Filmski redatelj Arsen Oremović snimio je dokumentarni film ‘Treći svijet’, o nastanku albuma grupe Haustor iz 1984. godine. Svjetska premijera filma održat će se 17. kolovoza na Sarajevo Film Festivalu.

Hrvatski filmski redatelj Arsen Oremović snimio je dokumentarni film “Treći svijet“ o stvaranju i nastanku albuma grupe Haustor iz 1984. godine ne sa željom da ispriča priču o tom slavnom sastavu, već što su Srđan Sacher i Darko Rundek osjećali dok su stvarali glazbu, što ih je intuitivno vodilo i što ih je oblikovalo. Svjetska premijera ovog filma održat će se 17. kolovoza u dokumentarnoj selekciji Sarajevo Film Festivala.

Kako je naglasio Oremović, “Treći svijet“ je filmska meditacija o odnosu dvojice proturječnih kreativca koji su stvorili bend: Darku Rundeku i Srđanu Sacheru. Film nije biografski portret ni nostalgično prisjećanje, već mozaik o suprotnostima koje su se spojile zahvaljujući magiji svakodnevice i Zagrebu koji ih je oblikovao, čiji se duh, kontrasti i slike prelamaju u estetici Haustora. Kroz otvorene razgovore, brojne opservacije, raskošnu arhivu i, možda najvažnije, novo okupljanje benda u studiju nakon četrdeset godina na snimanju remakea pjesme „Treći svijet“, film oživljava vrijeme kada je bio dočekan s nerazumijevanjem, a danas se smatra jednim od najznačajnijih pop rock albuma bivše Jugoslavije. Povodom završetka snimanja filma Oremović je izjavio kako se nada da će ovaj film potaknuti gledatelja da se sjeti svog trećeg svijeta, mjesta u kojem se obična stvarnost pretvara u nešto vrijedno sanjanja. „Možda zvuči paradoksalno, ali za mene je ovo glazbena dječja bajka za odrasle“, istaknuo je Oremović.

Haustor je hrvatski rock sastav koji je djelovao u Zagrebu od 1979. do 1990. i objavio je četiri studijska albuma. Osnovali su ga pjevač, gitarist i skladatelj Darko Rundek te basist i skladatelj Srđan Sacher, koji su od 1977. surađivali u sastavu Komuna. Rundekov studij kazališne režije i sklonost teatralnim elementima, kabareu i pantomimi u izvedbi i Sacherov studij arheologije i etnologije odredili su autorsku i izvođačku estetiku sastava. Haustor se odmah istaknuo kao jedan od najinovativnijih sastava jugoslavenskog novog vala, spajajući urbani rock s utjecajima folklora, stripa, filma i kazališta, čime je stekao status benda s dubokim utjecajem na domaću i regionalnu scenu.

Arsen Oremović dvadeset i pet godina je radio kao novinar, urednik i filmski kritičar u Večernjem listu. Debitirao je 2013. dokumentarnim filmom „U braku sa Švicarcem“, nagrađenim nagradom Human Rights Award na Sarajevo Film Festivalu i Grand Prixem na Vukovar Film Festivalu. Uslijedili su dokumentarni filmovi “Sudar u dvorcu“ (2014., International Music Award, SAD), „Tak kak je“ (2017.) i dugometražni dokumentarni film “Treći svijet“ (2025.). Godine 2022. režirao je dugometražni igrani film “Glava velike ribe“ (Zlatna arena u Puli za glavnu žensku ulogu, Zlatni Orion za najboljeg glavnog glumca). Autor je i nekoliko dokumentarnih TV serija: “Nesreća (tri sezone), “HRZ: Postanak“ (2023.) i “Klasična glazba za svaki dan” (2024.)

NACIONAL: Možda ste svoj film o grupi Haustor i albumu ‘Treći svijet’ najbolje definirali kad ste izjavili da je to za vas ‘glazbena dječja bajka za odrasle’. Zašto niste htjeli snimiti klasičan biografski film?

Zato što Haustor nikad nije bio klasičan bend. Napraviti film o njima u stilu „tu je bio prvi koncert, pa zadnji, pa ovo, pa ono“ značilo bi promašiti srž njihove posebnosti. Haustor nije ostao važan zbog kronologije događaja ili anegdota iza scene, nego zbog posebne energije, unutarnjeg naboja, gotovo djetinje nevinosti u njihovoj glazbi i istodobno radikalne umjetničke slobode. Informacija o Haustoru ima dovoljno. Zato u filmu ne govorim kada je Haustor osnovan, već se bavim onime što su osjećali dok su stvarali glazbu, što ih je intuitivno vodilo, što ih je oblikovalo.

NACIONAL: Fokus filma je na razdoblju od pet godina rada.

Da, fokus je na razdoblju od 1979. do 1984., kad su Rundek i Sacher stvorili prepoznatljivi imaginarij Haustora, mitski “treći svijet“, prostor koji je istodobno vrlo zagrebački, ali i univerzalno poetski. Taj svijet je metafora za čudesno u svakodnevnom, gdje netko, kao u pjesmi, može “pojesti Sljeme i popiti Savu“. Film govori upravo o tome: kako pronaći magiju u običnom životu i kako se dva tako različita čovjeka mogu kreativno spojiti u nešto jedinstveno. “Glazbena dječja bajka za odrasle“ nije reklamni slogan, nego osjećaj u kojem sam živio posljednjih nekoliko godina dok sam radio film. Nadam se da će taj osjećaj zahvatiti i gledatelje.

‘Novu pjesmu ‘Probudim’ publika će ekskluzivno moći čuti samo u filmu, s još nekim drugim objavljenim pjesmama. Singlovi će izlaziti paralelno s predstavljanjem filma’

NACIONAL: Uspjeli ste prikazati desetljećima duga nagađanja o rivalstvu Rundeka i Sachera koji su stvorili grupu Haustor, ali i zbog kojih je Haustor prestao postojati. Koliko je bilo teško ‘natjerati’ ih na ispovijed i priznanja o vlastitim greškama?

Nisam ih morao “natjerati“ jer Rundeka i Sachera ne možeš natjerati ni na što. Jedino što sam napravio bilo je da im otvorim prostor u kojem se mogu bez pritiska izraziti i oni su ga prihvatili. To se vidjelo već na našem prvom sastanku prije pet godina, kad su se prvi put nakon nekoliko desetljeća našli u istoj prostoriji. Tad još nije bilo jasno hoće li film biti snimljen. U novinarskoj karijeri intervjuirao sam mnoge zvijezde i naučio razlikovati one koji daju pravi sadržaj od onih koji nude ispeglanu sliku o sebi. Susretao sam se tad i s njima dvojicom, naravno, i dobro znao kojoj skupini pripadaju Rundek i Sacher. Njih dvojica su posve različiti karakteri, ali obojica su izrazito slojeviti i autentični ljudi koji ne govore samo da govore. Njihova iskrenost nikad nije bila upitna, trebalo je samo dovoljno dugo biti uz njih i ne odustajati kada stvari zapnu.

NACIONAL: Možete li navesti neki primjer?

Da sam odmah na početku odustao čim je Sacher prvi put rekao “ne”, filma ne bi bilo. Pristajao je pa odustajao nekoliko puta, što je razumljivo. Oni ne govore u javnosti samo zato što im se pruži prilika, nego jedino ako vjeruju da iza toga stoji nova ideja ili stvarni kreativni razlog. Ključno je bilo pokazati im da ovaj film nije klasična dokumentarna priča “o njima“, nego nastavak njihova kreativnog rada, samo u drugom mediju. Tek tad se otvorilo određeno povjerenje koje je film učinilo mogućim, a meni omogućilo da prestanem biti netko tko radi film “o Haustoru“ i postanem netko tko film radi “s Haustorom“. Ali put do toga bio je puno dulji i kompliciraniji nego što sam očekivao.

NACIONAL: Koliko ste sati materijala snimili tražeći esenciju njihove glazbene i kreativne magije i zakutaka njihova odnosa?

Oko 35 sati snimljenih razgovora, susreta i zajedničkog muziciranja, uz nekoliko sati arhivskog i audiomaterijala. No suština nije dolazila iz količine snimljenog, nego iz prostora čekanja i strpljenja da se između njih stvari spontano iskristaliziraju.

NACIONAL: Snimanje je trajalo nekoliko godina.

Bilo je perioda od nekoliko mjeseci kada kamera nije radila ne zato što smo odmarali, nego zato što je trebalo čekati da Rundek i Sacher sami dođu do odgovora: žele li dalje, u kojem smjeru i s kakvim osjećajem. Kad danas gledate film, vjerojatno nemate taj dojam jer izgleda kao da se sve moglo snimiti u dvadeset dana, ali potpisi na sliku pokazat će vam da su dijelovi “Trećeg svijeta Dub 2025“ snimani 2022., a drugi tek 2024. Upravo u tim fazama čekanja njihov je odnos prolazio različite promjene, od bliskosti, preko povlačenja, do ponovnog približavanja. U jednom trenutku, iz tog zajedničkog druženja i muziciranja koje je pokrenuo film, spontano se pojavila i ideja o novom studijskom EP-ju, pa i albumu Haustora. Počeli su s probama u Katranu. Album nije realiziran, ali činjenica da su nakon toliko godina opet zajedno svirali i stvarali za mene je bilo veliko i neočekivano ostvarenje i potvrda da se dogodilo nešto autentično i važno, što na početku nisam mogao ni sanjati. Kroz te promjenjive faze jasno se oblikovala srž filma: ne rekonstrukcija njihova odnosa, već svijet koji se valja između njih.

Srđan Sacher i Darko Rundek susreli su se nakon desetljeća razdvojenosti | Foto: Dominik Vujičić/Interfilm

NACIONAL: Ovo je, kako ste naglasili, filmska meditacija o odnosu dvojice proturječnih kreativaca koji su stvorili bend. Je li bilo teško pronaći arhivski materijal koji ste prikazali u filmu?

U arhivi HRT-a nema osobito mnogo materijala o Haustoru, a drugi institucionalni izvori ne postoje, osim privatnih zbirki pojedinaca. No dogodilo se pravo malo čudo: neemitirani nastup Haustora iz 1984. u splitskom studiju tadašnje TV Zagreb, gdje izvode pjesmu “Treći svijet“, a uz to i originalne sirove snimke pojedinačnih “videokanala“ svakog člana benda s tog snimanja. Takve snimke danas su rijetkost, s obzirom na sve što je kroz desetljeća izgubljeno ili izbrisano. Odmah sam znao da će upravo te snimke postati vizualna okosnica filma, pogotovo zato što pjesma “Treći svijet“ nikad nije imala ni singl ni službeni videospot. Film time ispravlja tu malu povijesnu nepravdu. Drugi važan izvor bila je Rundekova partnerica Sanda Hržić koja nam je ustupila niz fantastičnih, nikad viđenih umjetničkih fotografija Haustora iz 1981., na sceni i iza nje.

NACIONAL: Odakle ideja i kako su je oni prihvatili da se ponovo okupe u donekle originalnoj postavi i ponovo snime novi/stari album ”Treći svijet”?

To nije bila klasična ideja tipa “ajmo sad snimiti nešto novo“. Sve se dogodilo spontano. Tijekom pripreme reizdanja albuma “Treći svijet“, u arhivi Croatia Recordsa pronađena je zaboravljena dub verzija naslovne pjesme, originalno snimljena 1983., ali nikad objavljena. Kad su Rundek i Sacher ponovno čuli tu verziju nakon gotovo 40 godina, zaključili su da im djeluje pomalo prazno i odlučili su je nadograditi slojevima onoga što se u međuvremenu dogodilo: i u njima i u svijetu. Tako je nastala potpuno nova verzija “Treći svijet Dub 2025“, povezana s prošlošću dovoljno da zadrži duh izvornog, ali dovoljno nova da ne postane samo nostalgija.

NACIONAL: U njima ste probudili kreativnost i želju za ponovnim stvaranjem glazbe.

Taj povod otvorio je i prostor u studiju Sunday, pa je zahvaljujući njemu nastala i nova pjesma “Probudim“ koju će publika ekskluzivno moći čuti samo u filmu, s još nekim drugim objavljenim pjesmama i demo verzijama poznatih stvari s “Trećeg svijeta“. Inače, postava o kojoj govorimo je tzv. druga postava Haustora, odnosno ona iz vremena ”Trećeg svijeta”: uz Rundeka i Sachera, tu su saksofonist Damir Prica-Capri, bubnjar Srđan Gulić-Gul i gitarist Zoran Zajec-Zexa.

‘Haustor je bio bend koji sam volio slušati i o čijim sam pjesmama volio razmišljati. Danas, u ovim godinama, Haustor je svijet u kojem želim živjeti’

NACIONAL: U najavi filma predstavljen je singl i spot za pjesmu ‘Treći svijet Dub 2025’. Hoće li film pratiti još neki singlovi prvi put izvedeni u filmu?

Da. Singlovi će izlaziti paralelno s predstavljanjem filma, prije kino distribucije i nakon nje. To su pjesme koje nisu puka ilustracija ili pozadinski zvuk i svaka od njih ima i dramaturšku funkciju u filmu. Sljedeći singl je restaurirana snimka pjesme “Mijenjam se“, jedini očuvani audiozapis Haustorova nastupa 1981. na Muzičkom biennalu u Domu sportova, gdje su svirali kao predgrupa bendu Gang of Four. Tu snimku rekonstruirali smo doslovno sloj po sloj, zadržavajući Rundekov glas i gitaru, a ostale dijelove pažljivo obnovili kako bismo vratili autentičnu energiju i sirovu pankersku snagu benda u toj ranoj fazi.

NACIONAL: Film ‘Treći svijet’ privući će brojne obožavatelje grupe Haustor, ali ipak prvenstveno cilja na obožavatelje albuma ‘Treći svijet’ i dobre poznavatelje benda. Bojite li se svojevrsne hermetičnosti filma pri njegovu plasmanu?

Ne mislim da je film hermetičan, niti da zahtijeva neko specijalističko predznanje o Haustoru. Naravno, vjerojatno će ga prvo gledati oni koji bend dobro poznaju, ali film nije rađen samo za njih. Film je namijenjen svima koji žele razumjeti kako autentični umjetnici razmišljaju i djeluju u okolnostima kreativnog partnerstva koje se stalno mijenja, od bliskosti do potpunog raspada. Svakome tko je bio u bendu, kreativnom tandemu ili prijateljstvu koje je nekad bilo čvrsto, a kasnije nestalo, ovo će biti prepoznatljiva priča. “Treći svijet“ nije blockbuster koji cilja na masovnu publiku, ali nije ni ekskluzivan. Nudi nešto vrjednije od pukih informacija i površnih anegdota: priču o ljudima koji pokušavaju ostati vjerni sebi i svom unutarnjem kreativnom svijetu, čak i po cijenu da sve oko njih prestane postojati. U tom smislu, film ne traži nikakvo posebno predznanje, ne više nego bilo koji festivalski film koji nadilazi granice suvremenog hollywoodskog repertoara. Dovoljno je biti spreman zakoračiti u njihovu priču bez unaprijed postavljenih očekivanja.

NACIONAL: Film će premijerno biti prikazan na Sarajevo Film Festivalu. Što planirate nakon te premijere?

Nakon Sarajeva slijedi festival u Herceg Novom koji je posebno zanimljiv jer film tamo dolazi na mjesto svog pravog nastanka. Naime, upravo je tamo Sacher, služeći vojni rok u mornaričkoj bazi iznad Tivta, konstruirao ideju albuma “Treći svijet“. Projekcija na tvrđavi Forte Mare za njega će biti zatvaranje kruga koji traje više od četrdeset godina. Poslije toga slijedi velika beogradska premijera 25. rujna, na festivalu Dok’n’ritam u velikoj dvorani Doma sindikata, ulaznice su već u prodaji i tako kreće kinodistribucija u Srbiji.

NACIONAL: Kada će ga vidjeti gledatelji u Hrvatskoj?

Prve hrvatske projekcije bit će krajem kolovoza na Vukovar Film Festivalu i Liburnia Film Festivalu u Opatiji, a krajem rujna slijedi svečana zagrebačka premijera. Od 2. listopada “Treći svijet“ ide u kinodistribuciju diljem Hrvatske, popraćen nizom iznenađenja za publiku i fanove Haustora.

NACIONAL: Koliko vam je značila glazba grupe Haustor u formativnim godinama, a koliko danas, 40 godina kasnije?

U mojim ranim tinejdžerskim godinama Haustor je bio jedan od putokaza i udžbenika. Imao sam četrnaest godina kada sam ih gledao uživo, iz prvih redova, i direktno upijao njihovu glazbu i poetske slike. To iskustvo oblikovalo je spoznaje o tome kakva glazba može biti, o čemu se može pjevati i kako. A već pogled na omot prvog albuma s Klaričinom “Mrtvom prirodom“ bio je više od dizajna. Satima sam znao gledati tu fotografiju. I još me vuče. Ako mi je za nekoga žao što nije mogao biti dio ovog filma, onda je to Josip Klarica. Danas, kad sam na drugoj strani stvaranja i u fazi traženja novih životnih poticaja, još jače osjećam koliko je njihov pristup bio radikalan. To traženje magije u svakodnevici, u kojem glavni zagrebački trg bez napora postaje luka, opet nas vraća na onu “bajku za odrasle“. Haustor mi je kao tinejdžeru bio bend koji sam volio slušati i o čijim sam pjesmama volio razmišljati. Danas, u ovim godinama, Haustor je svijet u kojem želim živjeti.