Redatelj, scenarist i književnik Dejan Šorak napisao je roman ‘LNG Guantanamo’ koji zagrebačko predstavljanje ima ovog utorka, 15. travnja. Autor kaže da je vjeran čitatelj Nacionala, a u radnju mu se fino uklopilo spominjanje Nacionalovih istraživačkih tekstova

Iako nagrađivani filmski i kazališni redatelj, scenarist i književnik Dejan Šorak od 2009. nije režirao niti jedan film, u književnosti je jako produktivan, a njegov novi roman „LNG Guantanamo“ zagrebačko predstavljanje ima na dan kada izlazi novi broj Nacionala. U središtu radnje ovog napetog špijunskog i ljubavnog romana su časnica SOA-e Jana Petras, koja ima završen studij književnosti i diplomu Hrvatskog vojnog učilišta Franjo Tuđman, a podsjeća na junakinje Luca Bessona Nikitu i Annu, te šef CIA-e za Hrvatsku, Amerikanac koji odlično govori hrvatski i čiji je nadimak Gavran. Roman je izrazito filmičan, dijalozi su izvrsni i duhoviti, likovi uvjerljivi, a prostori atraktivni.

Oni obuhvaćaju slavonska sela, Zagreb, Krk, na kojem je u naslovu spomenut i za radnju bitan LNG terminal, te Grčku, s njezinim bogatim antičkim nasljeđem, o kojoj glavni likovi maštaju dok vode intelektualne rasprave u pauzama od svojega špijunskog posla. Naravno, nije da oni samo razgovaraju, ali razgovor je ponekad i dobra uvertira u drugi oblik komunikacije. U radnji, dakle, ima ljubavi, erotike, špijunaže i politike, pa i referenci na visoku književnost. Sve to zajedno čini se kao dobar recept za čitanost, ako je na čitanost u današnja vremena uopće moguće pretendirati. Izgledno je i da bi film po tom književnom predlošku bio gledan kada bi se netko, bio to sam autor knjige nakon 16 godina pauze ili netko drugi, prihvatio režije. Autor sam za sebe kaže da je vjeran čitatelj Nacionala, a u radnju mu se fino uklopilo to što spominje Nacionalove istraživačke tekstove.

Dejan Šorak rođen je u Karlovcu 1954. Godine 1978. diplomirao je režiju na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju, današnjoj ADU. Encyclopedia Britannica ga kao filmskog autora navodi među nekolicinom hrvatskih umjetnika svih vremena. Autor je filmova „Mala pljačka vlaka“, „Oficir s ružom“, „Vrijeme ratnika“, „Krvopijci“, „Garcia“, „Dva igrača s klupe“ i „U zemlji čudesa“. Objavio je devet romana i jednu zbirku kratkih priča, a pisao je i radiodrame. Dobitnik je hrvatskih i međunarodnih nagrada za najbolji film, scenarij, roman, kazališni komad te radiodramu. Predsjednik Franjo Tuđman ga je za posebne zasluge u kulturi odlikovao ordenom Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

‘HAVC je jedini relikt samoupravnog socijalizma, anakroni model enormnog koruptivnog potencijala koji na infuziji održavaju grupacije koje jedna drugoj daju novac’

NACIONAL: Vaš novi roman „LNG Guantanamo“ je zanimljiv i provokativan, vjerujem da bi neki mogli reći i da je to vaš najžešći roman dosad. Što vas je u hrvatskoj stvarnosti inspiriralo na pisanje ove knjige?

Hrvatska stvarnost, takva kakva jest, odavno je izbrisala razliku stvarnosti i fikcije. Da sam u nekom romanu ili scenariju napisao da će ubogom penziću u Šibeniku umjesto 200 eura na račun sjesti 200 milijuna eura, to bi se nazvalo šašavom fikcijom. A kad ono, stvarnost! Zvuči paradoksalno, ali naša borba s kriminalom je dobivena. Jer kad je sve kriminal, kriminala više nema. To je krasno vrijeme za autore svih vrsta, ali baš i nije poželjno za život. Odakle ideja za „LNG Guantanamo“? Ja to zapravo nikada točno ne znam. Jednostavno se pojavila ta mlada cura Jana Petras i progovorila o sebi i svom životu. Samo sam je pustio pričati i nisam se u to htio miješati. Rođena je prve godine novog tisućljeća i ona je dijete ovog milenija. Samosvjesna, moćna, hrabra, sama oblikuje svoj život i sudbinu. I ne treba joj oslonac. Ne oblikuje ju ni njena obitelj, ni društvo, ni država. Jana je svoja vlastita kreacija.

NACIONAL: Vaša Jana mogla bi postati feministička ikona, kao jaka i hrabra žena koja se bavi opasnim i „muškim“ stvarima, a uz to joj ne treba muškarac da bi se ostvarila, ili barem tako želi misliti o sebi.

Nadam se da Jana neće postati nikakva ikona, pa ni feministička. Osim toga toj je riječi, „feminizam“, rok trajanja istekao prije barem 50 godina. U svijetu prepunom „ikona“ više ništa nije ikona.

NACIONAL: Zašto bi Tena Nemet Brankov igrala ulogu Jane da radite film?

Jer je darovita, lijepa, mlada, ima snagu koja je potrebna za takav lik.

NACIONAL: Tko bi igrao glavnu mušku ulogu?

Tom Cruise otprije 40 godina.

NACIONAL: Od koga biste tražili sredstva da radite to kao film s obzirom na to da od HAVC-a godinama niste dobili novac za snimanje filma?

Od HAVC-a milosti ne tražim niti bih mu je dao. Hvala mojoj nakladnici Beletri i Sandri, Gradu Zagrebu, Željku Hercegu i Veljku Đorđeviću koji su svi zajedno ovu knjigu učinili dobrom. Uzgred, hrvatski i svjetski nagrađivani psihijatar Veljko Đorđević, vrsni pisac i po mojem redateljskom sudu karizmatik, kao urednik romana je napisao da u ovoj briljantno ispisanoj knjizi autor čitatelje drži prikovane za svaki redak. To je po njemu roman o borbi za život i ljubav, i o zločinima bez osjećaja krivnje. Priznao je i da je kao psihijatar čitajući roman doživio suočavanje sa samim sobom.

‘Od glavne i vječne HAVC-ove šefice ponio sam laskavu titulu Državnog neprijatelja broj 1’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Nedostaje li vam režija, kako biste opisali tu čaroliju režiranja filma?

Kada mi režija ne bi nedostajala, ne bih se uporno 16 godina javljao na natječaje znajući da na njima neću proći. Čudesno je pisati jer čovjek ima samo sebe i svoju maštu. A za režirati vam treba golem novac. Roman pišete sami, a režirate sa stotinjak suradnika i svaki je od njih podjednako važan. Još je Shakespeare za redatelja rekao da je Bog, to jest da se igra Boga, stvarajući fiktivni svijet koji je od svih umjetnosti najsličniji Božjem djelu. Točno, za mene je režija čarolija i fascinira me njezino prokletstvo.

NACIONAL: Možete li podsjetiti kako ste se i zašto suprotstavili HAVC-u dok mu je ravnatelj bio Hribar i kako gledate na današnji HAVC kojem je na čelu Chris Marcich?

Veći problem od vječno neostvarenih želja su one ostvarene, kao što se nama ljudima filma ostvarila želja za vlastitom i nezavisnom filmskom institucijom. Usporedba s jednom drugom višestoljetnom željom i ostvarenjem te želje je slučajna. HAVC je „porod od tmine“, od samoga početka nakrivo nasađen. On je jedini relikt samoupravnog socijalizma u kapitalizmu koji živimo. HAVC je doslovna copy-paste verzija takozvanog SIZ-a za kinematografiju iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Disfunkcionalan anakroni model s enormnim koruptivnim potencijalom u kojem navodno vlada Hrvatsko audiovizualno vijeće, kao svojevrsni radnički savjet, zbrda zdola sklepan od ljudi koje zanima samo lova. I to njihova vlastita. Spomenuti socijalistički SIZ trajao je jedva dvije godine jer su tu nakaradu uništili sami filmski autori. A ova HAVC-ova nakarada traje gotovo dvostruko dulje jer je na infuziji održavaju sami filmski autori i umrežene grupacije koje jedna drugoj daju novce. Nije problem u krađi svih tih javnih milijuna jer se u nas drugdje krade stalno više. Problem je u uništavanju hrvatskog filma.

NACIONAL: Znači, vama HAVC nikada nije dao novac za režiranje filma?

Od glavne HAVC-ove i vječne šefice ponio sam laskavu titulu državnog neprijatelja broj 1, zabranili su mi retrospektivu mojih filmova u Puli i dodijelili novce zvane „stimulacija scenarija i razvoj projekta“. Za filmaše je to džeparac, ali toliko novca nikad nisam vidio za sve svoje romane zajedno. Uglavnom, 16 godina progonstva i za Sibir je previše. Ali što mogu, očito mi nije išlo desetljeće i pol. Imam dvije Zlatne arene za scenarij, nagradu za najbolji kazališni komad, čak mi je i radiodrama u antologiji hrvatske radiodrame, ali kad ti ne ide, jednostavno ti ne ide.

NACIONAL: Svojedobno ste rekli da su se policajci koji su pretraživali HAVC žalili tadašnjem ravnatelju Danielu Rafaeliću da imaju materijale za desetke optužnica, ali nema političke volje. Zašto nema?

Zato što su obje glavne stranke sa svim svojim grijesima uključene u tu priču. Prava je adresa Runjaninova, a ne Nova Ves. Kao što rekoh, gotovo dva desetljeća HAVC je uspješan grobar hrvatskog filma. Cijeli su naraštaji velikih autora, od doajena, nažalost već pokojnih, do srednje i nešto mlađe generacije, izbrisani. Sva sreća, nastaju neki novi mladi autori koji za sitne novce dobivaju Zlatne palme i nominacije za Oscara, ulaze na najveće svjetske festivale.

‘Da sam u romanu napisao kako će ubogom penziću u Šibeniku umjesto 200 eura na račun sjesti 200 milijuna eura, to bi se nazvalo šašavom fikcijom. A kad ono – stvarnost!’

NACIONAL: Kakvim zamišljate HAVC u idealnom obliku?

Tako da ga nema.

NACIONAL: Ipak, kako bi po vama HAVC profunkcionirao u pravom smislu?

Jednostavno; sa samo dva poteza zakonodavnog pera. Da se taj samoupravni socijalistički model u kojem svi odlučuju o svemu, a nitko ni o čemu, gdje se dobro zna tko sve pije i da tu zapuštenu činovničku krčmu plaćaju porezni obveznici, pretvori u intendanturu hrvatskoga filma kakva u našim teatrima uspješno djeluje već dvjesto godina. A za intendanta filma predlažem Hrvoja Hribara jer teško ćemo naći nekog toliko darovitog, lucidnog, obrazovanog i hrabrog poput njega.

NACIONAL: Kako to sad odjednom Hribar u ulozi pozitivca?

Vraćajući se iz KIC-a, gdje sam se s dragom ravnateljicom te knjižnice Jasnom dogovarao za promociju knjige, svratio sam, ničim izazvan, Hrvoju Hribaru i rekao mu: „Hajdemo nas dvojica okončati taj besmisleni petnaestogodišnji rat u kojem smo obojica poraženi: ja više nikad nisam radio film, a ti više nisi šef HAVC-a.“ Pružili smo si ruke, zagrlili smo se i sad smo si dobri. Redovit je dragi gost na promocijama mojih romana.

NACIONAL: U Jugoslaviji ste radili film za filmom. Sigurno mislite da je tada situacija u vezi s filmom bila bolja, zašto?

Zagreb je imao najveći, najmoćniji i najopremljeniji filmski studio u Europi, koji se zvao Jadran film. Tamo su dolazile najveće američke produkcije i ostavljale milijune dolara. MGM, Universal itd. Nisu bili tu zbog prirodnih ljepota, nego zbog sjajnih hrvatskih filmskih radnika, profesionalaca. Osim toga, te iste filmske ekipe, ma za koliko bijedne honorare radile na hrvatskom filmu, obožavale su taj film i svoj posao. Moj ukupni honorar za kultnog „Oficira s ružom“, prodanog u preko 60 zemlja svijeta, bio je za scenarij i režiju 1500 njemačkih mraka, koliko je koštao kvadratni metar stana u Zagrebu. Za tih tadašnjih 1500 maraka ili eura ne možete danas platiti čak ni pomoćnu garderobijerku koja na filmu šiva gumbe. Ali sto ljudi posade mog filmskog broda obožavalo je film i za njega se živjelo. Trideset zagrebačkih kina bilo je puno, ispred njih su bili preprodavači karata. Cijena ulaznice bila je 60 posto cijene obične kave,  a danas u multipleksima to košta dvadeset put više. Jadran film je uništen privatizacijom, nestala su kina, nestala je radost filma, nema više čak ni preprodavača ulaznica. Sve je mrtvo. Preživjele su samo činovnička ravnodušnost prema filmu i strast za lovom.

NACIONAL: Može za kraj barem neka zabavna ili lijepa anegdota s nekih od vaših snimanja, da ne bude sve tako crno?

Moj film „Dva igrača s klupe“ je jedini hrvatski film do sada u službenoj konkurenciji Tribeca Film Festivala u New Yoku i film koji je u tom gradu otvorio najveću retrospektivu hrvatskog filma uopće, a dobio je pohvale u New York Timesu, Varietyju i New Yorkeru. Snimali smo ga u Remetincu, omiljenoj dači naših ministara. Režim ulaska je ondje jako strog, moćna vrata, detektori, ni ključ od auta ne smiješ unijeti unutra. Ali kada smo se pojavili ondje, u roku od desetak minuta prolaz je bio slobodan kao na kolodvoru, ispod širom otvorenih vrata bile su kajle, električari su razvlačili kablove i teglili reflektore. To je moć filma. Živio film!