Zamislite da svaka riječ koju pokušavate pročitati zahtijeva ogroman trud, da vam se slova neprestano miješaju ili da nikako ne možete zapamtiti ono što ste upravo pročitali. Tako izgleda svakodnevica djece s disleksijom – teškoćom koja ne umanjuje njihovu inteligenciju ni kreativnost, ali im otežava put kroz školu i odrastanje.  Ako se na vrijeme ne prepozna, situaciju djetetu značajno može otežati nerazumijevanje okoline. 

Uz pravodobno dijagnosticiranje i podršku roditelja, učitelja i stručnjaka, djeca s disleksijom mogu razviti svoje potencijale i otkriti da čitanje ipak može biti izvor radosti, a ne frustracije.

Čitanje je nešto što većina djece svlada u prvom razredu osnovne škole – a neka i ranije. Riječ je o vještini koju uzimamo zdravo za gotovo, osim kad ne naiđemo na probleme, kao na primjer u slučaju disleksije koja se najčešće otkrije kad dijete krene u školu.  U nastavku vam donosimo koji su rani znakovi, kako se dijagnosticira te na koje načine možete pomoći svom djetetu.

Što je disleksija

Disleksija je neurološko stanje koje utječe na obradu jezika, odnosno specifična teškoća u učenju koja se najviše očituje u problemima s čitanjem i pisanjem.

To znači da dijete (ili odrasla osoba) ima poteškoća s povezivanjem glasova, prepoznavanjem slova, razumijevanjem pročitanog ili pravilnim pisanjem. Valja naglasiti kako disleksija nije bolest, nego drugačiji način na koji mozak obrađuje pisane informacije. Iako ne utječe na inteligenciju, disleksija može značajno otežati školovanje te negativno utjecati na djetetovo samopouzdanje. Zato su rano prepoznavanje i pravodobna podrška ključni – jedino tako mališani doista mogu razviti svoje potencijale te zavoljeti čitanje i učenje.

Rani znakovi disleksije

Simptomi disleksije mogu razlikovati se od djeteta do djeteta, ali neki od ranih pokazatelja uključuju:

– kašnjenje u razvoju govora – dijete kasnije progovara ili teže usvaja nove riječi

– poteškoće s rimama i pjesmicama – teško mu je prepoznati slične zvukove ili pratiti ritam

– zamjene i ispuštanja glasova – riječi se izgovaraju nepotpuno ili „izmiješano“

– teškoće s pamćenjem niza – primjerice abecede, dana u tjednu ili brojeva

– frustracija pri učenju čitanja i pisanja – dijete često odustaje, gubi koncentraciju ili izbjegava zadatke vezane uz slova

– zrcalno pisanje – zamjena slova poput b–d, p–q ili brojki

– dugo slovkanje, tihi izgovor riječi pri čitanju

Važno je naglasiti da povremene pogreške u pisanju i čitanju, osobito u prvom razredu, nisu razlog za brigu, no ako se više znakova ponavlja i to traje dulje, roditeljima se preporučuje na to obratiti pažnju.

Kada reagirati

Neki znakovi disleksije mogu se uočiti već kod djece predškolske dobi, međutim mnogi liječnici preporučuju pričekati do djetetovog šestog rođendana. Tada bi trebalo napraviti detaljniju procjenu stručnih osoba jer odlagati postavljanje dijagnoze neće djetetu biti od koristi.

„Roditeljima se često kaže, kada se djeca muče u prvom ili drugom razredu, da intervencija nije potrebna sve do trećeg razreda, kada se od djece očekuje da tečno čitaju. No, dr. Shaywitz upućuje na istraživanja koja pokazuju da je kod djece s disleksijom jaz između inteligencije i sposobnosti čitanja već jasno vidljiv u prvom razredu pa što prije dijete dobije pomoć, to je lakše smanjiti taj jaz“, savjetuju iz Child Mind Institute.

Kako se postavlja dijagnoza

Disleksija se najčešće otkriva kroz stručno testiranje koje pokazuje da dijete ima poteškoće s čitanjem, ali i isključuje druge razloge poput problema sa sluhom ili nedostatka podrške u okruženju. Pouzdani rezultati obično se dobivaju tek u školskoj dobi, kada djeca već imaju iskustva s učenjem čitanja.

Ako primijetite da vaše dijete teško prati gradivo ili ne doseže očekivane razine čitalačkih vještina, važno je reagirati na vrijeme. Od škole možete zatražiti procjenu, nakon koje ćete zajedno s učiteljima i stručnjacima pregledati rezultate. Na taj se način uspoređuju djetetove sposobnosti i njegova postignuća, kako bi se jasno vidjelo gdje su izazovi – i kako mu se može najbolje pomoći.

Što roditelji mogu učiniti

Osim što dijete trebate odvesti logopedu koji će kontinuirano raditi s njim, vaša uloga u djetetovoj svakodnevici vrlo je važna. Evo nekoliko načina kako mu možete pomoći:

• Razgovarajte s učiteljima i profesorima – za dijete će biti najbolje ako ćete što prisnije surađivati s njegovim učiteljima. Pri tom, imajte na umu da ćete, kao osoba koja najbolje poznaje svoje dijete, dosta toga morati poduzeti sami.
• Vježbajte strpljivo i kratko – umjesto dugih i iscrpljujućih zadataka, koristite kraće i raznolike aktivnosti koje ćete rasporediti u danu.
• Angažirajte više osjetila – kad budete radili kod kuće sa svojim djetetom, kombinirajte gledanje, slušanje i pokret (na primjer, crtanje slova u pijesku, slaganje slova od plastelina, pjesme s rimama).
• Pružite emocionalnu podršku svom djetetu – razgovarajte s djetetom o poteškoćama na koje nailazi zbog disleksije, pokažite da razumijete i suosjećate. Potičite dijete da gradi pozitivnu sliku o sebi i ukazujte mu na njegove talente i jače strane. Uvijek pohvalite trud, a ne samo dobar rezultat – ohrabrite dijete i prisjetite se vam je cilj izgraditi djetetovo samopouzdanje.

„Osoba s disleksijom koja ima poteškoće s pronalaženjem riječi može imati problema i s izražavanjem govora“, objašnjava za Child Mind Institute Scott Bezsylko, izvršni direktor škole Winston Preparatory, koja je specijalizirana za rad s djecom s teškoćama u učenju. „To osim poteškoća s čitanjem i pisanjem ima i posljedice na socijalizaciju, jer može utjecati na samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti“, upozorava Bezsylko.

• Čitajte naglas – čitanje priča naglas obogaćuje vokabular i razvija ljubav prema knjigama, čak i kad dijete samo teško čita.
• Budite strpljivi – napredak kod djece s disleksijom dolazi sporije, ali uz podršku i ljubav oni mogu razviti vlastite strategije i postati uspješni učenici.

Ako je vaše dijete dobilo dijagnozu disleksije, to naravno ne znači da je manje sposobno od svojih vršnjaka ili da neće uspjeti u životu. Dapače, mnoge vrlo uspješne i kreativne osobe imale su upravo disleksiju.

Ključ je u pravodobnom prepoznavanju poteškoća, razumijevanju i kontinuiranoj podršci – i to podršci koju zajednički pružaju logopedi, roditelji kod kuće i učitelji ili profesori u školi. Na ovaj način dijete će imati najbolje šanse razviti sav svoj potencijal i izgraditi samopouzdanje u učionici i izvan nje.