Velika Britanija, Kanada i Australija formalno su priznale Palestinu, a možda je manje poznata činjenica da je to do sada učinilo više od 150 država svijeta.

Znači li to da se mogu pokrenuti pojedini mehanizmi i što su zapravo ove zemlje priznale (jer pitanje je koje su uopće granice Palestine) te što će učiniti Hrvatska?

O tome je za net.hr govorio je vanjskopolitički analitičar Denis Avdagić, koji objašnjava zašto Hrvatska čeka s priznavanjem Palestine.

‘Palestinska samouprava nema funkcionalnost države’

Na pitanje što znači formalno priznavanje Palestine, Avdagić jednostavno odgovara: “Ništa – kad jedna država prizna drugu, to su odnosi između tih država, a u ovom slučaju državu ni nemamo. Za međunarodno priznanje potrebni su preduvjeti – suverenost nad određenim teritorijem, funkcioniranje države makar u začecima. Pitanje je i kontrole nad teritorijem. Palestinska samouprava postoji samo do neke mjere, surađujući s izraelskim vlastima, ali nema funkcionalnost države“.

Kaže da bilo koja država može priznati bilo koga, čak i ako nema teritorijalnosti, ako ne postoje obrambene snage ni funkcionalnost države.

“Neki će reći da ovo priznavanje ima simboličko značenje”, navodi.

‘Kosovo priznalo manje država nego Palestinu’

Napominje i da je Kosovo od proglašenja neovisnosti priznalo manje država nego Palestinu. No, za razliku od Kosova, Palestina i dalje ne funkcionira kao država.

Po pitanju Hrvatske i njezina stava oko priznanja Palestine, Avdagić kaže kako ispada da nam nisu dovoljne unutarnje političke podjele, nego se dijelimo i po ovom pitanju.

“Tolike godine nismo imenovali brojne veleposlanike. Ovaj simbol priznavanja Palestine nije toliko važan, nego je politički simbol”, kaže.

‘Lijevo-liberalne vlade priznaju Palestinu’

Otvara i novu perspektivu o tome koje su vlade priznale Palestinu, podsjećajući da je proces krenuo još u vrijeme Hladnog rata. Svojedobno je to učinila i bivša Jugoslavija te je 1988. priznala Palestinu.

“Napravio je to i komunističko-socijalistički blok, odnosno Istočni blok. Danas to čine lijevo-liberalne vlade, pa i naša susjedna Slovenija uz Golobovu liberalnu vladu, a isto je i u Velikoj Britaniji. To je politička tendencija. Kako je kod nas? U Banskim dvorima je desni centar i, s obzirom na DP, još više desno“, objašnjava.

‘Hrvatska čeka Njemačku’

Po njemu, Hrvatska oportuno čeka i gleda potez Njemačke. A je li ona blizu proglašenja Palestine?

“Je i nije. S obzirom na okolnosti i kako se stvari kreću, izgledno je. Ali opet i nije, zbog tradicionalne politike Njemačke prema Izraelu, a sve zbog povijesnih okolnosti (Drugi svjetski rat, op.a.). Hrvatska nema taj uteg, ali pokušava uvijek imati sinkroniziranu vanjsku politiku s drugim partnerima. Tu je teško naći balans – ili čekate da velika većina ima mišljenje pa da zajednički to rade ili to činite u nekim grupama ili čekate veću članicu s kojom se pokušavate koordinirati. Diplomacija nije jednostavna, mora se igrati igra, pogotovo iz perspektive male zemlje, pametna igra. I bitno je tko ju igra – ne kao zemlja, nego kao pojedinac”, naglašava Avdagić.

‘Plenković sličniji Stubbu, Milanović Orbanu’

Govoreći o tome “tko igra igru”, dao je primjer finskog predsjednika Alexandera Stubba, čelnika zemlje koja ima tek oko milijun ljudi više od Hrvatske. Upravo je on bio u Washingtonu na sastanku velikih igrača oko pitanja Ukrajine.

Avdagić pojašnjava: “On nije bio tamo zbog Finske kao takve, nego zbog predsjednika. To pokazuje koliko je bitna osobna nota u vanjskoj politici i važnost premijera i predsjednika te njihovih položaja u međunarodnim odnosima. Naš premijer Andrej Plenković sličniji je finskom predsjedniku. Predsjednik Zoran Milanović je u vanjskopolitičkom smislu sličniji mađarskom premijeru Viktoru Orbanu i njegovom stavu: ‘E, ja ću njima reći!'”

Dodaje da postoji određeni “klik” između Milanovića i Orbana s kojim se ljeti i druži, ali naglašava: “Opet, nije da je predsjednik Milanović u kontekstu Mađarske najsrdačniji”.

“To što ste iz male zemlje i kako se ponašate ili što je netko nekad ‘grčan’, ne znači ništa za to kako će vas percipirati u međunarodnim odnosima. Socijalna inteligencija i poravnavanje politika su stvari koje su bitne. Milanović se tu nije baš dokazao“, ističe Avdagić.

‘Milanović sam kaže da 90 posto ovlasti ima Vlada’

Osvrnuo se i na to da se često govori da je Milanović najintenzivnije odnose imao s Miloradom Dodikom iz Republike Srpske, no, kaže Avdagić, možda je više razgovora vodio s albanskim premijerom Edijem Ramom. Što se tiče jakih veza s “velikima”, Avdagić kratko kaže: “Nema ih, to svi znaju”.

Podsjeća i da je Milanović sam rekao da 90 posto ovlasti ipak ima Vlada, ali i u vrijeme kad je on sam bio premijer: “U to vrijeme bio je izrazito nelagodan prema predsjedniku iz svojih redova. Išao je na samite NATO-a, što sada premijeru ne dozvoljava, a sam je bio 2012. na NATO summitu u Chicagu”, prisjeća se.

‘U kojim granicama se priznaje Palestina?’

S obzirom na to da su Velika Britanija, Kanada i Australija priznale Palestinu, ali SAD i dalje ostaje ključni saveznik Izraela, Avdagić objašnjava koliko to komplicira odnose među zapadnoeuropskim saveznicima.

“To uopće nije problem. Ove zemlje su priznale Palestinu – i što sad? Pa Palestina je već do sada imala dovoljno priznanja. Sada im je jedina prepreka da nitko ne bude prepreka za prijem u UN od stalnih članica. Ali, oni i dalje nemaju teritorij ni kontrolu nad njim. Situacija je vrlo teška jer se priznaje Palestina, ali u kojim granicama? Nisu svi o tome promišljali i ne znaju odgovoriti na to pitanje”, napominje Avdagić.

Izrael od početka napada na Gazu vodi i politiku naseljavanja tog prostora – kontinuirano niču naselja. Na pitanje što slijedi i kakva je budućnost Gaze, Avdagić odgovara: “Ništa se tamo ne može gledati jednostrano, a svaki potez je toliko zakompliciran događajima starima ne par desetljeća, nego i slobodno možemo reći stotinu godina unatrag. Svaki potez za sobom vuče događaje iz povijesti najmanje 40 godina, ili barem od napada Hamasa. A vežu se i stvari od prije 50, 70 pa i 100 godina! Kako god da se okrene, stvari nisu nimalo jednostavne”.

Egipat gomila snage na Sinaju

Ukazao je i na gomilanje snaga u Egiptu, te se zapitao šalje li Izrael signal da je to kršenje sporazuma iz 1979. godine.

“To je vrlo važan sporazum koji određuje u kojim se dijelovima može nalaziti naoružanje blizu Izraela s egipatske strane. Riječ je o snagama na Sinajskom poluotoku, koji je vezan uz ključan prolaz kojim ide gomila robe i koji je bitan za Europu – Sueski kanal. Tamo se sada nešto događa i svaki poremećaj smo osjetili do sada, bilo s jemenskim napadima… Priča se jako širi i pokazuje kolika je kompleksnost”, zaključuje Avdagić za net.hr.

KORAK PREMA PRAVDI Britanija priznala Palestinu jer se Izrael oglušio na njen ultimatum