Aikido društvo Zagreb uređuje prostor koji je dobilo u najam na pet godina, a dio je kompleksa bivše klaonice i stočne tržnice. Dobili su ga na natječaju 2024. nakon što je Grad srušio Kuću aikida zbog izgradnje Paromlina. Otvaranje je planirano 28. lipnja, a svi koji pomognu dobit će različite besplatne radionice

Nacional je nedavno pisao o tome da je Grad Zagreb raspisao natječaj za umjetničke ateljee, u većini njih već su smješteni umjetnici, mnogi ateljei su u derutnom stanju, a umjetnici kojima se dodjeljuju imaju pravo koristiti ih 5 godina s mogućnošću produženja ugovora. Takav ugovor koji se sklapa na određeni period od 5 godina stvara neizvjesnost ne samo kod likovnih umjetnika, nego je isti slučaj s udrugama koje djeluju u gradskim prostorima. Jedna od takvih udruga je Aikido društvo Zagreb koja u suradnji s drugim udrugama koje njeguju japanska umijeća i s jednom udrugom koja se bavi radom s djecom upravo preuređuje prostor koji je dobila u najam na 5 godina, a dio je kompleksa bivše klaonice i stočne tržnice u Heinzelovoj 66. Dobili su ga na natječaju 2024. nakon što je Grad 2024. srušio Kuću aikida koja se od 2013. nalazila u kompleksu bivšeg Paromlina. U prostorima Kuće aikida trenirali su brojni građani i djelovala je udruga Aikido društvo Zagreb, poznata i po društveno korisnom i humanitarnom radu. Prostor koji je Udruga dobila te 2013. od Grada bio je potpuno devastiran i bez ikakvih komunalija, a donacijama hrvatskih i europskih aikido klubova, firmi i pojedinaca te volonterskim radom uspjeli su potpuno obnoviti prostor kasnije nazvan Kuća aikida. U te je svrhe u novcu i radu uloženo preko sto tisuća eura. Tadašnja gradska vlast pomogla je samo plaćanjem priključka struje, a cjelokupne instalacije Udruga je sama platila i danas su Aikido društvo Zagreb i partnerske udruge prepušteni sami sebi. U ovoj akciji ovise isključivo o prikupljenim sredstvima njihovih članova i građana koji se odluče uključiti u to, a uskoro planiraju i crowdfunding kampanju kako bi novo središte koje nosi naziv Dojo66, prema japanskoj riječi dojo koja označava mjesto za vježbanje Puta samorazvoja, moglo imati stari sjaj i značaj Kuće aikida. Otvorenje novog prostora planirano je 28. lipnja. Građani koji odluče pomoći bit će nagrađeni sudjelovanjem na poučnim i zabavnim radionicama kao što su upravljanje stresom, podizanje samopouzdanja, rješavanje sukoba, oslobađanje kreativnosti, psihološke radionice, japanska umijeća – borilačke vještine, streličarstvo, mačevanje, kettlebell, capoeira, disanje, radionice za roditelje, pisanje, crtanje, muziciranje i ples.

O njihovoj borbi za stvaranje novog prepoznatljivog mjesta za Zagrepčane, na kojem će nastaviti svoj plemeniti rad, razgovarali smo s dvoje od četvero osnivača Aikido društva Zagreb, predsjednikom društva Marijanom Kudrnom i tajnikom i voditeljem obnove u Heinzelovoj Dobroslavom Jakovljevićem.

Marijan Kudrna s učiteljem Kenjirom Yoshigasakijem na seminaru u Ljubljani 2002. FOTO: Aikido društvo Zagreb

Dobroslav Jakovljević je istaknuo da je cijena najma za udruge vrlo povoljna ako se usporedi s tržišnim cijenama najmova poslovnih prostora:

„To bi bio dobar vjetar u leđa našem djelovanju da ne treba puno investirati u obnovu prostora. S obzirom na to da je to bio jedini prostor na natječaju prikladan za vježbanje, donijeli smo odluku da se skupno prijavimo i preuzmemo rizik preuređenja. Politika Grada što se tiče financijske pomoći za uređenje nije se mijenjala i ona ne postoji. Prostor ima 215m2, dosta visoke stropove i potrebno ga je izolirati, staviti stolariju, napraviti grijanje, dograditi kanalizaciju. Sretni smo da u prostoru postoji barem struja i voda, većim dijelom ostavština korisnika prije nas. Godinama često slušamo o učinku aikida i Kuće aikida na našu užu i širu zajednicu i to nas jako usrećuje, no istovremeno ne možemo reći da nismo malo razočarani što institucije ne prepoznaju i ne podržavaju kvalitetan rad malih udruga koje jako puno daju građanima. Naglasio bih i da već godinama imamo podršku Veleposlanstva Japana u Hrvatskoj i ona nam je neizmjerno važna. Tijekom ovih godina podržale su nas i neke osobe iz javne sfere života, primjerice glumac Filip Juričić koji više ne vježba, ali je toliko zavolio aikido da je odlučio snimiti promotivni video o obnovi Doja66, našeg novog prostora, u kojemu govori baš iskreno, iz srca, o značenju takvog prostora za naš grad.“

Prvi organizirani seminar u Zagrebu sa slovenskim majstorom Alešom Leskovšekom 1992. FOTO: Aikido društvo Zagreb

Što se tiče njihova društveno korisnog i humanitarnog rada, Dobroslav Jakovljević je naglasio da su oduvijek nastojali činiti Zagreb boljim mjestom za življenje te su se odazivali na različite akcije čišćenja i pošumljavanja, a također su i volontirali i pomagali potrebitima skupljanjem hrane i novca. „Neke od naših posljednjih većih akcija koje su imale veliki odaziv bile su prikupljanje sredstava za dug za struju jednoj samohranoj majci s četvero male djece u Zagrebu i za drva za ogrjev jednoj obitelji s petero male djece u okolici Bjelovara te volontiranje nakon potresa u Petrinji i Glini u Crvenom križu. Sredstva, potrepštine i hranu prikupljene u Zagrebu vozili smo unajmljenim kombijem u centar Crvenog križa te ih vozili i potrebitima u okolnim selima.“

Govoreći o tome kada se i zašto javila potreba za osnivanjem prvog aikido društva u Hrvatskoj, Marijan Kudrna se prisjetio da u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća, dakle u vrijeme prije interneta, nije bilo lako doći do znanja o raznim temama, pa tako ni o borilačkim vještinama.

„Bili smo uronjeni u druge borilačke vještine i samo smo znali da je aikido posebna mistična vještina. U jednom trenutku slučajno smo našli VHS kazetu s videom osnivača aikida Moriheija Ueshibe, kako s lakoćom baca više napadača, što nas je istinski impresioniralo. Način kako se kretao i izvodio tehnike nismo nikada dotada vidjeli, jedina ‘filozofija’ koju smo poznavali bila je ‘primi udarac i udri!’. Tako smo i mi, vježbači s puno primljenih batina koje smo davali i dobivali bez straha, htjeli probati ‘fajt’ bez da nekoga udariš. Ideja aikida bila je kako udariti bez udarca, odnosno kako dobiti borbu bez borbe, kao Bruce Lee, bez udarca i nasilja. Od nas četvorice osnivača Aikido kluba Zagreb, dvojica koja nisu više aktivna u društvu, ali jesu srcem, otišla su na seminar aikida u Beograd, dok smo Dobroslav i ja bili u JNA. Zatim su dobili kontakt majstora u Ljubljani pa su otišli i tamo te planirali organizaciju seminara u Zagrebu. Već smo se bili raspitivali ima li aikido klubova u Zagrebu, ali nažalost nije bilo niti jednog. Tako smo odlučili da ćemo osnovati naš klub koji smo nazvali Aikido društvo Zagreb i u veljači 1992. već organizirali prvi seminar sa slovenskim majstorom. Hrvatska, okupirana, izranjavana, prepuštena samoj sebi, trebala je ovu filozofiju, trebala je nadu. Trebala je aikido.“

Kada je počeo rat, Marijan Kudrna i Dobroslav Jakovljević nisu se samo bavili aikidom, nego su 1991. otišli na ratište kao studenti KIF-a na kojem je formirana jedina studentska ratna jedinica na svijetu.

Marijan Kudrna je ispričao da su se oni, studenti tadašnjeg Fakulteta za fizičku kulturu, spontano okupili oko njihovih, danas pokojnih, profesora Branimira Kuleša i Josipa Marića.

„Uspjeli smo se organizirati tako da smo mi, koji smo se bavili borilačkim vještinama, prema uputama profesora Kuleša tijekom proljeća 1991. držali tečajeve samoobrane po raznim klubovima. Rat se zahuktavao i profesor Kuleš nas je u rujnu 1991. pozvao u amfiteatar fakulteta gdje su nas dočekali tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić i danas general Mladen Markač, i pozvali nas da se pridružimo kao pripadnici specijalne policije gdje ćemo ići po potrebi na terene. Nas 88 se prijavilo te smo prošli vrhunsku, intenzivnu trotjednu obuku u Šimunskoj. Zatim su redom slijedile akcije: vojarna Borongaj, oslobađanje vojarne Velika Buna, oslobađanje vojarne Logorište kod Duge Rese. Trebali smo ići u Vukovar početkom studenoga, ali nakon dva dana dežuranja i iščekivanja na Kineziološkom fakultetu predsjednik Franjo Tuđman je osobno zaustavio naš odlazak. Vrlo razočarani oko svega toga, napokon smo otišli u pakao Pakraca na tri tjedna u prosincu. Kasnije se išlo u nekoliko navrata na Velebit 1992. godine, nakon čega je naša studentska jedinica rasformirana te su neki članovi nastavili sa studijem, a drugi se uključili u druge jedinice specijalne policije ili vojske“, prisjetio se naš sugovornik.

‘Ne treba se uspoređivati s drugima, jer tako poraz i razočaranje čekaju odmah iza ugla’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Objasnio je da se aikido sastoji od tri ideograma: Ai – sklad, harmonija; Ki – sve što je nejasno, a to je sâm život; i Do – put, način, metoda. Doslovno prevedeno to bi značilo, pojašnjava, skladan životni put.

„Kako bismo živjeli skladno, moramo se odreći nekih načina ponašanja, na primjer želje za kontrolom nad situacijama ili ljudima. To je u suštini nemoguće jer puno toga u životu, od svakodnevnih i običnih do ozbiljnijih stvari, često izmiče kontroli. Zbog potrebe za kontrolom iz čovjeka izlaze emocije koje narušavaju unutarnji sklad, a to su bijes, strah i nestrpljenje. Dolazi do netolerancije, nerazumijevanja životnih situacija drugih ljudi i stresa. Prije su mnoge borilačke vještine imale i komponentu osobnog razvoja i samospoznaje, ali danas se većinom to urušilo zbog sporta kao natjecanja. Dvadeseto stoljeće, potaknuto razvojem industrijske revolucije i Olimpijskih igara, nametnulo je temeljnu definiciju ‘uspješnog’ života, a to je ‘Brže, više, jače’. Čovjek je postao instrument u realiziranju tih imperativa. Pobjeda pod svaku cijenu, a poraz je motiv da se opet nekoga ili nešto pobijedi. I tako dokle god se može. U aikidu pojmovi ‘pobjednik’ i ‘poraženi’ ne postoje, zato aikido ne može biti sport, jer se to kosi s njegovom temeljnom filozofijom, a to je skladan životni put“, pojasnio je naš sugovornik.

Dodao je da nam preostaje pustiti druge, poštovati okolnosti i živjeti slobodno i da je važno da svatko gleda sebe kakav je bio jučer i u mikrometrima nastoji poboljšati sebe kroz sve slojeve vlastitog bića, tjelesnog, emocionalnog, intelektualnog, duševnog i duhovnog.

„Ne treba se uspoređivati s drugima, jer tako poraz i razočaranje čekaju odmah iza ugla. Moje su greške i nedostaci za mene moje pobjede. Takvim traženjem unutarnjeg sklada neminovno se mijenja okolina oko mene i moji odnosi s njom. Okolina reagira, okolina prihvaća jer i okolina žudi za skladom, ali ne poznaje moguća rješenja. Zato aikido zovemo umijeće mira. Sâm osnivač Morihei Ueshiba rekao je: ‘Umijeće mira liječi ovaj bolesni svijet’. Ovakav obrazac komuniciranja sa sobom i svijetom oko sebe neophodan je za zdravi rast djece i mladih. Kad dijete shvati da nije katastrofa kad pogriješi, kada gleda u leđa nekog vršnjaka bržeg i jačeg od sebe, a to ne percipira kao svoju slabost, već prihvaća svoju trenutnu realnost sa svim talentima i slabostima, tada će krenuti putem oslobođenja od manjka samopouzdanja, straha od odbacivanja sredine i započet će proces voljenja sebe baš ovakvog kakav jest. Promatrat će svijet bez omalovažavanja sebe i raditi na svojim slabostima bez ikakve potrebe da se uspoređuje s drugima. Oni koji su ‘superiorni’ u određenim elementima svojeg razvoja, tjelesnog ili intelektualnog, kada prihvate principe aikida stvorit će okolnosti da budu oslonac onima koji ne mogu pratiti korak u tom specifičnom području djelovanja, čime iskazuju poštovanje za kojim svi žudimo. To je put aikida“, zaključio je Marijan Kudrna.

Majstor Kenjiro Yoshigasaki kojeg su slijedili od osnivanja društva 1992. do smrti 2021. FOTO: Aikido društvo Zagreb