Glazbenik Damir Martinović Mrle na sceni je 45 godina, član je rock benda Let 3, ali piše glazbu i za kazalište. Samo ove godine skladao je glazbu za šest predstava, objavio slikovnicu ‘Mrletove priče o niŠČemu’, završava album techno glazbe i album Leta 3 te je započeo rad na ratnoj operi

Damir Martinović Mrle aktivan je više od 45 godina u raznim rock sastavima, a najviše u bendu Let 3, s kojim je postao poznat u Hrvatskoj nakon nastupa na natjecanju na Euroviziji 2024. godine s pjesmom „Mama ŠČ“, što je bio vrhunac karijere grupe koja djeluje od 1987. Martinović je skladao glazbu i za niz kazališnih predstava i radio na nekim drugim glazbenim projektima sa svojom partnericom Ivankom Mazurkijević. Samo ove godine skladao je glazbu za šest predstava, objavio slikovnicu „Mrletove priče o niŠČemu“, dječju predstavu „Magarčić i kit“, završava album techno glazbe kao DJ Demian i novi album Leta 3 te je započeo rad na ratnoj operi.

NACIONAL: Tijekom 2025. snimili ste glazbu za baletnu predstavu ”Othello” za HNK u Varaždinu, glazbu za predstavu ”Oluja” u režiji Vite Taufera koja je prikazana na Dubrovačkim ljetnim igrama, snimili ste album za djecu ”Magarčić i kit”, objavili slikovnicu ”Mrletove priče o niŠČemu”, završavate album kao DJ Demian i novi album Leta 3 koji ćete objaviti do kraja godine te nastupate diljem Hrvatske. Kad spavate i odmarate?

Sve kreće iz jednog jednostavnog stava: svijet je užasno dosadan ako mu ne dodamo svoju glazbu, priču i boju. Ove godine možda sam i pretjerao pa sam u prvih šest mjeseci napravio glazbu za šest predstava i zasad tri albuma. No nisam sam u tome, okružen sam nevjerojatno kreativnim i posvećenim ljudima i sve što radim rezultat je timskog rada. Glazbu za sve predstave, osim baleta “Othello”, potpisujemo Ivanka Mazurkijević i ja, stari tandem koji još uvijek kuha zanimljive zvučne obroke. Posebno mi je drag projekt “Magarčić i kit” koji je krenuo tako da sam napisao tekst za slikovnicu, a onda je to preraslo u kazališnu predstavu koju su režirale Leda Festini Jensen i Ivanka Mazurkijević. Scenografiju i kostimografiju osmislio je Saša Hess koji su toliko vjerni slikovnici da je sve izgledalo kao da su crteži iskočili na scenu. Kad su takvi ljudi oko mene, spavanje može malo pričekati.

NACIONAL: Jeste li pobrojali za koliko kazališnih predstava ste skladali glazbu?

Iskreno, nisam brojao. Ova godina bila je toliko intenzivna i nevjerojatna da mi još uvijek zuji u glavi. Obično vrlo brzo zaboravim što je bilo. Procesi, sonde, odnosi s ljudima… To su trenuci koji mi ostaju, to je ono što me nosi kroz ovo dosadno vrijeme u kojem živimo. Ali shvatio sam nešto važno: ako ne snimim i ne objavim glazbu koju smo radili za predstave, ona nestane. Kao da nikad nije postojala. I zato nastojim od većine kazališnih projekata pretočiti albume, ne zbog nostalgije, nego da se ne izgube u šumu zaborava i da ih mogu slušati jer onda mi nije dosadno.

‘Ako ne sminim glazbu koju smo radili za predstave, ona nestane. I zato nastojim te projekte pretočiti u albume, ne zbog nostalgije, nego da se ne izgube u šumi zaborava’

NACIONAL: Hoćete li objaviti album odabranih skladbi iz kazališnih predstava?

To već povremeno radimo. Ivanka i ja prije nekoliko godina objavili smo album „Magelli“ koji sadrži najbolje glazbene brojeve iz predstava koje smo radili u suradnji s Paolom Magellijem. Taj album nam je bio način da sačuvamo i ponovno udahnemo život glazbi koja je nastajala u kazalištu, ali je tada živjela samo na sceni. I dalje razmišljamo o tome da s vremena na vrijeme skupimo takve fragmente jer su kazališni soundtrackovi često najintimniji i nevidljivi dio našeg rada, a zapravo nosi strašno puno emocija i rada.

NACIONAL: Iako ste najčešće surađivali s Magellijem, predstavu ”Oluja” režirao je Vito Taufer s kojim ste radili na predstavi ”Cyrano”. Koliko vam je kao skladatelju važno tko je redatelj predstave i njegov način rada?

Izuzetno mi je važno jer redatelj određuje dinamiku cijelog stvaranja. Vjerujem da sam zahvaljujući Tauferu uopće počeo ići u kazalište. U doba kad sam još svirao u Termitima, Rijeka je bila snažno središte punka i novog vala, a Vito je u to vrijeme radio predstave koje su nosile istu onu iskru koju smo osjećali na pozornicama klubova i garaža. Njegov teatar bio je buntovan, pametan i emotivan i meni kao mladom glazbeniku otvorio je oči da postoji još jedna vrsta pozornice. Kazališna. To je bilo divno, skoro pa podzemno kazališno društvo koje je nosilo duh promjena.

Martinović je ove godine objavio slikovnicu ‘Mrletove priče o niŠČemu’

NACIONAL: A s Magellijem?

S Magellijem stvari su krenule kasnije, kad nas je spojila Ivanka koja je već surađivala s njim. Taj susret bio je presuđen. Raditi s Paolom je kao da uđeš u glazbeni laboratorij gdje sve pulsira. Kod njega glazba ne dolazi na kraju procesa, kao neka scenografska zakrpa, ona nastaje odmah. Od prve glumačke sonde.

NACIONAL: Kako to izgleda u praksi?

Glumci hodaju, dišu, govore i iz tog ritma kreće zvuk. Ja osluškujem njih, oni osluškuju mene. Paralelno. Nema razdvajanja glazbe i drame, sve je jedno tijelo koje diše. I onda u taj proces ulazi Ivanka koja gradi vokalne dionice koje ne komentiraju radnju, nego je pokreću, uzburkavaju, iznutra. U takvom procesu svi postajemo jedno veliko orkestralno biće i točno osjetiš trenutak kad Paolo digne zamišljeni štapić, a sve oko tebe krene svirati. On ne dirigira samo ljudima, nego i prostorom, ritmom, atmosferom. U kazalištu koje stvaraš s redateljem poput njega ne pišeš glazbu za predstavu, ona jednostavno izvire iz određene situacije i to je ogromna razlika.

‘ Završavam prvi album techno glazbe koju obožavam. To je glazba u kojoj sam potpuno slobodan. Nema granica, nema dramske radnje, nema narativa osim onog ritmičkog i fizičkog’

NACIONAL: ”Oluja” je drama Williama Shakespearea koju je preradio i prilagodio Taufer, a glazba u predstavi je pop rock. Je li to bila vaša ideja ili Tauferova?

U početku smo više puta dolazili gledati sonde, upijali što se događa na sceni, bez ideje da nešto “odrađujemo”. Onda smo se povukli i napravili glazbu koja je bila iskrena reakcija na ono što smo vidjeli. Nije bila ni konceptualna odluka, ni redateljski zadatak. To je bila čista inspiracija. I nastala je pjesma koja možda nije specifičan načina našeg rada, ali to je bio način da se ispriča o čemu se tu radi. Pjesma „Ljubavni vibrafon“ nastala je iz tog osjećaja, kao neki emocionalni refleks. I tu su se savršeno vokalno uklopili Ružica Maurus i Lovro Rimac; kao da je scena baš njih čekala. Sjećam se da smo svi, Ivanka, Vito i ja, bili iskreno iznenađeni kad smo prvi put spojili glazbu sa scenom. U jednom trenutku nitko nije govorio ništa jer je scena već sve rekla. Glasnije i od teksta.

NACIONAL: Čini da ste više slobode imali pri skladanju glazbe za balet ”Othello” koja je eklektična, elektronička i eksperimentalna i djelomično podsjeća na vaše razdoblje rada s grupom Strukturne ptice iz sredine osamdesetih. Koja je bila ideja pri skladanju glazbe za taj balet?

Ne možeš steći stvarnu sliku na temelju jedne pjesme. Cijeli opus koji Ivanka i ja radimo je prirodni nastavak energije iz vremena Strukturnih ptica, sve se to širi, preoblikuje i stalno mutira. Ako preslušaš sve naše albume, osjeti se ta linija kazalište, techno, dječja glazba, balet, sve je to ista podzemna rijeka.

NACIONAL: Ali kod „Othella“ je bilo drugačije.

Kod „Othella“ imao sam nevjerojatnu slobodu jer se bavim temama koje traže glazbenu brutalnost i suptilnost u istom dahu: femicid, posesivna ljubav, muški ego, ljubav. Tu sam koristio sve, od elektronskih slojeva do brutalnih gitarističkih death metal dionica koje razvaljuju prostor, sprdao sam se, baš onako kako to čini bolesni ego koji ne zna voljeti nego samo posjedovati.

To je isti onaj mentalitet iz pjesme „Riječke pičke“, lik rokerskog “alfa mužjaka” koji puno jebe i misli da je glavni u gradu, a sve završava humorom i razotkrivaju se praznina i nasilje iza maske moći. U „Othellu“ ta maska puca i onda se sve raspadne. U svemu tome iznimno nam je važna bila koreografkinja Maša Kolar koja je rekla: “Za mene je ‘Othello’ arhetipska borba strasti, slabosti i manipulacije, a tijelo mora odgovoriti iskreno, bez uljepšavanja. Glazba Mrleta i Ivanke nosi upravo to – ono drugo tijelo da progovori gdje riječi stoji.” Taj njezin stav bio nam je ogromna inspiracija. Glazba i tijelo su u ovom baletu jedno, nema scenografije iza koje se nešto skriva. Samo puls, mišić, znoj, istina.

NACIONAL: Kako biste opisali prvi album elektroničke plesne glazbe vašeg alter ega DJ Demiana i glazbu koju ste skladali?

Na tom albumu upravo radim, završavam ga ovih dana. Radim ga s DJ-em Seraphim Codexom, a produkciju potpisuje Iztok Turk. Mogu iskreno reći da ga radim iz najjednostavnijeg i najčišćeg razloga: obožavam techno.

NACIONAL: Zašto ga obožavate?

To je glazba u kojoj sam potpuno slobodan. Nema granica, nema dramske radnje, nema narativa osim onog ritmičkog i fizičkog. Kao DJ uživam u tom prostoru, u trenutku kad energija i publika postanu jedno. I konačno ću, s ovim albumom, moći u vlastiti set ubaciti i vlastite stvari, a to mi je baš uzbudljivo. Jedva čekam da album izađe, da ga pustimo glasno i zajedno i da napravimo promociju: techno trans, znoj, puno svjetla, dima i ludila.

NACIONAL: S Letom 3 ove godine objavili ste tri nova singla. Jesu li ti singlovi dobar uvod u novi album ili ponovo pripremate nešto novo?

Let 3 nikad ne pada u drugi plan; on se samo transformira. Ovaj put pripremamo nešto potpuno novo. U ovom sumornom, tjeskobnom vremenu odlučili smo se za radikalni zaokret: nova energija, ali ovaj put ljubavi. Čista, nepatvorena, totalna ljubav. Ljubav, žvaljenje, romantika, patetika, nikad licemjeretika, iskrena estetika.

NACIONAL: Takav je i singl „Lassie“.

Pas Lassie pojavljuje se kao simbol vjerne životinjske ljubavi, čuvar dvoje zaljubljenih dok se napušeni karaju u grmlju. Tu je i „Cikica“, kornjača koja utjelovljuje ideju neprežaljene, vječne ljubavi, one zbog koje se plače i drka istovremeno. Bavimo se ljubavi, ravnopravnošću žena i muškaraca u jednakim ulogama, on joj pomaže u kućnim poslovima, nosi pregaču, zalaže se da muškarci i žene imaju jednake plaće, da rastereti ženu od kućnih poslova pa tako imaju više vremena za ljubav i seks. Novi singlovi samo su prve kapi tog ljubavnog potopa koji slijedi. Bit će to najveći prolom ljubavi u povijesti čovječanstva, tako da me odmah zaboli cijeli svemir.

‘Nakon Eurovizije, umjesto da zajašemo svjetski val slave, odlučili smo napraviti ono što bi napravili pravi rokeri: sjeli smo za stol, naručili sarmu i zaspali usred vlastite svjetske dominacije’

NACIONAL: Let 3 zabljesnuo je u široj javnosti pjesmom ”Mama ŠČ”, s kojom ste predstavili Hrvatsku na Eurosongu. Jeste li uspjeli napraviti iskorak izvan Hrvatske?

Nismo. Bili smo previše lijeni. Iskreno, nakon tog eurovizijskog tornada, umjesto da zajašemo svjetski val slave, odlučili smo napraviti ono što bi napravili pravi rokeri: sjeli smo za stol, naručili sarmu i zaspali usred vlastite svjetske dominacije. Dobivali smo pozive iz cijelog svijeta. Jedan od razloga bio je naš zlatni traktor i ideologije transhumanizma, pa su nas tako zvali iz Japana da nastupimo s AI robotima u hramu posvećenom brkovima. Imali su i psa robota koji zna plakati kad čuje „Mama ŠČ“. I to smo odbili jer smo dosadne lijenčine. Nekad Let 3 ne ide logičnim putem. Ako svijet baš jako inzistira, možda se i odazovemo. Ali zasad nam je najdraže ostati kod kuće u pidžamama s roza šljokicama.

NACIONAL: Po čemu ćete pamtiti nastup na Eurosongu?

Po fascinantnoj rasvjeti i puno droge.

NACIONAL: Pjesma ”Mama ŠČ” nastala je za predstavu ”LizistRATa” splitskog HNK. Što je bila inspiracija za pjesmu osim tadašnjih ”slavnih” inicijala tadašnjeg ministra gospodarstva Tomislava Ćorića na njegovim čarapama ”TĆ”?

„Mama ŠČ“ nije nastala kao dio predstave „LizistRATa“ koju je u splitskom HNK režirao Paolo Magelli. Ona je nastala kasnije kao inspiracija iz predstave. Kazalište je za nas oduvijek laboratorij ideja, a ova predstava bila je savršena platforma da se nešto zapali. Pjesma je nastala iz procesa, ali i iz vrlo konkretne inspiracije, pjesme Predraga Lucića. Njegove riječi bile su sjeme iz kojega je ŠČ postao katarza koja klije kao biljka koja smrdi, cvjeta i viče istovremeno. Glazba je u predstavi o ženama koje svojim tijelima zaustavljaju rat i djeluje kao elektro-himna ljubav, otpora, kaosa i slobode. Kad smo napravili pjesmu inspiriranu predstavom i kad je konačno došla na pozornicu Eurosonga, samo je nastavila raditi ono zbog čega je i nastala: buditi. Za Tomislava Ćorića sam zaboravio tko je uopće bio.

NACIONAL: Uspjeli ste iskoristiti popularnost te pjesme pa ste brendirali pivo i ručnik ŠČ i razne druge suvenire. Jeste li se obogatili na ŠČ-u?

Najveće bogatstvo je to da je ušao u svakodnevni život. Danas za njega znaju svi. Od male djece do starih ljudi, od frizera do veterinara. I to me najviše veseli. Postao je kod, osmijeh, pozdrav, uzvik, tihi bunt. Naravno, novac je došao kao rezultat. Kad nešto toliko pogodi u živac naroda, svi odjednom žele ŠČ čarape, majice, gaće, pivo, slikovnice, ručnike, čepove za uši i naljepnice za frižider. Novac će doći i otići, ali ŠČ ostaje.

FOTO: Romano Grozić

NACIONAL: Radite i na predstavi za jedno crnogorsko kazalište.

Ivanka i ja radimo Pirandellovu dramu „Večeras improviziramo“ u režiji Paola Magellija. Dobar dio već smo napravili, sada je ljetna pauza pa na jesen nastavljamo.

NACIONAL: Radite i na ratnoj operi u suradnji s filharmonijom HNK Zagreb. O kakvoj je operi riječ?

„LizistRATa“ je bila velika, genijalna predstava, puna snažne i zanimljive glazbe. Toliko me inspirirala da sam ozbiljno razmišljao objaviti album s tom glazbom. Ali onda se Magelli sjetio da napravimo nešto još veće: ratnu operu. I tako je počelo. Još uvijek ne znam točno gdje i kada će premijera biti, ali znam da će je režirati Paolo. Znam da će mi trebati veliki orkestar, zbor, možda i vojni zbor, možda i stado koza, sve ovisi o emocijama koje budemo tražili. Bit će to opera koja ne govori samo o ratu u klasičnom smislu, već o svim našim unutarnjim ratovima, između potrebe za ljubavlju i potrebe za moći, između tišine i buke. Glazba će biti epska, eklektična, brutalna i nježna. Ako sve bude kako treba, to neće biti samo predstava, nego zvučna eksplozija u srcu dosadnog društva.