i ova lokacija na Opatovini, bili avangarda, nezavisna scena koja tada nije ni postojala. Lijepo je da ih imamo, lijepo je da tako dobro rade, a 40 godina je lijepa brojka. Drago mi je da se tradicija nastavlja i da gledatelji dolaze.

‘Uloga se najčešće izgradi kroz glumački proces i suradnju s kolegama’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ovaj tekst je komedija, volite li igrati komedije? Zapravo ste dosad igrali jako različite uloge, je li to ciljano ili je do toga došlo slučajno? Je li to dobro za glumca?

To se dogodilo slučajno, ali je to ono što sam zapravo želio. Mogu se pohvaliti da sam igrao stvarno dosta različitih uloga i žanrova, od dječjih kazališta, community theatrea za tinejdžere, plesne predstave, fizički teatar, komedije, drame… Iza sebe imam širok spektar uloga i to mi se sviđa zato što se nisam ukalupio. Iako se u Hrvatskoj glumci često ukalupe u neku nišu, što isto ima svojih prednosti. Međutim, meni je ovako draže.

NACIONAL: Igrali ste, rekli smo, različite predstave. Koliko vam je važno igrati društveno angažirane predstave? Na pamet mi dolazi predstava o mentalnom zdravlju, primjerice.

To mi je jako draga predstava, zove se „U mojoj glavi“, premijerno je izvedena 2018., ali još je igramo. Prošla je pandemiju korone, a nakon toga se mentalno zdravlje počelo stavljati u fokus i postala je važnija, iako je cijelo vrijeme vrlo popularna i zaista publika dobro na nju reagira. Mislim da svaka predstava može biti društveno angažirana, ako nikako drugačije, onda po pitanju vlastite poetike. Često za Histrione znaju reći da je pučki teatar, kao da je to manje vrijedno. Ali i u takvim predstavama možeš donijeti neki novi ukus, neku vrijednost. Svaka predstava ima neki svoj potencijal, svoju ljepotu.

NACIONAL: Niste u glumačkom ansamblu, otežava li vam to posao ili ovako imate više slobode?

Pa svakako imam više slobode, to je veliki plus za glumca. Međutim, naravno da je tu negativna strana ta činjenica da nemam sigurnost, a ona je danas jako važna, posebno za umjetnika. Isto tako, kao slobodni umjetnik ponekad radim gomilu projekata i prisiljen sam čak i odbijati jer ne stignem sve, a ponekad se dogodi da mjesecima ništa ne radim. Kad se sjetim pandemije korone, bilo je jako teško. Dogodilo mi se to da sam prije toga u Gavelli igrao pet predstava, bio sam vanjski suradnik. Nakon korone propalo je dosta projekata, stalni prihodi su nestali. I tako sam ja počeo farbati, gletati, bez imalo skromnosti mogu reći da to radim fantastično. Ako neću imati prihode od glume, radit ću nešto drugo. Imam fantastičnog tetka koji je genijalac u farbanju i gletanju i od njega sam puno naučio. Trenutačno nisam u takvoj nuždi da bih to radio, ali nastavio sam zato što ima nešto lijepo u tome da radiš rukama, da vidiš neposredan rezultat ispred sebe, to je nešto smirujuće i to je odmor od onoga što radim, a to je često borba s unutarnjim i s nesigurnostima. Ovdje je neka druga vrsta konkretnosti u pitanju, fizički rad koji je stvarno dobar. Neka se jave svi koji trebaju dobro farbanje, nije jeftino, ali sam zato perfekcionist i tu se vidi ta moja umjetnička, glumačka strana karaktera, volim detalje i sve mora biti savršeno.

NACIONAL: Ali počeli ste raditi još u srednjoj školi, igrali ste u predstavi „Generacija 91-95“ Boruta Šeparovića koja se premijerno izvela 2009. Vi ste tada bili srednjoškolac, kako je došlo do tog angažmana?

Imao sam 15 godina kad su počele audicije. U to vrijeme sam bio polaznik Učilišta ZKM-a, javio sam se na audiciju i prošao. Predstavu smo pripremali godinu dana, divno iskustvo. Bilo je nekoliko krugova tih audicija, a ostalo je nas 13 u predstavi i igrali smo je po mnogim europskih festivalima. To mi je prva profesionalna predstava.

NACIONAL: Jeste li tada odlučili da ćete biti glumac?

Glumu sam volio, ali išao sam u XV. gimnaziju, dakle prirodoslovnu, u Zagrebu kažemo MIOC. Svašta me zanimalo, u mnogo toga sam bio dobar, išlo mi je sve. Međutim, igranje u toj predstavi osvijestilo mi je činjenicu da je to ono što želim, da. Shvatio sam da je to ono što želim i što me zanima. Sve ostalo mogu učiti i može me zanimati, ali glumu sam zavolio.

NACIONAL: Dakle, iz MIOC-a u glumu? Niste prvi glumac koji se prebacio s matematike na umjetnost. Uvijek je neobično kad se netko odluči za zanimanje iz suprotnog spektra, ako tako mogu reći.

Kao što sam rekao, svašta me zanimalo i bio sam dobar u svemu, posebno u osnovnoj školi. U glumi se to zapravo sve spaja, u glumi možeš biti sve što želiš. Nisam mogao odlučiti što mi je nadraže, a gluma mi je omogućila da budem svatko, to mi se najviše svidjelo.

NACIONAL: Kako se osjećate na pozornici? Možete li to uopće opisati?

Lijep je osjećaj, lijepo je igrati se. Na sceni imaš priliku zabavljati se s kolegama, biti netko drugi, a pritom involvirati druge u tu svoju igru. Ako se dogodi, a često se dogodi, možeš nekoga potaknuti na razmišljanje, dotakneš ga emotivno. To je privilegija da se možeš igrati. Matematika u tome ne pomaže, iako je ima i u glumi. S vremenom me matematika počela umarati, moram priznati.

NACIONAL: Igrali ste na Dubrovačkim ljetnim igrama, najvažnijem i najstarijem kulturnom festivalu. Bili ste jako mladi kad ste dobili priliku. Sve se češće u posljednje vrijeme događa da mladi glumci, ali i drugi mladi umjetnici, dobivaju priliku, pa evo i na najvećim kazališnim scenama. Koliko je to važno?

Moram reći, napokon da se to počelo događati! U Dubrovniku sam prije tri godine igrao u „Ljubovnicima“ u režiji Aleksandra Švabića, 2020. igrao sam „Dubrovačka zrcala“ u režiji Marine Pejnović i Dore Ruždjak, te 2015. u „Dubrovačkoj trilogiji“ u režiji Staše Zurovca. Hvala Bogu da se to počelo događati, jako je puno mladih talentiranih ljudi koji se nemaju priliku izraziti i pokazati svoj talent. Premalo smo tržište i teško je doći do prilike, tako da me veseli da je sve više prilika.

NACIONAL: Kad smo kod prilika, kako vi dolazite do njih? Je li riječ o audicijama? Jer audicija bi trebalo biti puno više, a nema ih.

Trebalo bi biti više audicija, to bi bilo dobro. Posebno kad je u pitanju film. Postoji igranje na sigurno, ali to je zato što je u filmu vrijeme novac i redatelj ili producent ne usude se previše eksperimentirati. Premalo je audicija, u redu je da postoji neki glumac ili glumica kome si namijenio neku ulogu, ali audicija se može organizirati barem za vidjeti što se sve nudi.

NACIONAL: To u hrvatskom kazalištu nažalost nije praksa. Međutim, bez obzira na to, imate puno iskustva i radili ste s puno različitih redatelja. Koliko je to potrebno i važno vama kao glumcu?

Meni je to predivno, još za vrijeme studija imao sam priliku raditi s velikim Georgijem Parom i to mi je jedno od najboljih iskustava. Pa evo nikad nisam radio s Ivan-Goranom Vitezom ili, kako ga zovemo, Gigom. Ovo je iskustvo za mene zbilja jedno od ljepših. Gigo je toliko topao, drag, toliko glumcu daje prostora, pažljiv je kao osoba i to se osjeti. Jako ugodno iznenađenje za mene. Generalno, svaki redatelj ili redateljica ima neku svoju viziju i pokušava to prenijeti na glumca. Ponekad se skužite, ponekad ne, ali jako je važno raditi s različitim ljudima.

NACIONAL: Učite li iz svake predstave?

Apsolutno. Svaka predstava je novo iskustvo, u svakoj ulozi se trudim zadati si neki novi izazov, pokušam neki novi pristup da bih postao bolji i zadovoljniji.

NACIONAL: Kako stvarate ulogu? Kako je tekao proces, primjerice, uloge Iveka? Znate li odmah kako će izgledati nakon prvog čitanja ili se ta uloga stvara u suradnji s drugima, kako probe teku?

Ovaj put nisam odmah znao kako bi Ivek trebao izgledati, ali se u ovom procesu dogodila lijepa stvar zato što su svi kolege fantastični. Iz glumačkih situacija, zajedničkog iščitavanja i proba gradio sam Iveka. Ponekad, kad je riječ o ulozi, nakon prvog čitanja vidim i znam kako će lik izgledati, ali to se uglavnom dogodi na jednoj situaciji, jednostavno znaš i shvatiš što želiš. Međutim, generalno gledajući, uloga se izgradi kroz glumački proces i suradnju s kolegama.

NACIONAL: Je li vam draži proces ili izvedbe?

Proces zna često biti bolan, borba s vlastitim nesigurnostima kroz koju se probijaš i zna biti bolno i teško, ali je lijepo vidjeti dobar rezultat, zadovoljnu publiku. Možda mi je draža izvedba, na sceni zaista uživam.

NACIONAL: Znate li se zezati s kolegama usred izvedbe, izvoditi spačke?

Itekako! Sad već vidimo gdje će biti zafrkancije u ovoj predstavi.

NACIONAL: Koliko je važno imati tako dobru energiju s kolegama?

Meni je to najvažnije. Kad se s nekim ne slažeš, naravno da se to neće vidjeti tijekom izvedbe, ali kad postoji dobra energija među kolegama, nema bolje stvari. U ovoj je predstavi odlična ekipa i baš uživamo.

NACIONAL: A u čemu uživate izvan pozornice, izvan kazališta? Što vas najviše veseli osim glume?

Volim voziti bicikl, sviram ukulele, a plan mi je kupiti bas gitaru i cijelo ljeto, koje zbog Histriona provodim u Zagrebu, svirati i provoditi vrijeme vani. Volim prirodu, volim more, ali ovo ljeto izdržat ću bez njega, volim kampirati. Nadam se da ću barem nešto od toga uspjeti napraviti.