Dina Vukelić, Rajna Racz i Nika Bokić iz Empiria teatra osmislile su istraživanje o ‘burnout sindromu’ na nezavisnoj sceni. Više od 120 umjetnika upozorilo je na probleme s kojima se susreću, a rezultate će predstaviti u travnju na festivalu Svi smo mi Nahero

Takozvani burnout sindrom ili sindrom izgaranja, koji mnogi zovu bolešću modernog doba, danas je široko prisutan, mnogo se o njemu govori i pokušavaju se ublažiti simptomi takvog stanja organizma. To je stanje emocionalne, fizičke i mentalne iscrpljenosti uzrokovane u najvećoj mjeri pretjeranim i dugotrajnim stresom, a događa se kada osoba osjeti preplavljenost, emocionalnu iscrpljenost i nesposobnost ispunjenja stalnih zahtjeva.

Upravo se burnout sindromom bave umjetnici s nezavisne scene, koji su njime pogođeni možda više od svojih kolega zbog teških uvjeta rada, nesigurnosti, hiperproduktivnosti zbog niskih honorara i prevelikog broja uloga i zadataka koje imaju tijekom rada samo na jednom projektu; često sami pišu, produciraju, režiraju, igraju, rade scenu i kostime ili ako su likovnjaci, produciraju, postavljaju izložbu, pronalaze prostore za izlaganje…

Stoga je Empiria teatar — odnosno, Nika Bokić i Dina Vukelić u suradnji s redateljicom Rajnom Racz — osmislio istraživanje o burnoutu na nezavisnoj sceni. Prva faza upravo je završena, bila je to anketa kojoj su se odazvala 122 nezavisna umjetnika. Nika Bokić, umjetnička voditeljica Empiria teatra, pojasnila je da su u drugoj fazi projekta „Burning Out“ dramaturginja Dina Vukelić i redateljica Rajna Racz napisale dva autorefleksivna teksta:

„U trećoj fazi planirano je da kolegica Racz režira koncertno čitanje tih dvaju tekstova. Koncertno čitanje bit će održano 24. travnja uz prezentaciju rezultata ankete i tribinu u sklopu festivala Svi smo mi Nahero u Centru za kulturu i informacije Maksimir, a prethodit će mu verzija performansa ‘Ured za zametnute osjećaje’ Lucije Klarić. Do tada se nadamo i tiskati publikaciju s analizom istraživanja i nastalim umjetničkim tekstovima te je distribuirati na događaju. Takvi projekti najčešće su samo kap u moru i nisu zamjena za sustavne promjene, ali ohrabruju nas komentari kolegica i kolega koji se zbog našeg rada osjećaju afirmirano i viđeno. Zahvalni smo udruzi kako si? što nam je dopustila da njen tekst o burnoutu objavimo u obliku grafikona, a želja nam je u idućim fazama projekta nastaviti uključivati stručnjake iz područja mentalnog zdravlja.“

Pregršt je problema na nezavisnoj sceni. Nika Bokić istaknula je da se puno govori o nekolegijalnosti, nedostatnim programskim sredstvima, teškim prijavama i nedostatku prostora za rad. No najteži problemi i dalje su prekarni rad i nemogućnost dugoročnog planiranja, iako to nije isključivo problem nezavisne scene.

„Javnost je možda najviše informirana o problemu niskog mirovinskog koeficijenta samostalnih umjetnika zbog prosvjeda održanog prije dvije godine, no velik broj ljudi koji se bave samostalnom umjetničkom djelatnošću ni ne može ostvariti pravo na status samostalnog umjetnika pa stoga uopće nema mirovinski koeficijent. Pri izlasku s fakulteta nije sigurno hoćete li dobiti informaciju da morate prijaviti HZZO-u da ste nezaposleni i da se morate osobno javljati svaka tri mjeseca kako biste zadržali pravo na osnovno zdravstveno osiguranje. Ako se, kojim slučajem, odlučite prijaviti na temelju drugog dohotka, morate biti oprezni jer da biste to pravo ostvarili, trebate skupiti određeni iznos doprinosa za zdravstvo unutar pet godina, no da biste ga zadržali, trebate skupiti isti taj iznos u godinu dana. Poznajem ljude koji zbog manjka informacija i birokratskih poteškoća godinama nisu bili zdravstveno osigurani, a svjesna sam da se težina njihove situacije i dalje ne može usporediti s onima osuđenima na npr. platformni ili agencijski rad.“

Dramaturginja Dina Vukelić prisjetila se kako se rodila ideja za ovaj projekt. Ideja je, ističe, potaknuta sažimanjem njezina desetogodišnjeg iskustva samostalne umjetnice, dramaturginje, ali i kulturne radnice u širem smislu koja je paralelno obavljala najrazličitiji spektar poslova — od spisateljskih, uređivačkih, produkcijskih, organizacijskih do edukativnih:

„Radila sam i na nezavisnoj sceni i u institucijama sve do kraja 2024. godine, kada sam se zaposlila u zagrebačkome Hrvatskom narodnom kazalištu. No u trenutku pisanja projekta bila sam samozaposlena umjetnica s mnoštvom nagomilanih projekata iza sebe, a posljedično i umorom od neizvjesnog rada. Kada je objavljen Javni poziv Grada Zagreba za mlade umjetnike i umjetnice, odmah sam uvidjela priliku da preko Empiria teatra realiziram ideju koja me je intimno preokupirala. Ujedno, to je bila i česta tema razgovora među umjetnicima i kulturnim radnicima: burnout. U suradnji s kolegicama zamislila sam istraživački, interdisciplinarni projekt koji će poslužiti kao platforma za razmjenu iskustava kulturnih radnika i umjetnika koji su u gotovo zabrinjavajućoj mjeri doživjeli izgaranje. Ujedno, projekt te vrste može osvijestiti širu javnost o problemu koji ne zahvaća samo umjetnike nego sve profesije, kao posljedica hustle kulture i katkad toksične hiperproduktivnosti u neoliberalnom, natjecateljskom društvu.“

Izjave koje su umjetnici s nezavisne scene podijelili na platformi projekta na Instagramu vrlo su iskrene, itekako zabrinjavajuće i potresne: „Puno učim o potrebi da kažem ne, ali onda sam anksiozan jer osjećam da gubim mogućnosti“, „Jednostavno se bojim da moja želja za obiteljskim životom utječe na moj rad“, „Nemogućnost odvajanja životnog i prostora za rad smanjuje fokus pri radu“ i tako dalje.

Dina Vukelić opisala je ukratko život i rad umjetnika s nezavisne scene, s kakvim se problemima susreću u radu, ali i kakav to stres uzrokuje. Istaknula je da su mladi umjetnici, kako bi izdržali težak tempo rada i bili u opticaju, primorani prihvaćati više projekata:

„Odbijanje projekta vrlo je rijetka pojava, primjerice, glumci se boje da ih u tom slučaju redatelji ili producenti više neće zvati jer signaliziraju zauzetost, a slično je s drugim strukama. Tako dolazi do nagomilavanja projekata u gustim, gotovo nemogućim rasporedima, a da bi se ostvarili pristojni prihodi, kulturni radnici često i ne pitaju za honorare nego je primat — proizvodnja. U svemu tome najteže je mladim umjetnicima koji se tek trebaju afirmirati, a nemaju izbora osim dokazati se prekomjernim radom. Uvjeti rada pritom mogu biti nepovoljni i iziskuju visoku kreativnost i snalaženje: rad u kafićima zbog nedostatka vlastitih prostora, održavanje proba u stanovima ili nekazališnim prostorima, rad do najsitnijih sati bez odmora, rad i kada si bolestan jer ne želiš nestati sa scene. Problem je kod burnouta što znakovi katkad nisu vidljivi; ponekad se maskiraju kao depresija ili anksioznost, ponekad kao fizička premorenost, a ponekad su i psihosomatski pa se ne vežu uz burnout od početka. Moglo bi se reći, burnout je skriven, prepoznat je tek kada osoba ne može normalno funkcionirati, kada pregori. Zato je o tome potrebno progovarati.“

Budući da projekt financira Zaklada Kultura Nova, Dina Vukelić se nada da neće završiti „samo“ prezentacijom, nego da će se prepoznati važnost ove teme te da će kolege, posebno mladi umjetnici i umjetnice, potaknuti ovom inicijativom nastaviti istraživati i problematizirati ovu temu. Stoga vjeruje i u nastavak financijske podrške. Svi umjetnici s nezavisne scene – a pokrivaju različita područja: glumu, režiju, dramaturgiju, kostimografiju, scenografiju, likovne umjetnosti, ples, glazbu – suočili su se s problemom izgaranja, smatra Dina Vukelić. Izdvojila je najveće probleme s kojima se susreću:

„Hiperprodukcija u nestabilnim uvjetima, zbog čega dolazi do zasićenja kako umjetnika tako i publike golemom količinom sadržaja. Manjak adekvatnih prostora za rad i nemogućnost planiranja. Svakako, egzistencijalna nesigurnost. Nezavisna scena oduvijek je bila i ostala važan segment kulturnog života upravo zbog slobode i inovativnosti, pojave novih imena, estetika, pristupa i tema. Bez nezavisne scene mnogi danas afirmirani i svjetski etablirani umjetnici ne bi se imali prilike razviti. Nezavisna scena često je početak umjetničke karijere, ali ponekad je i konstanta kojoj se umjetnici vraćaju zbog spomenute slobode. Isto tako, svjedočimo i sve češćim uspješnim suradnjama između nezavisne scene i institucija, što je svakako pozitivan primjer razmjene kakva može, na obostrano zadovoljstvo, donijeti svježinu na kulturnu scenu. Iako ili upravo zato što se stvara u neizvjesnim uvjetima, nezavisna scena jest beskrajno autentična jer oni koji se upuštaju u takav oblik stvaralaštva pokazuju ozbiljnu posvećenost.“

Rajna Racz već se afirmirala kao vrlo uspješna redateljica, djeluje na nezavisnoj sceni, a odnedavno je i majka što takvoj umjetnici može stvoriti dodatan stres. Svoja iskustva i izazove s kojima se susreće u radu i životu, podijelila je kroz projekt „Burning Out“. Za Nacional je opisala svoju donedavnu svakodnevicu:

„Doživjela sam burnout. Često mislimo da moramo sve. Studirala sam dva faksa paralelno, asistirala u kazalištima poput HNK-a i ZKM-a i radila svoje projekte sve do trenutka kad mi je tijelo reklo: ne mogu više. Taj period studiranja doveo me do toga da sam svakoga dana izlazila u 6.30 i vraćala se oko ponoći doma, i to nekoliko godina uzastopno. Učila sam u pauzama, ručala gotovo i nisam, večerala sam po pekarama, doslovce sam se rušila od umora. Onda mi je tijelo reklo da ne može više. Imala sam migrene, počela sam dobivati osip po rukama i tijelu od hrane pa sam izbacila sav šećer i gluten jer sam mislila da će mi biti bolje i postala opsesivna oko toga. Izgaranje bih opisala kao svoj mozak koji prejako svijetli, bliješti i ne gasi se, a ja hiperventiliram. To nije trenutak, nego stanje u kojem ne možeš prestati misliti, a potrebni su ti odmor i stanka. Zato se dramska poema koju sam napisala i koju ću izvesti 24. travnja i zove ‘Mama prejako svijetli’.“

Nakon teškog razdoblja, nastavila je Rajna Racz, uzela je jednogodišnju pauzu te je mislila da se nikad više neće dovesti u to stanje. Međutim, sve se ponovilo, i to svakoga puta sve brže. Nije normalno razboljeti se nakon svakog procesa, kaže. Sada kada je postala mama, shvatila je da se ne smije dovesti u tu situaciju jer joj tijelo mora biti funkcionalno i snažno:

„Teško mi je postaviti granice jer su se svi navikli da su iscrpljivanje i suludi rasporedi proba dio procesa. A nisu! Kada sam radila prvu predstavu za koju sam pisala tekst, režirala i producirala, imala sam migrenu četiri tjedna uzastopno. Gutala sam tablete da izdržim do premijere. Burnout i majčinstvo i kreativni rad novi su level ove igrice. Za ovaj projekt pisala sam dnevnik majčinstva i rada i tijela koje odbija toliko raditi jer mu treba odmor da proizvede mlijeko za bebu. Iz tog dnevnika nastala je dramska poema koju ću predstaviti kao dio dokumentiranja svojeg majčinstva i umjetnosti.“

Rajna Racz smatra da je o burnoutu umjetnika jako važno govoriti, a ovakav tip umjetničkog istraživanja omogućuje da shvate da nisu sami: pisanje i govor, osvješćivanje o toj temi daje im zajednički jezik i alate da komuniciraju svoje stanje i denormaliziraju status quo:

„Naš umjetnički posao nema radno vrijeme, na bolovanje kao samostalni umjetnici možemo ići tek nakon 40 dana bolesti, rasporedi su suludi, procesi znaju počinjati u sedam i u 22 sata, nemamo sindikat i nismo zaštićeni. Kad si mlad, jako lagano dolazi do burnouta jer misliš da moraš sve prihvatiti kako bi preživio i to čak i jest istina jer su honorari jako maleni, a nisu se povećavali usprkos inflaciji te tako moraš hiperproducirati, raditi više projekata paralelno da bi preživio i dovodiš se do scenarija u kojem nema stajanja. Često se dogodi da mislimo da postojimo i da smo vidljivi na sceni samo dok stvaramo, a premoreni smo i onda se pretvaramo u zamorce koji trče u onom kotaču bez mogućnosti da iziđu. Svoju vrijednost gledamo kroz projekte, o projektima ovisi i naš financijski, ali i identitetski status. Zbog toga sam se odlučila raditi ovaj projekt i pisati za njega dramsku poemu, ali i ponuditi platformu da ga predstavimo u javnosti.“