Bivši hrvatski veleposlanik u Rusiji Božo Kovačević govori o svojoj novoj knjizi ‘Ruske teme’, Rusiji i nasljeđu staljinizma, ratu u Ukrajini i odnosu hrvatske vlasti i premijera Plenkovića prema tom opasnom sukobu.

“Ruske teme” naslov je nove knjige bivšeg hrvatskog veleposlanika u Ruskoj Federaciji Bože Kovačevića koju su nedavno zajedno objavili zagrebački i beogradski izdavači Kruzak i Most art Jugoslavija. Riječ je o izboru analitičkih tekstova koje je Kovačević u hrvatskim medijima objavio u posljednjih dvanaest godina. Tekstovi su raspoređeni u četiri dijela: “Gulag i Goli”, “O ruskoj revoluciji”, “Putinova Rusija” i “Ima li Rusija budućnost”? Tim povodom, Nacional je s Kovačevićem razgovarao o odnosu hrvatske vlasti prema ratu u Ukrajini i položaju koji taj sukob daje Rusiji Vladimira Putina.

Božo Kovačević rođen je 1955. u Pakracu. Filozofiju i sociologiju diplomirao je 1979. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a te je predmete predavao na Tehnološkom fakultetu i Akademiji dramske umjetnosti. Potkraj osamdesetih, zajedno sa Slavkom Goldsteinom i drugim osnivačima, utemeljio je prvu postkomunističku stranku u Hrvatskoj, HSLS, u kojemu je bio potpredsjednik i glavni tajnik. Kada se HSLS 1998. raspao, s Vladom Gotovcem i Ivom Bancem osnovao je Liberalnu stranku. Saborski zastupnik bio je od 1992. do 2000., a u vladi Ivice Račana od 2000. do 2003. ministar zaštite okoliša. Veleposlanik u Ruskoj Federaciji bio je od 2003. do 2008. Predavao je na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld. Objavljuje publicističke i analitičke tekstove, a objavio je knjige “Slučaj zagrebačkih revizionista”, “Psihoanaliza i ljevica”, “Svijet poslije Hladnoga rata: teorija i praksa međunarodnih odnosa“, “Promišljanje politike” i “Izvanredno stanje: povijest, pandemija, panslavizam”.

NACIONAL: Zašto ste knjigu započeli tekstom o Juliju Baranovskom, jugoslavenskom zatočeniku u Gulagu?

Zato što je SSSR dio povijesti današnje Rusije, a i zato što su veze sa Sovjetskim savezom ključno određivale postupke vlasti bivše Jugoslavije: uime vjernosti Staljinu i SSSR-u organizirana je revolucija od 1941. do 1945.; isto tako, uime te vjernosti su do 1948. provođene rigidne politike, a od 1948. jugoslavenska se vlast legitimirala antistaljinizmom. Dakle, opet se određivala prema SSSR-u.

NACIONAL: Drugi tekst u knjizi posvećen je zatočeniku Golog otoka Bogoljubu Kuštrinu.

Od 1948. do 1956. Goli otok nije bio zatvor, nego logor za političke zatvorenike koji su bili optuženi za suradnju sa Staljinom. Ali, osim iskrenog staljinizma mnogih zatočenika, neki su bili optuženi i zbog toga što režim nije vjerovao u njihovu stopostotnu lojalnost Titu, neovisno o njihovim uvjerenjima. Kuštrin kao uvjereni demokrat spada među ove druge.

NACIONAL: U tom je tekstu zanimljiv ekskurs u kojem otkrivate da je i vaš otac bio zatočenik Golog otoka. Potom opisujete svoj veleposlanički mandat u Mosvki, pa spominjete konkretna imena – novinare Gorana Milića i Bogoljuba Lacmanovića te politologinju Mirjanu Kasapović – zaključujući da njihovo ponašanje prema vama, osobno i službeno, možda proizlazi iz ambijenta i duha koji je omogućio Goli otok.

Da. To ne znači da je njihovo ponašanje ili motivacija na bilo koji način bilo izravno povezano s Rusijom, ali u tim situacijama pronalazim elemente odnosa prema pojedincima kakvi su bili uspostavljeni kad je bivša Jugoslavija bila pod utjecajem Sovjetskog saveza.

NACIONAL: Taj vaš tekst, “Da se ne zaboravi”, prvotno je objavljen 2013. u časopisu Gordogan. Uvrstili ste ga i u svoju knjigu. Je li na nj bilo ikakvih reakcija, tada ili danas?

Ne, što je zanimljivo.

‘Hrvatska kao članica EU-a i NATO-a mora učiniti sve da pomogne Ukrajini, ali ne treba činiti korake koji su za nas štetni. Što se predsjednika tiče, njegova pozicija je jasna i čini mi se prihvatljiva.’ FOTO: Saša Zinaja/Nfoto

NACIONAL: U jednom od tekstova citirate autoricu koja govori o “arhetipskoj svijesti Gulaga”. Može li se o Rusiji razgovarati bez da se ima na umu povijest sibirskih logora, još od ‘Zapisa iz mrtvog doma’ Dostojevskog, preko Solženjicina i Varlama Šalamova, pa sve do smrti Aleksandra Navaljnog u zatvoru u Sibiru? Drugim riječima, postoji li Gulag i danas?

Zapravo postoji, s obzirom na to da su mnogi osuđenici i zatvorenici u Rusiji danas osuđeni zbog političkih razloga, zbog svojih uvjerenja i inzistiranja na slobodi govora. Oni , istina, ne prolaze tretman kakav su prolazili logoraši u Staljinovom Gulagu, koji su bili robovska radna snaga. Zatočenici u današnjoj Rusiji nisu radna snaga, ali je velik dio njih osuđen na višegodišnje kazne zbog protivljenja ratu u Ukrajini i zbog kritike predsjednika Putina. Oni su politički zatvorenici, i utoliko se njihov današnji status može usporediti sa zatočenicima Gulaga. Što se “arhetipske svijesti Gulaga” tiče, ‘Gulag’ je skraćenica koju je u svojim svjedočanstvima popularizirao Aleksandar Solženjicin, od naziva “Glavnoie Upravleniie Lagerei”, “Glavna uprava za logore”. Postojanje Gulaga u Staljinovo vrijeme može se shvatiti kao potvrda kontinuiteta jednog dijela ruske povijesti: premda je Rusija od Petra Velikog doživjela konstantne modernizacijske procese, pa u 19. stoljeću dosegla svjetske vrhunce u književnosti i glazbi, a u 20. stoljeću i u likovnoj umjetnosti, procesi modernizacije nisu zahvatili ključno područje: političku sferu, odnos vlasti i građana. U Rusiji je i danas na djelu odnos vlasti i podanika, a ne vlasti koja odgovara svojim građanima.

U Hrvatskoj nema previše literature o Rusiji, ni historiografske, a ni aktualnih analiza. Što se medijskog izvješćivanja tiče, prevladava prikazivanje zapadnih interpretacija kao objektivnih informacija, a to nije prihvatljiv način.

NACIONAL: U Hrvatskoj imamo paralelizam politike prema Rusiji vlade i predsjednika Republike. Čiju politiku smatrate dosljednijom?

Dosljedni su i premijer i predsjednik. Plenković, koji je bio izvjestitelj za Ukrajinu u Europskom parlamentu, dosljedno se opredijelio za Ukrajinu, i to je zasnovano na međunarodnom pravu: država je napadnuta, i mi se solidariziramo sa žrtvom agresije. U tom pogledu podržavam premijera, ali treba li iz činjenice da podržavamo žrtvu nužno izvesti zaključak o prekidu veza s Rusijom? Jesmo li prekinuli veze s Amerikom nakon napada na Irak, ili Siriju, ili Libiju? Nismo, i dobro da nismo. Mislim da premijer griješi kada bezrezervno poistovjećuje nacionalne interese Hrvatske s nacionalnim interesima Ukrajine: Hrvatska, kao suverena država, članica EU i NATO-a, mora učiniti sve da pomogne Ukrajini, ali ne treba činiti korake koji su za nas štetni. Što se predsjednika Republike tiče, njegova pozicija je jasna, i čini mi se prihvatljiva: on nije protiv Ukrajine, ali je protiv toga da Hrvatska zbog nje zarati s Ruskom Federacijom. Međutim, način na koji to predsjednik iskazuje nerijetko izaziva nedoumice i katkad neopravdanu polarizaciju. Općenito mislim da bi predsjednik, koji ima mnogo vremena, to vrijeme trebao iskoristiti da pažljivo artikulira svoje nastupe. Time bi slika o nakaradnoj hrvatskoj vanjskoj politici možda bila malo ublažena.

NACIONAL: Kako ocjenjujete kvalitetu literature i interes hrvatske javnosti za Rusiju?

Nema previše literature o Rusiji, ni historiografske, a ni aktualnih analiza. Posljednja prava knjiga je neka vrsta udžbenika, “Politički sustav Rusije”, koju su objavili profesori Tihomir Cipek i Davor Boban s Fakulteta političkih znanosti. Što se medijskog izvješćivanja tiče, prevladava prikazivanje zapadnih interpretacija kao objektivnih informacija, a to nije prihvatljiv način. Izostaje praćenje službenih stajališta ruske strane i zbivanja na ruskoj intelektualnoj i političkoj sceni. Čini se da se a priori prihvaća kao točno sve što dolazi sa Zapada, a kao netočno sve što dolazi sa službene ruske strane. Takvo informiranje je duboko pogrešno i necjelovito.

NACIONAL: U tom kontekstu, kako ste svojedobno doživjeli zabranu ruskih medija u Europi? Nema sumnje da je ratna propaganda sastavni dio ruskih medija, no postoji li “ali”?

Naravno da postoji. Nije riječ samo o zabrani emitiranja ruskih medija, nego i o uskraćivanju akreditacija ruskim dopisnicima, što Rusija dopisnicima iz zapadnih zemalja nije učinila. Ti potezi pokazuju da je Zapad nesiguran i pribjegava cenzuri u nedostatku sposobnosti da jasno argumentira svoje pozicije i interese. Uskraćivanje akreditacija sugerira da su ruski dopisnici špijuni, jer druge osnove za uskraćivanje nema. No pojedine vlade i institucije na zapadu provode to ne samo prema ruskim medijima: sjetimo se kako su mediji izvijestili o incidentu između izraelskih nogometnih navijača i propalestinskih prosvjednika u Nizozemskoj, kad su svi zapadni mediji objavili lažnu informaciju da su Palestinci napali Izraelce, a dogodilo se suprotno. Izgovori za zabranu ruskih medija, poput zaštite od hibridnog rata protiv Zapada, samo su djelomično opravdani: najbolji način ratovanja protiv dezinformacija je objavljivanje vjerodostojnih informacija. Neki specijalizirani mediji na Zapadu sustavno razobličuju ruske dezinformacije i objavljuju točne, ali iste kriterije ne primjenjuju u analizi djelovanja zapadnih medija.

‘Ideološki, današnja Amerika i Rusija puno su bliže jedna drugoj nego Amerika i Europa’, kaže Božo Kovačević. FOTO: SAŠA ZINAJA/Nfoto

NACIONAL: Možemo li nakon tri i pol godine rata u Ukrajini reći da je na djelu rat Rusije protiv Zapada?

Iz perspektive ruske vlasti, na djelu je rat Zapada i Rusije, s tim da je ruska agresija na Ukrajinu objašnjena kao preventivni rat koji je trebao spriječiti mogući napad NATO-a na Rusiju. Na Zapadu, osobito u Europi, Rusija je percipirana kao vrhunska prijetnja, i znamo da su EU i administracija prethodnog američkog predsjednika Joea Bidena govorili da se u Ukrajini brane Zapad i demokracija. No u osnovi je riječ o ruskoj agresiji na Ukrajinu. Valja naglasiti kako nije točno ono što kao papagaji ponavljaju svi zapadni lideri i neki teoretičari, da agresija nije ničim izazvana. Ističem da mi nije namjera opravdati rusku agresiju, ali da bismo mogli sagledati rješenja, moramo razgovarati o uzrocima: u osnovi je frustracija ruske vlasti činjenicom da je Zapad desetljećima odbijao tretirati Rusiju kao ravnopravnog sudionika u razgovorima o arhitekturi regionalne europske i globalne sigurnosti. Ne može se negirati da je Zapad ignorirao Rusiju.

NACIONAL: Molim da precizirate.

Počelo je 1999., odlukom da se bombardira Savezna Republika Jugoslavija, a da prethodno nisu konzultirali Rusiju kao stalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a. Izbjegnut je unaprijed dogovoreni sastanak tadašnjeg ruskog premijera Evgenija Primakova i američkog potpredsjednika Ala Gorea, koji su se ranije sastajali svakih šest mjeseci. U ožujku 1999., unaprijed dogovorena tema tog sastanka bilo je Kosovo, ali su Amerikanci, ne čekajući da Primakov dođe u Washington, odlučili bombardirati SRJ. O tome je Al Gore Primakova obavijestio dok je letio prema Washingtonu. Primakov je naredio da se avion vrati, i takvih sastanaka više nije bilo. Rusku je vlast osobito zabrinjavala odluka Amerike i NATO-a da se u Poljskoj i Rumunjskoj izgrade proturakteni sustavi koji su narušili dotadašnju nuklearnu ravnotežu, jer rakete tih sustava mogu uništiti ruske balističke interkontinentalne projektile s nuklearnim glavama koji bi mogli dosegnuti Ameriku. Dotadašnja nuklearna ravnoteža bila je jamstvo da neće biti nuklearnog rata Istoka i Zapada. Taj potez Rusija je shvatila kao narušavanje njezine nacionalne sigurnosti, i mislim da se s tim možemo složiti. Također, širenje NATO-a na istok Rusi smatraju narušavanjem nacionalne sigurnosti. Rezoniraju ovako: NATO je stvoren radi odvraćanja napada SSSR-a na zapadnu Europu, a Varšavski pakt je bio odgovor na NATO; ako nema SSSR-a i Varšavskog pakta, koji je smisao postojanja NATO-a? Zaključili su da je usmjeren protiv Rusije. U nizu činjenica koje frustriraju ruske lidere važan je podatak da je sovjetskom predsjedniku Gorbačovu, koji je pristao na ujedinjenje Njemačke i povlačenje sovjetskih trupa iz istočne Njemačke, obećano da se NATO neće “ni za inč” proširiti na istok. Znamo što se dogodilo devedesetih: Amerikanci su bili izloženi pritisku bivših članica Varšavskog pakta da se priključe NATO-u, koje su to smatrale jamstvom sigurnosti i prevencijom od moguće nove ruske okupacije.

NACIONAL: Te su zemlje imale opravdanog razloga za strah.

Apsolutno. Ali, Rusi širenje NATO-a tumače kao američku okupaciju tih zemalja, potpuno zanemarujući činjenicu – da ostanemo samo u 20. stoljeću – da je okupator zapravo bio SSSR. Rusi ne provode autorefleksiju vlastitih politika, i ne pokušavaju razumjeti te vlade i narode koji se boje okupacije, nego širenje NATO-a smatraju samo ugrožavanjem svoje sigurnosti, zanemarujući sigunost tih zemalja, koje bi bez NATO-a bile nemoćne pred Rusijom.

‘Rusi ne provode autorefleksiju vlastitih politika i ne pokušavaju razumjeti te vlade i narode koji se boje okupacije, nego širenje NATO-a smatraju samo ugrožavanjem svoje sigurnosti.’

NACIONAL: Kao što se sada retroaktivno i potvrđuje.

Točno. Treba spomenuti još nešto: ruski vlastodršci kažu da je Rusija pravna sljednica SSSR-a, koji je bio pobjednik u Drugom svjetskom ratu, pa očekuju isti tretman i za Rusiju. Zapad je ignorirao očekivanje Rusije da bude ravnopravno tretirana u razgovorima o europskoj i globalnoj sigurnosti, i to je izazvalo dodatnu frustraciju. Treba podsjetiti da su Amerikanci devedesetih, pod pritiskom istočnoeuropskih država koje su htjele u NATO, smislili “Partnerstvo za mir”, “međustupanj” do članstva, kojega je i Rusija bila članica. Obećanje je bilo da sve članice “Partnerstva za mir” imaju jednake izglede za članstvo u NATO-u. Ali kada je tadašnji novi ruski predsjednik Putin 2000. odlazećeg američkog predsjednika Clintona pitao kada će Rusija u NATO, Clinton je odgovorio da neće. Sve to Rusi su shvatili kao najavu konfrontacije, i počeli su upozoravati Zapad što smatraju relevantnim za svoju sigurnost: raketni su sustavi ključni, ali i ignoriranje ruskih upozorenja da neće tolerirati ulazak u NATO država nastalih raspadom SSSR-a. Rusija je upozorila da je ulazak Ukrajine i Gruzije u NATO za nju neprihvatljiv, a na summitu NATO-a u Bukureštu 2008. tim je dvjema državama upućeno obećanje da će postati članice. Ruse je frustriralo i to što OESS i Vijeće Europe nisu htjeli razgovarati o problemima ruske manjine u zemljama bivšeg SSSR-a: baltičke zemlje nisu provele europsku konvenciju o pravima manjina, a u Ukrajini je zakonom zabranjeno javno govoriti ruski. Sve je to suprotno međunarodnim konvencijama, koje Zapad ignorira kada je riječ o ruskoj manjini. Danas to Rusija koristi kao jedno od opravdanja za rat protiv Ukrajine. Ja ne mislim da to može biti dovoljno opravdanje za rat, kao ni da to mogu biti i sve prethodne frustracije, ali sve to ipak ukazuje da nije točna na Zapadu fabricirana tvrdnja kako taj rat nije ničim izazvan.

NACIONAL: Mislite li da je bilo realno da Rusija uđe u NATO?

Ne. Ruski vojni establišment nije ni pomišljao na tu mogućnost, ali politički establišment u vrijeme Jeljcina jest. Jeljcin je bio za to, kao i prvi ruski ministar vanjskih poslova Kozirjev, i njegov nasljednik Ivanov. Bilo je uspostavljeno i Vijeće za suradnju Rusije i NATO-a. Kad je Putin postao predsjednik, u Rusiji je shvaćen kao prozapadni političar, pa i sebe je tako doživljavao, ali, suočen s činjenicom da Zapad ne uvažava dovoljno Rusiju, počeo se suprotstavljati Zapadu.

NACIONAL: Dosad smo razgovarali u tradicionalnim oprekama Zapad-Rusija. No s dolaskom Trumpa na vlast, ta se tradicionalna opreka raspala. Imamo li sada u Americi i Rusiji dvije slične autokracije?

Ideološki, današnja Amerika i Rusija puno su bliže jedna drugoj nego Amerika i Europa. Velika je zabluda lidera EU kada današnju Ameriku tretiraju kao pouzdanu saveznicu Europe. Trump Europu tretira kao vazala: ako ne pristane biti vazal, bit će neprijatelj. U Rusiji se o tome otvoreno govori: ministar vanjskih poslova Lavrov je nekoliko puta pohvalio promjene u Americi naglašavajući da je konzervativna ideologija u Americi umnogome sukladna ideologiji aktualnog ruskog režima. Za Ruse je važno i da Trumpova administracija ne inzistira na globalizaciji, koju Rusija smatra opasnom za svoj kulturni identitet, jer je dio globalizacije i širenje demokratskih ideja, a njih se ruska oligarhija boji. Zato su tako žestoko reagirali na izbore u Ukrajini kada je na njima pobijedio potpuni politički autsajder Zelenski: užasnuli su se pri pomisli da bi se nešto slično moglo dogoditi i u Rusiji.

‘Strahujem od prelijevanja rata na Europu, ponajprije zbog potpuno neodgovorne politike lidera EU, koji su prekinuli sve diplomatske kanale prema Rusiji, što bitno povećava mogućnost da neki nekontrolirani, nenamjerno izazvani incident preraste u ratni sukob.’ FOTO: SAŠA ZINAJA/Nfoto

NACIONAL: Ima li veze između incidenata koji su u posljednje vrijeme zaredali na rubovima Europe sa sastankom Trumpa i Putina koji je nedugo prije toga održan na Aljasci? Imate li podrobnijih informacija o čemu su njih dvojica ondje zapravo razgovarali?

Razgovarali su o rješavanju ukrajinske krize. Trump je nudio koncesije u vidu intenziviranja bilateralne suradnje, ali to za Putina nije dovoljno. On je neprestano ponavljao da se mora razgovarati o uzrocima krize: iz ruske perspektive, glavni uzrok rata u Ukrajini su poremećeni odnosi Amerike i Ruske Federacije. Da bi se ukrajinska kriza mogla riješiti, ti se odnosi moraju normalizirati, što podrazumijeva ukidanje sankcija i povratak otete ruske imovine. To nisu samo devizne rezerve, nego i mnoge diplomatske zgrade Ruske Federacije koje je Amerika naprosto otela. Putin očekuje da on i Trump, poput nekoć Roosevelta i Staljina, dogovore rješenje ne samo za Ukrajinu, nego i za cijelu Europu. U tom kontekstu smatram da je Putin napravio veliku grešku kada je ignorirao Trumpov za Rusiju više nego velikodušni plan. Problem je za Putina možda u tome što je plan podrazumijevao da dijelovi Zaporižja i Hersona, koji su pod kontrolom ukrajinske vojske, ostanu u Ukrajini, a po ruskom ustavu i te dvije pokrajine su dijelovi teritorija Ruske Federacije, pa kad bi Putin takav sporazum potpisao, praktički bi potpisao da je izgubio dio teritorija, dok mu je ustavna obveza da te dijelove “oslobodi”. Trump je računao na “pozitivnu vibraciju” u njihovim odnosima, te da će i Rusima i Ukrajincima biti važno da prekinu rat. Računao je i na to da će Putin znati cijeniti Trumpov utjecaj na Zelenskog i mogućnost da ga Zelenskog prisili neka odustane od dijela ukrajinskog teritorija. Međutim, to za Putina nije bilo dovoljno. Sada je otvorena perspektiva dugotrajnog, iscrpljujućeg rata, u kojem se nipošto ne može jednoznačno zaključiti da će Rusija nužno pobijediti. Pritom, može se reći da su europski lideri nakon sastanka na Aljasci učinili sve da ne dođe do primirja, jer postavljaju uvjete za koje znaju da ih Rusija ne može prihvatiti: instantni povratak svih okupiranih teritorija Ukrajini, kažnjavanje agresora i plaćanje ratne štete. Rusija na to neće pristati, jer se njezino rukovodstvo smatra rukovodstvom velike sile. Ako biste ih primorali da odgovaraju na takva pitanja, uzvratili bi protupitanjem: je li Amerika platila ratnu štetu Vijetnamu, Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Nikaragvi, Panami, Čileu…? Nije. I kao što je Amerika, kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, imuna na mogućnost organiziranog međunarodnog kaznenog progona, istom takvom državom Rusija smatra i sebe. Nadajmo se da će najavljeni novi bilateralni sastanak Trump-Putin u Mađarskoj približiti njihova stajališta o otvoriti put prema primirju.

NACIONAL: Strahujete li od prelijevanja velikog rata na Europu?

Apsolutno da, ponajprije zbog potpuno neodgovorne politike lidera EU, koji su prekinuli sve diplomatske kanale prema Rusiji, što bitno povećava mogućnost da neki nekontrolirani, nenamjerno izazvani incident preraste u ratni sukob. I u vrijeme najžešćeg rata dobro je imati neki diplomatski kanal.

NACIONAL: Između Europe i Rusije ne postoje načini krizne komunikacije?

Postoje ambasade i ambasadori, ali to očito nije dovoljno za razmjenjivanje svih informacija. Kad su u pitanju dronovi, Rusija je svaki put predlagala uspostavu povjerenstava koja bi utvrdila čiji su, ali Zapad to ignorira. A sjetimo se što se sve događalo u vezi s tim ratom koji je, ponavljam, nedvojbena agresija na Ukrajinu i kršenje međunarodnog prava: jesu li objavljeni rezultati istrage pada drona u Zagrebu? Nisu. Kada je u ranim fazama rata oružje ubilo nekoliko ljudi u Poljskoj, odmah je optužena Rusija, a ispostavilo se da je to bilo ukrajinsko oružje. U nedavnom incidentu s dronovima u Poljskoj, jedina materijalna šteta izazvana je padom rakete s poljskog aviona. I sjetimo se miniranja Sjevernog toka 2: Zapad je odmah optužio Rusiju, ignorirajući da prvo treba provesti istragu, a naftovod su razorili ukrajinski diverzanti uz pomoć Amerike. Pa predsjednik Biden je otvoreno govorio da će uništiti taj plinovod. Dakle, Zapad je, uz prije spomenute mjere cenzure i namjerno plasiranje dezinformacija, sam sebe diskreditirao kao uvjerljiv izvor istinitih informacija. Također, dodatno se diskreditira odlukom o oduzimanju ruske imovine: vlade mnogih zemalja svoje su devizne rezerve deponirale u zapadnim bankama jer su vjerovale da se ondje poštuje nepovredivost vlasništva. Nikakvi sudski procesi nisu provedeni o mogućem oduzimanju imovine; riječ je o političkoj odluci zapadnih lidera da opljačkaju imovinu druge države. Neovisno o tome u kakvim ste odnosima, nemate pravo oduzimati ono što je njihovo.