Hrvatska atletika ima šest olimpijskih medalja. Sandra Perković u disku osvojila je zlata na OI-ju u Londonu 2012. i Riju 2014., dok je u Parizu prošle godine bila brončana. Blanka Vlašić u skoku u vis ima srebro iz Pekinga 2008, te Rio de Janeira 2014., dok je Sara Kolak u bacanju koplja u Rio de Janeiru senzacionalno osvojila zlato. 

Kakva je budućnost hrvatske atletike, imamo li u kadru nove Sandre, Blanke i Sare, porazgovarali smo sa sportskim direktorom Hrvatskog atletskog saveza Mladenom Katalinićem. Odmah na pravu, podaci i nisu baš optimistični.

– Imamo jedan problem, a to je da se populacija Hrvatske bitno smanjuje. Taj ljudski resurs postaje manji, pa je manje i djece koja mogu sudjelovati u sportskim aktivnostima. Na svim sastancima u HOO upozoravam da je vrlo važna selekcija, da pokušamo doći do najboljih. Moja ideja je da se napravi baza podataka, koja bi išla od škola do HOO-a i nacionalnih sportskih saveza, gdje bismo imali uvid u najtalentiranije i one koji bi mogli nešto napraviti, rekao je Mladen Katalinić, sportski direktor Hrvatskog atletskog saveza.

U kojoj mjeri je razvijen taj sustav?

– U ovom trenutku nije razvijen u dobroj mjeri, pa tu ulogu preuzimaju klubovi, koji imaju organiziraju atletske vrtiće i škole. Redovito odlaze u škole i organiziraju treninge i najtalentiranije dovode u klubove. Neki klubovi imaju i 700 djece, a to su djeca od devet godina pa nadalje. HOO ima odličan program koji skrbi o mladim sportašima, oni su napravili varijable, prema kojima se procjenjuje vrijednost sportaša.

Kako je to napravljeno za atletiku? Govorimo o varijablama…

– U atletici je to jednostavno. Pozicionira se rezultat koji je, primjerice, osmi u svijetu za taj uzrast i onaj atletičar koji postigne taj rezultat, ulazi u program. HOO nemala sredstva ulaže u taj program i to je velika pomoć i potez koji bi trebao osigurati uspješnu budućnost. Mi smo kao sportska nacija izrazito uspješni, obzirom na ljudske i materijalne resurse.

Naravno, klubovima puno znači, ako je u njemu Sandra Perković, Sara Kolak ili bilo koji atletičar ili atletičarka sa sjajnim rezultatima.

– Baš sam jučer razgovarao s jednim kolegom i rekao mi je da u klubu uvijek morate imati jednog vrhunskog atletičara, kako bi klinci dolazili. I skupljali iskustvo od njega. Oni najbolji će oko sebe okupiti one koji u tom trenutku nisu najbolji. Neka djeca kasnije sazrijevaju, u nekim godinama nisu toliko potentni.

Nogometni agenti, kad govore o našim nogometašima, ističu mnoge karakteristike, kao tehniku, udarac glavom, izdržljivost, no brzina nije jedna od tih. Nedostaje li nam brzine?

– Naši mišići se sastoje od crvenih i bijelih mišićnih vlakana. Crvena produciraju izdržljivost, da to banalno kažem, bijela mišićna vlakna eksplozivnost i brzinu. Ustanovljeno je da su bijelci više skloni crvenim mišićnim vlaknima, pa ne razvijaju takve karakteristike, ali je to naprosto tako. Pogledajte finala Olimpijskih igara, ako među osam u finalu na 100 ili 200 metara bude jedan bijeli trkač, to će biti iznenađenje. S druge strane, tamnoputi sportaši su vrlo rijetki u bazenima, nisu uspješni u plivanju i to govori u strukturi mišićnih vlakana. Naravno, da postoje iznimke, imamo Norvežanina Jakoba Ingebrigtsena, koji danas u atletici dominira srednjim i dugim prugama. No kad se pogleda maraton, tu ne postoji taj resurs. Ništa ovo nije rasistički, ne daj Bože, samo govorim činjenice – kaže Katalinić.