Predstava “Darian, hrvatski kralj samopomoći” u režiji Krešimira Dolenčića praizvest će se 10. listopada u zagrebačkom Kazalištu Kerempuh. Tekst je napisala 31-godišnja dramatičarka Dina Vukelić, jedna od najperspektivnijih hrvatskih autorica koja iza sebe ima premijere predstava nastalih prema njezinim tekstovima, radio-drame, a dobitnica je i nagrada. Posebno je zanimaju problemi generacije Y – rođene od 1980-ih do početka 1990-ih – kojoj i sama pripada. Rođena je 1990. u Zagrebu, gdje je 2015. diplomirala lingvistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu i dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti. Kao dramaturginja surađivala je sa Zagrebačkim kazalištem mladih, Kazalištem Mala scena i Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, a od 2018. angažirana je kao stalna vanjska suradnica Satiričkog kazališta Kerempuh, gdje radi na više predstava i projekata.

NACIONAL: U Kazalištu Kerempuh praizvest će se predstava “Darian, hrvatski kralj samopomoći” prema vašem tekstu, kako je došlo do suradnje s Kerempuhom? Već ste radili s Dolenčićem, kakvo je ovo iskustvo?

Imala sam sreću da sam od 2018. redovito surađivala s Kerempuhom kao dramaturginja na više predstava, a to su mi iskustvo i rad omogućili da uz izvrstan glumački ansambl istražujem mogućnosti satiričkog izraza – od žestoke političke satire poput “Bilježnice Robija K.” pa do iskoraka u neverbalno kazalište s Bobom Jelčićem u predstavi “Hrvatski put ka sreći”. Ove godine dobila sam priliku da mi se postavi tekst, a s obzirom na to da sam oduvijek imala posebnu sklonost prema satiri i komediji, drago mi je da je to upravo u Kerempuhu. I drago mi je da tekst režira Krešo Dolenčić s kojim sam temelje za ovu suradnju uspostavila u radu na predstavi “Ako kažeš, gotov si!” u Žar ptici. Unatoč različitim kontekstima stvaranja i ciljanoj publici, u oba se teksta bavim utjecajem virtualnog svijeta, društvenih mreža i tehnologije na našu svakidašnjicu. Moji likovi nalaze se na rubu poništenja vlastitog postojanja, pogubljeni između svoje online persone i one stvarne. Zanimaju me ljudi na čije krhke i nestalne identitete utječu estrada, spektakli, pop-kultura, diktati i standardi konzumerističkog društva. Takvu raznolikost, eklektičnost, apsurd pa i estetiku groteske i trasha kojom se volim poigravati Dolenčić jako dobro razumije. Rad na ovoj predstavi kreativno je, otvoreno, dinamično iskustvo puno iznenađenja, nesputanog protoka ideja i slobode. Kao autorica volim pustiti da se tekst transformira i nadograđuje tijekom procesa. Osjećam da svi zajedno sudjelujemo u stvaranju i to me veseli, a veseli me i što pored glumaca iz ansambla imamo pojačanje od čak petero vanjskih glumaca, studenata pred diplomom, kojima je pružena prilika da pokažu svoj talent na profesionalnoj sceni i daju kreativni zamah predstavi.

NACIONAL: Tekst je to o ljudima koje nazivamo guruima, koji preko noći postaju zvijezde, njihove su sposobnosti i vještine upitne, ali u današnje vrijeme uz razne influencere navikli smo da su se vrijednosti promijenile. Što je bila motivacija za ovaj tekst i kad je nastao?

U poplavi gurua, life coacheva, duhovnih savjetnika i iscjelitelja privukao me spoj tragičnog i komičnog elementa. Osobe koje spašavaju druge nerijetko ne moraju imati nikakve kompetencije da bi to činile. Ponekad su to vješti manipulatori, a ponekad čak nije potrebno ni to. Tiktokeri koji ne nude apsolutno nikakav suvisao sadržaj skupljaju milijune followera. Da bi se zakoračilo u sfere “duhovnog influencanja”, također nije potrebno mnogo. A ponekad je dovoljno da oni koji trebaju pomoć i utjehu – žele vjerovati. I u vjeri u tuđu svemoć, u potrazi za vođom i guruom, i to najčešće očinskom figurom u patrijarhalnom sistemu kakav je naš, neizbježan je susret nesreće i naivnosti, ozbiljne patnje i apsurda. Kada se to derivira u dramske situacije, dobiva se mogućnost za satiričan prikaz našeg društva koje očajnički treba bilo kakvo vodstvo i smjer. U svojim dramama često sam se bavila vjerskim opsesijama, pop-kulturnim i erotskim fiksacijama te fetišizacijama religijskih pojava i fenomena, što povezujem i s različitim life coachevima koji su često fast food verzija spiritualnih ikona. Tako nastaje i kralj samopomoći Darian. Začetak ideje bio je još 2013. na studiju dramaturgije, a onda sam se nastavila baviti tim likom u različitim kontekstima i formama dok nije nastala ova posljednja verzija teksta koja je inspirirana pandemijskom situacijom, ali i nekim meni važnim djelima. U Kerempuhovoj je drami Darian jedan čist čovjek, neokaljan vanjskim svijetom, uvučen u koloplet tuđih muka i nesreća u bliskoj budućnosti. On je idealno platno za projekciju tuđih želja i maštarija. U postpandemijskom novonormalnom svijetu konzumerizma, napredne tehnologije, spektakla s jedne strane i siromaštva s druge strane, sterilnosti, fizičkog i emotivnog otuđenja i izolacije stvaraju se idealni preduvjeti za nadnaravni izvanjski spas. Svima nam je potrebno čudo da bismo se osjećali sretnima i živima.

NACIONAL: Što mislite o influencerima na društvenim mrežama, pratite li ih i koliko im se daje pozornosti? Je li njihov utjecaj prenapuhan ili ih ljudi, posebno mladi, zaista slijede?

Ne pratim aktivno određene influencere. Na njihov sadržaj ponekad naiđem slučajno u beskrajnom skrolanju, a ponekad ciljano pretražujem specifične teme kojima se oni bave. Pojavu influencera ne mogu oslikati kao isključivo negativnu ili pozitivnu jer postoje razlike od influencera do influencera. Dok ima onih koji nude kvalitetan sadržaj, iscrpno rade i pripremaju se – dakle, obavljaju pravi posao, što je mnogim skepticima i dalje upitno – ima i onih koji zapadnu u banalnost izričaja, samodostatnost, narcistički ekshibicionizam u kojemu je biti viđen bitnije od onoga što se vidi. Ima i onih koji namjerno ne rade – ništa. U tome svemu bitno je razdvojiti sadržaj, način i svrhu reprezentacije toga sadržaja. Mladi ljudi do neke mjere slijede influencere, stvaraju se supkulture, nove vrste stilova života, novi žargoni i svjetonazori, što je društven fenomen vrijedan opažanja pa tako i istraživanja u kazalištu. Utjecaj influencerske kulture je nepobitan. Je li on dobar ili loš? Ovisi o sadržaju i previše vanjskih faktora da bi se o tome moraliziralo, ali mi je kao spisateljici to jedna od tema koju teško mogu zaobići.

NACIONAL: Pripadnica ste generacije Y, rođene 1980-ih do početka 1990-ih, a o tome i pišete. Koji su to problemi koji vas najviše muče, s čime se vaša generacija najteže nosi?

Mi smo jedna neobična generacija. To je generacija koja se nalazi u vječnom pubertetu, odgođenom odrastanju, besciljnom lutanju i traženju sebe. Zbog čega je tako? Zbog loših socioekonomskih uvjeta, nesigurne egzistencije, nemogućnosti pronalaska posla, neriješenih stambenih pitanja, konzervativne sredine, posljedica rata i tranzicije… Problema je mnogo. Rijetki su mladi ljudi koji se u našoj zemlji mogu do kraja realizirati i osjećati se prihvaćeno. Ako nemaš nekoga tko će ti posložiti život, primjerice utjecajne roditelje koji će ti kupiti stan i srediti posao preko veze, preostaje ti da ulažeš nadrealne napore i oslanjaš se na svoje moći preživljavanja i sposobnosti kako bi se izborio za normalne uvjete života i za dignitet. Tako se stvara generacija mladih ljudi koji, unatoč vrijednostima i kvalitetama koje ima, nije prepoznata i uvažena, a upravo su mladi pokretač promjena. Paradoksalno, moju generaciju pritišću anksioznost, depresija i strahovi zbog navedenih razloga pa se govori da je pasivna, nezrela. Mislim da je jedini izlaz u tome da ostanemo idealisti koliko je god to ponekad naivno i borimo se za svoje mjesto jedinim ispravnim metodama – znanjem, trudom i sposobnostima, a to će kad-tad donijeti promjenu u društvu. Bez obzira na teško stanje, vjerujem da se isplati boriti. I u ovakvom sistemu postoje glitchevi, trenuci proboja kreativnosti, ideja i bunta.

NACIONAL: Zašto ste počeli pisati, kako ste se zainteresirali baš za studij dramaturgije?

Počela sam pisati još u ranom djetinjstvu. Sjećam se da je sve krenulo s kratkim crticama, dječjim pričama, pjesmama, stripovima i crtežima koji su bili praćeni s tekstom, a ljubav i potreba da se kreativno izražavam nikad me nije napustila. S obzirom na to da kazalište objedinjuje i povezuje različite oblike umjetnosti i za mene predstavlja beskrajan prostor igre i istraživanja, u srednjoj školi počela sam se više interesirati za kazalište, gledati predstave, nekad i iste po više puta, naprosto sam u tim trenucima znala da se time želim baviti. U to vrijeme pisala sam satirične i parodijske tekstove iz perspektiva različitih likova odnosno svojevrsnih alter-ega, eseje za školske novine, kratku prozu i poeziju, a onda sam se okušala i u dramama. Pisanje mi je bio najbliži način da se kreativno izrazim, ali nisam se htjela ograničiti samo na pisanje jer volim i praktičan dio dramaturškog posla, rad na predstavama, kao i širi spektar organizacijskih i logističkih poslova koje dramaturg može obavljati. Tražeći idealan studij za sebe, došla sam do dramaturgije koja pokriva pisanje, ali nam omogućuje da se bavimo i drugim područjima vezanima uz izvedbene umjetnosti, TV, radio i druge medije.

NACIONAL: Jedna ste od nekoliko vrlo perspektivnih mladih dramatičara koji su se napokon profilirali na hrvatskoj kulturnoj sceni, što mislite zašto su posljednje godine tako plodne kad su u pitanju mladi dramatičari?

Mislim da je to povezano s problemima koji muče našu generaciju. Naša stvarnost nudi puno materijala za kritičko i oštro pisanje, a mladi pisci većinom su angažirani u formi i sadržaju, brzi su u reakciji, različitih su interesa i u okviru generacijske problematike pokrivaju velik spektar tema, žanrova i stilova. A tome pogoduje i razvoj nezavisne scene gdje se otvara prostor za eksperiment i nove autore. Nadam se da će se taj trend nastaviti te da će kazališta što više afirmirati mlade autore. To nije važno samo za autore nego i za razvoj mlade publike, novih poetika i estetika te za pokretanje bitnih društvenih tema iz vizure mlade osobe.

NACIONAL: Iako ste mladi, iza sebe imate velike uspjehe, nagrade za predstave prema vašim tekstovima, tekstove, što vas najviše veseli u pisanju?

Mogućnost da se izrazim, da stvorim čitav fiktivni svijet u kojemu istovremeno bježim od stvarnosti i s njom se suočavam. Kad pišem, neprestano učim, istražujem, pomičem svoje granice. I uvijek se nalazim na početku, što je vječni izazov za svakog pisca. Neovisno o godinama i iskustvu, pisac se zatekne pred novim tekstom, likovima, fiktivnim svijetom, temama i jezičnim izrazom kao da piše prvi put bez obzira na to koliko djela ima iza sebe. A pisanje me navodi da se nikad ne uspavam, da čitam, gledam, promatram, razmišljam ili, drugim riječima, da ostajem budna za sve promjene oko mene i u meni.

Zagrebačka dramatičarka jedna je od najproduktivnijih i najcjenjenijih pisaca u hrvatskoj. FOTO: Luka Mjeda

NACIONAL: Ono što mi se čini posebno važno jest – a možda je to zapravo karakteristično i za vašu generaciju – angažirano pisanje, bavljenje društveno važnim pitanjima. Možda najbolji primjer je predstava za mlade “Ako kažeš, gotov si!” koja se prema vašem tekstu izvodi u Žar ptici. Riječ je o tekstu koji problematizira vršnjačko nasilje i bullying, teme koje su vrlo prisutne, ali nema puno tekstova koji se time bave. Zašto ste odlučili posvetiti se baš toj temi?

Predstava “Ako kažeš, gotov si!” nastala je u sklopu inicijative ravnatelja Drage Utješanovića koji je htio da se u Žar ptici napravi angažirana predstava o vršnjačkom nasilju namijenjena publici adolescentske dobi. I prije ovoga pisala sam tekstove koji su se često bavili tinejdžerskim likovima. Doba adolescencije izrazito je potentno za dramu i kazalište. Transformira se slika o sebi, traga se za identitetom i smislom, dolazi se do pobune i ekstremne ranjivosti. Odnosi su intenzivni, dramatični, a sve što se događa s adolescentima, pogledamo li dublje, događa se i u svijetu odraslih, samo je manje naglašeno, suptilnije je i prikrivenije. Vršnjačko nasilje važna je tema u društvu gdje je nasilje sveprisutno na svim razinama – od komentara na društvenim mrežama i portalima do odnosa prema drugačijima, manjinama, marginalnim i najosjetljivijim društvenim skupinama. U predstavi “Ako kažeš, gotov si!” otvorile su se teme socijalne nejednakosti, rodnih stereotipa i odnosa moći, a to se mladoj publici Žar ptice pokazalo kao tema s kojom ona rezonira. I to je znak da postoji potreba za što više predstava koje su namijenjene publici te dobi.

“Dnevna doza mazohizma” drama je o intergeneracijskim konfliktima i problemima moje generacije koja tražeći smisao u životu bježi u virtualne svjetove, vlastitu kaotičnu nutrinu, osamu i socijalnu izolaciju. To je drama o opsesijama različitih vrsta – erotskoj, religijskoj, virtualnoj, nacionalističkoj, toksičnoj, opsesiji slavom i javnim priznanjem. Opsesije su utjeha za neostvarene živote i osjećaj praznine, one su vječna kompenzacija za potisnute žudnje, strasti i fiksacije. Protagonist drame Toma neostvareni je intelektualac, mladić bistrih misli paraliziran svijetom oko sebe i samim sobom. Toma prokazuje društvene mane, ali upravo zbog toga ispada lud. On je nevjernik, heretik, odmetnik svoje obitelji i zajednice. Na njegovim se leđima prelamaju mnoge silnice – krivnja zbog suicida bliskog prijatelja, zabranjena žudnja koja ga vodi u autodestrukciju i voajersko ponašanje, a zatim je tu i put samokažnjavanja koji on prolazi izmučen shizofrenim glasovima kora. Skupina mladih glumaca u suradnji s nezavisnim kazalištem Presvrt izabrala ga je za izvedbu u Skoplju. Tako je započelo nevjerojatno, bogato i emocionalno putovanje prema realizaciji teksta. Redatelj Luca Cortina iščitao je svaki sloj i svaku nijansu teksta nevjerojatnom dubinom, posvećenošću i preciznošću otkrivajući svu njegovu težinu i lakoću u isto vrijeme. Njegov koncept nadrasta generacijski aspekt priče, tako da je Cortina u boli, strasti, smijehu i tragici izrazio jedno slavlje života, ljubavi i teatra. Pritom su on i glumci pokazali duboko poštovanje prema tekstu kakvo pisac rijetko osjeti, a rezultat je predstava u kojoj smo svi izgradili jednu zajedničku viziju svijeta i umjetnosti. Glumci su se svim srcem dali u projekt, sagorijevali su za svoje uloge. Makedonci su puni strasti koja je za suzdržanije Hrvate oslobađajuća. Na probama smo se smijali i plakali. Nije bilo kočnica, radili smo u kompletnom povjerenju te smo zajednički istraživali mogućnosti glumačkog izraza, teksta i režijskih rješenja. Prvak glume Gjorgji Jolevski bodrio je svoje mlađe kolege i svojim iskustvom dodatno obogatio projekt te mu dao poseban pečat, na čemu sam iznimno zahvalna. Cijeli glumački i autorski tim bili su maksimalno posvećeni ovoj predstavi. Takva vrsta rada koja nadilazi puko obavljanje posla i zalazi u sferu proživljavanja najdubljih emocija, povezivanja i dijeljenja intime i iskustava jest nešto što se rijetko događa, a za mene je upravo to smisao kazališta.

NACIONAL: Taj tekst preveden je na francuski jezik, što to znači za vas, kakve mogućnosti to otvara za vas?

Prijevodi mojih tekstova iznimno mi znače. Zahvalna sam Nicolasu Raljevicu koji je moj tekst, a i mnoge druge dramske tekstove preveo na francuski te Gabrieli Abrasowicz koja je prevodila moje tekstove na poljski jezik, a tu je i dramaturg i prevoditelj Gorjan Miloševski, autor makedonskog prijevoda “Dnevne doze mazohizma”. Kod nas se dramski pisci probijaju na europsko tržište, sve je više prevoditelja koji rade na promociji tekstova i zbog toga mi je drago. Situacija s pandemijom nažalost je svima usporila suradnje, no nadam se da će ih biti sve više kada se popravi situacija u Europi.

NACIONAL: Jezikom se bavite cijeli život, kako gledate na zapravo sve češće pojednostavljenje jezika kojem svjedočimo u svakodnevnom životu? I ne samo to, sve manje se čita, brine o jeziku, o pisanju da ne govorim.

Ne volim zauzimati stav da se itko treba brinuti o jeziku, oduvijek se opirem jezičnom purizmu i preskriptivizmu. Jezik je živa materija koja se oduvijek mijenjala i nastavit će se mijenjati u okviru društvenih događanja, utjecaja različitih kultura, tehnologije, društvenih mreža i ljudskog faktora. Volim ludistički i otvoren pristup jeziku. U satiričkom izrazu to smatram izrazito bitnim, primjerice humor, oštrina i satiričnost “Bilježnice Robija K.” izgrađeni su na posebnom tretmanu jezika i to je hrabro. Mene kao dramatičarku inspirira jezik Twittera, Facebooka, Instagrama i WhatsApp poruka podjednako kao jezik književnosti. Ono što se može nazvati pojednostavljivanjem jezika u satiri se može primijeniti i kao stil, i kao društveni komentar, i kao angažirani oblik pisma. U svoje tekstove često ubacujem žargonizme, anglizme, neologizme, rečenične konstrukcije koje sintaksom i stilom podsjećaju na fragmentirane iskaze s društvenih mreža, a volim i bilo kakav otklon od hrvatskog standardnog jezika. Što se tiče čitanja, lako je kritizirati nedostatak kulture čitanja. No treba uzeti u obzir da je čitanje privilegija određene skupine ljudi. Književnost, ali i drugi kulturni sadržaji naprosto nisu dostupni svima, a odabir vrste kulturnih sadržaja ovisi o socijalnom statusu, slobodnom vremenu, a sada i pandemijskoj situaciji koja je svima poremetila koncentraciju. Vrijeme za čitanje postaje luksuz u kapitalističkom stroju u kojemu smo ulovljeni. No svakako treba raditi na poticanju čitanja, afirmaciji književnosti i dostupnosti kulturnih sadržaja, kao i na promjenama na društvenom i obrazovnom planu.

NACIONAL: Koji su vam planovi, što radite, s kim i gdje?

U planu su mi predstava i nekoliko interdisciplinarnih i edukativnih projekata u sklopu novoosnovanog Empiria Teatra ravnateljice i producentice Ive Srnec Hamer. Redovno surađujem s Dramskim programom Hrvatskog radija kao dramaturginja emisije “KriK” i radio mi, kao i brojnim redateljima i glumcima, predstavlja jednu sigurnu i lijepu kreativnu oazu. Tu su još neke dramaturške suradnje, adaptacije i novi tekstovi na kojima planiram raditi, a i neke inozemne suradnje, otvaranje prema regiji, dakako ako sve bude išlo po planu s obzirom na nepredvidljivu situaciju. No bitno mi je da postoje ideje, suradnici i volja.