Redatelj Dino Mustafić s predstavom ‘Sanjao sam da sam se probudio’ Narodnog pozorišta u Beogradu 4. lipnja gostuje na 49. Danima satire koji će se u Satiričkom kazalištu Kerempuh održati od 3. do 17. lipnja. Jedna je to od 11 predstava iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske

U utorak, 3. lipnja, predstava „Žene na vlasti / Ženske na oblasti“ SNG-a Maribor otvorit će 49. Dane satire Fadila Hadžića, kazališnog festivala u sklopu kojeg će do 17. lipnja biti izvedeno 11 predstava iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Jedna je od predstava, a moći će se pogledati 4. lipnja, „Sanjao sam da sam se probudio“ Narodnog pozorišta u Beogradu, u režiji cijenjenog sarajevskog redatelja Dine Mustafića, ujedno i ravnatelja Narodnog pozorišta Sarajevo.

Dino Mustafić rođen je u Sarajevu 1969. godine, diplomirao je režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na odsjeku Opće književnosti i bibliotekarstva. Bio je direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS Sarajevo, a s oskarovcem Danisom Tanovićem 2008. godine osnovao je Našu stranku. Režirao je dokumentarne filmove, muzičke programe i kazališne predstave. Njegov debitantski igrani film „Remake“, prema scenariju Zlatka Topčića, doživio je veliki uspjeh. Prikazan je na brojnim međunarodnim filmskim festivalima širom svijeta, gdje je osvajao nagrade.

Njegova prva kazališna režija dogodila se 1994. tijekom ratne opsade Sarajeva; bila je to predstava „Zid“ koja je Mustafića odredila i profesionalno i osobno.

‘Sudjelujem u javnom diskursu jer želim utjecati na smjer kretanja društva u kojem živim. Kazalište je socijalni prostor dijaloga i to me čini sretnim sugovornikom svoje publike’

NACIONAL: S predstavom „Sanjao sam da sam se probudio“ Narodnog pozorišta u Beogradu gostujete na Danima satire. Nije to prva predstava koju ste režirali u tom kazalištu, kakva su vam bila iskustva s ovom predstavom, što je u fokusu?

Prvo, zaista su rijetki recentni tekstovi koji govore o kazalištu. Ovdje je to dato kroz kaleidoskopsku strukturu, žanrovsku disperziju. Tematski mi je to intrigantno, tehnički i dramski inspirativno radi mogućnosti dramaturško-redateljske nadgradnje. Više puta sam od raznih kreativaca čuo da su im neke ideje ili rješenja za probleme do kojih budni i trezveni nisu mogli doći, došli u nekom polusnu. Mi koji radimo u kazalištu najčešće sanjamo otvorenih očiju, tako da je na sceni sve moguće, pa i to da ponekad snove pretvorimo u teatarsku stvarnost. To je velika privilegija sanjara u teatru. Ovo što govorim nije samo poetski opis Hubačevog djela, nego i faktični prikaz teatarskog procesa kroz koji smo prošli tijekom rada na tekstu. Doslovce iz glumačke igre, improvizacije, mašte i snova u scensku stvarnost kazališta danas, njegov društveni značaj, bijedu i sjaj, lice i naličje, cenzuru i slobodu, nasljeđe i modernizam, egzistencijalne konvulzije autora, pisaca, redatelja i glumaca.

NACIONAL: Riječ je o tekstu suvremenog autora Željka Hubača koji u njemu piše, kao što ste rekli, o kazalištu. Neobična tema, možda malo i uopćena, ali za vas kao umjetnika sigurno je važno baviti se kazalištem u svakom pogledu, zar ne?

Imate potpuno pravo. U najkraćem, osjećam da u kazalištu nema smrti, tu možemo pronaći pravdu i smisao, u kazalištu je neko drugo vrijeme, paralelni prostor istinitog života koji je mnogo bliži našoj duši. U tišini kazališta je magični misterij, neotkrivena vječna tajna koju nam za života nije dato odgonetnuti. I ne trebamo to raditi, već samo postavljati pitanja koja ne nude arbitrarne odgovore. Kazalištu služim kako znam i kako mogu. Taman kao da sam u hramu, sakralnom prostoru istine. Ne znam točno te riječi i ne bih formulirao, ali to je nešto kao neki labirint u kojem se ne možeš izgubiti jer ima tisuće izlaza i kombinacija. To što stvaram kroz svoje predstave i filmove jest moj odnos prema svijetu u kojem živim, vrijednosti za koje se zalažem, ideali za koje se borim punih 30 godina. Ne radim to samo kao stvaralac, već i kao građanski aktivist, osnivač fondacija koje se bave ljudskim pravima i kulturom sjećanja, demokracijom i civilnim društvom. Dakle, sudjelujem u javnom diskursu svog vremena jer želim utjecati na smjer kretanja društva u kojem živim i nastavit ću sa svojim javnim djelovanjem do kraja života, kazalište je socijalni prostor dijaloga i to me čini sretnim sugovornikom svoje publike.

Predstava ‘Sanjao sam da sam se probudio’ nastala je prema tekstu Željka Hubača. Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL

NACIONAL: A je li kazalište danas važno publici i u kojoj mjeri? Je li ono izgubilo važnost i, možda još važnije, bavi li se kazalište važnim temama u društvu?

Nema sumnje, teatar je čovjekova potreba i trajat će zauvijek, čak mu ni umjetna inteligencija ne može ništa. Čitav kondenzirani život stane na pozornicu u neka dva sata, sve je tu, jer u njemu ima nekog beskraja i slobode. Publika prepoznaje ljudsku dušu i njene treptaje. A s takvih predstava gledatelji izlaze drugačiji, plemenitiji, svjesniji i empatičniji. U važnim kazališnim predstavama emocija se ne skriva, razgolićuje čovjeka kao ranjivog, slabog, krhkog. Svi smo mi takvi, samo se u ovom vremenu divljačkog kapitalizma i konzumerizma krijemo iza blještavih vanjština. Iza fasada uspješnosti koja se mjeri brojem lajkova po društvenim mrežama. Mi na sceni dozvoljavamo da se vide naša ranjivost, dvojba, slabost. Predstave koje radim su moj karakter, one jesu najčešće društveno angažirane iako sam potpuno svjestan da živimo u vrijeme kada kazalište već odavno nije u središtu pažnje, ono ne može više na opće progresivan način doprinositi promjeni. Međutim, ono može biti prostor gdje se s tom promjenom eksperimentira, igra, mašta i mikropolitički postavljaju tema i ideja koje trebaju dobiti veću vidljivost za publiku koja nije odustala od otpora.

NACIONAL: Dani satire važan su festival, koliko su festivali, ali i gostovanja općenito, važni za kulturni život zemlje ili zemalja, što se od gostovanja može dobiti?

Festivali su prava prilika za susrete i razgovore s gledateljima i kolegama o predstavi, neprocjenjivo iskustvo za autore. To je najbolji način komparacije onoga što radite, ali ujedno i informacija o estetskim pravcima i tendencijama teatara u različitim kulturnim sredinama. Za publiku je svaki festival otvaranje receptivnog horizonta koji se samo može sagledati kroz regionalni i internacionalnim teatarski presjek. Kada još imate festival s takvom tradicijom i misijom kao Dani satire, onda je ujedno i umjetnički i gledateljski privilegij biti dijelom tog događaja.

NACIONAL: Više puta ste radili u Beogradu, teško je bilo, pretpostavljam,  izbjeći razmišljanja o studentskim prosvjedima koji su gotovo prerasli u revoluciju, ali i dalje se, nažalost, ništa značajno u Srbiji nije dogodilo – izvanredni izbori neće se raspisati, odgovornost za smrt 16 ljudi u Novom Sadu ne postoji, a sada predsjednik Vučić svim profesorima koji podržavaju studente najavljuje da neće dobiti plaće ako se ne vrate na posao. Tužna je to situacija, kako na nju gledate kao umjetnik koji je u to vrijeme radio u Beogradu?

Prosvjedi u Beogradu pokazali su i osvijestili sve ljude na zapadnom Balkanu da su političke promjene neophodne, one govore o zrelosti i demokraciji jednog društva. Zato sam uvijek za promjene, naravno, nitko ne tvrdi, a povijest ponajmanje, da je svaka promjena sama po sebi promjena nabolje. Međutim, ako je promjena prava, odnosno, ako je rezultat sumiranog iskustva, znanja i kreacije, onda su šanse otvorene. To mi se čini da je karakter studentskih prosvjeda i blokada u Srbiji. Nažalost, u mojoj BiH to nije moguće očekivati od njihovih studentskih kolega jer smo etnicizirano društvo u kojem nema drugih kolektivističkih identiteta osim nacionalnih. Stoga je kod nas i generacijski studentski identitet podređen etničkom. Kako god, sjetimo se starih Grka i izreke: Hic Rhodus, hic salta! Što znači: evo ti šansa, široko ti polje, ali vodi računa jer mogućnost promjene je permanentna. Iskustvo govori da je stagniranje opasno, zatupljuje i uzalud troši društvenu energiju. Zato je najvažnije da u promjenama društvena energija ne preraste u pobjednički ponos i ne krene putem isprobavanja vlastite sile i moći, na način ne mnogo različit od prethodnika. Mi, građani, trebamo shvatiti da moramo čuvati svoja prava i slobodu koja nikome nije data zauvijek. Treba je njegovati i razvijati.

NACIONAL: Od kolovoza 2021. direktor ste Narodnog pozorišta u Sarajevu, kad pogledate na mandat koji je pri kraju, kako ste zadovoljni? 

Nisam čovjek koji voli govoriti o svom radu, pa tako ni o vođenju Narodnog pozorišta Sarajevo, to prepuštam publici i kritici. Dali smo sve od sebe kao umjetnički tim sa mnom na čelu da pokrenemo sve umjetničke sektore Narodnog pozorišta Sarajevo kako bismo izveli svoj ambiciozno zacrtani plan i program rada za četiri godine. To smo realizirali s vjerom da nacionalna kuća jest mjesto intenzivnog susreta i razmjene s publikom: energetske, duhovne i emocionalne. Upravo je to osjećanje bilo pokretač našeg rada. Vjerujem da se suvremeno, umjetnički vođeno kazalište ne smije prikloniti trivijalnosti i komercijalnosti, već mora zastupati opće društvene interese. Narodno pozorište Sarajevo više od jednog stoljeća daje doprinos umjetničkoj i društvenoj emancipaciji Sarajeva. Mislim da smo bili lojalni takvoj ideji kazališta.

FOTO: Ivana Ivanovic/PIXSELL

NACIONAL: Hoćete li se kandidirati za još jedan mandat? Što vam je cilj kad je NPS u pitanju?

Zanimljivo, moj mandat završava ovoga ljeta i nijedan me bosanskohercegovački medij nije to pitao. Donekle to govori i o društvenom odnosu prema teatru i važnosti prvog čovjeka krovne kazališne kuće u BiH. Obično reformske i bitne promjene unutar samog teatra u jednom četverogodišnjem mandatu nije ni moguće napraviti. S druge strane, trebate partnere za kompetentni dijalog, takvi procesi traže ozbiljnija subvencioniranja koja u ovim ekonomskim i političkim uvjetima, s globalnom krizom na horizontu, očito neće biti moguća. Nisam nikada bio vođen motivom da budem na poziciji ako ne mogu ostaviti nešto novo i drugačije u nasljeđe instituciji koju vodim. U ovom momentu dok mi razgovaramo, nisam siguran da se moji motivi poklapaju s onima koji odlučuju i imenuju direktora kazališta.

NACIONAL: Kad se „preleti“ internetskom stranicom NSP-a, primijeti se da u ansamblu nemate puno umjetnika, ni u Drami, ni u Baletu, ni u Operi, zašto? Je li to zbog financiranja, kakva je situacija kad je novac u pitanju?

Imate točan dojam. Naši umjetnički ansambli nemaju kvantitativnu zastupljenost ni izbliza u komparaciji s Hrvatskom ili Srbijom, primjerice. Razlozi su isključivo financijske prirode i limita za broj radnih mjesta za umjetnike na neodređeno vrijeme, pa to kompenziramo velikim brojem angažmana vanjskih umjetničkih suradnika. To je i politički problem koji prati devastirani javni sektor i nove kadrove u BiH, od obrazovanja preko zdravstva do kulturnih djelatnika. Iznosi u budžetu za produkciju su nepristojno mali jer je bosanskohercegovački kulturni model jedan od najkompliciranijih na svijetu, s više nivoa vlasti od općinskih, gradskih, kantonalnih, entitetskih do državnih, pa imate kuriozitet da BiH ima 13 ministara kulture, a nema kulturnu strategiju.

NACIONAL: U rodnom Sarajevu cijelo ste vrijeme, bili ste ondje i tijekom ratne opsade, osjećate li ponos što ste dio umjetničke zajednice u gradu, razmišljate li o tome tako?

Moj profesionalni prvijenac, predstava „Zid“ prema noveli Jean Paula Sartrea tijekom opsade Sarajeva, trajno me je obilježio kao redatelja i čovjeka jer je ratno iskustvo zajedništva, solidarnosti i otpora prema nasilju, zlu i destrukciji postalo za mene etički postulat neodvojiv od teatarske estetike. S tim osjećajem uzvišenosti profesije i važnosti umjetnosti ušli smo u postratno doba, entuzijastično, fanatično i radno. Iz sadašnje perspektive to izgleda nedostižno i kao pogled u nostalgiju kada je umjetnost bila važna kao kruh i voda.

NACIONAL: I jedna predstava NSP-a gostuje na Danima satire, „Seljačka opera“ u režiji Andrasa Urbana, koliko je satira važna, koliko je komedija važna, treba li im se davati posebna pozornost u kazalištima?

Sigurno, mnogo smo radili na tome, programom smo realizirali povratak izvornoj satiri, onoj koja razobličava i ogoljuje privid života. Takva je i predstava „Seljačka opera“ u režiji mog dragog kolege Andrasa Urbana, kojom se predstavljamo na festivalu. Dobra satira je opasna i ubojita, postaješ ovisnik o takvoj vrsti humora, britkosti i ironije nikad ti je nije dovoljno. A zdrava je za sačuvati pamet i kritičku distancu spram zaglušujuće rike društveno etabliranih malograđanskih konformista.

NACIONAL: Koji su vam planovi?

Dok vodimo ovaj razgovor, radim predstavu „Ričard III.“ na Cetinju u Kraljevskom pozorištu Zetski dom, zatim počinjem rad na jednom mjuziklu o Sarajevu dok iščekujem svjetsku premijeru svog drugog dugometražnog igranog filma „Paviljon“, po istoimenoj noveli Viktora Ivančića koji potpisuje i scenarij s Emirom Imamovićem Pirkeom. Likovi u ovom filmu su generacijske dobi na zalasku života, nekadašnji ostaci klase radnika, seljaka i „poštene inteligencije“, međutim, svi su gubitnici tranzicije koji u egzistencijalnoj krizi preispituju svoju prošlost tragajući za uzrocima vlastitih nevolja. Optimizam nastaje u trenutku spoznaje i donošenja odluke koju moji filmski junaci potom provode. Svaku od tih odluka sažima jedna jedina riječ – pobuna. Aktualno, zar ne?!