Uslijed sve veće globalne nesigurnosti i poticanja jačanja obrambene sposobnosti Europske unije, uvođenje obveznog vojnog roka u Hrvatskoj tema je o kojoj se sve više govori dok se čeka potvrda Zakona o obrani i službi u Oružanim snagama u Hrvatskom saboru. 

Prošloga tjedna ministar obrane Ivan Anušić i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Tihomir Kundid obišli su poligone i obnovljene prostore vojarne Eugen Kvaternik u Slunju koji čekaju prve ročnike. Osim u Slunju, obuka će se provoditi u trima vojarnama: u Požegi, Kninu i Slunju. Planirano je da ih u jednom turnusu bude do 200, a prvi bi trebali stići u listopadu. Temeljno vojno osposobljavanje trajat će dva mjeseca, plaća ročnika bit će 1100 eura, ta dva mjeseca ući će im u radni staž, a nitko od zaposlenih u tom razdoblju ne smije dobiti otkaz. Planira se pet tisuća vojnih ročnika na godinu. No bez dogovora premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Zorana Milanovića, koji već mjesecima predlaže sazivanje sjednica Odbora za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost, do realizacije tog plana ne može doći.

‘Kao bivši profesionalni vojnik mislim da bi minimalno služenje vojnog roka trebalo biti barem četiri mjeseca kako bi osoba mogla dobiti neke temeljne vojne vještine’

O tim temama tjednik Nacional razgovarao je s Antom Kotromanovićem, bivšim ministrom obrane, koji je već godinama u privatnom biznisu. Rođen u Sinju, već se 1990. godine pridružio specij

alnim postrojbama MUP-a. Bio je zapovjednik u specijalnim snagama Glavnog stožera HV-a, zapovjednik 126. sinjske brigade Operativne grupe Sinj, zapovjednik IV. gardijske brigade i načelnik Zbornog područja Dubrovnik. Završio je Zapovjedno-stožernu školu „Blago Zadro“ i Ratnu školu „Ban Josip Jelačić“. Godine 2007. učlanio se u SDP i postao predsjednik Savjeta za branitelje i ratne stradalnike. Dobitnik je niza hrvatskih državnih odlikovanja: Reda kneza Domagoja, Reda Nikole Šubića Zrinskog, Reda bana Jelačića, Medalje za iznimni pothvate i drugih. Danas radi u privatnom sektoru.

NACIONAL: Kakav je vaš stav o uvođenju temeljne vojne obuke u trajanju od dva mjeseca? Ministar Anušić kaže da je sve spremno…

Kao bivši profesionalni vojnik i zapovjednik elitne 4. gardijske brigade, a i poslije konzultacija s puno kolega, mislim da bi minimalno služenje vojnog roka trebalo biti barem četiri mjeseca kako bi osoba mogla dobiti neke temeljne vojne vještine. Naime, nužno je da svaki vojni obveznik nakon završenog temeljnog vojnog osposobljavanja dobije VSSp (vojnu stručnu specijalnost) što znači da poslije obuke može ići na doškolovanje kako bi se specijalizirao u nekom rodu vojske. Period od dva mjeseca čini mi se premalo i nisam siguran može li se u tom kratkom roku odrediti specijalnost svakog pojedinca koji je prošao obuku. Naravno, moje mišljenje je u ovom slučaju potpuno nevažno. Očito su sve tehničke pripreme za prihvatu u vojarnama napravljene, no saborsku raspravu još moraju proći izmjene Zakona o obrani i Zakona o službi koji će regulirati prava i obveze svakog vojnog obveznika. Nadam se da će struka iz glavnog stožera politici prezentirati najbolja rješenja iza kojih onda trebamo svi stajati.

NACIONAL: Vojni rok ukinula je HDZ-ova vlada 2008. godine. Je li ga trebalo ukidati?

U tom trenutku je to bilo najlogičnije rješenje. Kada sam 2011. došao na čelo Ministarstva obrane i pitao zašto smo suspendirali vojni rok, načelnik glavnog stožera HV-a general Drago Lovrić objasnio mi je detaljne razloge takve odluke. U toj posljednjoj generaciji u kojoj je bilo 17-18 tisuća vojnih obveznika, samo ih se šest do sedam tisuća javilo na služenje vojnog roka, a ostali su imali priziv savjesti. Od ovih koji su se javili pola su bili Hrvati, a pola Srbi, Muslimani i ostale manjine. Zato je i donesena odluka da se uvede dragovoljno služenje vojnog roka. U razdoblju od 2008. do 2015. bio je dosta zainteresiranih, čak su bile i velike liste čekanja za dragovoljno služenje. Nakon što smo ušli u EU, puno ljudi se iselilo u potrazi za bolje plaćenim poslovima i smanjila se zainteresiranost za služenje vojnog roka.

NACIONAL: Navodno Hrvatskoj nedostaju četiri tisuće vojnika. Hoće li se uvođenjem obvezne vojne obuke situacija popraviti?

Vrijeme će pokazati. Nije lako dobiti i izgraditi profesionalnog vojnika koji je u stanju izvršavati sve svoje zadaće. To iziskuje velika sredstva i dugoročan stabilan proračun. Vojsku možeš imati onoliko jaku koliko ti je ekonomski jaka država. Dosad je praksa pokazala da se u svakoj krizi koja pogodi zemlju, proračunska sredstva najprije režu Ministarstvu obrane. Sjećam se ministarskih sastanaka u Bruxellesu, kada je prvi put došla Ursula von der Leyen kao njemačka ministrica obrane i izjavila kako Njemačka neće izdvajati više od 1,2 posto za obranu. A sada se sve europske zemlje ubrzano naoružavaju. To su bila potpuno drugačija vremena.

NACIONAL: Ministar Anušić zatražio je smjenu direktora Zrakoplovno-tehničkog centra (ZTC) Ivice Vidovića zbog niza propusta u poslovanju, uključujući i najnoviju aferu s bespravnim korištenjem vojnog stana i zbog toga navodno došao u žestok sukob s ministrom Medvedom. Kako to komentirate?

O tom slučaju ne znam apsolutno ništa. Ministru obrane kao odgovornoj osobi i predsjedniku skupštine ZTC-a sigurno su dostupne sve relevantne informacije na temelju kojih je donio određene odluke.

‘Od početka drugog mandata predsjednika Milanovića stvari su krenule  nabolje. Hrvatska mora biti spremna reagirati na izazove, a da bismo mogli brzo reagirati, mora se kontinuirano razgovarati’

NACIONAL: Koliko će moguće američke carine štetiti hrvatskoj vojnoj industriji, odnosno, tome što je od nje ostalo? Naprimjer, HS Produktu koji oprema Hrvatsku vojsku strojnicama i pištoljima i puno izvozi na američko tržište?

Danas smo svjedoci nepredvidive Trumpove politike gdje svima uvodi carine pa ih onda na određeno vrijeme suspendira što je naposljetku rezultirao urnebesnim padovima i skokovima na burzama diljem svijeta. Ako se, pak, odluči za uvođenje carina Europskoj uniji u visini od 20 posto, to će značajno ugroziti stabilno poslovanje HS Produkta jer će cijene proizvoda za toliko morati porasti ili će sama tvrtka morati na sebe preuzeti sve buduće troškove.

NACIONAL: Predsjednik Republike pružio je nakon inauguracije ruku pomirenja premijeru i predložio hitnu sjednicu Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost, koje se nije sastalo godinama. Plenković mu je poručio da prvo prouči dokumente koje mu je poslala Vlada, ministar Anušić rekao je da se na tome radi. Pa što se čeka? Može li si državni vrh dopustiti takvo otezanje u ovoj globalno nesigurnoj situaciji?

Ne smije i ne može. Mi plaćamo te ljude i izdvajamo veliki dio svojih prihoda na porez kako bi političari na svim razinama mogli voditi državu. Nužno je bilo sjesti ne ove godine, nego i prijašnjih, jer situacija je takva kakva jest – ruska agresija na Ukrajinu, sukob na Bliskom istoku, Trump sa svojim nametanjem carina cijelom svijetu. Stvari se mijenjaju iz dana u dan i Hrvatska mora biti spremna reagirati na izazove, a da bismo mogli brzo reagirati, mora se kontinuirano razgovarati i timski raditi. Ipak, čini mi se da su od početka drugog mandata predsjednika Milanovića stvari krenule nabolje.

NACIONAL: Da, čuli su se telefonom, ali drugih pomaka nema.

To što su počeli komunicirati pozitivan je znak. Čini mi se da su postali svjesniji kako moraju imati pristojan odnos bez obzira na obostrane osjećaje. Jednostavno su okolnosti takve da taštine moraju ostaviti postrani. Koliko puta u biznisu i politici čovjek mora sjesti s ljudima koje ne simpatizira. U ratu smo imali pregovore sa srpskom stranom na lokalnoj razini gdje sam kao zapovjednik brigade često vodio pregovore s pojedinim zapovjednicima srpskih brigada, razgovarajući o uvjetima primirja nakon potpisivanja sporazuma iz 1993. godine. To se događalo blizu mog sela koje je bilo uništeno i zapaljeno, gdje su mi ubili dvije bake. Ali morao sam – dobio sam zapovijed da razgovaram. Nema tu – sviđa mi se ne sviđa mi se, na takve stvari ne smije se gledati osobno. Premijer i predsjednik Republike rade za hrvatsku državu. Građani to od njih očekuju i to im je obveza.

NACIONAL: Ministru Anušiću nije lako, on je stalno između čekića i nakovnja.

Nijednom ministru obrane u narušenim odnosima između predsjednika i premijera nije lako. I ja sam imao sličnu situaciju. Bio sam ministar za vrijeme mandata Kolinde Grabar-Kitarović, ali smo dobro surađivali. Bez predsjednika Republike ministar obrane ne može potpisati nijedan akt. On na dnevnoj bazi ima potrebu komunicirati s Uredom predsjednika.

NACIONAL: Jesu li Milanović i Kolinda surađivali?

Znamo da je na početku bilo dosta šumova u komunikaciji i prepucavanja između njih dvoje, ali bez obzira na to, ja sam morao raditi svoj posao. S Kolindom sam imao korektne odnose, zajednički smo donijeli sve bitne odluke koje su se ticale Ministarstva obrane. Nikada nisam vršio pritisak niti žurio niti sam išta odlučivao na svoju ruku. Oko ključnih imenovanja redovito smo se dogovarali – ili uz kavu ili uz ručak. Tako to mora biti. Predsjednik Republike je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga i nema šanse da ga se zaobiđe.

NACIONAL: Teško je zamisliti Plenkovića i Milanovića da ručaju zajedno…

Ipak su to stari znaci. Optimist sam i vjerujem da će s obzirom na situaciju i neizvjesnost u kojoj živimo, shvatiti da su njih dvojica najodgovorniji ljudi u državi i da moraju pronaći snage za dogovor.

NACIONAL: Plenković godinama optužuje Milanovića da je putinofil, no njegovi stavovi vrlo su slični Trumpovima, koji pokušava postići primirje između Rusije i Ukrajine pod svaku cijenu. Kako to komentirate?

Mislite li da je Trump putinofil? Ja ne mislim. On provodi brutalno realističnu politiku. Njega ne zanimaju osjećaji i to se dobro vidjelo tijekom famoznih razgovora sa Zelenskim. Trump ima jasnu sliku dobivenu od svojih obavještajaca o stanju na ukrajinskoj bojišnici. S obzirom na stanje i pomoć koja je Ukrajini potrebna, on lakše može disciplinirati Zelenskog nego jednog Putina.

NACIONAL: Problem je u tome što Trump ucjenjuje Zelenskog Sporazumom o rijetkim mineralima i vrši na njega pritisak, a s druge strane pokazuje razumijevanje prema Putinu, koji je agresor i koji ne prestaje s napadima iako je načelno dogovoreno primirje.

Trump je prvenstveno trgovac i tako vodi politiku. On razgovara s dominantne pozicije najmoćnije vojne i ekonomske sile na svijetu. Istina je da boli to što nije zauzeo isti stav prema obojici. Trebao je jasno dati do znanja da je Rusija agresor. Trump sasvim sigurno želi zaustaviti taj rat jer je to sjajna promidžba njemu i Republikanskoj stranci. No ruskoj strani, odnosno Putinu, u ovom trenutku ne odgovaraju primirje i završetak rata zato što bolje stoje na terenu, a i međunarodna politika ide im u korist. EU je razjedinjen, SAD se izmiče, Trump blagonaklono gleda na Putina… Ni Zelenskom ne odgovara takvo primirje. Doduše, ukrajinska vojska umornija je i slabija, no i dalje se sjajno bore.

NACIONAL: Ako Trump prisili Zelenskog da se u ime postizanja mira pod svaku cijenu odrekne dijela teritorija, što će to značiti za arhitekturu međunarodnih odnosa?

To je pitanje za milijun dolara. Jasno je da u Ukrajini ne može biti pravednog mira ako Rusi ne žele prepustiti dio teritorija koji su okupirali. Nema šanse, Putin se neće povući ni s jednog centimetra. Izgubio je previše ljudi, prevelika cijena je plaćena. No to mijenja kompletnu svjetsku arhitekturu jer opravdava pravo jačega. Hoće li to otvoriti Pandorinu kutiju? Moguće. Ja sam još prije tri godine rekao kako bi, da su Rusi riješili Ukrajinu u par tjedana, Srbi drugi dan s par tisuća Rusa ušli na Kosovo. Srećom, to se nije dogodilo.

NACIONAL: U susjedstvu vrije, a ministar Anušić rekao je da je ovo najozbiljnija situacija od devedesetih. Milorad Dodik je de facto proglasio ustavno odcjepljenje Republike Srpske od ostatka BiH, a onda pobjegao u Izrael, pa u Moskvu i vratio se u BiH, dok je Interpol odbio za njim raspisati međunarodnu tjeralicu. Je li moguća eskalacija sukoba u regiji?

Situacija je svakako ozbiljna jer do sada nismo imali takvu situaciju u BiH s Dodikom niti tako masovne prosvjede u Srbiji koji traju mjesecima, a ni rat u Europi kao što je ovaj u Ukrajini. No ne vjerujem da do eskalacije u regiji može doći, jer da bi došlo, trebaju postojati nekakve vojske. Republika Srpska ima policiju, a to je tek nekoliko tisuća ljudi. Daleko je to od one vojne sile iz devedesetih, kada su imali tenkove, topništvo, avione…

‘Definitivno nije ugodno da se na granici Mađarske i Hrvatske provode zajedničke vojne vježbe ruskih i srpskih’, rekao je u razgovoru za Nacional Ante Kotromanović Foto: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: S Dodikom je predsjednik Milanović bio u odličnim odnosima, kao i Dragan Čović, predsjednik sestrinskog HDZ-a u BiH.

Što se tiče hrvatske politike prema BiH, mislim da se u ovom trenutku traži partner koji će razumjeti hrvatsku stranu i zahtjeve za izmjenama Izbornog zakona. To su bili motivi predsjednika Milanovića, a i premijera Plenkovića. Nema tu velikog prijateljstva. Čisti pragmatizam. No čini mi se da je Dodik došao do kraja svoje političke karijere iako ga je primio Putin kako bi demonstrirao svoju bliskost i utjecaj. Rusija godinama ima svoje proxyje na području jugoistočne Europe, to nije nikakva tajna. Sve je počelo od Vučića, koji ga je i povezao s Dodikom. Rusiji je važno imati takve igrače kako bi preko njih mogla ostvarivati svoje interese u regiji. Ruske obavještajne službe jako su aktivne u Republici Srpskoj, a osobito su prisutne u Srbiji gdje čak imaju operativno-obavještajni centar u Nišu. Sumnjam da će ga uhititi, čak i da dođe u Sarajevo, ali moguće je da više neće moći upravljati Republikom Srpskom kao dosad.

NACIONAL: Trebamo li se mi toga bojati?

Definitivno nije ugodno da se na granici Mađarske i Hrvatske provode zajedničke vojne vježbe ruskih i srpskih snaga. Ali tu su najveći problem zemlje Europske unije, koja je prihvatila tog i takvog Vučića. Kako je moguće da nakon neuvođenja sankcija Rusiji, četiri mjeseca studentskih prosvjeda na kojima je upotrijebljen zvučni top, protjerivanja stranih građana iz Srbije, s njim u Bruxellesu večeraju Ursula von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa? Zanimljivo je da sam, još dok sam bio ministar, dobio od partnerske službe jednu bilješku o Vučiću koja govori o njegovom karakteru. Proučavali su njegov psihološki profil i procijenili ga kao podvojenu osobu. Doista vodi tu jednu šizofrenu politiku na tri stolca, između Rusije, Kine i Amerike, a to mu prolazi. Je li EU-u stalo do demokracije i vladavine prava u Srbiji ili mu je stalo do litija? To je pitanje i tu se vidi licemjerstvo velikih vojnih i ekonomskih sila diljem svijeta. Kada one imaju određeni interes, za njih nema pravila.

NACIONAL: Vučić je oštro reagirao na potpisivanje Deklaracije o obrambenoj suradnji Hrvatske, Kosova i Albanije. Je li takva suradnja neuobičajena?

Naravno da nije. Hrvatska, kao i ostale zemlje, ima desetke takvih memoranduma o suradnji ili deklaracija. Tadašnja vlada HDZ-a 2010. godine je potpisala ugovor o obrambenoj suradnji između hrvatske i srpske vlade. No kao što rekoh, Vučić provodi neku šizofrenu politiku i svuda vidi unutarnje i vanjske neprijatelje, više nego svojevremeno Tito. Zašto bi Hrvatska bila Srbiji neprijatelj? To su gluposti. Sjetite se da smo čak u vrijeme poplava u Srbiji slali policajce da pomažu unesrećenima. To je normalna stvar. Ali čovjek je naprosto opterećen neprijateljima, kao u „Balkanskom špijunu“. Moram reći da Srbija nije faktor stabilnosti kakvom je Vučić predstavlja, već faktor nestabilnosti koristeći svoje proxyje u Crnoj Gori, Kosovu, Bosni i Hercegovini. Hrvatska se ne treba bojati Vučića, njega se najviše trebaju bojati njegovi građani. No da mu u nekom ludilu padne na pamet napasti Hrvatsku, apsolutno imamo kapaciteta obraniti se od takvog protivnika.

NACIONAL: Premijer Plenković nedavno je u Parizu, a ministar Anušić prošloga tjedna u Bruxellesu, prisustvovao sastanku Koalicije voljnih. Dočim predsjednik Milanović poručuje da je Koalicija voljnih fikcija u kojoj Hrvatska nikada neće sudjelovati. Kako vi to komentirate?

Mislim da ništa neće biti od Koalicije voljnih. Poljski stav je da neće slati svoju vojsku na područje Ukrajine. Stav SAD-a znamo i otprije. To je bio pokušaj odgovora Europe na iskazanu Trumpovu bliskost prema Putinu. Vidimo kako sad i ministar Božinović i ministar Anušić poručuju da se Hrvatska neće žuriti u Koaliciju voljnih.

NACIONAL: Nakon što je Donald Trump poručio Europi da je SAD ne namjerava više štititi, Europska komisija izašla je s obrambenim paketom vrijednim 800 milijardi eura kojim bi se trebao potaknuti razvoj europske vojne industrije i ojačati obrana. Je li to moguće?

U kratkom periodu nije moguće. Do početka ruske agresije na Ukrajinu EU nije uopće ozbiljno razmišljao o toj temi. Posljednjih 70 godina oslanjao se na zaštitu Velikog brata SAD-a, a nakon završetka hladnog rata nisu gotovo uopće ulagali u naoružanje i obranu, već u neka druga područja – infrastrukturu, socijalna prava, gospodarstvo. Kupovao se jeftini plin od Rusije i svi su dobro živjeli.

NACIONAL: Koliko se EU uopće može naoružati tim novcem?

Što se tiče ovih 800 milijardi eura, to nisu proračunska sredstva, već različite vrste kreditiranja koje bi pojedine države mogle uzeti. Smatram da se u petogodišnjem planu ne može razviti potrebna vojna industrija niti se tolika sredstva u tom roku mogu potrošiti na naoružanje. To je potpuno nerealno. Da bi se sredstva mogla potrošiti, nužno je napraviti održiv plan. Zasad to ne vidimo. Prvo bi sve zemlje članice EU-a trebale napraviti dugoročni plan oružanih snaga i procijeniti vlastite potrebe te odrediti ukupan broj oružanih snaga svih članica. U vojnoj industriji EU je jak, ali ne kao što je bio prije jer se dugo oslanjao na uvoz i pomoć iz Amerike. Da bi se potrošilo 800 milijardi na naoružanje, vi to morate negdje proizvesti. A gdje? Složena je to priča. Moraju se proširiti kapaciteti proizvodnje, a da bi se provela zajednička nabava, mora se odrediti koliko Europi treba tenkova, aviona i ostale opreme, koliko pojedine zemlje mogu izdvojiti za opremanje, koji će biti tip tenka, vojnih aviona, broda, drona… Ne vidim kako se različite države EU-a mogu uskladiti u tim potrebama s obzirom na vlastite interese.
Drugi najveći problem jest da Rusija sve to proizvodi triput jeftinije jer u Europi rade privatne kompanije koje ciljaju na veliku novčanu dobit, a u Rusiji državne koje u slučaju krize rade bez profita. Oni se na ratnu proizvodnju prebace preko noći.

NACIONAL: Koliko hrvatska vojna industrija od toga može imati koristi?

Mi nemamo veliku vojnu industriju, a da bismo imali neku korist, moramo početi razvijati određene kapacitete. Tijekom rata proizvodili smo dio opreme i naoružanja, međutim, nije realno očekivati da danas Ministarstvo obrane iz proračunskih sredstava podupire privatne kompanije u proizvodnji naoružanja i vojne opreme.

NACIONAL: Predsjednik Milanović je s puta u Crnu Goru kritizirao Ursulu von der Leyen kao činovnicu izabranu ni od koga te je izjavio da upozorenja o mogućim ruskim napadima na Crnu Goru podsjećaju na Andersonovo „Carevo novo ruho“ jer Rusija nema vojnika za napad. Slažete li se s time?

Iskreno, ne znam kako bi u ovom trenutku Rusija mogla izvesti veći napad na bilo koju europsku zemlju – naprimjer, Poljsku. Zadnje tri godine pokušavaju slomiti ukrajinsku obranu i ne ide im kako su planirali. Ovih dana mobilizirali su 136 tisuća novih vojnika s ciljem popunjavanja postojeće postrojbe zbog gubitaka. Vidjeli smo koliko je tehnike i ljudstva bilo spremno za napad na Ukrajinu, koja je tada bila slaba, pa ipak nisu uspjeli. Zato mislim da takav napad nije realan. Možda imaju kapacitete napasti manju zemlju poput Litve, ali što bi time dobili? Dobili bi rat s NATO-om, a vjerojatno bi se aktivirao članak pet o kolektivnoj obrani. Odnos snaga svakako ide u korist NATO-a – preko milijardu ljudi čine članice NATO-a dok je ruski potencijal oko 145 milijuna ljudi.

NACIONAL: SAD od saveznika traži povećanje izdvajanja na obranu na 5,5 posto; Mark Rutte, glavni tajnik NATO-a, na sljedećem summitu vjerojatno će tražiti 3,5 posto, Hrvatska je jedva dostigla dva. Može li do 2030. doći do tri posto, kako tvrdi Anušić?

Nedvojbeno je da su veća ulaganja za obranu potrebna, međutim, nije isto povećati proračun na 3,5 posto ili pet posto. Moramo biti svjesni da povećana izdvajanja za obranu nose i neke teške odluke koje zahtijevaju društveni konsenzus, posebno ako dođe do ekonomske krize i usporavanja rasta BDP-a. Doseći razinu izdvajanja od pet posto neće biti jako teško samo Hrvatskoj, nego i mnogim državama Europske unije. Nitko ne može biti siguran kakav će biti gospodarski rast u zemljama EU-a u idućem desetljeću. Možemo se samo nadati da će tenzije i rat što prije stati.