U Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog 26. siječnja održat će se koncert kojim će Gospel ansambl Agape obilježiti četrdeset godina rada. Voditelj Darko Kovačević dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: Kako je ansambl nastao i zašto je osnovan?

Veliku obljetnicu obilježit ćemo uz Zagreb Stars Orchestra, a posebno smo ponosni što će s njima svirati i glazbenici koji su inače bend našeg Gospel ansambla Agape, sve pod dirigentskom palicom maestra Zdravka Šljivca. Velika mi je čast najaviti i naše pjevačke goste: Ivanu Kindl i Jacquesa Houdeka te Komorni zbor Ivan Filipović i Djevojački zbor Zvjezdice. Spomenuo bih i nastup našeg Agape Family Quarteta. Predivno je i što nam na koncert dolaze i mnogi nekadašnji članovi ansambla, jer tijekom godina kroz naš je ansambl prošlo 65 pjevačica i pjevača, a današnja postava Agapea spojit će se s njima u veliki zbor.

Sve je počelo uz prijateljsko i glazbeno druženje skupine nas mladih u adventističkoj crkvi u Zagrebu, kad smo imali oko dvadeset godina. Odlazili smo u manje crkve u okolici Zagreba kako bismo svojim pjevanjem obradovali vjernike na bogoslužjima. Ubrzo smo uvidjeli da pjevajući zajedno vrlo dobro zvučimo. Imali smo slične glazbene ukuse jer smo nabavljali i slušali ploče velikih pjevača i grupa u svijetu koji su pjevali gospel. To osamdesetih godina baš i nije bilo poznato niti prihvaćeno kod nas pa smo htjeli tu vrstu glazbe približiti slušateljima. Cilj nam je bilo izvoditi duhovnu glazbu različitih izričaja i slaviti Boga, pjevati u dvoranama i u crkvama drugih vjerskih zajednica te tako približiti ljudima vjeru u Boga, što je tada bio veliki izazov. Naravno, kao mladi zanesenjaci oduševljeni duhovnom glazbom, uživali smo u njezinu izvođenju jer je imala bogatu harmoniju i zanimljiv ritam. Prvi koncert imali smo u Baški na otoku Krku, u ljeto 1983. godine u Katoličkoj crkvi. Tada smo se i nazvali Agape, a odaziv i reakcija slušatelja, među kojima je bilo dosta stranih turista, bili su tako dobri da nam je to iskustvo bilo najbolji poticaj da nastavimo.

NACIONAL: Koliko imate članova i kako se uopće postaje vaš član?

Današnja postava ansambla Agape ima trinaest pjevača: pet soprana, četiri alta i po dva tenora i basa. Budući da nismo veliki zbor, nemamo javne audicije na kojima se postaje član našeg sastava. Kad god smo uzimali nekog novog pjevača ili pjevačicu, bilo je to zato što je netko iz nekog razloga prestao pjevati. Tada sami pratimo, promatramo i slušamo dobre glasove za koje mislimo da bi nam se mogli pridružiti. U našem ansamblu ima i onih koji su postali naši članovi svojim rođenjem. Naime, u sastavu od početka pjevamo moja supruga Roberta i ja. Tijekom tih četrdeset godina dobili smo tri prekrasna i vrlo darovita sina, koji su odrastali uz nas i našu glazbu, bili na vježbama, nastupima, putovanjima, a neki su čak i nastupali s nama kao djeca u ponekoj pjesmi. Jako su se dobro glazbeno razvijali i bilo je sasvim prirodno što su ulazili u ansambl kao punopravni članovi kako je koji od njih stasao.

NACIONAL: Posljednjih godina je popularna duhovna glazba sve prisutnija u hrvatskoj javnosti, ali prije četrdeset godina, kao što ste spomenuli, to nije bio slučaj. Kakve su bile okolnosti tada i s kakvim se izazovima ansambl susretao?

Ponosni smo što smo se počeli baviti tom glazbom još 1983. godine, kad ona baš i nije bila popularna niti poznata. Okolnosti su tada bile takve da nismo mogli održavati koncerte duhovne glazbe u javnim dvoranama. Ostale su nam uglavnom samo crkve u kojima smo pjevali takvu glazbu, jer nije bila društveno prihvatljiva ili podobna. Događalo se da su nas obeshrabrivali za koncert duhovne glazbe čak i u crkvama. Pa i kad smo se dogovarali za prvi koncert sa župnikom Katoličke crkve u Baški, on nam je rekao: “A pjevajte, dico, ali ’ko će vam doć? Svi su na plaži i na rivi…” No te je večeri njegova crkva bila ispunjena do posljednjeg mjesta. To nam je dalo vjetar u leđa.

Nakon 1990. godine otvorila su nam se vrata mnogih javnih dvorana širom Hrvatske, tako da možemo reći da gotovo nema nijednog doma kulture, kazališta ili koncertne dvorane u kojoj nismo nastupali, po svim većim i manjim gradovima.

NACIONAL: Što biste izdvojili u ova četiri desetljeća djelovanja?

To je za mene jako teško pitanje jer sam jedini baš točno od početka i sve vrijeme u ansamblu te sam toliko toga prošao. Mogao bih možda izdvojiti naše djelovanje u vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj, prve polovice devedesetih, kad smo imali jako puno humanitarnih koncerata i čak ih odlazili održavati u ratom zahvaćena područja. Događalo se da nam je pozornica s koje smo pjevali bila udaljena dvjesto metara od crte razgraničenja. Ali slušatelji su bili zahvalni i dirnuti našom željom da ih ohrabrimo, utješimo i oraspoložimo. Govorili su kako im je naš koncert, nakon dugo vremena, pružio dva sata života, a mnogi su plakali potaknuti našim pjesmama i porukama, posebice oni koji su izgubili svoje drage. Zbog svega toga nije nam bilo teško niti smo pomišljali na opasnosti.

Jedna od dragih uspomena nam je suradnja s grupom Divas u HNK-u u Zagrebu, kad smo im bili prateći gospel zbor. Jako nam je draga uspomena nastup s Akijem Rahimovskim, na stadionu ATP turnira u Umagu, gdje smo ga pratili uz orkestar HRT-a. Čast nam je što smo bili prateći ansambl i opernim divama Martini Tomčić i Sandri Bagarić, u poznatom opernom projektu BelCante na platformi Bundeka, a s njima smo snimili i album. Nedavno smo se prisjetili i sudjelovanja na prvom najvećem open air festivalu duhovne glazbe, koji je trajao dva dana, u Maksimiru 1999. godine.

NACIONAL: Kako birate što ćete izvoditi? Osim klasika duhovne glazbe pjevate i autorske pjesme, a snimili ste i sedam albuma. Tko je autor pjesama i čime su one nadahnute?

Jako su nam važni kvalitetni tekstovi i duhovne poruke. O tome se uglavnom brinem ja, jer sam prepjevao više od stotinu pjesama. Mi smo birali pjesme koje spadaju u klasičan ili suvremeni gospel, s elementima popa, soula, funka, jazza, bluesa, countryja, a imamo ponešto i balada, šansona, klasičnih skladbi i raznih skladbi naših suvremenika. Jako volimo pjevati i crnačke duhovne i božićne pjesme. Uvijek nam je izazov izvoditi i a capella duhovnu glazbu, ponekad i uz vocal percussion. Veliki su nam ponos, sreća i zadovoljstvo što naš umjetnički voditelj Andrija Kovačević piše odlične vokalne i orkestralne aranžmane, zbog čega možemo reći da smo u posljednje vrijeme vrlo autentični. Volimo suvremene obrade klasičnih evanđeoskih himni i crnačkih duhovnih pjesama. Imamo i autorskih pjesama, ali ne tako puno. Pišem ih uglavnom ja, i riječi i glazbu.

NACIONAL: Kakve su reakcije slušatelja? Posljednjih godina slušatelja je doista puno, čak su održani i koncerti u Areni i na stadionima; zašto je duhovna glazba toliko popularna?

Treba reći da tu vrstu glazbe koju mi izvodimo ne poznaju jednako u svim krajevima Hrvatske. Zbog toga slušatelji u tim mjestima na početku budu malo zatečeni, jer im nije toliko poznat takav zvuk. Međutim, i oni vrlo brzo uhvate ritam i baš osjetimo kako im se svide naše pjesme i glazba pa na kraju bude opće oduševljenje. To nas posebno veseli. A naravno, tamo gdje ljudi to znaju, vole i očekuju, reakcije su uvijek nadahnjujuće i iznad našeg očekivanja. A one se obično ne svode samo na uživanje u odličnoj posebnoj glazbi koja je ispunjena predivnim harmonijama i ritmovima, što je naravno prvi doživljaj, već i na dubok dojam koji slušatelji osjete u našim porukama, iskrenoj izvedbi iz srca i duše i cijelim dojmom i ozračjem koji, hvala Bogu, uvijek dobijemo na svojim koncertima. Mislim da je upravo to i razlog što je duhovna glazba postala toliko popularna u posljednje vrijeme. Ljudi traže još nešto više i dublje u glazbi i uživanju u njoj.