Jedan od najznačajnijih svjetskih filmskih redatelja u intervjuu za Nacional govori o svom novom filmu ‘Gospodar mrtvih’, priči o visokotehnološkom groblju koje omogućuje praćenje raspadanja tijela bližnjih putem videoprijenosa. Prije dolaska u kina film će biti prikazan na Festivalu tolerancije u Zadru u subotu, 25. listopada

Kanadski redatelj David Cronenberg (82), rodonačelnik žanra „body horror“, odavno se smatra jednim od najznačajnijih živućih filmskih autora. Zahvaljujući klasicima kao što su „Muha“, „Povijest nasilja“ i „Ruska obećanja“, brojni festivali, od onih u Veneciji i San Sebastianu pa nadalje, već godinama mu dodjeljuju nagrade za životno djelo. No to ne znači da je Cronenberg prestao snimati. Njegov posljednji film „Gospodar mrtvih“ („The Shrouds“) imat će hrvatsku premijeru ovoga tjedna na Festivalu tolerancije u Zadru, a nakon toga, 30. listopada, film će se početi prikazivati u hrvatskim kinima.

„Gospodar mrtvih“ drugi je film koji je Cronenberg snimio nakon smrti svoje supruge te je priča filma i povezana s tim događajem. Govori o visokotehnološkom groblju s kojeg se raspadanje tijela može pratiti putem videoprijenosa uživo namijenjenog bliskim osobama preminulog. Kada to groblje bude misteriozno vandalizirano, na njegovu je vlasniku Karshu (Vincent Cassel) da otkrije počinitelje, za koje sumnja da bi mogli imati veze i sa smrću njegove supruge (Diane Kruger).

„Gospodara mrtvih“ Cronenberg je trebao u formatu serije snimati za Netflix. No nakon što je napisao scenarij za prve dvije epizode, Netflix je odustao od tog projekta, a Cronenberg je snimio film. Film je nedavno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu, a David Cronenberg dao je tom prilikom ekskluzivan intervju Nacionalu.

NACIONAL: „Gospodar mrtvih“ referira s na smrt vaše supruge 2017. godine. Koliko su tuga i žaljenje utjecali na stvaranje tog filma? Ima li film na vas imalo terapeutsko djelovanje?

Terapeutsko? Nimalo. Zaista ne doživljavam umjetnost kao terapiju. To su dvije potpuno različite stvari. Umjetnost je način suočavanja sa stvarnošću. Zapravo je više poput igre. Ljudi često zaboravljaju da je snimanje filma po svojoj prirodi vrlo djetinjasto. Imate glumce koji se pretvaraju da su netko drugi, snimate ih kamerom… kao da ste dijete koje se igra u pješčaniku. I onda mi se dogodi da umre žena s kojom sam bio u braku 43 godine. Nisam morao snimiti film. I iskreno, snimanje tog filma uopće ne umanjuje osjećaj tuge. To nije terapeutski. Ali jest igra, nešto poput prisjećanja ili razgovora s nekim. No ta osoba nije terapeut. Jedan talijanski psihoanalitičar došao je k meni kući u Toronto jer je i sam pisao o filmu. Bio je vrlo entuzijastičan, kako mnogi psihijatri i psihoanalitičari već znaju biti. Volio je pisati o filmu iz psihoanalitičke perspektive. Razgovarali smo i on me je pitao: „Kako se nosite s tugom?“ A ja sam rekao: „Pa, patim. To je sve. Patim.“ Na to će on: „Mislim da vam ne treba nikakva terapija.“ To je bila stvarnost: patite i to je stvarno. Nema izlaza iz toga. Dakle, ne tvrdim da ću ponovno vidjeti svoju ženu na nebu, u zagrobnom životu. I da će sve biti lijepo kao što je bilo. Ne vjerujem u to. Dakle, izgubio sam je. Imam svoju djecu i unuke. To nije terapija. To je život. A život ide dalje.

NACIONAL: Biste li ovaj film nazvali svojim najosobnijim?

Da, pretpostavljam da jest. Jer kad si umjetnik, sve je osobno, imam samo vlastito životno iskustvo iz kojeg mogu stvarati. Čak i kad čitam knjigu – to je moje. Ako pročitam knjigu ili pogledam film, važno je kako ih doživljavam. Dakle, meni je sva umjetnost način da nešto proživim i obradim. Rekao bih da postoje neki dijelovi u ovom filmu koji se mogu povezati s mojim životom i iskustvom. Imao sam, primjerice, prvi loš spoj kao u filmu. Išao sam na spoj naslijepo koji je organizirao prijatelj i nije prošlo dobro. Nije uključivalo groblje kao u filmu, ali nije baš bilo uspješno. Dakle, to je svojevrsna fikcionalizirana verzija stvarnog događaja. I ostali dijelovi filma ili su udaljeniji ili bliži stvarnosti. Pa mislim da je opravdano reći: da, to jest oblik umjetnosti.

Vincent Casssel i Diane Kruger glume glavne uloge u filmu “Gospodar mrtvih” redatelja Davida Cronenberga Foto: Press

NACIONAL: Je li vam bila namjera baviti se u ovom filmu ljudskim stanjem nakon smrti voljene osobe i podsjetiti da ne živimo vječno?

Uvijek se bavim ljudskim stanjem. Ono je zapravo tema filma, tema umjetnosti, istražujemo što znači biti čovjek. Što se mene tiče, ne vjerujem u zagrobni život. Posebno me zanima što je zapravo opseg ljudskog života, što on može značiti, a što ne znači. To je stalna tema koja se provlači ispod svih zapleta i svega ostalog, uključujući tehnologiju. I uvijek ima humora jer je to mehanizam preživljavanja koji su ljudi razvili – da budu duhoviti kada govore o užasnim stvarima. Nekako uspijevamo preživjeti katastrofe kroz humor, kroz taj način postojanja. Zato uvijek ima humora u mojim filmovima. A ima ga i u ovom filmu. Zapravo, mislim da je to prilično smiješan film; nije samo smiješan, ali jest smiješan.

‘Nkada nisam koristio izraz ‘body horror’. Neki ga je novinar izmislio. Mislim, tijelo smatram prekrasnim. Čak i ono iznutra. Zašto ne postoje izbori ljepote za unutrašnjost tijela?’

NACIONAL: Odabrali ste europske glumce za glavne uloge. Je li to zato što vam je teško pronaći američke producente i glumce? Ili vam je možda jednostavnije raditi u Europi?

Provodio sam puno vremena u Parizu i osjećao sam se vrlo ugodno. Moj francuski nije savršen, ali je dovoljno dobar da se sporazumijem. Mislim da je u Kanadi naš način razmišljanja mnogo više usmjeren prema Europi nego kod Amerikanaca. Amerikanci su više introspektivni. Dakle, Kanada ima bliže veze s Europom nego što ih imaju Sjedinjene Države. I to mi se jednostavno činilo prirodnim. Uglavnom, tražim glumca s određenom karizmom, ne razmišljam toliko o drugim stvarima. Jezik jest važan jer pišem puno dijaloga. I u ovom filmu ih ima puno pa trebam glumce koji to mogu iznijeti. Odabir glumaca je vrlo neobična stvar. Mnogo je tu toga što se ne vidi. Naprimjer, ovo je koprodukcija između Kanade i Europske unije. Morao sam se boriti da dobijem Guya Pearcea jer je on Australac, nije Kanađanin i nije iz EU-a. Postoje sporazumi koje moraš uzeti u obzir pri odabiru glumaca. Ne možeš jednostavno izabrati bilo koga. Nisam, primjerice, mogao izabrati sve Amerikance. Zapravo, nisam uopće smio birati Amerikance. Dakle, to uopće nije dolazilo u obzir. To su stvari koje publika ne mora znati, ali kad već pitate, iza kulisa, odabir glumaca je vrlo složen proces, poput neke vrste plesa. Nije to tako jednostavno kao da kažeš “želim bilo koga na svijetu“ i onda ga dobiješ.

NACIONAL: Rekli ste da je film vrlo osoban. Je li Vincent Cassel na neki način vaš alter ego na filmskom platnu? Imate istu frizuru…

Jeste li vidjeli njegovu kosu sada? Ne, to je doista bila slučajnost. Zapravo, ja sam puno ljepši od Vincenta Cassela. Mnogi su mi to rekli. Zaista ne sličimo. To je samo kosa. Čista je slučajnost što je njegova kosa bila takva kad smo do njega došli. Mogao je imati obrijanu glavu ili kratku kosu i ja bih ga svejedno izabrao. Dakle, to je bila čudna, ali sretna podudarnost. On me zapravo nije ni pokušavao oponašati. Samo malo, u govoru. O tome smo razgovarali jer on prirodno govori vrlo brzo i pomalo agresivno, a moj govor je nekako blaži, sporiji i mirniji. On je preuzeo moj način govora, pogotovo zato što u filmu ima mnogo dijaloga.

NACIONAL: Kad se osvrnete unatrag, jeste li se ikada zapitali što vas je toliko privuklo anatomiji, ljudskom tijelu, tim detaljima?

Bio sam prisiljen o tome razmišljati jer me ljudi poput vas to pitaju. Meni je to jednostavno očito. Mislim, ako ste redatelj, što snimate? Snimate ljudsko tijelo. To je vaš predmet. Lice, tijelo, glas – sve je to ljudsko tijelo. To je naša tema. Dakle, čini se prirodnim. Kao kipar koji kleše ljudske figure, naravno da smo opsjednuti time. Meni je to posve prirodno i normalno, pogotovo za redatelja. Isto tako, ako ste egzistencijalist i ateist kao što sam ja, vaš život jest vaše tijelo. A kad tijelo umre, vi ste mrtvi. Gotovo je, nestali ste. Kao da nikad niste ni postojali. Prihvatiti to, razmišljati o tome, filozofski je proces. A ako ste kao Karsh u filmu, upravo o tome razmišljate. On o tome i govori. Također, još dok sam bio mladi znanstvenik, na fakultetu, prve godine imao sam organsku kemiju. Mislio sam da ću postati znanstvenik koji se bavi organskom kemijom. No onda sam shvatio da zapravo nemam temperament za znanstvenika koji deset godina provodi beskrajne pokuse. Kao redatelj, mogu izmišljati vlastitu znanost. To mi je puno uzbudljivije. No ljudsko tijelo je izvanredno. Postoje vrlo ozbiljni svjetski znanstvenici koji kažu da je ljudski mozak najsloženija struktura u cijelom svemiru. Da, Sunce jest impresivno, ali nije toliko složeno. Mjesec je impresivan, ali također nije složen. A ti naši mali mozgovi nevjerojatno su kompleksni. Trilijuni stanica, neurona i tako dalje. Dakle, fasciniran sam ljudskim tijelom, iznutra i izvana.

David Cronenberg tvrdi kako Vincent Cassel ne glumi u filmu “Gospopdar mrtvih” njegov alter ego Foto: Vianney Le Caer/Invision/AP

NACIONAL: Vaš interes za ljudsko tijelo doveo je do toga da ste proglašeni doajenom „body horrora“ te vas mladi redatelji filmova strave proglašavaju svojom inspiracijom.

Evo u čemu je stvar: nikada nisam koristio izraz „body horror“. Neki ga je novinar izmislio. I ja o tome uopće tako ne razmišljam. Mislim, ja tijelo smatram prekrasnim. Čak i ono iznutra. Zašto ne postoje izbori ljepote za unutrašnjost tijela? To je zanimljivo pitanje. A ako ste kirurg, sigurno ćete reći: kakva prekrasna jetra, evo savršene slezene… Dakle, ne, ja to uopće ne doživljavam kao „body horror“. Također, ne razmišljam o svom naslijeđu. Mislim, nemam nad time kontrolu. Zanimljivo mi je kada mlade redateljice, poput Julie Ducournau i Coralie Fargeat, kažu da sam na njih utjecao. Naravno, jako mi je drago čuti da je netko pronašao kreativnu inspiraciju u mome radu. To je prekrasno. No time se ne opterećujem.

‘Tražim glumca koji ima određenu karizmu. Odabir glumaca je vrlo složen proces, poput nekog plesa. Vincenta Cassela nisam odabrao zbog frizure. A i ljepši sam puno od njega’

NACIONAL: Korištenje umjetne inteligencije već je neko vrijeme aktualna tema, jeste li je zato ubacili u film?

Scenarij za ovaj film napisao sam prije šest godina, kada je umjetna inteligencija već postojala, ali nije bila tako aktualna tema. No mi redatelji koristimo njezine varijante već godinama. Naprimjer, ako snimam scenu, ali ne želim da ona boca bude tamo. Nekad bismo morali snimiti novi kadar, maknuti bocu i ponovo snimiti. Danas? Sve je savršeno, tvoja je izvedba briljantna, ali boca smeta. Što ćemo? Samo je uklonimo na računalu. Otkako snimamo digitalno umjesto na filmsku vrpcu – što je, iskreno, bilo katastrofalno i nemam ni trunku nostalgije za filmskom vrpcom – možemo to jednostavno izbrisati. Verzija umjetne inteligencije to odradi i boca nestane. Dakle, mogli bismo reći da je to samo prirodan nastavak onoga što već godinama radimo. Mislim da je to divna tema za film. Naravno, kao i sa svime što smo izmislili, poput nove hrane ili novih izvora energije, dijelom završi kao katastrofa, a dijelom kao nešto izvanredno. Kao što sam već mnogo puta rekao: tehnologija je produžetak nas samih. Nije to neki strani entitet koji dolazi iz svemira. To je produžetak naših tijela – naših ušiju, šaka, govora… To je samo evolucija. I baš kao i mi, umjetna inteligencija činit će divne i prekrasne, ali i strašne stvari. To je neizbježno.

NACIONAL: U svojim filmovima često prikazujete korištenje novih tehnologija. U ovom filmu glavni lik vozi Teslu. Što mislite o tom automobilu?

Vozim Teslu, imam tri Tesle. Dakle, obožavam Teslu. Nekad sam se utrkivao automobilima i motociklima. Volim motor s unutarnjim izgaranjem, ali on je bio katastrofa – ima previše dijelova, zagađuje, užasan je. Električni motor je fantastičan. Tesla je toliko brz, tih i čist, nevjerojatno. Mislim da je to najbolji automobil koji sam ikad imao. A imao sam Ferrarije, Porschee, Mercedese, Jaguare. Dakle, pitao sam se: što bi Karsh vozio? On je sklon tehnološkim stvarima, a Tesla je zapravo bio prvi električni automobil visoke klase. Prvi električni automobili bili su mali i jeftini. Elon Musk bio je dovoljno pametan da shvati da ako napraviš skup električni automobil, možeš pokazati koliko on može biti lijep, brz, snažan, jednostavan za održavanje. Ne moraš mijenjati ulje, ne radiš ništa, samo ga imaš. Puniš ga sam kod kuće. To je fantastično. Dakle, zaključio sam da bi automobili trebali imati sve te vrste optimizacije. Danas, kako sve više proizvođača automobila uvodi električne modele, možeš kupiti električni Porsche i razne druge automobile, ali Tesla je bio prvi.

Dean Sinovčić, novinar Nacionala, razgovarao je s Davidom Cronenbergom tijekom filmskog festivala u Cannesu

NACIONAL: Prije više od deset godina rekli ste da će „Karta do zvijezda“ biti vaš posljednji film. Sada se piše da bi ovo mogao biti vaš posljednji film.

Vjerojatno sam rekao da bi svaki film koji napravim mogao biti moj posljednji. Nikad ne znaš, što ako me udari Tesla? Nisam poput Stevena Soderbergha mnogo puta rekao: „Eto, gotovo je, završio sam, više ne radim.“ Nikada nisam rekao da idem u mirovinu. Rekao sam da bi to mogao biti posljednji film. Gledajte, imam 82 godine. Taj broj 82 nikako mi ne stoji. Kako bih mogao imati 82 godine? I pomisliš, ljudi su stari s 82. Mnogi ne mogu hodati, ne mogu razmišljati – hoću li ja biti takav s 82? I onda pomisliš: možda više neću moći snimati filmove. Filmovi traže puno energije, izdržljivosti, mozga i jednoga dana možda više neću moći to raditi. O tome sam zapravo razmišljao. Kad sam radio film „Zločini budućnosti“, nisam bio siguran kako ću ga snimiti. Nisam snimao šest godina, brinuo sam se o svojoj supruzi. Hoću li moći? Hoću li uživati u tome? I ispostavilo se da je bilo potpuno isto. Osjećao sam se isto.

NACIONAL: Jeste li ikada u planu imali neki megalomanski projekt?

Ma ne, to nije moj stil. Nikada nisam snimio film koji je koštao, recimo, 120 milijuna dolara. Mogu vam reći, ovaj film je koštao 13 milijuna dolara. I to je to.