Glumica Branka Katić na Brijunima će nastupiti s dvjema predstavama svog Beogradskog dramskog pozorišta. U ‘Tramvaju zvanom čežnja’ igra Blanche DuBois, koja zahtijeva snagu, ali i nježnost i ranjivost, dok će u ‘Sumraku bogova’ nastupiti u ulozi hladne i proračunate barunice Sophie

Glumica Branka Katić sa svojim matičnim Beogradskim dramskim pozorištem dvjema predstavama predstavit će se hrvatskoj publici. Drama Tennesseeja Williamsa ”Tramvaj zvan čežnja” u režiji Lenke Udovički, u kojoj Branka Katić igra Blanche Dubois, na sceni Teatra Ulysses na Brijunima izvest će se 8. i 9. kolovoza. Riječ je o koprodukciji Kazališta Ulysses, Beogradskog dramskog pozorišta i festivala BELEF. Druga predstava je ”Sumrak bogova” Ivora Martinića, u režiji Jagoša Markovića, u kojoj će 11. kolovoza Branka Katić nastupiti u ulozi barunice Sophie. Ta će se predstava izvesti u sklopu RUTA-e, Regionalne unije teatara, na kojoj će se izvesti i predstave iz Crne Gore, Slovenije i Makedonije.

Branka Katić rođena je 1970. u Beogradu, a glumu je studirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Novom Sadu, u klasi Rade Šerbedžije. Počela je glumiti kao tinejdžerica, a prvi film koji je snimila bio je ”Nije lako s muškarcima” Mihaila Vukobratovića, u kojem glumi s Milenom Dravić i Ljubišom Samardžićem. Ostvarila je vrlo zapaženu i uspješnu inozemnu karijeru i igrala u filmovima s holivudskim glumačkim zvijezdama. S redateljem Julianom Farinom ima dvoje djece i živi na relaciji London – Beograd, u koji se vratila tijekom pandemijske 2020. Krajem veljače 2021. Branka Katić primljena je u ansambl Beogradskog dramskog pozorišta i nastavila uspješnu karijeru.

NACIONAL: U Teatru Ulysses na Brijunima gostujete s predstavom ”Tramvaj zvan žudnja” vašeg matičnog Beogradskog dramskog pozorišta, u koprodukciji s Ulyssesom. Igrate Blanche Dubois, pretpostavljam vrlo tešku ulogu. Kako ste ju doživjeli i kakva je vaša Blanche, što vam je bilo u fokusu kad ste ju pripremali?

Drame Tennesseeja Williamsa su priče raspuklih duša, prepune kompleksnih odnosa, boli i žudnje. Željeli smo razumjeti svaki i najskriveniji motiv naših likova, naći njihovu istinu. Igrati Blanche pravi je emotivni ”rollercoaster”, zahtijeva snagu, ali i beskrajnu nježnost i ranjivost. Sretna sam što smo napravili predstavu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

NACIONAL: Kad je riječ o ovako poznatom predlošku, o slavnom tekstu, liku i slavnom filmu, imate li veće opterećenje ili se za svaku ulogu pripremate na jednak način i igrate ju na jednak način?

Kada radite slavne komade, smisao i jest dati neko novo, svoje čitanje. Nisam ponovno gledala film ili dostupne kazališne predstave, već sam otvorena srca zalutala u tu raskošnu bijelu šumu, što je prijevod imena Blanche DuBois.

‘Poražavajuće je koliko nekažnjenog nasilja nad ženama još uvijek ima. Predstava o tome govori, kako su okretanje glave i osuđivanje žrtve dodatni čin nasilja nad nedužnima’

NACIONAL: Kakva su vam iskustva s tim tekstom i ulogom?

Ah, predivna! Fantastično napisana uloga i odlična režija nose me i daju mi radost igre i slobodu.

NACIONAL: Ona je vrlo krhka žena, nesretna, nemirna, a svijet u kojem živi nažalost je sličan današnjem – nesiguran, nestabilan i muški.

Vidite, ja Blanche vidim kao nekoga tko je preživio velike traume, ali i dalje vjeruje da svijet može i mora biti bolji. Malo iluzije uvijek dobro dođe.

NACIONAL: Prilikom pripreme uloge, razmišljate li o tome, o cijelom kontekstu kad je neki tekst napisan, o autoru, ali i o današnjem vremenu? Ili se koncentrirate samo na ulogu?

Naravno, dosta smo pričali o tom vremenu, ali i tome koliko se nažalost malo stvari od tada promijenilo.

NACIONAL: Da, ovaj tekst progovara o položaju žene u društvu, a žena tada, u poratnim 1940-ima, ali ni danas naprosto nije još u potpunosti slobodna, podržana, još uvijek je potrebno dosta hrabrosti za ikakav jači podražaj ili promjenu. Kako gledate na to?

Predugo smo zarobljene u patrijarhatu. Još uvijek pokušavaju kontrolirati naša tijela i to je nedopustivo. Za iste pozicije smo manje plaćene, muškarci u mnogim profesijama imaju nezasluženu prednost. Poražavajuće je koliko mnogo nekažnjenog nasilja nad ženama još uvijek postoji. Naša predstava i o tome govori, kako su okretanje glave, zataškavanje zločina i osuđivanje žrtve dodatni čin nasilja nad nedužnima.

NACIONAL: Predstavu režira Lenka Udovički, privatno ste prijateljice, ali jeste li radile zajedno i kakav je bio proces rada?

Lenka je režirala i ”Kamernu muziku” Arthura Kopita, jednu od diplomskih predstava naše klase. Njena podrška, mudrost i ljubav uvijek su mi bili dragocjeni. Rad s Lenkom ide duboko. Proces je bio zahtjevan i uzbudljiv. Pokazala mi je koliko snage i slobode dobiješ kada se nečemu potpuno prepustiš.

NACIONAL: Ulysses je teatar na otvorenom, koliko je ambijentalno kazalište drugačije od onog u dvorani, na što ćete morati posebno pripaziti, da tako kažem? Što glumcu može pružiti takav ambijentalni teatar?

To je najljepša scena na kojoj sam imala prilike igrati. Pred predivnom istarskom publikom na čarobnoj tvrđavi Minor i zvjezdanim nebom nad nama, igranje ima kvalitetu snoviđenja.

Branka Katić kao Blanche DuBois i Miloš Petrović Trojpec kao Stanley Kowalsky. FOTO: Teatar Ulysses

NACIONAL: Kad govorimo o Teatru Ulysses, ne možemo ne spomenuti Radu Šerbedžiju, osnivača tog teatra koji ove sezone obilježava velikih 25 godina rada. Vi imate posebnu povezanost sa Šerbedžijom, on vam je bio profesor na Akademiji u Novom Sadu gdje ste diplomirali, bili ste u njegovoj klasi. Kakvo je to iskustvo bilo za vas kao mladu glumicu, što je najvažnije što vam je Šerbedžija ostavio kao profesor?

Rade je ljubav. Pravi humanist, čaroban glumac, erudit, zaljubljenik u umjetnost i ljepotu. Njegova energija i talent su fascinantni.

NACIONAL: Na Akademiju ste došli s ”odrađenim” stažem, imali ste nekoliko uloga, a prva je bila kad ste imali tek 15 godina, u filmu ”Nije lako s muškarcima” u kojem ste igrali s velikanima Milenom Dravić i Ljubišom Samardžićem. Kako je došlo do te uloge i je li rad s tako velikim glumcima ostavio toliko dubok trag na vama da ste krenuli u glumu?

Ulogu sam dobila nakon velike audicije na koju se javilo dosta djevojčica. Rad s tim divnim glumcima me zamađijao i evo sada i ja igram mame i trudim se, kao što se i velika Milena tada trudila da nam glumu predstavi kao igru i da nas opusti i sve učini da nam snimanje bude lijepo iskustvo. Imala sam mnogo sreće da sam baš s njima zakoračila u svijet glume.

NACIONAL: Iza vas je zaista nekoliko neponovljivih uloga, ali ste otišli u Los Angeles pa u London, kamo i danas redovito odlazite. Zašto ste odlučili otići i što vam je to inozemno iskustvo donijelo kao glumici?

Uhvatio me wanderlust, želja za putovanjem. Malo sam se umorila od naše male sredine i poželjela svoju sreću potražiti negdje drugdje. Naučila sam da trava nigdje nije zelenija. I da je gluma s manje sredstava snažnija, ona čuvena izreka ”less is more”, manje je više.

NACIONAL: Dolaskom u Beograd dobili ste angažman u BDP-u, koliko je drugačije, uzbudljivije, snažnije igrati na materinjem jeziku? Glumcu je jezik, uz tijelo, glavni alat rada, sigurno nije svejedno na kojem jeziku igrate.

Glumiti na materinjem jeziku je svakako najljepše. U karijeri sam imala prilike glumiti na jezicima koje ne govorim, koje sam samo za potrebe projekata vrijedno učila, od filma ”Crna Mačka Beli Mačor” Emira Kusturice, u kojem sam glumila na romskom jeziku, dva francuska filma i moje posljednje jezične avanture, španjolskog filma ”Portugalska kuća”, redateljice Aveline Prat koji je ove godine imao veoma uspješnu premijeru. Voljela bih igrati i u nijemom filmu, to još nisam imala prilike probati.

NACIONAL: Upravo je predstava ”Tramvaj zvan čežnja” dio repertoara BDP-a, kao i još jedna predstava koju ćete izvesti tri dana kasnije, isto tako na Brijunima, u sklopu RUTA-e, Regionalne unije teatara. To je predstava ”Sumrak bogova” Ivora Martinića prema motivima Luchina Viscontija, u režiji Jagoša Markovića. U predstavi o noći proslave pada stare Njemačke i rađanja nacizma 1930-ih, igrate barunicu Sophie. O kakvom je liku riječ i što vam je bilo u fokusu prilikom pripremanja?

Kada sam krenula raditi na toj ulozi imala sam čudno iskustvo, činilo mi se kao da se zlo te obitelji poput tinte širi po meni. Sophie je hladna, proračunata i opasna, spremna na sve da bi zadržala moć.

NACIONAL: Ta predstava jedna je od nekoliko koje će se na Brijunima izvesti u sklopu RUTA-e. Koliko je važno da se događa ovakva kulturna razmjena? Ona je kontinuirana i dobra među zemljama bivše Jugoslavije, ali ovo je poseban projekt usmjeren baš na pojačanu suradnju kazališta u regiji.

RUTA budi veliki interes i snažno povezuje sve zaljubljenike teatra na našim prostorima. To je ta čarobna snaga umjetnosti, da uvijek premošćuje i spaja, da ne poznaje granice.

‘Svi smo u Srbiji pod loše sklepanom, a basnoslovno skupom nadstrešnicom i svima nam je dosta. Studenti su pokazali veliku hrabrost, ustrajnost i kreativnost u iskrenoj borbi za bolje sutra’

NACIONAL: Te dvije predstave koje ćete izvesti imaju nešto zajedničko, a to je prikaz propadanja jednog društva i rađanje novog, s novim vrstama bogataša ili novom vrstom ideologije, moralnom propadanju i dekadenciji. Kako doživljavate društvo u kojem smo trenutačno? Kako vidite sebe kao glumicu, možete li kao umjetnica utjecati na društvo, vidite li u tome smisla ili potrebu?

Imam veliku tjeskobu u grudima kada mislim o trenutku sadašnjem, o bezdušnosti koja je zavladala svijetom, stravičnom genocidu koji se odvija u Gazi, nedužnim žrtvama rata u Ukrajini i svim nesretnim sukobima koji se trenutačno događaju na svijetu. Žao mi je da kao ljudska vrsta nikako ne uspijevamo prijeći u neki viši nivo svijesti, gdje bismo živjeli bez agresije i želje za dominacijom. Sanjam da će doći dan kada ćemo shvatiti da smo svi jedno, da imamo jedan planet, da je naš životni vijek samo trenutak i da bi sve bilo mnogo bolje, a svi sretniji kada bismo istinski poštovali jedni druge, uvažavali različitosti, vjerovali u jednakost. Trenutačno nas doživljavam kao pohlepne nemani koje uništavaju sve pred sobom. Odem na demonstracije, dam po neki intervju i nažalost imam osjećaj da je izvan moje moći da promijenim tu odvratnu pohlepu koja urušava naš svijet. Priče koje pričamo pomažu da bolje razumijemo sebe i svijet oko nas. Igranje predstava na Brijunima pravo je utočište od ovog ludog i tužnog svijeta.

NACIONAL: Kakva je situacija u Srbiji trenutačno, kad su studentski prosvjedi u pitanju? To vas pitam posebno zato što su na glavnom ”udaru” vlasti upravo studenti Fakulteta dramskih umetnosti, budući glumci, redatelji, producenti i drugi umjetnici. Oštro su se usprotivili, ali zasad se čini da se situacija nimalo nije promijenila.

Naša mladost nam je pokazala put i promijenila svijest naroda i višegodišnje stanje apatije i beznadnosti. Upravo je devet mjeseci prošlo od stradanja 16 nedužnih ljudi u Novom Sadu i još uvijek nitko nije službeno odgovoran za pad nadstrešnice. To vam govori sve. Vlast u Srbiji već godinama bahato i beskrupulozno laže, krade i ponižava narod. Svi smo u Srbiji pod nekom loše sklepanom, a basnoslovno skupom nadstrešnicom i svima nam je dosta. Studenti FDU-a i svih ostalih fakulteta pokazali su veliku hrabrost, ustrajnost i fenomenalnu kreativnost u iskrenoj i opravdanoj borbi za bolje sutra, za pravnu državu, za zdravije društvo. Probudili su narod, pokrenuli su lavinu. Velika promjena nije stigla do cilja, ali se nezaustavljivo i izvjesno događa.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi ove sezone?

Za mjesec dana krećem na snimanje serije u Engleskoj, u pitanju je pitka i duhovita komedija. Film ”Linije želje”, redatelj je Dane Komljen, ima za koji dan premijeru na festivalu u Locarnu. Isto tako, iščekujem premijere američkog filma ”Reykjavik”, u kojem igram Raisu Gorbačov i filma ‘’Polovni ljudi’’ Deana Radovanovica.

NACIONAL: Je li vam najvažniji scenarij ili ljudi s kojima biste taj projekt trebali raditi?

Scenarij je najvažniji, dobra priča i uloga koja mi je zanimljiva. A s godinama najviše cijenim dobru atmosferu na snimanju, kada smo svi tu jedni za druge, kada postoji međusobno poštovanje i dobra suradnja među svim članovima ekipe. Tada i najbolje priče postanu još malo bolje.