Tomislav Pletenac, antropolog i etnolog te autor znanstvenih radova o fenomenu Thompsona, gostovao je na N1 i komentirao
situaciju vezanu uz koncert Marka Perkovića Thompsona, o kojem je pisao i znanstvene radove. Jedan baš direktno vezan uz samog Thompsona, zvao se “Accidental Celebrity” objavljen u časopisu kojeg izdaje Slovenska akademija znanosti i umjetnosti.

Kao znanstvenika i etnologa zaintrigirala ga je i to što njegova popularnost negdje od sredine devedesetih pa naovamo samo raste.

“Pritom je on na različite načine lakmus papir društva, bilo da ga slušate, bilo da ga smatrate kontroverznim, bilo da ga ne volite u svakom je slučaju preko njega moguće vidjeti na neki način određene društvene i kulturne tokove koji su možda kroz neke sociološke ili politološke ankete i istraživanja nevidljivi. Iz tog je razloga on meni jako zanimljiv, tako da sam počeo raskrivati u pozadini jedan tip novog, ili jedan od novih tipova procesa stvaranja “celebrity” osobe, odnosno slavne osobe u Hrvatskoj, a koje je koristio Marko Perković Thompson.

Komentirao je i njegovu karizmatičnost.

ZATO VOLE THOMPSONA Politolog: ‘Mladi su danas tolerantniji, ali pozicioniraju se desno’

“U trenutku dok on izvodi glazbu to je sve u redu, to je uvježbano i to je da se razumijemo vrhunski uvježbano, ali u trenutku kad se on treba obratiti publici odjednom djeluje dosta stisnuto, tu onda nema karizme kakvu imaju neki drugi izvođači – pratite kako izgleda u tim trenucima neki drugi celebrity, Mick Jagger naprimjer, koji će dignut masu i zapalit je interakcijom između pjesama. Njegovoj masi je zapravo dovoljno ono što je poruka njegovih pjesama, ovo što on govori između njih manje-više, ali svi mi kažu da je energija na visokoj razini dok traje pjesma, a čim stane – odjednom se spusti. To je jako zanimljivo, s tim da možda u cijeloj priči i tu postoji namjera, kod njega ipak postoji tim oko njega koji ga je stvarao, to je nemoguće da netko stvori sam, to je jedan veliki tim oko njega koji vrlo kvalitetno i uspješno projektira njegovu pojavnost i njegov javni lik.

PROTUUSTAVNO Organizacije civilnog društva traže od Plenkovića osudu ustaštva

Sukob urbanog i kamenjarskog

“Neke stvari su vrlo jednostavne, ja sam se njima bavio još dok sam radio doktorat o Albertu Fortisu i njegovom putu po Dalmaciji. Prvi ranomodernistički – zovimo ih tako – procesi koji su se događali i na sjeveru i na jugu Hrvatske su zapravo instantno stvorili dvije paradigme, dva diskursa, dvije pozicije u zajednici. Jedna je pozicija koja je bila apriopri kontra bilo čega izvana – sve je to strano, imperijalističko, loše; s druge strane ste imali neke poluelite, ne dakle još prave elite, koje su dakle bezrezervno kopirale ono što je iz imperijalnog centra dolazilo. E sad, ni jedni ni drugi nisu naravno u pravu, ali je taj modernizam duboko raspodijelio hrvatsko društvo i taj raskol traje sve do danas. Netko to danas primjerice naziva urbanim protiv kamenjarskog, ali to su vam bile i ustaše i partizani, mi jednostavno negdje od 18. stoljeća pa nadalje pratimo taj jedan te isti unutarnji kulturni sukob. Taj sukob je možda malo bio pritajen od 1989. Do 1992. godine, e da bi se 1992. godine opet rasplamsao. I to je bilo mjesto koje je vrlo kvalitetno uočio – ili mu se to dogodilo slučajno, ili je to uočio netko oko njega, sasvim svejedno – Marko Perković Thompson. Jer sjetite se, osim Bojne Čavoglave prvi njegovi estradni pokušaji su bile pop pjesmice poput Severininih iz tog vremena, u njima se čuje sirtaki, to su neke mediteranske lagane melodije i sve ono što je pop glazba u Hrvatskoj baštinila”, objasnio je Pletenac.

To je vrijeme kad je Thompson pod umjetničkim patronatom Tončija Huljića, no smatra da to nije imalo dobru prođu jer su

“Njegove vokalne sposobnosti su možda dobre za tip glazbe koji sad dominantno pjeva, ali za to tada nisu bile, nema taj “mojo”. I on – ili netko oko njega – dobro uočava tu raspuklinu: to je vrijeme kad izlazimo iz tranzicije, odnosno tranzicijska pljačka se dogodila, i u njoj imamo jednu ogromnu masu gubitnika tranzicije, masu nezaposlenih, masu frustriranih, masu…”

Gubitnici tranzicije

“Svi smo htjeli do te 1992. ili 1993. jedno, a dobili smo nešto deseto, svi smo dakle razočarani. Naravno, netko tko se bavi politologijom ili sociologijom će brzo shvatiti da nema idealne države, da je to nekako društvena dijalektika u kojoj mi kao zajednica rješavamo ili ne rješavamo probleme. Problema će uvijek bit i ne postoji idealno društvo, glupo je uopće misliti da postoji, postoje samo problemi i naša sposobnost ili nesposobnost da se s njima nosimo. Međutim, 1995. nemate takav kritički stav, ni prema vlastitom životu ni prema društvu u kojem živite. I sad, nanjušivši tu jednu cijelu armiju gubitnika tranzicije – a nije Hrvatska po tome posebna, cijela istočna Europa ih je tada puna, čak ih je u Hrvatskoj i relativno malo u odnosu na neke druge države – on shvaća da je to njegova publika. I sad, kako će oni sebi objasniti svoju poziciju, sve kroz što su prošli, rat i razaranje i sve ostalo nakon čega je trebala doći neka savršena budućnost koje nema nego tako da ih netko ili nešto namjerno koči.
Možda i najbolje objašnjenje tko je ta publika i tko su ti ljudi i kako rezoniraju nudi Vojko V u pjesmi “Kako to?”, gdje lirski subjekt stalno ima problem jer se ne može prilagoditi sustavu i pita se – možda netko me sabotira? Možda su Srbi, možda je Vlada, možda masoni ali – netko ga sabotira. Ukratko, mora se naći neki krivac, i kao što je nedavno ovdje u programu govorio kolega Dean Duda, u epskom svijetu Marka Perkovića Thompsona su stvari jasne – postojimo mi, koji smo ratnici svjetla i postoji tama. Ta tama, u nju se može ubaciti što god hoćete: od HDZ-a koji je za Thompsona bio tama jedno vrijeme, pa SDP-a, pa kriptokomunista, bivših udbaša, globalista, homoseksualaca – sve to može ući u tu tamu koja sprječava nekakvo cvjetanje i idealan svijet u kojem svi misle da je moguće živjeti. I on tu podjelu koja jako dugo postoji u hrvatskom društvu, koju nikada nismo uspjeli do kraja razriješiti, on jako dobro koristi. Možda je jednom samo postojala prilika da se to riješi kroz rast HSS-a i seljačke sloge, koja je proizvela i Andriju Štampara i jednu ipak drugačiju viziju, ali onda je došao Drugi svjetski rat i sve je krenulo ispočetka, pogotovo užas te podjele. One sada opet rastu, a ja se nadam da se taj sentiment neće preliti izvan granica zagrebačkog hipodroma, iako smo ih neki dan gledali već u Saboru kako se prelijevaju…”, zaključuje Pletenac za N1.