Ovoga četvrtka, 30. siječnja, u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu bit će svečano promovirana monografija „Ivan Picelj“, u nakladi MSU-a, kojom će biti zaokružena retrospektivna izložba „Picelj i prijatelji“ otvorena u rujnu 2024. godine. Njome je završen ciklus izložbi posvećenih velikim umjetnicima 20. stoljeća – Kniferu, Srnecu, Vaništi i Picelju – kojim se obilježava stota obljetnica njihova rođenja. Svi su rođeni 1924. i ostavili su značajan trag u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti. Ivan Picelj jedan je od najistaknutijih umjetnika druge polovine 20. stoljeća, predvodnik apstraktne umjetnosti 1950-ih godina, član i pokretač umjetničke grupe EXAT-51 i pokreta Nove tendencije, koji su Grad Zagreb stavili na globalnu kartu umjetničkih zbivanja. Njegovi radovi zastupljeni su u fundusima istaknutih svjetskih muzeja poput Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku, Tate Moderna i Victoria & Albert muzeja u Londonu, Centra Georges Pompidou u Parizu, muzeja Sztuki u Łódźu.

Urednik monografije je poznati hrvatski fotograf Damir Fabijanić, koji se od 1987. profesionalno bavi fotografijom. Nakon diplome na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, u prvoj fazi specijalizirao se za arhitektonsku i pejzažnu fotografiju, a nakon toga znatno proširio opus. Autor je niza kataloga i monografija, izlagao je samostalno u Hrvatskoj i inozemstvu. Stalno surađuje sa specijaliziranim ustanovama te domaćim i inozemnim časopisima. Autor je koncepcije i fotografija u projektu „Dubrovnik…“, izložbi i knjizi koje obuhvaćaju građu o velikosrpsko-crnogorskoj agresiji na Hrvatsku. Na najznačajnijoj europskoj fotografskoj smotri Festivalu fotografije u francuskom Arlesu bio je jedini hrvatski fotograf koji je izlagao ratne 1992. godine. Glavni je fotograf i urednik fotografije u časopisima Oris, Croatia (putni časopis Croatia Airlinesa) i Iće&piće. Autor je monografija „Boje zavičaja“, „Dubrovački ljetnikovci“ i „Pagradotok“ te monografija umjetnika Knifera, Diminića, Nives Kavurić-Kurtović, kao i brojnih izložbi među kojima su „Paška čipka“, „Arhitektura Rijeke – historicizam, secesija, moderna“ itd. Dobitnik je Velike nagrade 31. zagrebačkog salona (1996.), Vjesnikove nagrade Josip Račić, za likovnu umjetnost (1998.), nagrade UHA Bernardo Bernardi za oblikovanje i unutarnje uređenje hrvatskog paviljona na EXPO-u 2005. u Japanu te nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za područje likovne umjetnosti za 2016. Nositelj je odličja Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1998.) te Povelje počasnog građanina Dubrovačko-neretvanske županije (2000.) U povodu promocije monografije o Ivanu Picelju, Damir Fabijanić dao je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Urednik ste fotografije monografije „Ivan Picelj“, koja u povodu stote obljetnice njegova rođenja predstavlja umjetnikov opus na području slikarstva, grafike, konstruktivističkih reljefa i grafičkog dizajna. Tko su još, osim vas, autori fotografija i po kojem ste ih kriteriju birali?

Dakle, uz iznimne portrete koje je napravio Keiichi Tahara, u projektu ima sigurno najviše mojih fotografija, i to najviše zato što sam, osobito zadnjih godina, bio Piceljev stalni suradnik kao fotograf. A tu je i jedna obiteljska komponenta budući da sam dugogodišnji prijatelj Anje Picelj, kćeri, koja je sačuvala sav taj materijal. Bio je izazov izabrati najvažnije od toliko puno materijala koji je sačuvan i izvući najbolje za prezentaciju Picelja, a lavovski dio posla odradio je Nedjeljko Špoljar kao dizajner monografije, uz urednicu Snježanu Pintarić i autora teksta Zvonka Makovića. Snimao sam brojne Piceljeve izložbe, kao i reprodukcije radova, sve do ove posljednje retrospektivne izložbe koja se sada zatvara u MSU-u. Danas je lako govoriti o Picelju jer skoro svi znaju za EXAT, Nove tendencije, a uz sve likovne radove i istraživanja, izuzetno je značajan Piceljev grafički dizajn. No prije 20 godina baš i nije bilo tako.

NACIONAL: Picelj je vrlo pomno vodio svoju arhivu, daje li ova monografija sveukupan pregled njegovih djela?

Jest, pri čemu je, kao što sam rekao, prikazano ono najbolje i najvažnije. Poanta je u tome da je on bio precizan, kao što su i njegovi radovi bili precizni. Imam i jednu ekskluzivu – naime, poklonit ću jedan važan registrator s dokumentacijom Arhivu Ivana Picelja u MSU-u. Na moju inicijativu Picelj i ja tražili smo atelje od Grada Zagreba. Naravno, od toga nije bilo ništa, ali kompletnu dokumentaciju skupio sam u registratoru s dokumentima od 2008. do 2012. Jer i nakon njegove smrti nastavio sam se „dopisivati“ s Gradom Zagrebom i tako je nastao taj zaista interesantan materijal za arhiv. I taj detalj spomenut je u ovoj monografiji.

NACIONAL: Dakako, to nije prva monografija u vašoj bogatoj karijeri, do sada ste uredili monografije o Kniferu, Diminiću, Nives Kavurić-Kurtović, Lahu; po čemu je ova o Picelju posebna?

Možda zato što me vodio taj poriv da budem što bolji i precizniji, zbog tog prijateljskog odnosa s Piceljem, prema kojem sam imao izuzetan respekt. A prati me i misao da me (nas) možda gleda negdje odozgo pa moramo paziti da ne skrenemo negdje u krivom smjeru. To mi je svakako bio dodatni motiv u radu na ovoj monografiji.

NACIONAL: Nakon Fakulteta strojarstva i brodogradnje počeli ste se prvo amaterski, a onda i profesionalno baviti fotografijom, a prva ljubav bile su fotografije arhitektonske baštine i pejzaža, za što ste dobili niz najvećih međunarodnih nagrada i državnih odlikovanja. Otkud taj interes? 

Postoje dva elementa. Kao prvo, brat mi je arhitekt pa sam u to područje lakše ulazio. No drugi važan segment je taj što su arhitektura i pejzaži idealni za „vježbanje“ fotografije jer na njima možete sve kontrolirati, ne miču se. Tek kasnije, kad sam stekao iskustvo i postao neko ime, hrabro sam krenuo u najrazličitija područja fotografije – portrete, hranu, socijalnu fotografiju… Ta širina je nešto na što sam ponosan i što je moj posao uvijek činilo interesantnim i nikada mi nije dosadilo. I dan danas kada me pitaju što bih najradije snimao, kažem – svejedno mi je, samo bih volio krenuti otpočetka tako da napravim cijeli projekt.

NACIONAL: Kad smo kod arhitekture, moramo spomenuti vašu dugogodišnju suradnju s Orisom, važnim časopisom s područja arhitekture, kojem ste dali veliki doprinos.

Da, Oris je jedan od triju časopisa s kojima surađujem ili sam surađivao dugi niz godina. Drugi je Croatia Airlines, a treći je Iće&piće. O njima se, nažalost, premalo zna i piše, što je nevjerojatno s obzirom na njihov odjek i utjecaj. Uz glavnog inicijatora i pokretača arhitekta Andriju Rusana, jedan sam od osnivača Orisa. Mi smo se svi, što bi se reklo, „izvježbali“ u vlastitom časopisu, gdje sam imao apsolutnu slobodu. Doduše, imao sam je i u časopisu Croatia Airlinesa u ono doba, a onda sam na kraju napravio i „svoj“ časopis Iće&piće, koji je u petoj godini izlaženja postao treći gourmet časopis na svijetu. Dakle, to su sve neupitno kvalitetni projekti, o kojima se premalo pisalo. Rekao bih da to proizlazi iz priče o neovisnosti, kada niste umreženi. Težak je to rad.

‘Moja izložba o Dubrovniku 1992. u Madridu prva je međunarodna izložba nakon priznanja RH’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Gotovo cijeli svoj profesionalni vijek bavili ste se Dubrovnikom i okolicom, a osobito u ratnim vremenima. Objavili ste i monografiju „Dubrovnik…“ koja se posebno bavi dubrovačkom baštinom. Je li Ministarstvo kulture ikad pokazalo interes za otkup i jeste li od Ministarstva dobili neko priznanje, uz ono Dubrovačko-neretvanske županije?

Vrlo kratko – nisam. Od početka moje suradnje sa Zavodom za obnovu Dubrovnika 1989. do danas snimam Dubrovnik, njegov mir-rat-mir. Izdao sam tri izdanja te monografije, a treće izdanje objavljeno je 2018. To je „samizdat“, dakle, nijedno izdanje nije financiralo Ministarstvo. Doduše, prvo izdanje jest sufinanciralo Ministarstvo kulture, ali Francuske. To je kompletno moj vlastiti projekt i od prvog dana nije mi bilo jasno zašto ga ne prepoznaju. Već 1. listopada 1991., od napada na dubrovačko područje, počeli su moji problemi s, kako to neutralno kažem, „oficijelnim“ institucijama. Nisam razumio zašto je netko imao figu u džepu u vezi s tim „Dubrovnikom“. U međuvremenu je nastao i novi projekt, a to je tema dubrovačkih ljetnikovaca, koje sam također samoinicijativno snimio, a koje se, iako su vrhunska tema, također ignorira. Nepojmljiv mi je taj izostanak bilo kakve reakcije Ministarstva kulture i medija i kulturne sredine uopće.

NACIONAL: Tim više što se radi o najvrjednijoj kulturnoj baštini kojom se vole hvaliti na međunarodnoj sceni.

Da, zato sam u posljednjem izdanju, na posljednjoj stranici knjige „Dubrovnik…“ u rubrici financiranje, posebno istaknuo – autor 100 %. Naprosto sam pukao od muke jer su mi prethodnih godina pet puta sustavno odbijali financiranje (Ministarstvo) i jednom Grad Zagreb.

NACIONAL: To još više čudi s obzirom na vaša međunarodna priznanja, kao i činjenicu da ste na najznačajnijoj europskoj fotografskoj smotri u francuskom Arlesu bili jedini hrvatski fotograf koji je izlagao ratne 1992., netom nakon međunarodnog priznanja Hrvatske. Što je to tada značilo za Hrvatsku, ali i vas kao umjetnika?

Želio bih na početku objasniti čitateljima razliku između tog poziva u Arles i npr. odlazaka naših umjetnika na Biennale u Veneciji, gdje zastupaju Hrvatsku. Dobio sam poziv organizatora za izložbu u redovitom programu Festivala, što nitko iz Hrvatske do danas nije imao. S druge strane, Ministarstvo po vlastitom natječaju-izboru šalje umjetnike u Veneciju. To je bitna razlika, a govori o našim i inozemnim kriterijima, što predstavlja klasični problem. Arles je bio jedna od inozemnih potvrda da moji radovi vrijede. Moja izložba o Dubrovniku 23. 1. 1992. u Madridu, prva je međunarodna izložba nakon priznanja Hrvatske. Tamo sam se pojavio u madridskom TV-dnevniku i novinama, od tada pa do danas u inozemstvu dobivam pohvale, a kad se vratim doma – tišina. Nakon nekog vremena shvatio sam da je to jednostavno tako. Za mene su međunarodna priznanja bila izuzetno važna jer su me uvjerila da ne moram više sumnjati u vlastite sposobnosti. Inače često kažem – ja sam državni umjetnik, ali bez države.

NACIONAL: Status slobodnog umjetnika imate od 1987. Kakav je odnos države prema slobodnim umjetnicima i može li se od umjetnosti živjeti? 

Ne može. Odnosno, rekao bih – ne može više. Problem statusa samostalnih umjetnika nastao je onog trenutka kada je umjetnička kategorija pretvorena u socijalnu kategoriju. Prirodno je da je jedan Murtić trebao imati trajni status samostalnog umjetnika, jer to nije socijalna kategorija. No status se ipak pretvorio u socijalnu kategoriju, počeo je taj pad, rušenje koeficijenata… Danas imate inflaciju umjetničkih visokoškolskih institucija u Hrvatskoj, gdje se proizvode siromašni umjetnici, a te institucije postaju same sebi svrha. Nažalost, i sami samostalni umjetnici ne razumiju da imaju jako lošu percepciju u javnosti. Prije dvije godine, kroz grupu samostalnih umjetnika na Facebooku, htio sam pokrenuti neke akcije. Rezultat je bio da je došlo do potpunog raslojavanja i otpora. Nije ni čudo da je društvo shvatilo da umjetnici nisu neka bitna kategorija, da ne mogu ni zajednički doći u medije pa time i ne predstavljaju politički problem. I sada stvari po inerciji idu dalje, a slobodni umjetnici bave se kojekakvim dodatnim stvarima kako bi preživjeli.

NACIONAL: Pag je u vašoj umjetničkoj karijeri jako važan kao posebna inspiracija?

Pag je jako važan i zbog mog obiteljskog ishodišta, između ostalog, a to sam obiteljsko ishodište prije tri godine ukoričio u jednoj iznimnoj knjizi „Pagradotok“, na koju sam jako ponosan. Radi se o 45 godina snimanja, od amaterskog do profesionalnog doba. To je ogromna knjiga formata 30×30 cm, s 328 stranica i 370 fotografija. I s tom sam se knjigom javio na Ministarstvo kulture, ali je, naravno, odbijena. Onda sam išao provjeriti koje su tri knjige prihvaćene i pokušao to usporediti. Čak sam i pisao vijeću Ministarstva i ponudio da usporede moje knjige i one koje su dobile sredstva pa možda promijene mišljenje. Uzalud.

NACIONAL: Pokrenuli ste časopis Iće&piće koji je bio poznat i po sjajnim fotografijama hrane. To je posebna umjetnost – koje su tajne, premazujete li je nekim lakovima, kako hrana tako dobro izgleda na tim fotografijama? 

Uvijek se hvalim da sam svu hranu koja je bila na naslovnicama časopisa – ja pojeo. Dakle, nije bila impregnirana kemikalijama, lakirana ili nešto slično. Moja fotografija je i inače takva – kroz nju želim dati ambijent i realni svijet. To nisu tehnicističke ni studijske fotografije iako sam u karijeri snimao i u studiju. No to nije bila moja želja u časopisu, već mi je cilj bio da te fotografije izgledaju „apetitlih“, kako se lijepo hrvatski kaže. Slični kriterij prirodnosti je i prilikom načina snimanja i izbora drugih tipova fotografija koje će biti objavljene. Sve su one snimljene da se osjeti ambijent, a ta prirodnost jednako je važna i kod foto-žurnalističkih tema gdje su ljudi, da se osjeti ta životnost, nenamještenost.