Nacional otkriva sadržaj zahtjeva koji su Josip Perković i Zdravko Mustač, osuđeni za organiziranje ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, poslali Županijskom sudu u Rijeci nakon što je riječki DORH obustavio istragu zbog lažnog iskaza krunskog svjedoka Vinka Sindičića

Josip Perković i Zdravko Mustač, bivši visoki dužnosnici nekadašnje hrvatske Službe državne sigurnosti u vrijeme Jugoslavije, osuđeni u Njemačkoj na doživotni zatvor zbog organiziranja ubojstva hrvatskog emigranta i suradnika BND-a Stjepana Đurekovića u Münchenu 1983., podnijeli su ovog ponedjeljka, 24. ožujka, Županijskom sudu u Rijeci, putem odvjetnika Ante Nobila, zahtjev za preuzimanjem kaznenog progona protiv bivšeg „Udbinog killera“ Vinka Sindičića, za kojeg je bivša služba koristila kodna imena „Mišo“ i „Pitagora“.

Učinili su to nakon što je DORH na čelu s glavnim državnim odvjetnikom Ivanom Turudićem, preko svoje riječke podružnice odnosno Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci, 11. ožujka ove godine odustao od kaznenog progona protiv Vinka Sindičića zbog optužbi da je na sudu u Münchenu lažno prijavio kazneno djelo i dao lažan iskaz na temelju kojeg je za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića osuđen Krunoslav Prates – a na temelju tog Sindičićeva lažnog iskaza započeo je i cijeli njemački sudski proces koje je doveo do toga da je od Hrvatske 2012. zatraženo izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača.

Perković i Mustač žele da se dokaže istina – neovisno o tome što im ta istina više neće pomoći u poništavanju presude koju smatraju nepravednom i utemeljenom na Sindičićevim lažima.
Da je u DORH-ovoj odluci o obustavi istrage protiv Sindičića riječ o krajnje neobičnom, dubioznom i kontroverznom manevru glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića, kojom on moguće želi spriječiti propitivanje svoje odluke o izručenju Perkovića i Mustača koju je donio u vrijeme dok je bio predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, pokazuje jedan ključan detalj.

Josip Perković, jedan od šefova Službe državne sigurnosti i visokopozicionirani obavještajac i u vrijeme Tuđmanova režima, osuđen je nakon procesa koji je počeo zbog lažnog iskaza Vinka Sindičića pa Perković i Mustač, preko odvjetnika Ante Nobila, sada nastavljaju progon; FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Sindičić je prije mjesec i pol, nakon što je godinama bio u bijegu, uhićen u Beogradu, a umjesto da pokrene postupak njegova izručenja, DORH pod Turudićevim vodstvom upravo sada donosi odluku o obustavi Sindičićeva progona.

„Beograd je obavijestio DORH da imaju Sindičića pod kontrolom i da je potrebno poslati zahtjev za izručenje uz prateću dokumentaciju – a umjesto zahtjeva, Turudić obustavlja istragu“, tvrdi odvjetnik Anto Nobilo.

Danas 82-godišnji Sindičić već je godinama u bijegu, bio je uhićen dvaput, u Španjolskoj i Italiji, na temelju hrvatske tjeralice, ali nije izručen Hrvatskoj (uz opravdanje da je djelo počinjeno u Njemačkoj, koja nije tražila izručenje), a po najnovijim informacijama, sada se skriva u Beogradu. Sindičić je bio uhićen u Beogradu 5. veljače 2025. na temelju međunarodne tjeralice i naloga suca istrage Županijskog suda u Rijeci još iz 2013.

Rješenje Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci o obustavi progona protiv Sindičića, iz kojeg se vidi da je Sindičić 5. veljače 2025. bio uhićen u Beogradu, a potom pušten uz zabranu izlaska iz zemlje PHOTO: NACIONAL

No Sindičić je odmah i pušten, uz mjeru oduzimanja putovnice, zabrane napuštanja boravišta i obveznog javljanja policiji, a DORH unatoč tome nije dalje inzistirao na njegovu izručenju, već je upravo sada – neposredno nakon što je Sindičić lociran i uhvaćen u Beogradu – obustavio istragu pod obrazloženjem da im je svjedok nedostupan te da iz prikupljenih dokaza proizlazi da „isti ne daju osnovu za donošenje zaključka da bi okrivljenik Vinko Sindičić počinio inkriminirana kaznena djela davanja lažnog iskaza“.

Kaznenu prijavu protiv Vinka Sindičića s optužbom da je dao lažni iskaz, odvjetnik Anto Nobilo podnio je DORH-u još 21. rujna 2009. DORH-u je trebalo punih 16 godina za odluku o obustavi istrage, a sada kad je Sindičić uhićen u Beogradu, nisu tražili njegovo izručenje Photo: Goran Kovačić/PIXSELL

Iz obrazloženja riječke općinske državne odvjetnice Tamare Torić proizlazi da oni vjeruju izjavama koje je Sindičić dao njemačkim tijelima nakon presude Krunoslavu Pratesu, jer u tom obrazloženju stoji sljedeće:

„Tako su pribavljeni iskazi Vinka Sindičića koje je dao pred Glavnim državnim odvjetnikom pri Saveznim sudom od 10. srpnja 2012., 31. siječnja 2013. i 29. siječnja 2014. kao i iskaz koji je dao 10. veljače 2014. pred sucem istrage Saveznog suda, u kojim iskazima navodi da javnobilježnički ovjerena izjava iz Berlina iz travnja 2012. u kojoj je naveo da ‘povlači’ sve svoje izjave njemačkim tijelima, ne znači i da je lagao u kaznenom postupku protiv Krunoslava Pratesa, dok je pak za izjavu iz Milana iz siječnja 2014. u kojoj je izjavio da je njegov iskaz ‘čista laž’, da ju je dao pod pritiskom i prijetnjama Josipa Perkovića i odvjetnika Ante Nobila.“

Ta Sindičićeva „časna riječ“ bila je dovoljna DORH-u da odustane od potrage za Sindičićem i njegova procesuiranja.

Pa tu dolazi do pravosudnog apsurda – Republika Hrvatska „isporučila je“ Njemačkoj na pladnju svoje nekadašnje visokopozicionirane obavještajce, Španjolska i Italija odbile su Hrvatskoj izručiti čovjeka koji je osuđen kao „Udbin killer“, a sada kad je on napokon uhićen u Srbiji – Hrvatska odustaje od progona.

Taj bi slučaj mogao imati i političke posljedice – jer je upravo Ivan Turudić kao predsjednik Županijskog suda u Zagrebu odlučio o izručenju Perkovića i Mustača Njemačkoj – a sada DORH pod njegovim vodstvom odustaje od „lova“ na ključnog svjedoka čiji je iskaz i doveo do pokretanja sudskog mega-procesa u kojem su osuđeni nekadašnji visokopozicionirani hrvatski obavještajci – koji su već uoči raspada Jugoslavije imali aktivne uloge i u preustroju hrvatskih službi te u pripremama za Domovinski rat.

Današnji šef DORH-a Ivan Turudić dok je bio predsjednik Županijskog suda u Zagrebu, donio je odluku o njihovu izručenju Njemačkoj Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Neki su taj postupak doživljavali i kao „osvetu BND-a jer je Đureković bio njihov suradnik“, ali i kao pritisak Njemačke na Hrvatsku da barem tako provede lustraciju, a uoči hrvatskog ulaska u Europsku uniju. Štoviše, čak je i sudac Visokog zemaljskog suda u Münchenu Manfred Dauster, obrazlažući presudu, rekao kako se nada da će presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču pokrenuti proces sučeljavanja s prošlošću u Hrvatskoj i zemljama nastalima nakon raspada Jugoslavije. Isto tako, mediji su 2013., uoči ulaska Hrvatske u EU, objavili da njemačka kancelarka Angela Merkel ne dolazi na proslavu u Zagreb upravo zbog ‘slučaja Perković’.

Nobilo kao Perkovićev i Mustačev odvjetnik isticao je tijekom postupka da nijedna ozbiljna država ljude takvog kalibra – koji su svjedočili mnogim povijesnim događajima i koji kriju neke od najvažnijih državnih tajni – ne bi trebala izručiti drugoj zemlji, već da se suđenje treba provesti u Hrvatskoj. Međutim, Turudić je imao ključnu ulogu upravo u odluci da se njih dvojicu izruči, a Vrhovni sud je tu njegovu presudu 21. siječnja 2014. potvrdio. Nobilo je također tvrdio da hrvatska Služba državne sigurnosti, pa tako ni Perković ni Mustač, nema veze s Đurekovićevim ubojstvom, već da je to ubojstvo organizirala savezna Služba na čelu sa Stanom Dolancom, a da su ubojstvo izvršili pripadnici beogradskog kriminalnog podzemlja Željko Ražnatović Arkan i Slobodan Božović Giška.

Nobilo je i u svojoj knjizi „Obrana hrvatskog kontraobavještajca Josipa Perkovića na njemačkom sudu“ pisao kako je Đureković sumnjičen da je godinama bio agent njemačkog BND-a, a poslije je postao član emigrantske zajednice koja je aktivno radila na rušenju ustavnog poretka SFRJ pa je plan jugoslavenskih službi bio da ga se kidnapira, dovede u Jugoslaviju i sudi mu se za špijunažu. No plan se, kako tvrdi, izjalovio i umjesto otmice pretvorio u likvidaciju.

„Arkan i Giška su od Savezne državne sigurnosti dobili nalog da otmu Đurekovića. Zbog nekog razloga došlo je do pucanja iz pištolja i Đureković je teško ranjen, a onda i ubijen udarcima tupog tvrdog sredstva po glavi“, rekao je Nobilo i u intervjuu za Al Jazeeru 2019.

Stjepan Đureković, nekadašnji visokopozicionirani djelatnik Ine, pobjegao je 1982. iz Zagreba zbog sumnje na pronevjeru, a 28. srpnja 1983. krvnički je ubijen, zatučen sjekirom u garaži u Wolfratshausenu kraj Münchena gdje je tiskao svoja “romansirana publicistička djela s likovima iz vrhova onodobne jugoslavenske komunističke vlasti, u kojima je opisivao deformacije režima („Komunizam, velika prevara“, 1982; „Ja, Josip Broz Tito“, 1982; „Crveni manageri“, 1983; „Slom ideala“, 1983)“. Suradnik Udbe Krunoslav Prates osuđen je u Njemačkoj zbog optužbi „krunskog svjedoka“ Vinka Sindičića da je upravo Prates Josipu Perkoviću predao ključeve garaže koju je Đureković koristio kao tiskaru, a tada je započeo i progon protiv Perkovića, ali i Mustača, pod optužbom da je Perković, kojem je Mustač bio nadređen, predao te ključeve nepoznatim osobama koje su Đurekovića 28. lipnja 1983. dočekale u garaži i usmrtile hicima iz vatrenog oružja i udarcima u glavu. Sindičić je tvrdio da je do tih saznanja došao jer je kao pripadnik „prave tajne službe“ 1983. imenovan u „internu komisiju“ koja je saslušavala Josipa Perkovića, inače tada načelnika 2. odjela SDS-a pri R SUP-u SRH, kako bi utvrdila je li bilo zloupotreba službe u ubojstvu Đurekovića te da mu je Perković opisao svoju ulogu i ulogu Krunoslava Pratesa i Zdravka Mustača u Đurekovićevu ubojstvu.

Sindičić je kasnije povukao svoj iskaz da bi potom tvrdio kako je tu izjavu o povlačenju dao pod pritiskom i prijetnjama Josipa Perkovića i odvjetnika Ante Nobila.

Odvjetnik Anto Nobilo tvrdi i da je cijela optužnica protiv Josipa Perkovića i Zdravka Mustača počivala upravo na iskazu Vinka Sindičića, ali je sud tijekom postupka shvatio da je riječ o lažnom svjedoku pa ga u presudi izrijekom uopće ne spominje.

Hrvatski obavještajac Zdravko Mustač osuđen je s Perkovićem jer mu je bio nadređen u nekadašnjoj Službi državne sigurnosti Photo: Boris Ščitar/Vecernji list/PIXSELL

Zbog toga, tehnički, čak i da se Sindičića nekim slučajem uspije uhititi i službeno utvrditi da je dao lažan iskaz, to ne može pomoći Perkoviću i Mustaču, ali može Krunoslavu Pratesu – koji je zahvaljujući Sindičiću u Njemačkoj na odsluženju zatvorske kazne. Ali ako bi došlo do preokreta u Pratesovu slučaju, nedvojbeno bi se – barem u javnosti – postavilo pitanje na temelju čega su onda osuđeni Perković i Mustač.

Kaznenu prijavu protiv Sindičića s optužbom da je dao lažni iskaz odvjetnik Anto Nobilo podnio je DORH-u još 21. rujna 2009., a DORH-u je trebalo punih 16 godina da odbaci prijavu, i to nije utvrdio da prijava nije osnovana, već zbog „nedostatka dokaza“. U tih 16 godina oni nisu uspjeli „uloviti“ Vinka Sindičića, ubojicu koji je na sudu u Velikoj Britaniji osuđen za pokušaj likvidacije tadašnjeg predsjednika Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula 1988. u Škotskoj. Sindičić je u Štedula ispalio šest hitaca, od kojih su ga četiri pogodila u kralježnicu, a dva u usta, ali je on čudom preživio, a Sindičić je uhićen i osuđen na 15 godina zatvora. Da bi 10 godina kasnije bio izručen Hrvatskoj radi suđenja za ubojstvo poznatog hrvatskog emigranta Brune Bušića 1978. u Parizu. Sindičić je priznao da je po nalogu Udbe otišao u Pariz, ali da je „otkazao poslušnost“ i napustio Pariz prije ubojstva – pa je oslobođen optužbi.

Inače, u oslobađajućoj presudi Vinku Sindičiću za ubojstvo Brune Bušića, donesenoj po raspravnom vijeću Županijskog suda u Zagrebu 20. ožujka 2000., Sud nedvojbeno utvrđuje da je Vinko Sindičić bio suradnik Službe državne sigurnosti Jugoslavije, i to pod imenima Mišo i Pitagora, a Sindičić je sam tijekom saslušavanja u svojstvu svjedoka u kaznenom predmetu protiv Krunoslava Pratesa, priznao da ga se u osamdesetim godinama sumnjičilo za ubojstvo Bušića, Josipa Senića i obitelji Ševo, kao i da je osuđen u Velikoj Britaniji za pokušaj ubojstva emigranta Štedula.

Nobilo tvrdi da se unatoč tome što je njegova kaznena prijava iz 2009. protiv Sindičića sadržavala 22 stranice s 22 dokazna prijedloga, DORH o tim dokaznim prijedlozima nije ni očitovao, iako DORH tvrdi da je proveo sve potrebne dokazne radnje.

U svom zahtjevu sudu Nobilo, između ostalog, navodi:

„Ni o jednom jedinom našem dokaznom prijedlogu ODO se nije očitovao ili ga proveo. Umjesto toga saslušani su Jelena Vitezina, Snježana Posavec i Arsen Posavec, bliski prijatelji Vinka Sindičića, koji su također pokušavali lažno svjedočiti, ali koji su u bitnome irelevantni.“

No da je postojala prava volja, DORH je mogao i bez Sindičića utvrditi je li njegov iskaz lažan. Kako Nobilo navodi u zahtjevu za preuzimanjem kaznenog progona, bitni sažetak svjedočkog iskaza Vinka Sindičića može se svesti na sljedeće:

„… da je u Hrvatskoj pri Izvršnom komitetu SKH formirana „prava tajna služba“ izvan sustava sigurnosnih službi SRH i SFRJ, te da je djelovala od 1972. do 1986.g.

– zadaća te ‘prave tajne službe’ je da sređuju, obrađuju i filtriraju dolazeće informacije po njihovoj važnosti za Komunističku partiju i njeno održavanje na vlasti te da tako pripreme temelj za procjenu i odlučivanje. Za rad u toj službi nije bilo natječaja s obzirom na to da ta služba oficijelno nije postojala (str. 6 neslužbenog prijevoda Presude).

– Vinko Sindičić tvrdi da je on bio pripadnik ‘prave tajne službe’ i da je u tom svojstvu 1983. g. bio u komisiji koja je saslušavala Josipa Perkovića, tada načelnika 2. odjela SDS-a pri R SUP-u SRH, kako bi utvrdila je bilo zloupotreba službe u ubojstvu Đurekovića.

– nadalje, Vinko Sindičić lažno tvrdi da je tijekom tog saslušanja Josip Perković priznao da je s Krunoslavom Pratesom organizirao ubojstvo Đurekovića po zapovjedi Zdravka Mustača. Sva saznanja o ulozi Perkovića, Mustača, Pratesa, Lasića i sve pravno relevantne činjenice koje sud smatra relevantnim vezano za samo ubojstvo, proizlaze iz svjedočenja Vinka Sindičića o navodnom priznanju Josipa Perkovića tijekom saslušanja od strane pripadnika ‘prave tajne službe’.“

Nobilo ističe da za sve tvrdnje izložene tijekom postupka faktički nema drugog dokaza osim iskaza Vinka Sindičića:

„Sve tvrdnje su u uzročno-posljedičnoj vezi. Ako se dokaže da ‘prava tajna služba’ pri Izvršnom vijeću CK SKH 1983. g. nije postojala, onda se automatski ruši tvrdnja Vinka Sindičića da je on kao član te ‘prave tajne službe’ saslušavao Perkovića i da mu je Perković priznao sve detalje oko izvršenja ubojstva Đurekovića.

Drugim riječima, nije bilo odlučujuće uhititi Vinka Sindičića, već utvrditi je li doista postojala takva ‘prava tajna služba’.“

Nobilo u zahtjevu ističe:

„Zbog izloženog smatramo da se prilikom odluke o tome je li Vinko Sindičić počinio kazneno djelo lažnog svjedočenja s teškom posljedicom za hrvatskog državljanina Krunoslava Pratesa, treba kao ključno utvrditi:

Je li u SRH postojala ‘prava tajna služba’ pri CK SKH koja je radila paralelno sa sigurnosnim službama SRH utemeljenim na zakonu, a po svojoj funkciji kontrolirala ‘zvanične’ službe sigurnosti, pa čak istraživala čelne ljude SDS RSUP-a SRH.

Ako to nije točno, onda cijelo svjedočenje Vinka Sindičića pada po domino efektu. Naime, ako takva služba nije postojala, onda Vinko Sindičić nije mogao biti njen član. Onda nije mogao biti ni član komisije koja je saslušavala visokog dužnosnika Službe sigurnosti Republike Hrvatske Josipa Perkovića. Josip Perković nije mogao ni priznati sve činjenice za koje Vinko Sindičić tvrdi da mu je priznao, a koje činjenice su bile baza za donošenje osuđujuće presude hrvatskom državljaninu Krunoslavu Pratesu koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora.“

Nobilo dalje navodi:

„Sasvim nerazborita presuda vijeća Vrhovnog pokrajinskog suda u Münchenu koja se bazira na svjedočenju Vinka Sindičića, navodnog pripadnika ‘prave tajne službe’ koja službeno nije postojala, koja o svom radu nije proizvodila dokumentaciju i za koju nitko osim Vinka Sindičića nikada nije čuo, tjera nas da dokazujemo negativnu činjenicu tj. da ta služba nikada nije ni postojala. I osrednji poznavaoci prilika u Hrvatskoj i Jugoslaviji 80-ih godina znaju za apsurdnost te tvrdnje.“

Nobilo ističe kako je tvrdnja da je Partija u vlastitoj državi morala stvarati ilegalne organizacije kako bi kontrolirala organe kojima je upravljala na temelju Ustava i zakona – apsurdna. Te da i iz obrazloženja same presude Krunoslavu Pratesu proizlazi da i vještak ekspert kojeg je angažirao sud, radi se o sudskom vještaku Bernardu Robioneka, nije mogao potvrditi tvrdnje Vinka Sindičića.

„Kako služba nije postojala, a Vinko Sindičić nije mogao biti pripadnik nepostojeće službe, to nije bio u prilici da saslušava Josipa Perkovića, tada načelnika II. odjela Službe državne sigurnosti RSUP SRH, pa mu stoga Josip Perković nije mogao ni priznati svoju navodnu ulogu u ubojstvu Đurekovića kao i ulogu osuđenog Pratesa i Zdravka Mustača“, upozorava Nobilo u zahtjevu sudu.

Optužnica protiv Perkovića i Mustača počivala je upravo na iskazu Vinka Sindičića, ali je sud tijekom postupka shvatio da je riječ o lažnom svjedoku pa ga u presudi izrijekom uopće ne spominje

Kao dokaze da su Sindičićeve tvrdnje lažne i apsurdne, Nobilo je priložio izjave koje su nekadašnji visokopozicionirani državni dužnosnici i obavještajci dali sudskom vještaku Robioneku, od Veljka Mihovilovića, nekadašnjeg sekretara Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, Milutina Baltića, nekadašnjeg sekretara i člana Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Pavla Gažija, nekadašnjeg Republičkog sekretara za unutarnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske, do generala Martina Špegelja, nekadašnjeg zapovjednika Teritorijalne obrane SRH, a nakon 1985. zapovjednika V. vojne oblasti sve do 1990. godine kad je postavljen za zapovjednika Zbora narodne garde. Nobilo se poziva i na izjavu Svjetislava Bilušića koji je bio zaposlen u Upravi državne bezbjednosti od 1949. te je radio sve poslove od operativnog djelatnika do načelnika operativnih poslova Centar Zagreb, a u rujnu 1979. imenovan je za načelnika I. odjela u sjedištu Službe koja se bavila tzv. unutarnjom problematikom. Na popisu svjedoka su i nekadašnji pripadnik Službe državne sigurnosti Engol Guteša, kao i Jan Gabriš, također bivši djelatnik SDS-a koji je bio zadužen za analitičke poslove u sjedištu Službe državne sigurnosti, ali i Radoslav Bego, od 1982. načelnik III. odjela u sjedištu Službe koja se bavila suprotstavljanjem djelovanja obavještajnih službi i međunarodnog terorizma, a istu dužnost obavljao je i nakon osamostaljenja RH u Ministarstvu unutarnjih poslova u Službi za zaštitu ustavnog poretka.

Nobilo iznosi i još neke navode o tome zašto bi se iskaz Vinka Sindičića mogao smatrati lažnim, i to na temelju njegova životopisa iz kojeg proizlazi da se bavio raznim kriminalnim i suspektnim radnjama, da se između ostalog bavio prepravkama karamboliranih automobila i švercom satova, ispušnim plinovima iz automobila skoro ugušio svog podstanara, gradio jednu zgradu na tuđoj parceli zbog čega je bio optužen i za prevaru, pucao na jednog policijskog inspektora i slično.

„Uz sve rezerve prema bivšoj državi, teško bismo mogli prihvatiti tvrdnju Vinka Sindičića da bi osoba njegova profila i ponašanja te javnog ‘ugleda’ mogla raditi u Centralnom komitetu SKH kao analitičar i u funkcionalnom smislu biti čak nadređeni zamjenik ministra unutarnjih poslova g. Mustaču ili načelniku II. odjela SDS-a g. Perkoviću, kojeg je navodno čak i saslušavao. Upravo suprotno, očigledno je da je Vinko Sindičić svoj status vanjskog suradnika u Službi državne sigurnosti često zloupotrebljavao jer je dolazio u razne sukobe s ljudima na području Rijeke, bavio se sitnim švercom automobila i satova i drugim nedozvoljenim radnjama, a taj status suradnika je koristio kako bi se zaštitio“, tvrdi Nobilo.

Kako je Sindičić molio da bude izručen Njemačkoj

Nobilo je u svom zahtjevu opisao i kako je uopće došlo do toga da Sindičić postane svjedok protiv Perkovića i Mustača:

„Vinko Sindičić nalazio se na izdržavanju kazne zatvora zbog ubojstva u pokušaju izvršenog na tlu Velike Britanije protiv hrvatskog emigranta Štedula. Iz pisma upućenog Generalnom konzulatu Republike Njemačke 31. kolovoza 1998. godine, a koje pismo je dostavljeno na niz različitih adresa u Velikoj Britaniji, proizlazi da Vinko Sindičić prezentira navodnu kaznenu odgovornost Zdravka Mustača i Josipa Perkovića i nudi se za svjedoka te bilo kako nastoji izaći iz zatvora u Velikoj Britaniji.

On doslovno preklinje njemačke vlasti da ishode njegovo izručenje iz Velike Britanije u Njemačku i kao protuuslugu nudi svoja saznanja o umiještanosti Mustača i g. Perkovića u ubojstvo Joze Miloša i Brune Bušića. Iz pisma proizlazi da pokušava na sve načine doći u Njemačku, ali tada ni na koji način ne spominje ubojstvo Stjepana Đurekovića. Očito je kako je na ideju da svjedoči o okolnostima vezanim za to ubojstvo, došao razvojem situacije kad je počeo sudski postupak protiv Pratesa, a optužba, i oni koji su stajali iza optužbe, došli u slijepu ulicu ne mogavši okončati taj postupak osuđujućom presudom. U tom trenutku on opet dolazi i nudi njemačkim vlastima svoju pomoć i kao 1998. g. kad je odbijen, a kao što je to vidljivo iz njegova prvog saslušanja, zauzvrat očekuje azil u Republici Njemačkoj.“

Enigma slučaja Đureković

Nobilo je u zahtjevu dostavio i druge dokaze o Sindičićevim lažnim iskazima, poput onog da je Služba državne sigurnosti, i to upravo Perković i Mustač, potaknula Stjepana Đurekovića na migriranje te da mu je Služba potom preko Krunoslava Pratesa dostavljala tekstove za knjige koje je trebao objaviti.

Nobilo je dostavio izjavu pokojnog Damira Đurekovića, sina Stjepana Đurekovića, datu njemačkoj policiji 1. kolovoza 1983., iz koje je vidljivo da je pokojni Stjepan Đureković počeo pisati knjige desetak godina prije migriranja. Iz te izjave vidljiv je i razlog napuštanja Hrvatske – izdavanje knjiga i nastavak života sa sinom koji je izbjegao suđenje vojnog roka.

Nobilo je dostavio i presliku Jutarnjeg lista od 10. srpnja 2005. o slučaju Đureković, u kojoj je citirana izjava Gisele Đureković, supruge Stjepana Đurekovića, iz koje je vidljivo da je knjige pisao 10-ak godina i da ih je želio tiskati pod prikrivenim imenom.

Među priloženim dokazima je i tekst na hrvatskom koji je Stjepan Đureković pisao za njemačku policiju, pod naslovom „Moj opis rada u Ini“, iz kojeg je vidljivo da ne govori o bilo čijem kriminalu, a poriče i da se kriminalom i sam bavio. „Ovaj Đurekovićev tekst direktno obara tvrdnje Vinka Sindičića da je on ubijen jer je bio opasan svjedok o kriminalu obitelji Špiljak“, tvrdi Nobilo.

Nobilo je dostavio i dokument njemačke policije iz kojeg proizlazi da je Stjepan Đureković bio agent BND-a, njemačke tajne službe, kao i kopiju njemačkog tjednika Fokus koji je objavio bilješku iz koje je vidljivo da je Stjepan Đureković bio informant (doušnik) BND-a te da je ta obavještajna služba tražila da mu lokalna policija pruži zaštitu.

„Ovaj njegov status doušnika BND-a tj. čovjeka koji je radio za njemačku tajnu službu, isključuje bilo kakvu manipulaciju tim čovjekom od bilo kojeg pripadnika Službe državne sigurnosti s područja Jugoslavije, jer je njegov rad očigledno odobravala i usmjeravala njemačka tajna služba“, tvrdi Nobilo.