Jedno od potencijalnih rješenja energetskog deficita u Hrvatskoj, sudeći prema nedavnim izjavama ministra gospodarstva Ante Šušnjara, mogle bi biti mininuklearke.
Preciznije, riječ je o relativno malenim, modularnim reaktorima koji su načelno jednostavniji za gradnju i upravljanje, te integraciju u elektrodistribucijski sustav, od onih klasičnih, znatno većih, piše Deutsche Welle (DW).
Europa prije rata u Ukrajini odustajala od nukelarne energije
No, sve do napada Rusije na Ukrajinu prije tri godine, u Europi je rješenje traženo u planu brzog razvoja korištenja obnovljivih izvora, ekološki svakako superiornih svim drugim opcijama. Štoviše, nuklearna je energija dotad već uvelike bila “prekrižena” kao rizična, pogotovo nakon nesreće u elektrani Fukushima u Japanu prije 14 godina.
“Zanimljivo je da se plasiraju rješenja potpuno druge naravi u trenutku kad imamo jeftine tehnologije, poput solarnih fotonaponskih sustava i vjetroelektrana, koje uvijek iskorištavaju lokalne izvore energije, mogu se brzo izgraditi i instalirati, te su modularne i omogućavaju demokratizaciju energetskog sektora gdje svatko može postati proizvođač vlastite energije“, rekao je Goran Krajačić, stručnjak za energetiku s Fakulteta za strojarstvo i brodogradnju u Zagrebu.
On tako ističe i da su mininuklearke, a ne samo veliki reaktori, po spomenutim kriterijima sasvim “druga priča”, osim što se radioaktivni otpad mora skladištiti tisućama godina.
“Europska unija nema vlastite rudnike urana“, dodaje Krajačić, “pa svako zagovaranje nuklearne tehnologije znači ovisnost o drugima i smanjenje energetske sigurnosti i suverenosti jer ste podložni raznim ucjenama”.
Političko, a ne energetsko pitanje
Pritom, izuzev laboratorijskih i testnih, te onih u specijalnim sustavima poput nosača aviona ili podmornica, u biti još nema malih nuklearnih elektrana. Naime, one su na različitim nivoima tehnološke spremnosti, pa Krajačić zaključuje da mu motivi za zagovaranje ove tehnologije danas nisu potpuno jasni. Zbog čega se, dakle, nanovo forsira upotreba nuklearne energije u Europi, ako nije posrijedi nečiji izravan profitni interes?
“Možda se potražnja za električnom energijom ne želi riješiti postojećim tehnologijama, pa se guraju rješenja koja će biti spremna tek za 10 ili 15 godina. Možda se ne želi demokratizirati energetski sektor i građanima dati veća mogućnost u podjeli energije. Možda se želi nastaviti sa sadašnjim poslovnim modelom uvoza skupe energije i fosilnih energenata. Ne znam, ali Hrvatska je već odavno sve svoje potrebe za električnom energijom mogla zadovoljiti iz obnovljivih izvora i biti prva u EU po tom pitanju. Zašto nije, to je pitanje samo političke naravi”, mišljenja je ovaj profesor sa zagrebačkog FSB-a.
Prema njegovim riječima, istraživanje i razvoj malih reaktora sigurno su zanimljivi zemljama koje posjeduju nuklearno oružje.
“Tako bi i tvrtke koje sudjeluju u razvoju te tehnologije trebale tražiti poslovne prilike u njima, a ne zagovarati da se reaktori grade na lokacijama koje imaju dovoljno vlastitih izvora obnovljive energije, kao što je to u RH i susjednim zemljama”, rekao je Krajačić.
Mininuklearke imaju i određene prednosti
S druge strane, jedan drugi zagrebački energetski stručnjak, Davor Grgić s Fakulteta elektrotehnike i računarstva, skloniji je rješenju s malim modularnim reaktorima, a u kombinaciji s drugim izvorima. On prije svega ističe projektnu praktičnost malenih reaktora, lakše financiranje njihove gradnje i pogonsku fleksibilnost.
Po njemu, to je ujedno razlog njihove popularnosti u Europi i svijetu u novije doba, dok na pitanje zašto nuklearna energija umjesto obnovljivih izvora, on kaže da bi trebalo raditi i jedno i drugo.
Male nuklearke ne isključuju daljnja ulaganja u obnovljive izvore energije
“Obnovljivi izvori se mogu izgraditi brzo i investicija je manja. Imaju problem s varijabilnošću i nepredvidljivošću proizvodnje. Za početak, treba vam triput veća instalirana snaga u vjetru i suncu da biste imali godišnju proizvodnju kao u nuklearnoj elektrani. Treba reći i da je životni vijek nuklearne elektrane tipično triput duži od onog vjetroagregata ili fotonaponskog panela. S povećanjem udjela obnovljivih izvora, i oslonac isključivo na njih postat će problem, te će zauzeti prostora i investicija u skladištenje električne energije”.
Grgićevo je mišljenje da je sigurnost opskrbe energijom veća ako se nuklearni i obnovljivi izvori kombiniraju u održivi i pouzdani energetski miks.
‘Hrvatskoj trebaju dva do tri modula na dvije do tri lokacije’
“Mislim da je to moguće, u slučaju RH, uz nuklearnu snagu koja odgovara sadašnjem hrvatskom udjelu u Nuklearnoj elektrani Krško, pa do ukupne snage tog objekta. Na nivou modularnih reaktora, to bi značilo dva do tri modula na ne više od dvije ili tri lokacije u RH. Za početak bi oslonac trebao biti na provjerenoj lakovodnoj tehnologiji i mislim da bi takvo rješenje trebalo biti raspoloživo unutar 10 godina“, kaže Grgić, uz opasku da bi takva kombinacija velike i malih nuklearnih elektrana garantirala bolju cijenu struje građanima i industriji.
To se posebno odnosi na veće gradske centre i industriju koja treba veće koncentracije energije, odnosno veću snagu i veću potrošnju energije na godišnjoj razini. Podsjetimo, NE Krško se nalazi u Sloveniji, tik uz granicu s Hrvatskom, a u blizini Zagreba, te je u posjedu tih dviju zemalja koje odatle dobivenu energiju dijele popola.
Problem zbrinjavanja nuklearnog otpada
Također, obavezu skladištenja otpada snose u istom omjeru, ali Hrvatska je taj dio posla zapravo tek počela regulirati. Slovenija u posljednje vrijeme definira mogućnost proširenja NE Krško, s dogradnjom novog reaktorskog bloka. Hrvatska se još nije odlučila, mada upada u oko da je njezina vlast naišla na žestoku kritiku javnosti čak i u raspravama o lokaciji odlagališta postojećeg otpada iz Krškog.
“Nisam siguran da je u redu usporediti pasivni, ekološki neutralan objekt, poput skladišta nisko i srednjoradioaktivnog otpada, s nuklearnom elektranom koja je aktivni objekt”, ističe Grgić, napominjući da obnovljive tehnologije samo na prvi pogled nemaju problem sličan tome.
“Nedavni pomaci na planu dugoročnog odlaganja u geološki stabilnim formacijama u Finskoj i Švedskoj, eventualno u kombinaciji s reprocesiranjem goriva i transmutacijom dugoživućih izotopa, svjedoče da ovaj problem ima jasno i održivo tehničko rješenje”, zaključuje Grgić.
Ipak, ne moramo biti vidoviti da bismo pouzdano prognozirali kako će sva ta pitanja u Hrvatskoj još dugo izazivati znatnu podijeljenost javnosti, zaključuje DW.
Komentari