Cédric Eeckhout, belgijski pisac, glumac i redatelj, predstavit će se hrvatskoj publici na Festivalu svjetskog kazališta koji će se u Zagrebu održavati od 13. do 27. rujna. U predstavi ‘Héritage’ sa svojom će majkom Jo Libertiaux ‘na pozornici rekonstruirati ono što u njihovu odnosu nikada nije izgovoreno’

U Zagrebu će se od 13. do 27. rujna održati Festival svjetskog kazališta koji je osnovan 2003. Publika će u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, Gradskom satiričkom kazalištu Kerempuh i u Zagrebačkom kazalištu mladih imati priliku vidjeti četiri snažne predstave s najrelevantnijih europskih pozornica, a to su „Lacrima“ autorice Caroline Guiela Nguyen, „Sans tambour“ autora Samuela Achachea, „Héritage“, „Naslijeđe“, belgijskog kazališnog autora Cédrica Eeckhouta i predstavu „Il risveglio“, ”Buđenje“, talijanskog autora Pippa Delbona.

Nacional je razgovarao sa Cédricom Eeckhoutom čija će predstava „Naslijeđe“ biti izvedena 23. rujna u Gradskom satiričkom kazalištu Kerempuh. Cédric Eeckhout i njegova majka Jo Libertiaux u predstavi su zajedno na pozornici i pokušavaju, kako piše u najavi, rekonstruirati ono što u njihovu odnosu nikada nije izgovoreno. Nakon izvedbi u Théâtre de la Bastille u Parizu, Kunstenfestivaldesarts u Bruxellesu i Schaubühne u Berlinu, predstava dolazi u Zagreb kao „intimna kazališna arheologija“ koja se „odvija u prostoru roditeljskog jezika, između osobnog iskustva i kontinentalne krize identiteta.“

Eeckhout je nagrađivani glumac i performer, školovan u Belgiji. Od 2002. radi na većini scena u Belgiji i Europi s različitim redateljima i belgijskim i stranim kompanijama. Godine 2017. stvorio je prvi put predstavu sa svojom majkom ”From here I will build everything”, kratku formu koja istražuje obiteljski odnos i europsku krizu identiteta, iz čega je kasnije nastao veći projekt ”The Quest”. U listopadu 2023. premijerno je izveo ”Héritage”, ovaj put s majkom Jo kao glavnom protagonistkinjom. Realizirao je 2022. i dokumentarni film ”JO” o životu i radu svoje majke.

NACIONAL: „Naslijeđe“ se bavi onime što u odnosu majke i sina nikada nije izgovoreno. Što je bio vaš unutarnji poticaj da to prenesete na pozornicu? Je li za vas osobno izvođenje ove predstave više proces iscjeljenja ili ponekad i bolno iskustvo?

Motivirao me prirodni strah od gubitka roditelja i želja da odam počast tom „tipu majke” kojem moja majka pripada. Nije to pitanje iscjeljenja, već prije slavljenja u radosti, i naravno, prirodnih emocija vezanih uz naš odnos. Ništa bolno.

NACIONAL: Kako je vaša majka reagirala na ideju da glumi u vašoj predstavi? A kako danas doživljava to iskustvo, nakon procesa i izvedbi?

Odmah je pristala i bila je jako sretna. Danas to proživljava jako lijepo, to joj je kao praznik, putovati sa sinom i glumiti s gotovo 80 godina.

‘Živimo u mračnim vremenima i možda više nego ikad trebamo vidjeti ‘nas same’ na sceni, ne kroz fikciju već kroz iskustvo stvarne osobe koja priča svoju priču’

NACIONAL: Rekli ste u jednom intervjuu da u predstavi nema nijedne rečenice koju ste tražili od svoje majke da izgovori, htjeli ste joj ostaviti prostor da se izrazi. U kojoj mjeri to čini vašu predstavu eksperimentalnom, inovativnom? Vaša majka nije profesionalna glumica, niste znali što će se osloboditi na sceni.

Predstava je uvježbana i svaki put igramo isto, iako se neke riječi mogu promijeniti. Ali u procesu proba nisam svojoj majci nametnuo nijednu rečenicu koju sam napisao ili za koju sam odlučio da će ući u ukupni tekst. U svakom slučaju, ona nema tekst koji mora naučiti, jer radi se o pitanjima i odgovorima, a s obzirom na to da je riječ o njezinu životu, ona poznaje odgovore. Ponekad govori više jedne večeri nego druge, pa je na sceni usmjeravamo, moja asistentica joj govori u slušalicu, tako da se predstava na neki način iznova rađa svake večeri.

NACIONAL: Je li se u ovoj predstavi oslobodilo nešto neočekivano? Jeste li otkrili nešto novo o sebi ili o vašem odnosu? Je li u tom smislu predstava i neka vrsta psihoterapije, pa time i eksperimentalna?

Neočekivano, ne bih rekao, prije potvrde ili razjašnjenja nekih stvari. Otkrio sam da je moja majka vrlo dobra glumica i sjajna partnerica. Jako vjerujem u psihoanalizu, ali ova predstava nije psihoterapija.

NACIONAL: Koje je vaše mišljenje o eksperimentalnom kazalištu danas, nakon svih transformacija kroz koje je kazalište prošlo, uključujući i postdramske tendencije? Traži li publika originalnost, eksperiment, šok ili klasičnije kazalište? Kakva je vaša poetika?

Mislim da se u današnjem kazalištu mnogo toga različitog susreće na dobrobit nas gledatelja. Uvijek postoji klasičnije kazalište i ono drugačije, suvremeno, i svatko nalazi svoju publiku. Osjećam da postoji veliko zanimanje za „prave” priče i „prave” ljude na sceni. Živimo u mračnim vremenima i možda više nego ikad trebamo vidjeti „nas same” na sceni, ne kroz fikciju, već kroz iskustvo stvarne osobe koja priča svoju priču. Što se tiče mene, netko bi mogao reći da radim dokumentarno kazalište, ali to me ne bi veselilo jer nije baš tako. Postoji dodir s dokumentarnim, ali ja radim kazalište sa svojom majkom, ne o njoj. I mislim da radim umjetnost koja popravlja, što nas opet vraća na psihoanalizu.

‘Moja je majka, kao mnoge druge žene, bila ‘nesvjesna feministkinja’, netko tko je svojim privatnim životom pomicao granice ženskih prava’. FOTO: Bea Borgers

NACIONAL: U najavi predstave stoji da je vaša majka, samohrana majka četvero djece, nakon karijere frizerke u mirovini postala glumica, da je pronašla svoje mjesto u muškom svijetu i da utjelovljuje neovisnost i otpor. Osim istraživanja vašeg odnosa, pretpostavljam da vam je bio važan i društveni aspekt: uloga žene i ženski identitet u suvremenom društvu. Što vidite u svojoj majci što smatrate univerzalnim i zašto je doživljavate kao borkinju i svoju heroinu?

Naravno, to je bilo presudno. Da nisam osjetio da kroz priču svoje majke i naš odnos mogu dotaknuti nešto univerzalno, ne bih radio ovu predstavu, već bih se zadovoljio time da govorim u krugu obitelj na njezinu rođendanu. Mnoge žene, posebno u prijašnjim generacijama, bile su zatvorene u jedinu ulogu supruge i majke. Kada bi se pokazale snažnima i neovisnima, bile su stigmatizirane. Moja je majka donosila životne odluke, išla prema neovisnosti, udaljila se od tadašnjeg okvira i bila zbog toga osuđivana. Ali nije marila, išla je naprijed s ponosom i snagom. Bez da je čitala Simone de Beauvoir ili Judith Butler, svojim je izborima sudjelovala u borbi žena za slobodu. Kao mnoge druge žene bila je „nesvjesna feministkinja”, netko tko je svojim privatnim životom pomicao granice ženskih prava.

NACIONAL: Predstava povezuje osobnu priču i „kontinentalnu krizu identiteta”. Kako se vaša obiteljska priča spaja s političkim i društvenim kontekstom današnje Europe?

Mislim da još uvijek ima previše heroina o kojima se u našim društvima malo ili nimalo ne govori, žena koje su učinjene nevidljivima. Vrijeme je da se to popravi. Vrijeme je da stavimo naše žensko nasljeđe, nasuprot muškom naslijeđu, u središte. Znamo koliku je štetu patrijarhat nanio našim identitetima, koliki je pritisak rano stavio na naša ramena, i žena i muškaraca. Patrijarhat nam je dao lažnu sliku i žene i muškarca. Ako se predstava povezuje s europskim, pa i svjetskim pitanjem, onda je to upravo pitanje: što znači biti muškarac, žena, majka, otac? Jer iako su na sceni majka i sin, ona je i bivša supruga, a ja sam i sin jednog oca.

‘Ima previše heroina o kojima se u našim društvima malo ili nimalo govori, žena koje su učinjene nevidljivima. Znamo koliku je štetu patrijarhat nanio našim identitetima’

NACIONAL: Kolika je, po vašem mišljenju, uloga obiteljskog nasljeđa u izgradnji identiteta? Kako osnažiti obitelj i pretvoriti je u utočište u svijetu obilježenom ratovima, društvenim previranjima i klimatskom krizom?

Uloga obiteljskog nasljeđa u oblikovanju identiteta ogromna je, htjeli mi to ili ne. Možemo ga prihvatiti, odbaciti ili propitivati, ali ono nas oblikuje. Kako osnažiti obitelj? Ne znam, vjerojatno kroz dijalog, ali svaka je obitelj drugačija, sa svojom poviješću i kodovima. Iako radim predstavu s majkom, snažno vjerujem u koncept „izabrane obitelji”. Imamo više obitelji. Primjerice, obitelji prijatelja, a u mom slučaju tu je i „kazališna obitelj”. U tom smislu, s predstavom „Naslijeđe“ svoju majku uveo sam u obitelj koju sam sam si izabrao. Vjerujem, možda naivno, da „stvarati obitelj” znači kretati se naprijed zajedno. Pred velikim previranjima i usponom ekstremizma moramo „stvarati obitelj”, braniti svoje, a „svoje” znači sve ljude. Moramo si pomagati, solidarizirati se jedni s drugima više nego ikad i ići naprijed zajedno. Svijet je za mene jedna ogromna obitelj, disfunkcionalna kao i sve obitelji, ali ipak obitelj.

NACIONAL: Predstavu ste izvodili u Parizu, Bruxellesu, Berlinu… Kako publike različitih kulturnih sredina reagiraju na ovako intimnu priču? Što očekujete od zagrebačke publike?

Reakcije su vrlo dirljive, mnogi ljudi nam se kasnije obraćaju ili se povjeravaju mojoj majci. Nakon više od 40 izvedbi vidio sam da se publika, odakle god bila, pronalazi u toj intimnoj priči. Istina, nalazimo se na sceni, ali gotovo svi predmeti na pozornici dolaze iz kuće moje majke, a i probe smo imali u njezinoj kući. Obraćamo se izravno publici, zapravo pričamo vama. Dakle, ako trebam nešto očekivati od zagrebačke publike, to je da se, kada uđe u dvoranu, osjeća dobrodošlom kod nas.

FOTO: India Lange