Jedan od najpotresnijih spomenika poginulim, zatočenim i nestalim hrvatskim braniteljima i civilima u Domovinskom ratu bio je Zid boli, sastavljen od 13.600 crvenih i crnih cigli s ispisanim imenima poginulih. Počeo je rasti u rujnu 1993. u Zagrebu, na Selskoj cesti, ispred zgrade tadašnjeg UNPROFOR-a, posve spontano, kao izraz boli majki koje su slagale ciglu po ciglu, kao simbol stradanja hrvatskog naroda, ponosa i duboke patnje. Zid boli je 2005. premješten na Mirogoj, a imena su ugrađena u spomenik Glas hrvatske žrtve – Zid boli autora Dušana Džamonje. Unatoč protivljenju brojnih udruga, cigle su zakopane u zemlju ispod spomenika. Nisu se protivile samo udruge nego i dio stručne javnosti. Jedan od najglasnijih kritičara tog preseljenja je cijenjeni povjesničar umjetnost Ive Šimat Banov koji je povodom 20. godišnjice „rušenja Zida boli“ rekao da još uvijek žali za nepodnesenom kaznenom prijavom za memoricid i kulturocid za koje drži da su se tom prigodom dogodili. U intervjuu za Nacional Šimat Banov najavio je i svoju knjigu „Spomenik žrtvama ili žrtve spomenika“.

Ive Šimat Banov rodio se 12. studenog 1951. u Murteru. Studij povijesti umjetnosti i arheologije završio je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojemu je i doktorirao. Jedan je od najvećih autoriteta za kiparstvo u Hrvatskoj. Autor je brojnih izložbi i objavio je tridesetak monografija o hrvatskim i inozemnim slikarima i kiparima.

NACIONAL: Bavite se brojnim područjima likovnoga života, a ponajviše spomenicima. Pišete i knjigu koja će do ljeta izaći u Nakladi Ljevak.

Da, pišem, i to je od onih zadaća kada ne znate tko će koga dovršiti, ja knjigu ili knjiga mene. To je vruća tema. Točka usijanja. A svjedočimo o podizanju svakovrsnih  spomenika, a koja nisu na korist nikome. A davno sam uputio vapaj da pitanje spomenika sada odložimo i prepustimo ga pitomijim ljudima i vremenima. Jasno, vapaj u pustinji. A zašto se podižu? Uglavnom zato da  danas za žive obave neki posao. Kakva zahvalnost! Kakvo štovanje! Živimo u podivljalom svijetu iz kojega je „istjerana sva dobrota“, kako kaže Klein, i u kojemu su „dobra djela nevidljiva“, kako kaže Hannah Arendt. Jedini pravi kipar danas je neki polupismeni političar ili, što reče H. Pejaković, „najveći je kipar političar koji svoj kip kleše u živom čovjeku“.

NACIONAL: Naslov vaše knjige je zanimljiv – „Spomenik žrtvama ili žrtve spomenika“.

Da, prostor i ljudi koji trpe ovakve spomenike prave su žrtve. To je teror prosječnosti, ali i ispod toga. To je teror retardiranoga realizma i doslovnosti, amblema i simbola svih trgovaca osjećajima s jedne strane,  i „modernističke“ ekskluzivne nerazumljivosti spomenika s druge strane. To je ili licitiranje i prebiranje po inventaru, svetinjama i simbolima, ili čista ploča iz Kubrickove „Odiseje u svemiru 2001.“.

NACIONAL: Na što konkretno ciljate?

Na puno toga. Na brojne spomenike nakon devedesetih. Uzmimo samo u Zagrebu otimačinu kipa Nikole Tesle iz parka Instituta Ruđera Boškovića i preseljenje u Masarykovu, koji sada komemorira prostoru i prostor njemu  prkoseći želji Meštrovića da se taj kip ne premješta. Tu je i nepoštovanje oporuke Ante Starčevića da mu se ne podiže spomenik. Tu su pusti likovi izronili iznebuha i bez najmanje modelacijske  pismenosti. Tu je i Križni put pod morem u Vinišću koji donosi duboke vijesti iz najvećih pličina. Tu su    tajkunsko-globalističke vizije GMO grada i Manhattana, zapravo orijaških krojačkih šablona koji se siju gdje stignu i šire pošast urbanoga i prostornoga esperanta. Ni plana, ni vizije, ni strategije. A Zagreb „zna“ kako jedan intimni ljudski prostor pretvoriti u javni, a potom i u privatni, kako uništiti najbolje, Cvjetni trg, ili otvoriti mramornu filijalu Krematorija bez života – Kvaternikov trg. Moćnici kao da uglas govore: „Pravo čudo: legnem ja i, kada se probudim, eto spomenika, zgradurina, vodoskoka i to sam opet ja!“

NACIONAL: Kakvi bi se spomenici trebali podizati? Oni svima razumljivi?

Znate, sit sam zatucane doslovnosti svih groteski i drvenih čaplji, ali jednako i ekskluzivnosti koja stvara spomenike kojima treba neki tumač koji će podučavati što i koga zapravo spomenik predstavlja, ili će se morati hrliti prema pločici s naslovom. Nasadiš obelisk, pa se ti misli! Nasadiš kocku, pa ti mozgaj! I sada imate te kocke, obeliske, nadvožnjake i podvožnjake, svemirske rampe, ali imate ljude koji su riskirali i svoj život, koji su izgubili zdravlje, ruku ili nogu, a koji stoje pred onim što se u njihovo ime i u ime njihove žrtve podiže.  Stoje zabezeknuti pred Kockom u Zadru i branitelj bi, iako se već kockao  svojim životom, trebao proučiti Parmenida ili barem Pejakovića i doznati sve o kocki. Uzdižući se oholo nad običnim svijetom, prisutno je stručnjačko omalovažavanje svjetine. Brojni kolege se žale da o spomeniku odlučuju ljudi  bez ikakva likovnoga obrazovanja, branitelji, župnici, mesari, pekari… A ja pitam – a tko drugi? Nas pet-šest mudrijaša? Između stručnoga upućenoga i prosječnoga neupućenoga čovjeka nema takve razdaljine kako se umišljeno misli i zamišlja. Za to imam i osobne dokaze jer sam i sam odlučivao o spomeniku.

NACIONAL: Ali što je danas uopće spomenik, što znači podignuti spomenik?

A spomenik je danas gotovo sve. Starogradsko polje na Hvaru kao i Grdoselski natpis, Kožarićevo kao i Michelangelovo djelo. Uz to, spomenik i ne mora biti velika umjetnost. Njemu je od umjetnosti važniji smisao. Njegovo prvo pitanje mora biti: činim li nešto dobroga za sadašnjost? Uostalom, spomenik i moderna umjetnost sudaraju se s Mumfordovim riječima. Ako je nešto spomenik, onda nije moderno, a ako je moderno, onda nije spomenik. Poznato je i Adornovo gnušanje zbog stvaranja ljepote od užasa. To je sumnjiv posao. Koji spomenik, oblik, znak može sublimirati užas Dachaua ili Ovčare? Spomenik je „nevažni komadić realnoga koji potkopava sve oblike simboličke identifikacije“, kaže Slavoj Žižek, a dodao bih: nevažan kao apsolutna forma i kao narativna doslovnost. Umjetnost ne može pretvarati zlo u ljepotu pod izgovorom da ona sve pobjeđuje. To je dirljivi idealizam. Stoga spomenik ne treba umjetnost, uz  malo pismenosti, treba mu smisao. A ako je uz pismenost i smisao tu i  umjetnost, što je jako rijetko – spomenik je božanstvo!

NACIONAL: Kako gledate na prošlost spomenika i njihov odnos sa sadašnjima?

Postojala je cijela plejada sjajnih hrvatskih umjetnika. Posljednja je bila Marija Ujević Galetović. Postojali su i umjetnici koji su čitali i udovoljavali očekivanjima drugih i stvarali prosječna i konvencionalna djela. Ali barem je bilo zanata. Pritom me čude i kolege. Uslikavaju se pored Kožarićeva Sunca u Bogovićevoj ulici koje sa Suncem iz 1970. godine, podignutom na pješačkom otoku Kazališnog trga, nema nikakve veze. U historicističkom ambijentu Kazališnoga trga bio je i kontrast i simbol. On sada gubi sve. On je ondje ništa. Komunalna smetnja. Ipak, kolege pišu kao da je riječ o istome djelu. A isisani su sadržaj i simbolički smisao Sunca. Isisana je njegova limfa. Sada je on ljuska, dio urbanoga mobilijara. Predmet među predmetima.

NACIONAL: Što mislite o spomenicima ratu, spomenicima Holokaustu?

Kako o kojem. Velikom spomeniku u Berlinu, Beču i još nekima svaka čast. To su odrješito prostorne ekspresije koje nisu ostale bez prigovora – za onaj u Berlinu ne zna se kome je podignut, nema imena umrlih, mjesta stradanja, tko je ubio te ljude, sporna je tvrtka Degussa koja je djelovala i u nacističkoj Njemačkoj  i tako dalje. To je veliki spomenik u svakom smislu,  ali ja sam ipak na strani fizički manjih, a ne većih spomenika. Onih koji govore o mikrologijama ljudskih života, predmetima iz svakodnevnog života. Mislim na, primjerice, spomenik u Budimpešti s postolama ljudi koji su ondje, uz Dunav, pobijeni. To je drugo rješenje koje se odvraća od monumenta i pada u ljudsko srce. Kuća Anne Frank uz svu „kustosku pamet“ najbolji je spomenik. Fizički malešno i obično bliže je ljudskom i potresnije je.

NACIONAL: Kako biste opisali spomenik Krešimira Rogine i Dalibora Stošića na Glavnom kolodvoru u Zagrebu?

To je upravo to okretanje mikrologijama, svakodnevnim stvarima. Kofera, naočala, postola, tabakera, svega onog što čovjek koristi u svakodnevnom životu, ima po cijelom svijetu. Stoga je i pitanje „originalnosti neoriginalnosti“ koja se ne samo ovome spomeniku spočitava posve promašeno. Originalnost pripada idiotima. A tu je i smrtonosna sličnost ili „već viđeno“. Ljudi su slični i posebni. Provincija ima dva lica; jedno je progresivno i novo, drugo je zatucano i  doslovno. Ja pišem, a sa mnom i svi oni koje sam čitao i od kojih sam učio.

Ali da se vratimo tom spomeniku ili bolje rečeno svemu onome oko njega. Izazvao je kod kolega mrzovolju, ali ta mrzovolja nije bila potkrijepljena stručnim, nego više svjetonazorskim optikama. A onda me tu začudila i židovska zajednica koja ustrajava na tome da se točno imenuju počinitelji toga zločina. U redu. Premda u krvnom srodstvu između činjenice i istine postoji razlika, što bi rekao Nietzsche. Spomenici moraju i govoriti što je i tko je nešto učinio, ali oni spomenici koji uz to govore i „ne ponovilo se“ čine puno više za sadašnjost. Puki dokument i tautologija ostavljaju većinu ljudi izvan stvari, ili što ja imam s time, nisam se tada niti rodio itd. To je izoliran slučaj. Tu je važnija latentnost od  dokumentarne potpunosti. Ne treba spomenik samo dokumentirati nego i učiniti nešto za sadašnjost. To čine veliki spomenici.

NACIONAL: Tko je kriv za takvo shvaćanje, za takvu situaciju?

Politika i političari koji manipuliraju iskrenim osjećajima ljudi. Potom i stručnjaci u njihovoj službi. Ja ne gajim simpatije za ideologiju i propalu državu, premda su svi moji bili u fašističkom logoru ili poginuli, ali treba reći da je, po pričanju, komunistički vođa na otvorenju Muzeju savremene umetnosti na Ušću u Beogradu, tamo ranih šezdesetih, gledao djela suvremene umjetnosti, slegnuo ramenima i rekao: „Ništa ne razumem, ali neka vam bude.“ To se kod nas u Dalmaciji kaže „daj dite materi“. To nitko danas od političara ne može reći. Ni  bivši gradonačelnici Zagreba ni Osijeka. Oni otimaju spomenike, naručuju svakovrsna spomenička rugla i strašila, poništavaju natječaje…

NACIONAL: Kada i zašto je započela ta devastacija, spomenička lakrdija, kako kažete?

Uzroci su duboki. To je prije svega mentalna oblast ili, meteorološki rečeno, klima. Tu je i „neprijateljsko sjećanje“, tu je i povijest ne kao činjenica ili istina,  nego interpretacija, tu su i hijerarhija patnje i selektivna memorija. Tu su, dakle, i nevine i još nevinije žrtve. Pobijeni žene i djeca, ili živi zazidani, valjda su zaslužili što su dobili. To je strašna činjenica. Ovdje se ne može živjeti s više povijesti i više sadašnjosti. Tu su problemi trajnih biljega koji se prenose na potomke. Jednostavno, to je političnost memorije koja smrtonosnu prošlost pretače u smrtonosnu sadašnjost. Nedovršena povijest je nedovršena jer se ne želi dovršiti; ona stvara smrtonosno stanje današnjice, a to je nekima unosan posao, posebice onima koji nijedan problem živih ne znaju riješiti. I onda se, kao i Eshilovoj „Orestiji“, „svaka osveta i sadašnjost i budućnost vraćaju u prošlost“.  Povijest je jednostavno septička jama, a dileri prošlošću i trovači prostora stvaraju i nepregledno spomeničko područje „naših“ i „tuđih“.

Ako ćemo konkretnije, brojni zločini i spomeničko zlosilje počinju poodavno. Provale barbara datiraju u 614. godinu. Napisao sam jednom da je to najdulja godina. Ona traje. Uzmimo samo 1947. Tada omrkne banu Jelačiću u Zagrebu, fontani Bajamontuši u Splitu, ali zato uskrsne Kralj Tomislav koji kao da se upravo vratio iz partizana. I dobro da je barem on uskrsnuo jer je to dobar spomenik, po meni najboljega hrvatskoga kipara Frangeša Mihanovića. Najveći je, jasno, Ivan Meštrović.

NACIONAL: Koje biste spomenike izdvojili?

Ako me baš pitate o najvećem zločinu, za mene je to uništenje Sustipanskoga groblja 1959. godine u Splitu, koje je otvoreno 1822. godine i na kojemu se ukapalo do 1943. godine. To je po meni najveći zločin. Tu su se uništavali spomenici Rendića i Meštrovića, krali zlatni zubi, da bi danas ondje nastupila nekakva festivalizacija prostora. Svemu je, dakako, kumovala politika, ali nažalost, a to je najbolnije, i brojni stručni i znanstveni autoriteti.

Ako je na Sustipanu  to bio Herostrat s petokrakom, u novije je doba Herostrat sa šahovnicom bio najponosniji na uništenje Zida boli koje nazivaju „preseljenjem“, a to je, kao što sam jednom rekao, moguće kao što je i moguće    Velebit preseliti na Mirogoj. Upravo se i obilježava 20. godišnjica toga zlodjela.

NACIONAL: Da, u svojoj knjizi posvećujete mnogo pitanju nestanka Zida boli 2005. godine. Taj Zid boli, barem u sebi sadrži taj naziv, sadržan je u spomeniku Glas hrvatske žrtve – Zid boli na Mirogoju.

Prije svega, taj spomenik Dušana Džamonje na Mirogoju u svojem nazivu ima i Zid boli, u čemu ima istine koliko i na žabi dlaka. Izbačen i izbrisan iz prostora života, Zid boli je kao tobože preseljen na Mirogoj i utočen u Džamonjino djelo. Bol sa Selske ceste jednostavno je otopljena u ispranoj modernističkoj formi. Ako će netko i povjerovati da je preseljen, to je veličanstvena pobjeda forme nad sadržajem. Možda je to doista još jedno umjetničko djelo velikoga Dušana Džamonje. Ali u Zidu boli umjetnost nitko nije zazivao. On je, te 2005., bez ikog svoga, uništen, a tobože preseljen, a s novim je spomenikom ostao bez biološke, emocionalne i konceptualne pupkovine. Taj konopac naslova ne može izdržati značaj i težinu Zida boli. U Džamonjinu rješenju s pravom se uzvisuje autorstvo po cijenu spontanosti, autentičnosti i istinitosti. Svaka čast velikom kiparu, ali taj prostor i rješenje imaju ceremonijalni potencijal, na koji jednom godišnje u limuzinama s tipovima obrijanih glava dolaze glavonje, polože vijenac i odu. Ponavljam, možda je Džamonjin spomenik umjetnost, a Zid boli nije. Pa što? To je autorski rad i može biti dostojanstven, može biti velebno djelo, ali neka samo ukloni i istrese sa sebe dvije riječi – Zid boli. I ja ga ostavljam na miru. Hibernizirati u sarkofage nekoliko cigli, a druge smrviti i pretvarati u šutu, najblaže rečeno je laž i zločin.

Marko Prpic/PIXSELL

NACIONAL: Zašto je, prema vašemu mišljenju, Zid boli ispred UNPROFOR-a u Selskoj ulici u Zagrebu uklonjen 2005.?

Zid boli je smetao bivšem gradonačelniku, kao što je smetao i ministrici pravosuđa, izvjesnoj gospođi od uha do uha široka osmijeha Vesni Škare Ožbolt. Njoj Zid boli „smeta izgledu Ministarstva pravosuđa“, a uz to je i smetao prometu. Neki su kolege naglasili i da nema građevinsku dozvolu te da je ogledni primjer bespravne gradnje! U redu. Glavno da uredne papire imaju Ovčara i Velepromet. A evo i sada ministar Medved kopa po stratištima oko Vukovara, vjerojatno bez dozvola. Sređene li zemlje i pravosuđa!

I  sada, dvadeset godina od toga zločina, još uvijek žalim za nepodnesenom kaznenom prijavom za memoricid i kulturocid koja bi na ovome mjestu jako dobro stajala. Od nje, dakako, poslovično ne bi bilo ništa, ali bi senzibilizirala javnost. I proširila bi se svijest o spomeniku u proširenom polju. A Zid boli širi pojam spomenika na autentičnost mjesta, na autentičnost ljudskoga očajanja. Stoga spomenik na Mirogoju sa Zidom boli nema nikakve veze. Onaj tko ustrajava na toj vezi mora znati da su istina i autentičnost skončale u modernističkoj deliciji i da novi spomenik i Zid boli nemaju međusobno nikakve pupkovine. Zid boli je umro nasilnom smrću. Živi samo s ucviljenim ljudima, primjerice i kod čelnice Centra za zaštitu ljudskih prava zatočenih i nestalih građana Hrvatske, gospođe Zdenke Farkaš, i još ponekog živog svjedoka. Spomen-ploča je jedino što preostaje. Zapaljena svijeća, ne Zidu boli, nego nama samima i našemu barbarstvu. To je nesumnjivo bio najveći i najautentičniji spomenik nakon 1990-ih.

NACIONAL: Postoji još jedan Zid boli u Zagrebu. Mislim na Spomenik domovini Nenada Fabijanića, trodijelni spomenik koji se sastoji od Zida boli, Oltara – menze i Portala – paviljona. Bilo je tu dosta kritika, kako vi gledate na taj spomenik?

Zid boli, Oltar i Portal prostorno je artikulirano i, urbanistički gledano, posve  drugo rješenje. Nije to banalno prenošenje posmrtnih ostataka, nego konceptualno memorijski senzibilnije prisjećanje na Zid boli, a što nije bez prigovora. Ja se s prvim, mirogojskim „otezanjem svjedoka“, ali i sa stanovitim estetiziranjem, kod potonjega nikada ne bih igrao.

NACIONAL: Ima li svjetla na kraju tunela? Postoje li dobri primjeri?

Postoje. Vidim dva. Jedan se odnosi na zdravlje društva. U mojoj blizini, u Vodicama, postoje tri spomenika. Jedan je antifašistički, drugi je domobranski i treći hrvatskim braniteljima. Što su i kakvi su, drugo je pitanje, ali oni govore o jednakosti ljudskoga života.

A ima, hvala Bogu, i ovih drugih. Ima Hrastina Pirja i Dražen Petrović u Šibeniku, ima Bavčevićevih Galebova u Splitu, Barišićev Spomenik Gordanu Ledereru u Hrvatskoj Kostajnici… Ima ih još iz ruku umjetnika poput Kovačića, Bogdanića, Stošića, Grgića, Dolića, Korkuta, Jozića, Martinića…

Moje poglavlje knjige o hrvatskom kiparstvu iz 2013. zagovara spomenike „iz čista mira“. One poput Bavčevićeve Motike na ulazu u Split, ali i spomenik „merđi“ u Imotskom, tovaru u Tribunju, galebu u Makarskoj, ali i krumpiru u Belici… Sve je duhovito, vedro, ali i pismeno, a to, ma što tko mislio, nije malo. Smrtna ozbiljnost kod svakoga spomenika ukazuje na nedostatak vedrine i humora, što je dobar i pouzdan znak da s društvom nešto nije u redu. Sve je ozbiljno, komemorativno. Sve je mlinski kamen zlog sjećanja i bez iskre humora.

NACIONAL: Kako gledate na odnos figuracije i apstrakcije kod spomenika? Treba li spomenik biti figurativan?

Vidite, zanimljiva je ovdje vječna rasprava o figuraciji i apstrakciji kao po sebi vrijednosnoj odrednici. Figuracija je kao zatucana, a modernistički post i nemrs i napredan i suvremen. To je stoga što se uvijek u provincijama – a to mi, po brojnosti dobrih umjetnika i djela nismo, ali jesmo po našoj usukanosti – provlači priča o umjetnosti. Posebno je zanimljiv primjer Splita. Na prijedlog da se učini kip cara Dioklecijana ustali su na zadnje noge i stručni i nestručni. Jer, kao, figura je stari posao i nije uz to i suvremeno. Dakle, Dioklecijanova palača – da, larmanja u podne rimskih vojnika s plastičnim štitnicima i oklopima za potrebe turista – da, ali figurativni spomenik onoga tko je kriv za Palaču i sam Split – ne! To čistunstvo je tipična provincijska bolest. Ali u Splitu me beskrajno raduje nakana da se postave Lipovčevi kapetani duge i kratke plovidbe i njihove lake dame, kao i biciklisti koji nose humor i vedrinu, a pomiruju i figuraciju i modernističku oblikovnu ekonomiju iskaza. Lipovac je pravo mjesto pomirenja naprednih i nazadnih. U jednostavnosti može biti i modernost i doslovnost.