Adam Harris, Taiguara Goulart i Samuele Berbenni plesači su u Baletu HNK u Zagrebu koji će u novoj produkciji – ‘L’Arlésienne (Arležanka)’ i ‘Carmen’ – prvi put plesati toreadora Escamilla. Premijera je 27. lipnja i to je prva cjelovita koreografija slavnog Rolanda Petita u Zagrebu.

”L’Arlésienne” (Arležanka) i ”Carmen” dva su baleta koje je veliki francuski koreograf Roland Petit kreirao na glazbu Georgesa Bizeta. Premijerno će se izvesti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, 27. lipnja, što će biti posljednja premijera sezone.

Petit i njegova trupa Les Ballets de Paris praizveli su ”Carmen”, balet zasnovan na slavnoj Bizetovoj operi iz 1875., u Prince’s Theatreu u Londonu 1949., a nakon ”skandalozne i briljantne” praizvedbe ubrzo je ušao na repertoar baletnih trupa diljem svijeta s više od pet tisuća izvedbi. Radnja se odvija u Španjolskoj, u gradu Sevilli i okolnim planinama, oko 1820. za vrijeme koride. Pratimo dio života i ljubavnih nedaća lijepe djevojke Carmen, uz dramatičnu i romantičnu priču s primjesama surova realizma o ljubavnome trokutu Carmen, vojnika Don Josea i toreadora Escamilla.

Publika HNK-a u Zagrebu prvi će ga put vidjeti u cjelovitoj kultnoj koreografiji Rolanda Petita. Ovo je prvi put da se u Zagrebu postavlja neko djelo Rolanda Petita, jednog od koreografa koji su obilježili 20. stoljeće. Nacional je razgovarao s trojicom baletana HNK-a u Zagrebu koji prvi put plešu ulogu strastvenog toreadora Escamilla – Adamom Harrisom, Samueleom Berbennijem i Taiguarom Goulartom.Adam Harris

Adam Harris 32-godišnji je engleski plesač koji je u ansambl ušao 2014., Taiguara Goulart 26-godišnji je brazilski plesač koji je u zagrebačkom nacionalnom kazalištu šest godina, a plesao je u europskim kazalištima i u Saratogi na Floridi, u SAD-u. Samuele Berbenni talijanski je 28-godišnji baletan koji je devet godina plesao u prestižnoj milanskoj La Scali. Sva trojica slažu se da ova nova uloga toreadora Escamilla nadograđuje njihovo dosadašnje iskustvo, znanje, vještine i plesne korake te su jako zahvalni na prilici da ga utjelove.

Taigura Goulart o tome kaže:

“Nisam imao priliku plesati ni u baletu ‘Carmen’ niti ovu koreografiju i zaista se veselim zato što je 1950-ih, kad je postavljena, bila skandalozna, a danas je i dalje jako važna. Znao sam da je lijepa, da je posebna, ali vidjeti sve na pozornici, svu tu scenografiju, vidjeti na koji način je Petit vidio cijelu priču, a onda još moći nastupiti na toj pozornici, zaista mi je čast.“

Najvažniji su koraci, a kod ove uloge noge moraju biti jako brze i precizne, a gornji dio tijela mora odavati samouvjerenost i ‘ludilo’, ponos’, kaže Adam Harris

Dok Samuele Berbenni tvrdi da je upravo ”Carmen” bio prvi balet u kojem se plesalo šest pozicija, Adam Harris kaže da se svijet, kad je Petit postavio ovu koreografiju, malo odmaknuo od klasičnog baleta. U fokusu je bio realističniji balet:

“Kostimi su bili realističniji, nije bilo toliko mašte, toliko nadnaravnog kako je to običaj u klasičnim baletima. Priču su pričali plesači, balerine i baletani. U to vrijeme publika možda nije to u potpunosti prihvatila, kako to obično i biva s velikim promjenama. Ova je uloga nešto potpuno drugačije od svega što sam dosad radio i to je predivno u cijelom procesu stvaranja uloge. Ova uloga je zaista specifična, moćna, strastvena. Njegov je boravak na pozornici vrlo kratak, dvije-tri minute, ali te minute moraju biti ključ predstave.“

Budući da je svaki od njih trojice vrlo različiti kao Escamillo, Goulart je opisao kako on doživljava tog toreadora. On ga smatra celebrityjem:

“Escamillo je zvijezda, dosta umišljen. Ja sam se za ulogu pripremao na način da sam razmislio o tome kakav bih ja bio da sam zvijezda, da sam najvažnija osoba, kako bih ga mogao portretirati na što istinitiji način. Moram reći da sam i ja samouvjeren pa imamo tu zajedničku crtu, a možda mi to pomaže u stvaranju lika.“

Samuele Berbenni bio je, kaže, jako sretan kad je vidio svoje ime u podjeli uloga jer je to snažan lik. Escamillo se, kaže talijanski plesač, ne boji pokazati svoj šarm, svoju važnost, vrlo je karizmatičan i on mu je, kao i Goulart, karakterno sličan.

Adam Harris, za razliku od njih dvojice, posve je karakterno drugačiji. Opisao je kako se priprema za ulogu Escamilla:

“Kad pripremam ulogu vrlo je važno proučiti cijeli kontekst, skladatelja, vrijeme i mjesto radnje i okolnosti priče. Kad govorimo o Escamillu, njegov ples na pozornici je kratak, ali on je zapravo ključna figura. To je isto tako važno znati prilikom pripreme uloge. Za mene su najvažniji koraci, a kod ove uloge to je poseban izazov zato što su jako precizni i jako brzi. Noge moraju biti jako brze i precizne, a gornji dio tijela mora odavati samouvjerenost i ‘ludilo’, ponos. Pomiriti tu slobodu s jedne strane i strogo određene korake s druge, dosta je velik izazov. Posebno zbog toga što ja, za razliku od njih dvojice, karakterno nisam sličan Escamillu. Privatno sam dosta sramežljiv, mirniji tip, tako da sam jako zahvalan na tome što na pozornici mogu postati netko posve drugačiji. Još uvijek tražim tu osobu i uživam u tom procesu, a kad ju pronađem bit će užitak predstaviti ju publici.“

Svoj proces ”ulaženja” u ulogu opisao je i Taigura Goulart. Kaže da su koraci zaista komplicirani pa je trenutačno u fazi slaganja koraka uz glazbu:

“Meni je možda lakše ‘ući’ u lik jer sam mu sličan, ali svejedno moram uroniti u lik i kontekst. Ponekad si i zapišem ono što je važno, razmišljam, tražim, gledam, eksperimentiram s tijelom da bih dobio pravi lik. I na kraju, kako taj lik mora surađivati s Carmen, kako dobiti detalje, točnost. Ako ne radite nešto 300 posto, onda nema smisla ni počinjati. Kad god pripremam novu ulogu, dodajem još jedan dio sebe u slagalicu, otkrivajući lik ujedno otkrivam i sebe, nešto o sebi. Shvatim da mogu još nešto, primjerice u ovom slučaju naučio sam kako plesati jako brzim koracima, što nije lako jer sam visok. To je bio izazov koji sam svladao. Taj je popis novih stvari koje učim beskonačan je, a ovo što naučim danas tek ću moći primijeniti za nekoliko mjeseci kad svladam još neki veći izazov za koji mi je trebalo upravo ono ranije naučeno. Svaki svladani izazov meni kao plesaču pomaže i olakšava daljnji ples, nove uloge. Stoga je prekrasno istraživati ovaj lik jer sam puno naučio o sebi.“

Foto: Sasa ZinajaNFoto

Samuele Berbenni svaku ulogu shvaća vrlo ozbiljno, kao i proces tijekom kojeg mora postati taj lik. Moram biti ta osoba koju utjelovljuje:

“Vrlo je važan proces kad uranjate u ulogu. Što više informacija imamo o liku i djelu, to ćemo više detalja moći ‘primiti’ u tijelo. Za mene je jako važno u svaku ulogu uroniti koliko god mogu, volim se fokusirati na sitnice, na detalje koji su iznimno bitni. Iako mi je ova uloga prirodna jer sam sličnog karaktera, baš zato postoje stvari koje sam naučio u procesu u takvom prirodnom plesu.“

Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu posljednjih nekoliko godina doživio je smjenu generaciju, mnogi su plesači otišli u mirovinu, a u ansambl su ušli novi mladi plesači, i dalje u velikoj mjeri stranci zato što u Hrvatskoj i dalje postoji deficit muških plesača. Tako su svoje mjesto u ansamblu dobila i ova trojica sjajnih umjetnika. Kako Adam Harris kaže, u njihovu je poslu puno više plesača nego što je radnih mjesta, pa se tako javio na audiciju za ”Giselle” u Zagrebu:

“Trebao sam ostati samo mjesec dana koliko su trajale izvedbe ‘Giselle’, onda su mi produžili ugovor na cijelu sezonu i evo sad sam u ansamblu već 11 godina. Obožavam Zagreb, jako mi je lijepo ovdje, grad je predivan, more je blizu.“

Slično je bilo i s Goulartom. Studirao je u Barceloni i išao na audicije:

“Jedna od audicija bila je i Zagrebu. Vidio sam repertoar i jako mi se svidjela kombinacija klasičnih i modernih baleta, ali i neobični naslovi koji se igraju u Zagrebu pa sam ostao. U ansamblu u Zagrebu sam šestu sezonu.“

Samuele Berbenni ima nešto drugačiju priču. On je u Zagreb došao nedavno, prije godinu dana:

“Imao sam veliku sreću zato što poznajem Massimiliana Volpinija, ravnatelja Baleta u Zagrebu, radili smo zajedno u milanskoj Scali. U Scali sam plesao devet godina i odlučio sam otići, ali želio sam plesati u nekom europskom kazalištu. I odjednom sam dobio njegov poziv, tražio je visoke plesače i pozvao me na audiciju. I došao sam, zahvalan sam na prilici.“

Kao što su spomenuli, jedan od razloga zbog kojih baletni umjetnici ostaju u Zagrebu je repertoar. Ne samo da se plešu klasični i moderni baleti, što je važno za njihov razvoj, već im se jako sviđa izbor naslova. ”Ana Karenjina”, ”Opasne veze”, ”Ponos i predrasude”, ”Gospoda Glembajevi” samo su neki od neobičnih baleta koji su se posljednjih sezona postavili na pozornicu HNK-a u Zagrebu. Adam Harris o tome kaže:

“Svaka nova uloga koju dobijemo prilika je za učenje i umjetnički rast. Zaista puno iskusiš kao plesač kroz svaku ulogu, svaki pokret, korak, svaki zadatak koji moraš odraditi. Iznimno cijenim činjenicu da je raznolik repertoar koji plešemo. Obožavam klasični balet, ali volim i moderan. Nisam uvijek volio moderan stil plesa zato što se nikad nisam smatrao dovoljno dobrim u takvoj vrsti plesa. Međutim, radio sam neke divne projekte sa sjajnim koreografima koji su mi otkrili sve tajne tih pokreta. I sada obožavam i moderan ples. Divno je to da imamo priliku plesati toliko različite uloge, naslove, plesove. Plesni se stilovi nadopunjuju, a to meni kao plesaču sve ‘sjeda’ na svoje mjesto. U klasičnom baletu koraci su stroži, u modernijoj vrsti plesa moraš znati biti nježan i prizemljen, a učeći tu nježnost nadopunjujem svoje korake iz klasičnog baleta. To je divno, da nešto novo što si naučio može pomoći da rasteš i napreduješ.“

‘Nikad nisam vidio ni čuo da netko s toliko ponosa priča o HNK-u, o Baletu, to je predivno iskustvo. Cijene plesače, vole nas i balet, to je zadivljujuće’, istaknuo je Goulart

Taigura Goulart smatra da ga različiti plesni stilovi kao plesača čine kompletnijim. Kaže da zaokružuju njegovo znanje i vještine:

“To je slično učenju novog jezika, sve što radiš drugačije je, koristiš mišiće na drugačiji način, krećeš se drugačije. Vjerujem da se svako iskustvo nadovezuje na prethodno i, ono što je Adam rekao, što više učiš i što više iskusiš kao umjetnik rasteš, to je najbolje što ti se kao umjetniku može dogoditi. U Zagrebu imamo mogućnost plesati ogroman raspon repertoara i to je velika sreća, toliko toga možeš naučiti. Toliko smo sinkronizirani sa svojim tijelom da je nemjerljivo iskustvo moći vidjeti kako moje tijelo reagira na nove pokrete, nove zadatke. I kad nešto svladam, postanem svjestan toga da mogu, da sam uspio svladati još neke korake koji su se u početku činili nemogućom misijom. Kad imate ljude oko sebe koji vas uče i s kojima vi učite, toliko više možete dijeliti publici jer se osjećate dobro, samopouzdano, važno. Onda je sve vrijedilo kad stanete na pozornicu. To je ono za što smo rođeni.“

Samuele Berbenni ističe da je u HNK-u u Zagrebu zaista velika raznolikost u repertoaru, a na to nije bio naviknut. U Scali je sve fokusirano na klasične naslove pa se ugodnije osjeća plešući klasični balet:

“Međutim, plešući uloge drugačijeg plesnog stila zaista sam uživao otkrivajući sebe. Prvo sam mislio da nikad to neću moći svladati, ali zaista kao umjetnik rastem i otkrivam novog sebe. Stoga sam jako zahvalan i sretan na prilici da se okušam u modernom plesu, iako moram reći da je klasični balet moja najveća ljubav i veselim se idućoj sezoni kad ponovno imamo predivnih klasičnih naslova na repertoaru. Ono što moram reći je to da nakon proba – probe su uvijek najvažnije jer tu se događa ono što mora iz nas izaći na pozornici – jedva čekam stati na pozornicu. Jedva čekam taj trenutak. Ne mogu opisati kako se osjećam, ali evo mogu reći da jedva čekam trenutak kad ću prenijeti publici energiju. Pozornica je moje sigurno mjesto, tamo se osjećam najbolje. Toliko puno radiš na ulozi, toliko puno se daješ da jednostavno ne možeš dočekati da staneš pred publiku.“

Samuele Berbenni u zagrebačkom baletnom ansamblu je godinu dana, Goulart šest godina, a Harris u njemu pleše čak 11 godina | Foto: Sasa Zinaja/NFoto

Adam Harris kaže da mu pozornica daje osjećaj slobode. Tijekom proba sve je jako strukturirano, imaju jako puno informacija u glavi:

“Moramo pamtiti korake, glazbu, unijeti se u lik, sve to spojiti, razmišljati o suradnji s kolegama, baletnim majstorima, svi oni žele pomoći i taj proces je divan. Ali smo isto tako ispred zrcala, okruženi svojim tijelom, teško je zbog puno informacija, puno distrakcija, posebno kad još uvijek tražiš pravi lik, kad su tek počele nove predstave. U trenutku kad stanemo na pozornicu, sve to nestane i to je ta ljepota mog posla koju je teško opisati i objasniti. Kad staneš na pozornicu postojiš samo ti i tvoj lik, nitko drugi. Nema korekcija, nema razmišljanja, samo se prepustiš i uživaš u trenutku, to je sloboda. Ti kontroliraš situaciju, ti si sad glavni, iskoristi to.

Zaista je nevjerojatno koliko je dobra energija u HNK-u, publika razumije balet, voli ga, uživa u njemu, ne svaku večer naravno, ali zaista moram reći da je gušt plesati pred njima. U Velikoj Britaniji je zaista posve drugačija kultura kad je balet u pitanju. Naravno, ima publike, ali uglavnom me pitaju što zapravo radim, kako zarađujem, što mi je posao. Kad nekome u Zagrebu kažem da sam baletan u HNK-u, zaista pokažu veliko poštovanje i interes za to, tako da mogu biti jako zadovoljan i sretan da plešem u takvoj sredini.“

Taigura Goulart ističe da je, u trenutku kad stane na pozornicu, u nekom drugom svemiru. Brazilskom je plesaču teško to opisati riječima:

“Velika je to odgovornost koju osjećam, ali znam da sam u to što ću pokazati unio toliko sebe, toliko sam toga uložio da, jednom kad stanem na pozornicu, jednostavno uživam. To je kao uzdah olakšanja i sve zaboravim, prenese me na neko više mjesto, na mjesto samopouzdanja, u tom trenutku sve se posloži. Postoji samo val zadovoljstva u koji sam uvučen čim sve krene, spreman napraviti sve kako bih prenio energiju publici i uživao.

Vrlo je važno ‘uranjanje’ u ulogu. Što više informacija imamo o liku i djelu, to ćemo više detalja moći ‘primiti’ u tijelo. Volim se fokusirati na detalje koji su bitni’, tvrdi Samuele Berbenni

A neverbalna komunikacija sa zagrebačkom publikom zaista je jedinstvena, kao umjetnik osjećam se ispunjeno. I moram reći da nikad nisam vidio niti čuo da netko s toliko ponosa priča o HNK-u I Baletu, to je predivno, zaista sjajno iskustvo. Cijene plesače, vole nas, vole balet, to je zaista zadivljujuće.“

Samuele Berbenni isto tako je očaran zagrebačkom publikom. Poznato je da ona zaista poznaje i voli balet, cijeni plesače i s njima dijeli energiju na poseban način:

“Iako sam plesao u Scali gdje je publika apsolutno upućena i voli balet, kad sam došao u Zagreb nisam znao što očekivati. Prva uloga koju sam plesao bila je u ‘Orašaru’, kakva je to nevjerojatna energija, krcato kazalište, kakvo ludilo je taj ‘Orašar’, nisam bio naviknut na to. Zaista ispunjujuće iskustvo.“