REDATELJ BRANKO IVANDA u svom Teatru Erato radi predstavu ‘Filantrop’, koprodukciju s dubrovačkim Kazalištem Marina Držića, a premijera je 28. travnja u Malom Lisinskom. Govori o odrastanju uz istaknute članove svoje obitelji, kao što je bio njegov stric, skladatelj Ivo Tijardović, ali i o HAVC-u i politici

Pomalo je nezahvalno imati intervju s osobom koja je dala puno zanimljivih intervjua i već opširno govorila o istaknutim članovima svoje obitelji, među kojima je najznačajniji skladatelj Ivo Tijardović, o režiji svojih filmova, serija i kazališnih predstava, poznavanju drugih važnih ljudi iz kulturno-umjetničkog života, gubitku sina i drugim temama. Željela sam izvući nešto „novo“ iz svog sugovornika, redatelja Branka Ivande, s kojim sam razgovarala povodom premijere njegove predstave „Filantrop“ u Maloj dvorani Lisinski 28. travnja. To mi je bilo dodatno otežano time što se nismo mogli naći uživo, nego je bio primoran odgovoriti na pitanja putem e-maila. Razgovor uživo ili telefonski grana se u bezbrojne digresije i u njemu je sve moguće, a čekanje gotovih odgovora impersonalan je čin i jednosmjerna komunikacija. Ipak, dobila sam opširne i zanimljive odgovore u kojima je bilo ne samo „ponavljanja“, nego i dovoljno tog žuđenog „novog“. Zapravo je logično da zanimljivi sugovornici, bogatog života i karijere, živi klasici koji već pripadaju recentnoj kulturno-umjetničkoj povijesti, u razgovoru s novom osobom i suočeni s barem donekle novim pitanjima, kažu i dosta toga što još nisu rekli. U svakom se razgovoru novinara i njegova sugovornika, baš kao i u dugotrajnijem odnosu redatelja i glumca, po prirodi stvari oslobađa i nešto „novo“.

Branko Ivanda, filmski, kazališni i televizijski redatelj i scenarist, prije pet godina dobio je Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Bio je i sveučilišni profesor u Hrvatskoj i inozemstvu i dekan na ADU. Rođen je u Splitu 1941. Debitirao je 1969. modernističkim filmom „Gravitacija ili fantastična mladost Borisa Horvata“, a 70-ih je radio na televiziji nakon što mu je u bunkeru završio dokumentarac o studentskim demonstracijama 1968. Neki od njegovih filmova su „Gravitacija“, „Noć poslije smrti“, „Prijeki sud“, „Zločin u školi“, „Sestre“, „Konjanik“ i „Leo i Darija“. Režirao je i dokumentarce „Rabija“, „Posljednja večera“, „Poezija i revolucija“, ali i sapunice poput „Ponosa Ratkajevih“, „Doline sunca“, „Sve će biti dobro“, “Običnih ljudi“ i „Ruže vjetrova“. Asistirao je Relji Bašiću na kazališnoj predstavi „Ljubaf“ i režirao „Kraljicu majku“ u Teatru &TD 90-ih. Za svoje TV i igrane filmove dobio je nekoliko glavnih nagrada kao što je nagrada FIPRESCI u Berlinu, Diploma Bergamo Film Festivala i najveće nagrade na nacionalnim festivalima.

Predstava „Filantrop“, povod za naš razgovor, prva je koprodukcija Kazališta Marina Držića i Teatra Erato, komad je napisan kao odgovor na Molièreova „Mizantropa“ i ponovno, nakon predstave „Kad svijeće dogore“, publici približava rad oskarovca Christophera Hamptona. U predstavi se tematizira nezainteresiranost akademske elite za političko-društvenu stvarnost i svijet izvan uskog okvira onog čime se bave. Reprizne izvedbe ”Filantropa” su 24. svibnja u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku i početkom listopada u Zagrebu.

‘Nenadoknadiv su mi užitak kazališne probe, gdje se upoznaje i ostvaruje interakcija zadanog karaktera i privatne ličnosti glumca. Taj psihološki labirint je vrhunac režije’

Premda je glumce, kazao je, uvijek birao među nadarenim pojedincima, presudna je bila njihova osobnost i karakter. Često se oslanjao na intuiciju, a „tajanstveni fluid morao je prostrujati obostrano“. Ističe da bi uvijek nešto promijenio u svojim filmskim, televizijskim i kazališnim uradcima jer je kreativnost nikada dovršeni proces, ali kada govorimo o kazališnoj režiji, ima vrlo jasan redateljski stav. On nije, istaknuo je, zakon za sve redatelje, jer talentiranom čovjeku sve je dozvoljeno pa čak i sloboda da sluša jedino sebe i svoju maštu. Za njega je dobra predstava ona u kojoj su riječ i glumac u prvom planu, a redatelj neprimjetan.

„Nisam sklon poplavi atrakcija ili fizičkog teatra. Nastojim plasirati neprimjetno svoju viziju i usmjeravati protagoniste u skladu s cjelinom, a gledatelje dovesti do emocionalnog vrhunca. U Hrvatskoj smo imali velike predstave samozatajnog redatelja Koste Spajića, dok je gotovo istovremeno Slovenac Tomaž Pandur stvarao kazališne vizuale koji su kršili sve zakone dramaturgije, ali i ostavljale bez daha. Dvojica nadarenih pojedinaca s dva potpuno različita pristupa, ali obojica s vrhunskim rezultatom. A što se tiče razlike između kazališne i filmske režije, filmom redatelj slaže fragmente kojima priča neku svoju priču, uz pomoć zanata i veće ili manje nadarenosti koju mu je Bog udijelio. I unatoč brojnim suradnicima, filmski redatelj je sam. U kazalištu je od početka dio cjeline koja inspirira. Za mene su nenadoknadiv užitak kazališne probe, gdje se upoznaje i ostvaruje interakcija zadanog karaktera i privatne ličnosti glumca. Taj psihološki labirint je vrhunac kazališne režije, duboko intiman kreativni proces. A to je teren na kojem se ja osjećam najbolje“, rekao je.

Ivanda odaje dojam čovjeka neslomljivog duha unatoč životnim teškoćama koje je doživio. Ostao je najprije bez prve supruge Stanke, a potom i bez sina Nikole s kojim je radio na poznatim televizijskim serijama. U drugom je braku s producenticom Lidijom dobio blizance Lovru i Niku Anđelu koji su danas studenti od 22 godine. Određena vrsta duhovnosti očituje se u njegovu gledištu da mu je sin Nikola zauvijek tu, iako ga nema, i da ima 48 godina. A snagu duha sam je spomenuo kada sam ga pitala odakle mu u devetom desetljeću života energije za režiju koja je zasigurno i fizički posao. „Možda količina energije izvire iz snage duha? Ali kada vidim na kavanskom stolu kavu i kutiju cigareta, svjestan sam da mi duh i nije baš tako snažan. Jedino što sam s godinama spoznao je to da se ne smijemo opterećivati sporednim problemima. Nema garancija da život može proći bez patnje i boli. Poznati indijski guru tvrdi da je za relativno sretan život potrebno samo jedno: ‘Ne uspoređivati se’.“

Naš sugovornik završio je najprije komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a potom 1970. filmsku i kazališnu režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost, današnjoj ADU. Rekao je da je studiranje komparativne književnosti produžilo njegove čitalačke navike doživotno i da pripada jednoj od posljednjih generacija s djetinjstvom bez televizije.

„Čitanje i samo čitanje. Čitanje kao informacija, učenje, ali i čitanje kao bijeg od realnosti. Za mene je to postao bijeg iz čitanja u film i kazalište. Nekada se režija studirala samo teoretski. Danas studenti Akademije imaju manjak erudicije, ali puno više praktičnog rada. Uistinu je nadarenima svejedno kojom metodom studiraju. Goli zanat se brzo nauči. Uzgred, Branko Gavella umro je godinu dana prije nego što sam ja upisao Akademiju. Njegov rad upoznao sam posredno, kao student, a poslije i asistent na predstavama njegovih đaka Spajića, Radojevića, Violića, Para i Juvančića. Njegov osobni autoritet mnogi su kasnije krivo protumačili kao autoritarnu kazališnu režiju pa su se neki i ponašali kao mali bespogovorni gazde. To je dovelo glumce u podređeni položaj, što je uzrokovalo i opću krizu dobrih predstava. A Gavella je govorio: ‘Ja sam ponajprije pisac, a tek onda redatelj, jer uvodim red’“, rekao je Ivanda.

Kada je riječ o intelektualnom okruženju u kojem je odrastao, pamti raznovrsnu kućnu biblioteku, zid ispunjen knjigama koje čita čitava obitelj; besane noći u gutanju ”Winnetoua” Karl Maya i fantastičnih romana Julesa Vernea; redovite odlaske u kazalište pa i na kazališne probe; u srednjoškolskim danima statiranje u brojnim predstavama; u četverosatnom Wagnerovu ”Lohengrinu” su padali u nesvijest, dok su se nakon Verdijeve ”Aide” satima bezuspješno pokušavali oprati od teniranja čitavog tijela u crnu boju; pamti i sate čekanja u redu za ulaznice u kino Tesla ili Central, gdje je iz prvog reda pogledao sve ”Tarzane”, neke i nekoliko puta.

Rekao je da je čitav jedan bataljun redatelja, pisaca, glumaca, slikara, novinara i glazbenika, koji su dominirali njegovim kreativnim sazrijevanjem, otplovio nepovratno u vječnost. Ne može ih, kazao je, sve ni nabrojiti, od Ranka Marinkovića do Miroslava Krleže i Antuna Šoljana, od Dina Radojevića do Koste Spajića i Joška Juvančića, od Seada Saračevića do Rudija Labaša i Ede Murtića, od Ive Tijardovića do Lovre Matačića i posebno od velikih stranih pisaca I.B. Singer. U ranoj mladosti prijateljevao je s Dragošom Kalajićem, a njegovi najbolji beogradski prijatelji i česti zagrebački gosti bili su književnici Mirko Kovač, Danilo Kiš i neprežaljeni, ovog mjeseca preminuli Filip David.

Međutim, presudno u njegovu formativnom životu bila je nezaboravna kavana Corso: „Oko stola feljtoniste i kritičara Vladimira Vukovića trideset godina sastajala se grupa redatelja, glumaca, pisaca i slikara koju je u početku spojio zajednički interes za film i knjigu, a kasnije i za politiku. Taj interes prerastao je u životna prijateljstva, zatim u međusobna kumstva na vjenčanjima i rođenjima. Tu su sjedili Hrvoje Lisinski, Krsto Papić, Ante Peterlić, Zoran Tadić, Petar Krelja, Danijel Bućan, Želimir Mesarić, Dubravko Jelačić Bužimski, Edvard Galić i brojni drugi. Često su gostovali Matko Bradarić, Ivan Šibl i Ante Babaja. Ono što nas je održalo u doživotnom prijateljstvu nisu ni povremeni progoni ni brojne Nazorove, literarne i pulske nagrade, već iznimno visoki zajednički moralni kriteriji. Inače, kada smo kod odnosa s ljudima i pogleda na ljude, filantropija je moje prvo životno opterećenje. Mnoge sam trenutke u životu žrtvovao zbog sućuti, krajnjeg oblika filantropije, jer nisam želio povrijediti druge osobe, premda sam bio u pravu.“

‘Filantropija je moje prvo životno opterećenje. Mnoge sam trenutke u životu žrtvovao zbog sućuti, krajnjeg oblika filantropije, jer nisam želio povrijediti druge, iako sam bio u pravu’

Objasnio je da korijeni njegove obitelji sežu u daleku prošlost: Ivande, Kovačići, Angjelinovići. Tri osnovne obitelji, četiri toponima, Hvar, Brač, Poljica, duvanjski kraj, a sve se to u zadnja tri stoljeća ujedinilo u Splitu. Jedni su, dodao je, bili veliki Hrvati, drugi autonomaši i treći orjunaši. Po obitelji njegove bake imaju i hrvatski plemenitaški grb iz 16. stoljeća – janje probodeno strijelom. Iz obitelji, priča nam dalje, njih četvero objavilo je zbirke pjesama, jedan je preveo Shakespeareove sonete i Ariostova ”Bijesnog Orlanda”, dvojica su bili intendanti HNK Split, četvero glumci, a evo i njih nekoliko filmskih i kazališnih redatelja. Njegov barba Ivo Tijardović oženio je sestru njegova oca Lea i kod njih je Ivanda stanovao prve mjesece studija u Zagrebu.

Ispričao nam je jednu anegdotu vezanu uz Tijardovića, za koju smatra da je gorko karakterističnu za naš politički mentalitet, posthumna, ali primjenjiva za sva vremena.

„Dvije godine nakon što je barba Ivo umro, teta Nila koja je svaki dan išla na Mirogoj, u plaču mi je putem telefona rekla da moram doći na Mirogoj. A u arkadama, gdje je Tijardović pokopan, njegova bista zakovana u daske. Teta Nila plače, promislim valjda su neki radovi pa da se bista, koju je napravio kipar Antunac, ne ošteti. Kod ravnatelja groblja puste isprike, čovjek samo što ne klekne i moli za oprost: ‘Sutra će daske biti skinute, a bista našeg velikog skladatelja otkrivena. Molim vas, oprostite. Nisam ja. Tražili su.’ A ljeto je bilo. Pokraj biste trebao je proći sprovod jednom preminulom partizanskom prvoborcu, a na postamentu Tijardovićeve biste bili su stihovi: ‘Marjane, Marijane/ča barjak ne viješ/milu trobojnicu…’“

‘Dobio sam Nazorovu nagradu za životno djelo, a devet puta su mi odbijeni scenariji’. FOTO: Emica Elvedji/PIXSELL

Odgovarajući na pitanje može li se prisjetiti susreta s Krležom i je li poznavao Franju Tuđmana i Tita, o kojem je snimio film „Bombaški proces“, rekao je da je imao samo dva duža razgovora s Krležom. Prvi je bio kada je gledao njegovu ekranizaciju Matkovićeva ”Maturanta Wagnera” i TV film ”Drveni sanduk” Thomasa Wolfea prema scenariju Danila Kiša, a drugi kada je napisao scenarij za TV ekranizaciju njegove drame ”U logoru”. Dugo su razgovarali, odnosno dugo je Krleža govorio, a on je ponešto hrabro promucao. Iza te Himalaje talenta, znanja i povijesti dopustio mu je samo, opisao je, da upozna dobrohotnog starčića s iskrom u živahnim očima i bolnim artritisom u zglobovima.

‘Uprava HAVC-a funkcionira, ali izbornici i njihovi kriteriji kojima dodjeljuju novac za produkciju su često vrlo sumnjivi. Teško je biti objektivan u maloj sredini s malo novca’

„Testirao me s dva pitanja i jednim savjetom. Pitanja su bila: Je li Horvat ‘U logoru’ imao brkove? Koliko pušite cigareta dnevno? Savjetovao mi je da kada se približim 50-ima pijem barem jedan do dva konjačića svaki dan. Tuđmana sam cijenio, a cijenim ga i danas. Napisao sam mu jedno pismo obrušavajući se na kulturni jad i lošu situaciju u hrvatskom filmu. Nekoliko dana nakon primitka pisma, dao ga je Zlatku Vitezu i namršten dobacio: ‘Što je ovo?’. Bila su ratna vremena i očito sam pisao u krivo vrijeme. Pozvan sam sa stotinama ostalih na jedan prijem u vrt Predsjedničkog dvora. Upoznao sam Tuđmana, ali pismo nije ni spomenuo. Tita nisam nikada upoznao, ali nisam upoznao ni jednog Francuza koji je govorio protiv Napoleona. Premda bi imali razloga.“

Glumačka postava predstave ‘Filantrop’, koprodukcije Kazališta Marina Držića i Teatra Erato. FOTO: Marijan Marinović

Kaže da su klijentelizam i politikantstvo u HAVC-u jedan od razloga zbog kojih posljednjih godina radije režira u kazalištu.

„Administracija i uprava HAVC-a funkcioniraju korektno, ali izbornici i njihovi kriteriji kojima dodjeljuju financijska sredstva za filmsku produkciju su često vrlo sumnjivi. Znam da je teško biti stručan, objektivan i pravedan u maloj sredini u kojoj je puno kandidata, a malo novca. Mogu samo govoriti o vlastitom slučaju. Dobio sam Nazorovu nagradu za životno djelo, a u međuvremenu devet puta su mi odbijeni scenariji. Za posljednji koji sam silno želio snimati po odličnom romanu ‘Sunce’ Ivana Aralice, direktno su mi kazali bivši ravnatelj HAVC-a i njegova pomoćnica, da Aralica ne može proći. Dakle, uz klijentelizam ponekad postoje i sumnjivi ideološki razlozi. Ne znam jesam li kolateralna žrtva, kao što sam bio u hajci na prijeki sud, kada je notorni Goran Babić vodio partijski žiri protiv Živka Jeličića, a za Stipu Šuvara. Ili sam u istoj ladici s velikim Aralicom?“ zapitao se Ivanda.

Odgovarajući na pitanje kako se njegov svjetonazor mijenjao kroz vrijeme, rekao nam je da se svaki čovjek s vremenom mijenja, inače se pretvara u kamenog gosta ili stup od soli. Bitno je, istaknuo je, samo držati se moralnih principa i ne cijeniti osobu prema ideološkom ili političkom profilu. Našem sugovorniku nije bilo strano odgovoriti ni na direktna politička pitanja, primjerice kako ocjenjuje aktualnu vlast u Zagrebu i što bi trebalo učiniti da Zagreb ponovno dobije, po njemu izgubljenu, dušu.

„Ostaje nam samo nada da su Tomislav Tomašević i njegovi nešto naučili u protekle četiri godine. Preporučio bih mu: manje ideologije, više vizije i ljubavi prema našem zajedničkom gradu. Ako dođu novi, nadam se da će biti sposobniji u kraćem roku. Ako ostane Tomašević, molim samo dvije stvari: zaustavite ovo šaranje fasada, kaznite to i obnovite fasade. Drugo: pronađite financijsku formulu za obnovu kavane Corso i vratit ćete dušu grada. Sadašnjem i svakom budućem gradonačelniku Zagreba savjetujem da pročita divnu knjigu, dostojnu Isaaca Bashevisa Singera, ‘Nezaboravne priče iz kavane Corso’, mog prijatelja Dubravka Jelačića Bužimskog“, poručio je Ivanda.