Prošloga tjedna u Velikoj izložbenoj dvorani Gradskog muzeja Požega otvorena je izložba „Crno-bijela rapsodija“. Radi se o vrijednoj donaciji Zbirke Biškupić, nakladnika, kolekcionara i bivšeg ministra kulture u trima vladama Bože Biškupića.

Donacija uključuje osam bibliofilskih grafičkih mapa hrvatskih umjetnika Tomislava Buntaka, Maje Franković, Gordane Kovačić, Ivana Lackovića Croate, Slavena Macolića i Tina Samaržije, mapu „Hommage Luku Paljetku“, kao i poetsko-grafičku mapu „Ukrajinska rapsodija“, izdanu u povodu 50. obljetnice izdavačke djelatnosti Zbirke Biškupić. Mapa sadrži 14 grafičkih listova, a tematski povezuje djelo ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka i hrvatskog pjesnika i akademika Luke Paljetka. To je tek jedna od brojnih donacija Zbirke Biškupić, osnovane davne 1964., koja je 1976. registrirana i zaštićena kod Uprave za zaštitu kulturne baštine. Zbirka sadrži brojne grafike, slike, skulpture i crteže, a zastupljeno je gotovo 250 hrvatskih i inozemnih umjetnika. Tijekom više od 50 godina djelovanja Zbirka Biškupić posebnu je pažnju posvećivala bibliofilskim izdanjima kroz grafičke listove i mape.

Božo Biškupić po mnogima je bio najuspješniji hrvatski ministar kulture, koji je tu dužnost obavljao u vladi premijera Mateše od 1995. do 2000., zatim Ive Sanadera od 2003. do 2009. te Jadranke Kosor od 2009. do 2010. Rođeni Turopoljac, iz Male Mlake, po obrazovanju pravnik, Božo Biškupić magistrirao je muzeologiju na poslijediplomskom studiju bibliotekarstva, dokumentacije i informacijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu. Kratko vrijeme radio je kao pravnik u odvjetničkom uredu, a od 1978. do 2003. bio je urednik likovnih izdanja u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Godine 1992. pokrenuo je i realizirao Vukovarski muzej u progonstvu (Zbirka suvremene hrvatske i svjetske umjetnosti), 1995. pokrenuo je i realizirao akciju suvremena hrvatska umjetnost za Muzej hrvatske umjetnosti u Mostaru. U njegovim mandatima izgrađeni su brojni kapitalni muzejski objekti: Muzej antičkog stakla u Zadru, Muzej krapinskih neandertalaca, novi Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu i mnogi drugi. Od 1986. do 1993. bio je urednik likovnih monografija u Grafičkom zavodu Hrvatske. Izdavač je i urednik brojnih literarno-likovnih bibliofilskih izdanja domaćih i stranih autora u izdanju Zbirke Biškupić. Dokumentarno je obradio opuse uglednih hrvatskih umjetnika i objavljivao u stručnim časopisima (Informatica museologica, Ars, Zbornik Muzeja naivne umjetnosti…) Godine 2003. postao je član predsjedništva HDZ-a i član Nacionalnog vijeća HDZ-a. Otkad je napustio ministarsku dužnost, običan je član stranke.

Kolekcionarstvom se počeo baviti još u ranoj mladosti. Kao zaljubljenik u sve vrste umjetnosti desetljećima je svojim inicijativama povezivao suvremene likovne umjetnike i eminentne hrvatske književnike. Božo Biškupić godinama se i strastveno amaterski bavio fotografijom, a tijekom svojih ministarskih mandata, kao i na brojnim putovanjima, imao je pristup mnogim povijesnim političkim sastancima koje je zabilježio svojim fotoaparatom i brižno ih čuva u privatnoj arhivi. O svemu tome kao i o stanju hrvatske kulture danas, Božo Biškupić govorio je u intervjuu za Nacional.

NACIONAL: Mnogi kulturnjaci i danas vas često spominju kao najboljeg ministra kulture kojeg je Hrvatska od početka svoje državnosti imala. Kako vi to komentirate?

To je lijepo čuti, ali ne bih prihvatio taj epitet „najbolji“, jer od dobrog uvijek ima bolji.

‘Kad sam počeo studirati, Naprijed je počeo izdavati grafičke mape hrvatskih umjetnika. Kupovao sam ih i sakupljao i tako se zaljubio u grafiku, a ta ljubav traje i danas’

NACIONAL: Nakon donacija velikim institucijama, muzejima, nacionalnim knjižnicama, akademijama znanosti i umjetnosti, zašto ste se odlučili za ovu donaciju Gradskom muzeju u Požegi?

Kada sam Muzeju prije dvije godine darovao „Ekvilibrij“, mapu mladog autora Tina Samaržije, vidio sam da postoji interes za grafiku, osobito u vrijeme kad su se pripremali za proslavu stote obljetnice osnivanja. Budući da sam u sva tri svoja ministarska mandata surađivao i s Požežanima te nastojao pomoći u mnogim projektima – a bio sam upućen, kako se ono kaže, u situaciju na terenu, zahvaljujući dugogodišnjem prijateljstvu s nekadašnjom saborskom zastupnicom iz Požege Marijom Bajt, da se s novoobnovljenim muzejom želi krenuti dalje u novo – odlučili smo Muzeju darovati nekoliko edicija kako bismo i osobno dali doprinos proslavi stote obljetnice. Do sada smo im, tu mislim i na suprugu, darovali devet bibliofilskih izdanja, a nadam se da ćemo i nastaviti. Uglavnom su to grafičke mape, ali ima i nekoliko bibliofilskih izdanja. Jedno od njih posvećeno je Luku Paljetku.

NACIONAL: Što se krije iza naslova „Ukrajinska rapsodija“?

Kad je počeo rat u Ukrajini, u razgovoru s prijateljima umjetnicima, odlučio sam objaviti hommage Ukrajini i ukrajinskom narodu koji je stoljećima bio stradalnički. Razmišljao sam tko bi mogao napisati tekst i onda sam nazvao Luku Paljetka i zamolio ga da se uključi u taj lijepi projekt, na što je on odmah pristao. U razgovoru sam mu sugerirao kako bi bilo lijepo da to napravi u obliku dijaloga s nekim ukrajinskim pjesnikom. On je rekao: „Ideja ti nije loša, prije nekih 25 godina prevodio sam Tarasa Ševčenka“ pa ću to iskoristiti. I tako je Luka složio tekstovni dio u obliku pjesničkog dijaloga između sebe i Tarasa Ševčenka, ukrajinskog pjesnika iz 19 stoljeća. Naime, i tada su se Ukrajinci suočavali s istim problemima, trpeći teror ruskog cara kao što trpe i danas Putinov. I tako je nastala „Ukrajinska rapsodija“. Ima jedna zanimljiva priča vezana uz to izdanje. Naime, govorio sam na otvorenju izložbe i donacije Zlatka Kesera u Albertini, u Beču. Ponio sam sa sobom mapu „Ukrajinska rapsodija“ i rekao ravnatelju muzeja – imam jedno bibliofilsko izdanje koje bi moglo biti zanimljivo za vas, rado bih to darovao Albertini. Albertina je to, naravno, sa zadovoljstvom prihvatila i tako je 14 hrvatskih grafičara ušlo u fundus tog bečkog i svjetskog muzeja, što je jako lijepo i pohvalno, a u muzeju su ostale i dvije velike Keserove slike zahvaljujući njegovom meceni i prijatelju gospodinu Brogyanyu.

NACIONAL: Puno ste surađivali s Paljetkom, ali i drugim pjesnicima. Krajem prošle godine HAZU-u ste darovali pjesničko-grafičku mapu postumno posvećenu akademiku Luki Paljetku. Tko je radio na njoj?

Paljetkovu mapu napravili smo po uzoru na Maroevićevu. Naime, kada je umro Tonko Maroević, svi smo bili iznenađeni i onda sam odlučio da mu, umjesto da putujem na Hvar i nosim vijenac na grob, napravimo trajni spomen „Sonetni vijenac“. I tada sam isto tako u dogovoru s Lukom Paljetkom objavio „Hommage Tonku Maroeviću“, koji je svom prijatelju ispjevao predivan sonetni vijenac koji su 33 hrvatska umjetnika, autora, grafičara, a jedan od njih je bio Ivo Posavec, fotograf, oplemenila. Kada je umro Luko, u mapi su jednako tako sudjelovala 34 autora, a do sada smo je darovali u 17 institucija. Od toga su je dobile tri akademije znanosti i umjetnosti – HAZU, zatim Slovenska akademija znanosti i umjetnosti, kao i Crnogorska akademija, jer je Luko bio njihov član. Mislim da je dobro što smo to učinili jer su tako postale dostupne javnosti, a uz 34 likovna umjetnika u mapi je i 17 pjesnika, koji ili su bili prijatelji s Lukom ili su ga dobro poznavali i imali neku povezanost s njime. Moram reći, to je doista dostojanstveni hommage Luku Paljetku, kao i onaj Tonku Maroeviću. Darovali smo ih ne samo akademijama kojih je Luko bio član, već i muzejima diljem Hrvatske kao i sveučilišnim knjižnicama u Osijeku i Splitu, muzejima u Zagrebu, Zadru, Vinkovcima, Krapini, Dubrovniku, Varaždinu, Brseču, Mostaru, Livnu, ali i kulturnim institucijama u Sloveniji.

NACIONAL: Zbirku Biškupić osnovali ste sedamdesetih, cijeloga života bavite se umjetnošću, no malo ljudi zna da ste po svojoj osnovnoj struci pravnik. Otkud ta strast za umjetnošću? 

Tako je bilo još od gimnazijskih dana. U ono vrijeme sakupljao sam već nešto etnografske građe. Naime, u našem kraju – u Turopolju, ali i u okolici, bio je običaj da kuću umjesto slika krase svečani ručnici s izvezenim tekstovima. Počeo sam skupljati te ručnike baš zbog tih tekstova koji su u ono vrijeme bili tabu tema. Naprimjer, „Živila Hrvatska, Živio doktor Maček, Bog i Hrvati!“ i sličnim domoljubnim tekstovima, čak su neki i prije nekoliko godina bili izlagani u Etnografskom muzeju u Zagrebu. A kad sam počeo studirati, poduzeće Naprijed, koje se prije toga zvalo Kultura, počelo je izdavati grafičke mape danas najpoznatijih hrvatskih umjetnika – Murtića, Price, Hermana, Hegedušića, Reisera, Lovrenčića, Picelja i drugih. Počeo sam ih kupovati i sakupljati i tako sam se nekako zaljubio u grafiku, a ta ljubav traje do danas.

‘Postpotresna obnova sjajno je odrađena. Teško je bilo započeti. A tu se radilo o tisućama objekata. Puno je objekata koji spada ju u zaštićena kulturna dobra stradalo’

NACIONAL: Koliko vam je pravna struka pomogla da budete najdugovječniji ministar kulture kojeg se svi s nostalgijom sjećaju? 

Ne volim slušati pohvale jer ja sam prvenstveno radišan čovjek. Volim raditi, a najvažnije je voljeti ljude i željeti im pomoći. Naravno, morate biti i dobar organizator. I ne smijete biti jednostrani, ni u kom smislu. Kad ste u kulturi, morate poštovati i podržavati sve.

NACIONAL: Možda neki zaboravljaju da ste zaslužni i za osnivanje HAVC-a, Hrvatskog audiovizualnog centra, sada već davne 2008. godine, koji je izuzetno značajan za razvoj hrvatske kinematografije..

Baš sam neki dan vidio fotografiju prvog ravnatelja Alberta Kapovića, kako vi kažete u svojoj arhivi. On je bio sjajan čovjek i on je toj ideji puno pomogao. Ja bih njemu pripisao sve zasluge. On je taj zbog kojeg je i čijom zaslugom je HAVC uopće nastao.

NACIONAL: Tada ste napravili jedan važan iskorak. U to vrijeme filmaši su se zbog svačega jako bunili, a među njima je bio najglasniji redatelj Hrvoje Hribar, kojem ste rekli – evo ti, buniš se, preuzmi HAVC! 

To je najbolje kad čovjeku date priliku da sam isproba što može. Lako je prigovarati sa strane. Mislim da je Hrvoje dobro odradio svoj posao. A što se tiče HAVC-a danas, moram reći da proizvodnju hrvatskog filma  pratim kao obična publika. Jako mi je drago što je film Nebojše Slijepčevića „Čovjek koji nije mogao šutjeti“ dobio tolike nagrade i proslavio se i u Europi i u Americi, za dlaku mu je pobjegao Oscar. Šteta, jer je film jako dobar i jako je dobra tema. To je dokaz da imamo jednako sposobne redatelje kao i drugi. Samo, mi nemamo dovoljno novca. Za film treba jako puno novca i tu se ne možemo nadmetati s puno bogatijim zemljama. To je skupa umjetnost. No, kao što rekoh, u to više nisam tako detaljno upućen, više sam posvećen pjesnicima i likovnim umjetnicima i s njima se i družim. Iako ću za kojih mjesec dana kročiti u osamdeset i osmu godinu života. Tako da sam suzio interes na onaj krug koji mi je blizak.

Biškupić je HAZU-u darovao pjesničko-grafičku mapu posthumno posvećenu Luku Paljetku SAŠA ZINAJA/NFOTO, PIXSELL

NACIONAL: Možete li vi u više od 50 godina izdavaštva nabrojiti sve umjetnike, slikare, pjesnike, čije ste mape objavili?

Nedavno je Leila Topić radila članak za časopis Informatica Museologica o izdavaštvu zbirke, što je bio i poticaj razmišljanju o suradnicima. Bilo ih je 200 do sada, što pisaca i pjesnika što likovnih umjetnika, likovnih teoretičara i kritičara, što prevoditelja. Mnogi su, nažalost, već pokojni, kao što su Kaštelan, Marinković, Slaviček, Vesna Parun, Vesna Krmpotić, Tadijanović, Mihalić, Maroević, Paljetak, Maruna, Tenžera, Depierris, Segers, Depolo, mnogi grafičari i slikari Lovrenčić, Lacković, Koydl, Demur, Biffel, Jordan, Nevjestić, Šercar, Vejzović, Trumbetaš i mnogi drugi. Otišla je ta generacija.

‘Treba ulagati više u kulturu premda je sada bolja situacija nego u vrijeme kada sam bio ministar. tako je zahvaljujući i fondovima EU-a kojima se financira i obnova’

NACIONAL: Kako gledate na stanje kulture danas?

Kao prvo, kultura je živo biće. Problem je u tome što vi kao činovnik iz ureda ne možete predvid jeti što će se na tom planu dogoditi. Ne možete znati kada će netko napisati sjajnu knjigu ili napraviti odličnu izložbu. Pogledajte primjer Damira Karakaša i Ivane Bodrožić. Ušli su među deset naslova koja su u utrci za EBRD Literature Prize. Karakaš je napisao sjajnu knjigu „Proslava“, Ivana Bodrožić „Sinove i kćeri“, ali se nitko nije nadao da će ući u finale jedne tako velike europske književne nagrade. A to znači da bi trebalo ulagati više novca u kulturu, a tada bi bilo i još više tako dobrih vijesti premda je sada bolja situacija nego što je bila u vrijeme kada sam bio ministar. To je tako zahvaljujući i europskim fondovima koji podupiru kulturu, a njima se financira i obnova baštine. Ali kao što rekoh – kada umjetnik ili kreativac stvara nešto novo, onda ga u tome treba i podržati. Trebalo bi imati neke dodatne fondove za takve slučajeve.

NACIONAL: Kako komentirate obnovu kulturne baštine u Zagrebu i na Baniji? Biste li vi to brže odradili?

Mislim da je to sjajno odrađeno i obrađeno. Bila je to vrlo teška situacija. Sjetite se onih prvih dana, kada su u Zagrebu padali dimnjaci, balkoni, zabati. To je trajalo mjesecima. Teško je bilo započeti s bilo čime. A tu se nije radilo o jednom, već o stotinama, pa i tisućama objekata ako uključimo privatne kuće u centru Zagreba i po Banovini. Puno je velikih objekata koja su zaštićena kulturna dobra stradalo i mislim da je to fenomenalno odrađeno.

NACIONAL: Mnogi kritiziraju da to ide presporo.

Naravno da kritiziraju, em smo Hrvati, kaj ne? Mi uvijek jamramo.

NACIONAL: A što kažete na stanje na HRT-u s kojeg se otpušta do 1000 ljudi? Kako će i dalje obavljati svoju javnu funkciju i proizvoditi programe iz znanosti, kulture, obrazovanja, dokumentarne filmove? Ili će se sve „outsourcati“? 

Nisam pratio kadrovsku politiku HRT-a, začuđen sam, kao i mnogi, velikim brojem odlazaka tako uglednih novinara, posebno mi je žao onih koji prate kulturne događaje jer kad ode znalac, treba dugo dok se izgradi novi. Ne znam može li si to HRT priuštiti, očito može, vrijeme će pokazati tko je bio u pravu, samo da kultura ne trpi.

NACIONAL: Vaša velika strast je fotografiranje. Tijekom svojih ministarskih mandata sudjelovali ste kao insider u mnogim povijesnim događajima koje ste samo vi smjeli fotografirati. Čuvate li sve te fotografije i planirate li možda neku izložbu? 

Ne, neću to izlagati jer to nisu profesionalne fotografije. To je sve dokumentarno napravljeno i mislim da to danas nikoga ne bi zanimalo.

NACIONAL: Naravno da bi, jer te fotografije imaju ogromnu povijesnu vrijednost.

Možda bi zanimalo povjesničare. Ako bi Hrvatski državni arhiv imao interes za neke stvari, rado bih mu to prepustio.

NACIONAL: Mi ćemo nazvati ravnatelja Arhiva Dinka Čuturu i preporučiti mu da napravi izložbu.

Neka Dinko dođe i neka pogleda, možda bi ga nešto iz tog vremena i političkog života zanimalo. Ustupit ću mu ih vrlo rado. A na tim fotografijama, osim političara, ima i jako puno umjetnika, osobito onih koji više nisu među živima. Dakle, ako Dinko ima interesa, neka zna da sam otvoren za suradnju.