Glumica Barbara Rocco u predstavi ‘Bljesak zlatnog zuba’ – koja će se u HNK u Varaždinu premijerno izvesti 24. listopada – igra Trusu, zabrinutu majku koja trpi svog agresivnog muža. Budući da je riječ o Imotskom kao mjestu radnje, kaže da joj kao kajkavki najveći izazov predstavlja – akcenti i rečenična intonacija

Ovoga petka, 24. listopada, u HNK-u Varaždin bit će izvedena premijera predstave „Bljesak zlatnog zuba“ u režiji Snežane Trišić, prema tekstu Mate Matišića, praizvedene u HNK-u Split 1987. Scenografkinja je Ljubica Petrović, kostime je radila Petra Pavičić, a glazbu su napisali Damir Martinović i Ivanka Mazurkijević.

Riječ je o kronici smještenoj u mjesto Ričice pokraj Imotskog. Radnja prati dvije obitelji suočene s gastarbajterskim brakovima i njihovim posljedicama, tradicionalnim ulogama žene i muškaraca u politički turbulentnim vremenima.

„Bljesak zlatnog zuba“ velika je ansambl-predstava u kojoj glavne uloge igraju Tea Harčević, Barbara Rocco, Stojan Matavulj i Robert Plemić. Uoči premijere tjednik Nacional razgovarao je s Barbarom Rocco, članicom ansambla HNK-a u Varaždinu od 1994. Rođena je u Zagrebu gdje je završila Akademiju dramske umjetnosti. Ostvarila je niz zapaženih uloga te osvojila brojne nagrade, između ostalog i Nagradu hrvatskog glumišta 1997. za najbolju ulogu u predstavi „Tužna je nedjelja“. Šest godina predavala je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Bavi se i kazališnom režijom, pedagoškim radom, piše televizijske scenarije i pjeva jazz. U travnju ove godine na Sceni Ribnjak režirala je „Čelične magnolije“ u produkciji FAKin Teatra, u kojoj glumi i njena majka Nada Rocco.

NACIONAL: Kritičari su pisali da je „Bljesak zlatnog zuba“ Mate Matišića jedan od najboljih hrvatskih dramskih tekstova. Slažete li se s tom ocjenom i je li jednako aktualan kao i kada je 1987. praizveden u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu?

Budući da je Mate Matišić sigurno jedan od naših najboljih dramskih pisaca, u tome mora biti istine. Ali kada bih od svih njegovih tekstova morala izabrati najbolji, bila bih u velikom problemu jer jako volim to što Mate radi i piše. I zato sam jako sretna zbog ove predstave, zapravo prvi put u životu radim neki njegov tekst. Vjerujem da je jednako aktualan kao i kada je nastao jer se bavi ljudima, a ljudi su uvijek isti i ljudski odnosi su vječno aktualni. Mate je nevjerojatno vješt pisac, a zanimljivo je da je on tu predstavu napisao kao klinac, s nekih 19 godina. Dok smo radili na tekstu, mene je stvarno fasciniralo kako je on tako mlad ušao u te likove i kako je opisao te karaktere. Ne znam kome bi s 19 godina uspjelo tako proniknuti u te odnose i slojeve – što muško-ženske što unutar tog malog mjesta.

NACIONAL: Jeste li gledali predstavu u Splitu ili u Komediji, gdje je postavljena 2015., ili ste radili potpuno ispočetka neopterećeni drugim izvedbama?

Ja ih nisam gledala, ali ima kolega koji se sjećaju one stare u Splitu ili ove u Komediji. No meni je nekako i draže raditi nešto potpuno ispočetka. Jer u suprotnom, hoćeš-nećeš, prethodne izvedbe ovako ili onako utječu na ulogu koju radiš.

NACIONAL: Režiju potpisuje beogradska redateljica Snežana Trišić. To joj nije prva predstava za HNK Varaždin, radila je 2022. „Bubu u uhu“. Kako izgleda njena suradnja s ansamblom, je li poticajno raditi s nekim tko dolazi iz druge države i drugačije sredine?

Uvijek je zanimljivo raditi s novim ljudima jer svatko donese nešto novo. U ovu predstavu došla nam je i mlada glumica Tea Harčević koja glumi moju kćer. To me jako veseli iako smo nedavno već glumile mamu i kćer u studentskom filmu Lucije Katarine Šešelj. Kada si u ansamblu, godinama si upućen na iste ljude i zato je svaka nova energija uvijek dobrodošla. Meni je to prva suradnja sa Snežanom jer ja nisam igrala u predstavi „Buba u uhu“.

Ona se stvarno trudi i jako joj je stalo da projekt uspije. Zato nam je sve to vrijeme dok smo radili na predstavi, slala dokumentarne snimke iz Imotskog i tog kraja iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kako bismo što bolje shvatili te ljude i taj teški život koji ih je tjerao u inozemstvo.

NACIONAL: Je li vam se kao kajkavki bilo teško prilagoditi jeziku Zagore?

Ja sam Hrvatska u malom – imam i tu morsku i tu kajkavsku stranu obitelji. Ali rođena sam u Zagrebu, a u Varaždinu radim preko 30 godina i budući da Varaždin njeguje kajkavski repertoar, naravno da sam puno više radila na kajkavskom. Zato moram priznati da mi je, što se jezika tiče, ova predstava prilično teška.

NACIONAL: Vedran Mlikota vam je jezični suradnik?

Da, on je iz tog kraja i stoga je tu pravi stručnjak. Jezik Zagore u mnogome je sličan dalmatinskom, a opet je različit. Kako je meni dalmatinski više u uhu, onda me to povuče, a Mlikota dobiva nervne slomove. Tako da si moram precizno označiti sve akcente i uporno vježbati. To mi je zapravo najteži zadatak u ovoj predstavi – savladati jezik. S druge strane, užasno je bitno da ga savladamo jer iz tog jezika proizlaze i naši karakteri.

NACIONAL: Što nam možete reći o svojoj ulozi Truse?

Trusa je zabrinuta majka koja trpi svog agresivnog muža. O tim gastarbajterskim brakovima nije se puno pisalo, ali to je zapravo bio jako težak život. Ti ljudi su dolazili kući praktički samo na dva tjedna za Božić. Nisu mogli gledati svoju djecu kako odrastaju, već su se samo mogli od Božića do Božića čuditi koliko su se promijenila. A žene su trpjele i sve nosile na svojim leđima. To je užasno specifičan život i zato je ova predstava zapravo jedna ozbiljna drama koja govori o teškim stvarima. No Mate je toliko vješt pisac da unutar te težine ima puno humora pa publiku uspije „šamarati“ – malo ih nasmije pa rasplače. Publika će umirati od smijeha, a sljedeće sekunde stisnut će im se u grlu.

NACIONAL: Je li Matišić feminist? Je li na strani svojih ženskih likova?

Matišić se ne svrstava. On objektivno opisuje situaciju koju poznaje i vrlo dokumentarno prenosi iskustva takvog života i psihologiju tih ljudi.

NACIONAL: To je velika ansambl predstava, u kojoj igrate jednu od glavnih uloga. Stipu, vašeg muža, igra Stojan Matavulj. Kako funkcionirate kao par?

Mislim da smo OK. Kada sam došla u ansambl, prvo mi je Ljubo Kerekeš bio partner u valjda sedam predstava zaredom, a jednom i Matavulj. Oni su ista generacija tako da sam se navikla na starije partnere. Inače, Matavulju, Marinku Prgi i Beti Lučić taj jezik na kojem igramo leži, oni su tu doma i govore ga s lakoćom. No Beti igra Njemicu pa i ona mora svladavati jezik. A mi sa sjevera se prilično mučimo.

NACIONAL: Mate Matišić dolazi večer prije premijere. Je li bio na nekoj probi, imate li pred njim tremu?

Bio je na jednoj čitaćoj probi, a vjerujem da će biti i na generalki. Naravno da imam tremu pred Matom. Imam tremu i pred Mlikotom, s kojim sam bila na klasi. Mi se svi znamo od studentskih dana, ali znam da oni čuju svaki pogrešan akcent i svaku pogrešnu dužinu, a o rečeničnoj intonaciji da i ne govorim.

NACIONAL: U međuvremenu se promijenilo nekoliko intendanata HNK-a Varaždin, je li Senka Bulić unijela velike promjene?

HNK Varaždin je zapravo promijenio jako malo intendanata u 30 godina, svega troje. Kada sam došla u ansambl, to kazalište je bilo sjajno, jako vidljivo, nije postojao festival na kojem nismo sudjelovali, dobivali smo puno nagrada, vladala je vibra koja se meni jako svidjela. Naše premijere se nisu propuštale, o nama se pisalo… Uostalom, to je i bio razlog zbog kojeg sam tu i ostala. No u jednom periodu to je sve nekako zamrlo i taj period potrajao je predugo. Onda je došla Senka koja je fascinantnom brzinom uspjela Kazalištu vratiti vidljivost, a to je, po meni, jako važno. Osobito na razini PR-a i promocije. Ljudi ponovo znaju što radimo i dolaze na premijere ne samo iz Zagreba već i iz ostalih dijelova Hrvatske.

Barbara Rocco i Stojan Matavulj koji u predstavi igra njezina supruga Stipu. FOTO: Marko Ercegović

NACIONAL: Radite i dosta koprodukcija, što također doprinosi vidljivosti kazališta.

Mislim da su koprodukcije trend ovog vremena, a postoji i ta mreža Hrvatskih narodnih kazališta i puno se međusobno gostuje. Nama dolaze i Osijek, i Rijeka, i Zagreb, i Split, mi idemo k njima, što je stvarno super. Lijepo je vidjeti što ti rade kolege i pokazati drugima što mi radimo, to uvijek ima smisla.

NACIONAL: Vi ste umjetnički svestrana osoba, bavite se i režijom i glazbom, krv nije voda. Ipak su vam roditelji, Nada i Davor Rocco, iz tog svijeta. Koliko imate vremena za jazz i glazbeni dio karijere?

Nažalost, već godinama za to nemam vremena. Ne može se čovjek rastegnuti na sve strane. Jesam nemiran duh i uvijek radim različite stvari. No dok sam radila na Akademiji u Osijeku, što mi je oduzimalo jako puno vremena, zanemarila sam glazbu. A i ne mogu to raditi sama, trebaju mi glazbenici, s kojima se stalno dogovaram pa nikako. U jednom momentu sam shvatila da nisam taknula flautu barem pet godina.

NACIONAL: U travnju ove godine na Sceni Ribnjak režirali ste predstavu „Čelične magnolije“ u produkciji FAKin Teatra, u kojoj igra i vaša majka Nada Rocco. Kako je došlo do te predstave i kako vam „leži“ režija? Naime, vi ne glumite u toj predstavi.

„Čelične magnolije“ su nastale 2016. u varaždinskom kazalištu, ali zbog tadašnje situacije nisu dovoljno igrale bez obzira na veliki interes. Budući da smo obožavale tu predstavu, stalno smo se bavile mišlju da je obnovimo. Mi magnolije smo: Sara Stanić, Gordana Slivka, Sunčana Zelenika-Konjević, Nada Rocco, Irena Tereza Prpić, Katarina Arbanas i ja. Onda se Sara Stanić prihvatila produkcije i – eto nas u FAKin Teatru. Podjela je ista osim jedne glumice koja nije mogla zbog zdravstvenih razloga s nama dalje. Bilo je teško naći stariju glumicu koja mora ulogu napraviti ispočetka, za razliku od ostalih koje se samo moraju prisjetiti, a uvjeti nezavisne scene su okrutni, radi se u špajzama, sobama, bez osnovnih uvjeta… I tko će ti u takvoj situaciji uskočiti ako ne mama. Tako nam se moja mama priključila i spasila nam „Čelične magnolije“, koje, evo, sad pune Scenu Ribnjak.

Ja ili režiram ili glumim, mislim da su to dva posla, dvije vizure i koncentracije koje ne želim miješati. Iako me Sunčana luđački nagovarala da i igram, jer u „Magnolijama“ je šest prekrasnih ženskih uloga, odlučila sam se za vizuru iz gledališta.

NACIONAL: Igrali ste i u mnogim televizijskim serijama i filmovima, koliko je to spojivo sa poslom u kazalištu, imaju li intendanti razumijevanja za takve poslove izvan matične kuće?

Intendanti nikada nemaju previše razumijevanja, uvijek je to natezanje. Ponekad se dogodi sezona da se to uspije posložiti, a ponekad ne. A što se filmova tiče, moram reći da me je nekada davno pogodila jedna jako zanimljiva stvar, no s vremenom se čovjek na sve navikne. Kada sam se preselila u Varaždin, kao da sam nestala. Većina režisera jednostavno me je prestala zvati i mnoge stvari su naprosto stale. Bio je to za mene priličan šok. Poslije je taj bauk razbio Ljubo Kerekeš, koji je počeo raditi u zagrebačkim kazalištima – u Kerempuhu i HNK-u. I onda se to pomalo vratilo. Zanimljiv je taj psihološki moment i ljudski mentalni sklop. Kada nisi u Zagrebu, kao da te nema.

NACIONAL: Jeste li ikada požalili što ste otišli iz Zagreba?

Nisam, iako mi je u nekim fazama bilo teško. Vjerujem da mi svi na kraju uspijemo složiti život onako kako smo željeli. Kad čovjek ima viziju što želi u životu, on će to i postići. A ja kao gradsko dijete, „trešnjevački mališan“, oduvijek sam sanjala o kući s malim vrtom tako da mogu vani piti kavu i biti okružena prirodom, gdje mogu imati psa bez kojeg ne mogu živjeti. Kada sam počela raditi u HNK-u Varaždin, shvatila sam da ljudi ovdje žive daleko kvalitetnije i normalnije od nas u gradskoj vrevi. Tako sam, malo pomalo, kupila kuću i pobjegla u mir. I iako puno radim, jako uživam u tome.