Davor Grgić, član savjetodavnog tijela za nadzor sigurnog rada Nuklearne elektrane Krško, govori o izgradnji nove nuklearke (JEK2) vrlo blizu postojeće, raspoloženju slovenskih građana koji će vjerojatno putem referenduma odlučiti hoće li podržati taj projekt te o uključenju Hrvatske i benefitima koji bi popravili energetsku sliku naše države

Davor Grgić diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Fakultetu elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu. U Institutu Rade Končar radio je osam godina, a potom na Zavodu za visoki napon i energetiku FER-a, gdje je trenutačno redoviti profesor. Uže područje interesa su mu sigurnost nuklearnih elektrana, utjecaj energetskih objekata na okoliš i matematičko modeliranje energetskih procesa. Član je hrvatskog, europskog i američkog nuklearnog društva. Uključen je u nadzor sigurnog rada Nuklearne elektrane Krško, što je i bio povod razgovoru za MegaWatt.

MEGAWATT: U Sloveniji je najavljena izgradnja drugog bloka Nuklearne elektrane Krško. Javnost u susjednoj državi je podijeljena, čak i najavljuju referendum s pitanjem treba li Sloveniji taj projekt. Kakva je zapravo situacija?

Za početak, formulacija „gradnja drugog bloka NE Krško“ nije nužno ispravna, kako uglavnom izvještava većina medija. Govori se o izgradnji nove elektrane na lokaciji Krško ili skraćeno JEK2 (Jedrska elektrarna Krško). Kad bi se gradila dodatna jedinica unutar postojeće elektrane, onda bi naziv druga jedinica ili drugi blok NE Krško bio ispravan. Iako bi pristup prema kojem bi se gradila dodatna jedinica NE Krško bio najjednostavniji, veća je vjerojatnost da će se graditi nova elektrana vrlo blizu lokacije postojeće elektrane NEK (Nuklearna elektrarna Krško). Republika Slovenija, prema provedenim analizama, nalazi se u situaciji da su joj potrebni novi izvori električne energije. Postojeća TE Šoštanj morat će ići iz pogona u skladu s politikom smanjenja emisije CO2, a NE Krško bit će u pogonu do 2043. godine, kada će i njen proizvodni kapacitet vjerojatno biti potrebno zamijeniti, a intenzitet gradnje obnovljivih izvora koji je u RH prisutan u formi vjetro i fotonaponskih elektrana, u Sloveniji će se uglavnom realizirati kroz fotonaponske elektrane. Slovenija ima manju površinu nego RH, a postavljanje većih fotonaponskih elektrana priključenih na mrežu izvan gradova, moglo bi biti u suprotnosti s turističkim statusom koji zemlja ima. Iz svega proizlazi, a uzevši u obzir i da Slovenija ima pozitivna iskustva korištenja nuklearnih tehnologija na svom teritoriju, da bi gradnja nove nuklearne elektrane bila dobro rješenje. Tako misli stručna javnost. Opća javnost je, mislim, podijeljena na tri dijela. Jedan dio nije za gradnju nuklearne elektrane, drugi je za gradnju velike NE na lokaciji Krško, a treći za gradnju malih reaktora na više lokacija. Teško mi je reći kakav je brojčani odnos među tim dijelovima javnosti, ali mi se čini da je druga grupa najbrojnija i da su pronuklearne grupe zajedno brojnije od antinuklearne grupe. S obzirom na demokratska načela, važnost i cijenu objekta, mislim da će se o gradnji JEK2 izjašnjavati na referendumu. Prošli referendum, koji je bio najavljen za kraj 2024. godine, nije održan jer je bio na neki način kompromitiran lobiranjem i jedne i druge strane i imao je prilično sugestivno pronuklearno pitanje.

MEGAWATT: Član ste savjetodavnog tijela za sigurnost NE Krško, znači, mjerodavna ste osoba za odgovor na pitanje što će izgradnja JEK2 donijeti Hrvatskoj?

Da, jedan sam od članova savjetodavnog tijela za sigurnost NE Krško (Krško Safety Committee), ali to je savjetodavno tijelo Uprave NEK-a zaduženo za neovisan nadzor sigurnosti elektrane. Iz tog opisa proizlazi da me moja pripadnost tom tijelu ne predodređuje kao nekog pozvanog da odgovori na vaše pitanje. Mogli biste me pitati bi li gradnja nove elektrane mogla utjecati na sigurnost pogona postojeće. U svijetu nisu rijetke situacije da više jedinica dijeli lokaciju nuklearne elektrane i postoje pravila za definiranje njihova međusobnog utjecaja za vrijeme gradnje, pogona ili tijekom nesreće. Primjer nesreće u NE Fukushima je iznova skrenuo pažnju na pitanja nuklearnih elektrana s više jedinica na istoj lokaciji. Rijetka je situacija da se dvije samostalne elektrane nalaze tako blizu kao što bi se trebale nalaziti NEK i JEK2 i to će predstavljati neke organizacijske izazove i potrebu evaluacije njihova međusobnog utjecaja. Iako će sve moguće utjecaje novog na stari objekt definitivno trebati vrednovati, mislim da postoje tehnički načini da se ti utjecaji smanje ili eliminiraju. Dvije elektrane dijelit će zajednički radiološki limit za radiološki utjecaj na okoliš, a slično vrijedi i za termičko opterećenje okoliša, posebno toplinsko opterećenje rijeke Save. Eventualna nesreća u jednoj od dviju elektrana morala bi imati ograničen utjecaj na susjednu elektranu, a treba razmotriti i mogućnost događaja koji bi možda ugrozio obje. Postavit će se i pitanja velike priključne električne snage u jednoj točki mreže kao i lokalni rasplet dalekovoda u okolini elektrane. Odgovor na pitanje što bi izgradnja JEK2 donijela RH, definitivno ovisi o tome bi li i kako Republika Hrvatska sudjelovala u tom projektu.

MEGAWATT: Znamo da su države Slovenija i Hrvatska ravnopravni suvlasnici postojeće NE. No što je s novom nuklearkom, tko su vlasnici tog projekta, a poznato je da će to koštati 11 milijardi eura? I koliki su proizvodni kapaciteti JEK2?

Republike Slovenija i Hrvatska ravnopravni su vlasnici NEK-a, ravnopravno sudjeluju u pogonskim troškovima i preuzimanju električne energije, ali i u financiranju razgradnje elektrane i zbrinjavanju svih vrsta radioaktivnog otpada i istrošenog goriva nastalog tijekom rada elektrane. Prilično je sigurno da takav odnos trenutačno nije predviđen za JEK2. Prošli smo par faza u kojima je jednom Slovenija bila zainteresirana da Hrvatska sudjeluje, a drugi put je bilo obrnuto, ali teško da je postignut konkretan napredak prema nekom rješenju. Hrvatska strana je inicijalno proklamirala da joj dolazi u obzir učešće kakvo je trenutačno u NEK-u. Što se tiče kapaciteta JEK2, još nije izabrana tehnologija koja će se koristiti, ali na osnovi ponuditelja koji su još u igri (AP1000 SAD, EPR i EPR1200 Francuska), govorimo o električnoj snazi elektrane u području između 1200 i 1650 MWe.

‘Nuklearna elektrana Krško zadovoljava 15 do 16 posto trenutačnih godišnjih potreba RH u električnoj energiji’. FOTO: Emica Elvedji/PIXSELL

MEGAWATT: Kako se Hrvatska može uključiti u projekt JEK2 i koliku će ulogu odigrati državna politika?

Zadnja je ponuda slovenske strane, na koju HEP još nije odgovorio, da bi JEK2 bio profitni objekt (NEK to nije jer oba vlasnika financiraju godišnji plan troškova elektrane, a svaki vlasnik samostalno raspolaže svojom polovinom električne energije). Približno četvrtina vlasništva i ulaganja bila bi na strani slovenskog inicijatora projekta (GEN), dodatni udjel slovenske države činio bi većinski paket od 51 posto ulaganja, HEP-u bi se ponudila jedna četvrtina, a zadnja četvrtina vjerojatno bi bila ponuđena za ulaganja drugih partnera. Po mom mišljenju tako velik projekt uvijek sa sobom nosi financijske rizike i u njega ulazite ako imate jasnu sliku o tome što mislite dobiti njegovom realizacijom. Mislim da bi, uz prethodnu temeljitu analizu, Hrvatska mogla imati koristi od učešća u projektu na istim osnovama kao u slučaju NEK-a. Trenutačno ponuđeno daje mogućnost ulaganja bez utjecaja na odlučivanje ili na bilo kakve dodatne koristi od realizacije projekta, a financijska korist bi se temeljila samo na iznosu od prodane energije na slovenskom tržištu električne energije. Grubo govoreći, Hrvatska bi za isti uloženi iznos mogla imati manju nuklearnu elektranu na svom teritoriju. Proizvedena energija bila bi element osnaživanja proizvodnog potencijala HEP-a i nudila bi fleksibilnost u radu našeg sustava i ostvarenju povoljne proizvodne cijene unutar našeg tržišta električne energije. Mislim, budući da se kontakti s hrvatskom stranom odvijaju preko HEP-a, koji je u vlasništvu naše države, ali i neovisno o tome, jedini razumni odgovor je da bi državna politika morala odigrati ključnu ulogu, definitivno temeljenu na jasnoj tehno-ekonomskoj analizi i uz uvažavanje dugoročnih interesa RH.

MEGAWATT: Što bi bilo, po vašem mišljenju, najbolje rješenje za RH vezano uz novu nuklearku u Krškom i postoje li već konkretni rokovi?

Kako sam rekao, moje mišljenje je da su optimalni uvjeti da se JEK2 sagradi, da je dvije zemlje grade u partnerskom odnosu. Ako to nije tako, mislim da RH treba zaštititi svoj interes vezano za pogon NEK-a s republikom Slovenijom, ne otežavati Sloveniji ostvarivanje gradnje JEK2 i razmotriti izgradnju malog nuklearnog reaktora snage oko 300 MWe na svom teritoriju. Što se trenutačnih rokova tiče, mislim da bi HEP trebao do početka jeseni službeno odgovoriti na slovensku ponudu. Gradnja same elektrane počela bi nakon izbora tehnologije, vjerojatno u razdoblju 2028-29. godine, i trajala bi pet do osam godina. U svakom slučaju bi trebala biti u pogonu prije kraja sadašnjeg životnog vijeka NEK-a, što je 2043. godina. Republika Hrvatska mogla bi u narednih 10 godina, ako tako odluči, imati i svoj SMR (Small and Medium Reactor) za cijenu koja bi bila približno jednaka onoj ponuđenoj za ulaganje u projekt JEK2. Cijena JEK2 kretala bi se, ovisno o izabranoj snazi, prema trenutačnoj procjeni, u području od 12 do 17 milijardi eura.

MEGAWATT: U posljednje vrijeme mnogi domaći energetski stručnjaci predlažu izgradnju malih modularnih nuklearki u Hrvatskoj, po uzoru, naprimjer, na Belgiju i Poljsku. Što mislite o tome i koliko bi godina trajao takav proces?

Praktički ne prođe dan da se ne čuje za neku novu inicijativu gdje se neka od zemalja EU-a povezuje s nekom od zemalja isporučitelja SMR tehnologija s planom gradnje jednog ili više SMR reaktora u bližoj ili daljoj budućnosti, ovisno o izabranoj tehnologiji. U prilog takvom trendu ide diverzitetni karakter koji nuklearna tehnologija može imati u proizvodnji električne energije bez emisija CO2, ali u sinergiji s obnovljivim izvorima. Prednosti nuklearne energije bile bi u većoj raspoloživosti i neovisnosti o stanju prirodnih energenata poput vjetra i insolacije i stabilizacijskom djelovanju u radu elektroenergetskog sustava. Mane bi bile veća potrebna investicija i mogućnost eksplicitnog utjecaja na okoliš u slučaju nuklearnih nesreća. Potrebno je riješiti i problem odlaganja radioaktivnog otpada. Pritom ne treba zanemariti činjenicu da svi izvori energije, pa i obnovljivi, imaju implicitan utjecaj na okoliš iako smo to skloni zanemariti. U slučaju obnovljivih izvora, obnovljiv je i održiv energent, ali ne nužno i postrojenja koja pretvaraju raspoloživu energiju u električnu energiju. SMR elektrane, za zemlju veličine RH i s našim trenutačnim i očekivanim „energy mixom“, mogle bi imati prednosti u odnosu na velike elektrane zbog manje angažirane investicije, kraćeg vremena gradnje i veće pogonske fleksibilnosti. Kad bi se RH odlučila za gradnju nuklearne elektrane, mislim da bi to trebao biti SMR. Izgraditi jednu takvu elektranu u RH bilo bi moguće u idućih 10 godina, s time da bi sama gradnja trajala tri, četiri godine (ovisno o izabranoj tehnologiji). Radna skupina Ministarstva gospodarstva već je ostvarila preliminarne kontakte s dvama isporučiteljima SMR tehnologije iz SAD-a i po jednim iz Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Koreje.

‘Kad bi se Hrvatska odlučila za gradnju nuklearne elektrane, mislim da bi to trebao biti SMR, mala modularna NE’, rekao je. FOTO: FER

MEGAWATT: Hrvatska uvozi, što je javni podatak, oko 40 posto električne energije. Kakva nam je energetska budućnost i postoji li mogućnost da u skorije vrijeme budemo energetski samodostatna država?

Vršno opterećenje našeg sustava trenutačno je negdje oko 2500 MW. Uvoz na godišnjoj bazi je negdje oko 20 do 40 posto, ovisno o uvjetima za proizvodnju u hidroelektranama i vjetroelektranama. Nakon ubrzane izgradnje vjetroelektrana (uglavnom u okviru privatnih inicijativa), trenutačno se najbrže razvija izgradnja fotonaponskih elektrana. Potencijal za izgradnju tih obnovljivih izvora je velik, velik je interes, ali sve to nije nužno dovoljno za stabilan razvoj našeg EE sustava i ostvarivanje samodostatnosti uz prihvatljivu cijenu energije i za domaćinstva i za industriju koja nam je još ostala. Potrebna su dodatna ulaganja u prijenosni i distribucijski sustav, trenutačno je izrazito neravnomjerno raspoređena proizvodnja obnovljivih izvora na teritoriju RH (jug-sjever), a potreban je razvoj sustava spremanja energije i zbog stabilnosti mreže i zbog kompenziranja intermitentnosti obnovljivih izvora. Sve su to razlozi da se razmisli i o potrebi izgradnje jedne male nuklearne elektrane, a ne samo o stihijskom povećanju proizvodnje u obnovljivim izvorima. U najmanju ruku, to je tako ako se gledaju interes i razvoj RH kao države, a ne samo pojedinačni interes da se komercijalno u datom trenutku proizvede što više električne energije za prodaju.

MEGAWATT: Možete li nam otkriti neke brojke, koliki je trenutačni postotak energije proizvedene u NE Krško u cjelokupnoj potrebi Hrvatske i koliko bi se on povećao puštanjem u pogon nove nuklearne elektrane, pod uvjetom da je RH ravnopravan suvlasnik u tom projektu?

Trenutačno pola proizvedene snage NEK-a ide u naš EE sustav i to je 350 MW. Posebno je važno to što je udjel u isporučenoj energiji na godišnjoj razini veći nego udjel u instaliranoj snazi zbog visokog faktora opterećenja NEK-a (92 do 95 posto). Faktori opterećenja solarnih i vjetroelektrana tipično su 25 do 33 posto. To znači da je potrebna instalirana snaga obnovljivih izvora tri do četiri puta veća za istu godišnju proizvodnju električne energije. Za primjer, da bismo proizveli istu energiju u obnovljivim izvorima kao u našem dijelu NEK-a, potrebna nam je instalirana snaga od 1000 do 1400 MW. NEK zadovoljava 15 do 16 posto trenutačnih godišnjih potreba RH u električnoj energiji. Ako bi JEK2 bio izgrađen s polovičnim udjelom RH, to bi za naš sustav značilo dodatnu snagu u rasponu od 600 do 800 MW. Kad bi ta snaga bila sad raspoloživa (jasno da nije), pokrila bi dodatnih 30 do 35 posto hrvatskih potreba za električnom energijom, čime bi ujedno smanjila potrebu za uvozom na minimum. Odgovor je hipotetski jer bismo morali govoriti o potrebama za energijom kakve će biti za 10 do 15 godina kad bi taj novi izvor mogao biti raspoloživ.