Dominik Čičak, jedan od najaktivnijih hrvatskih mladih glumaca, prvi put je snimio film. Čičak je u trostrukoj ulozi kao scenarist, redatelj i producent kratkometražnog igranog filma ‘Mago’, koji će se premijerno prikazati 26. i 27. svibnja u Zagrebu, a zatim kreće na festivale

Dominik Čičak jedan je od najtalentiranijih i najaktivnijih mladih glumaca. Ovaj 27-godišnji Zagrepčanin iza sebe ima i filmove holivudske produkcije, kazališne predstave, ali i televizijske serije, a i dalje puno snima i ima brojne planove. No Čičak je prvi put stao iza kamere, i to u trostrukoj ulozi – kao scenarist, redatelj i producent kratkometražnog igranog filma ”Mago” koji će se premijerno prikazati 26. i 27. svibnja u Zagrebu, a nakon toga kreće na regionalnu turneju. Kako kaže Čičak, svoj redateljski, scenaristički i producentski prvijenac snimio je u sklopu master programa ”Filmske i televizijske režije i produkcije” na Sveučilištu VERN:

„To je, međutim, poprimilo puno ozbiljnije gabarite i postao pravi profesionalni, a ne studentski rad. Sve je krenulo iz zadatka u sklopu kojeg sam trebao napisati scenarij. Ja sam profesionalni glumac od 2018. godine, kad sam diplomirao na East 15 Acting School u Londonu, i samo sam se bavio glumom. Prije dvije godine poželio sam malo proširiti to stečeno znanje o glumi i na druge umjetničke forme i zato sam krenuo na VERN kao izvanredni studij. Profesor Daniel Kušan dao nam je na kraju prve godine zadatak za taj scenarij, a rok je bio do kraja ljeta. Imao sam to ljeto puno snimanja, dosta sam radio i odjednom je došao kraj kolovoza, počeo sam se stresirati oko toga što bih mogao napisati. Već sam pisao neke stvari poput skečeva, ali nikad dotad nisam pisao scenarij. I moja djevojka savjetovala mi je da pišem nešto što mi je najbliže, pa sam ju pitao ‘Da pišem vestern?’. I evo, očito se ta priča ‘kuhala’ godinama, tijekom mog djetinjstva nakon nedjeljnog ručka bilo je obavezno gledanje vesterna s tatom. To je neopisiva ljubav, iako kao glumac volim sve žanrove, ipak je vestern nešto posebno baš zbog osobne priče koja stoji iza toga.“

I kako je sjeo s idejom u glavi, u dva poslijepodneva napisao je taj scenarij i za njega od profesora dobio odlične komentare, takve da su ga prijavili na natječaj HAVC-u i dobili su budžet za film. Kad su dobili taj budžet, nije to bilo dovoljno za ono što je želio, nije želio snimiti klasični studentski film u kojem dvoje ljudi priča na kauču, što je u svakom smislu opravdano, ali njemu to nije bila opcija ako govorimo o vesternu. Iskustvo snimanja filma, kaže, ne da se tako lako opisati. Puno je zanimljivije ono što se događa iza kamere nego ispred, uživao je u svakoj fazi nastanka filma:

„Prijavili smo ga na nekoliko festivala, a zasad imamo potvrđeno nekoliko regionalnih premijera. Prva premijera bit će 26. i 27. svibnja u Kinoteci na VERN-ovoj filmskoj reviji. Napisao sam scenarij u rujnu prije dvije godine, snimali smo prošle godine u srpnju, novac od HAVC-a smo dobili u siječnju, cijeli proces nastanka filma trajao je skoro dvije godine. Kad želite snimiti film na visokoj razini, morate biti snalažljivi i strpljivi. Nakon što sam skupio novac, oformio sam ekipu i moram reći da sam u šoku kakve ljude sam dobio. Na filmu nas je radilo 37, a od toga 90 posto je mlađe od 30 godina. To su sve mladi, talentirani i radišni ljudi, uvijek držim do toga da se za svaki projekt trebaju održati audicije pa je ovo bio u tom smislu otvoren proces od samog početka. Za svaku ulogu sam gledao snimke koje sam dobio od više ljudi, a isto je i za sve druge suradnike.“

Budući da je diplomirao u Londonu gdje ne postoji kazališni ansambl već se apsolutno svi projekti rade kroz audiciju, Čičak je na to naviknut iako u Hrvatskoj to nije praksa. Svoj posao doživljava kao konstantnu audiciju, pogotovo zato što je samostalni umjetnik:

„Zasad mi tako odgovara, iako ne znam bih li bio zadovoljnih da sam u ansamblu jer nemam to iskustvo. Nedavno smo u Gradskom kazalištu Zorin domu u Karlovcu premijerno izveli ‘Pir malograđana’, pozvali su me ravnatelj Milivoj Juras i redateljica Helena Petković. Moram reći da je to bila jedna divna suradnja, predstava ima odličan odjek kod publike, rasprodane su izvedbe, baš divno iskustvo koje sliči nekom ansamblu. To je izgledalo kao da smo mi koji nismo u ansamblu dva mjeseca bili u komuni s glumcima, pa je recimo to za mene bio neki test kad je ansambl u pitanju. Jako mi se to svidjelo, ali sad kad sam mlađi odgovara mi biti samostalni umjetnik. Imam puno posla, ali naravno da bih se želio okušati u što više različitih projekata.“

Kad je riječ o 27 minuta i 4 sekunde dugom filmu ”Mago”, Čičak kaže da ga ne zanimaju nagrade ili eksponiranost. Želio bi da mlade ljude koji su dobili priliku u tom filmu netko pogleda, netko pozove u neki drugi projekt:

„Oduševljen sam činjenicom da me toliko ljudi tijekom snimanja slijedilo u šumu u dva ujutro ljeti, bili su spremni i otvoreni na sve. Ništa ih nije omelo, pa ni napad osa usred šume! Glavnu ulogu Poncha igra Petar Baljak, jedan mladi glumac iz Rijeke kojeg sam upoznao na snimanju RTL-ove serije ‘San snova’, drugu glavnu ulogu igra fantastični Draško Zidar. Ovo je priča o jednom mladiću koji iz Zagorja putuje ka Zagrebu i nabasa na neke situacije. Zezaju nas da nismo snimili špageti vestern nego štrukli vestern, to mi je sasvim u redu. Dakle, u tom štrukli vesternu Draško Zidar pravi je majstor, igra mesara Štefa i nevjerojatan je glumac. Lucija Alfier je glumica sa Zlarina, s njom sam igrao u ‘Don Juanu’ u HNK u Zagrebu, a Martin Kuhar igra ulogu Luje. Divno ga je vidjeti u takvoj transformaciji na ekranu. I naravno, titularni lik je magarac – film se zove mago kao magarac skraćeno – a igra ga magarac Cvjetko. On je prošao audiciju među 144 magarca koju sam napravio na farmi Nevena Ciganovića.“

Iako mu je kao glumcu poznato kako izgleda rad na filmu, iskustvo koje je dobio na svom prvijencu najdragocjenije je koje je ikad mogao sanjati. U svemu je uživao, u istraživanju, produkciji, radu prije snimanja. Na obrani svog rada, kad je na VERN-u prikazao film, u komisiji je imao vrhunske stručnjake Kristijana Milića, Ivana Maloču i Ozanu Ramljak. Od njih je dobio zaista nevjerojatno pozitivne kritike pa je, kaže, opušteniji i sigurniji u to što radi kad je riječ o režiji i scenariju:

„Ovaj je film sigurno moj najveći individualni pothvat. Sad shvaćam zašto postoji scenarist i redatelj, ovo je baš za mene bila nevjerojatna škola. Bio sam svjestan što to znači snimati film, ali da svirate violinu i prebacite se na violu znate kako svirati gudači instrument. Razlika je u tome koliko dobri želite biti i koliko ćete sebe dati u violinu ili violu. Ja sam u film dao svojih gotovo deset godina glumačkog iskustva i ta biznis strana, nabavljanje novca, pronalazak Marka Klaka koji nam je posudio 130 godina stara kola koja su bila korištena na snimanju ‘Winnetoua’, takve stvari su ne samo zanimljive već i jako zabavne. Zahvalan sam na tom iskustvu.“

Čičak u predstavi ‘Pir malograđana’ u Zorinu domu u Karlovcu; fotografija iz kratkog filma ‘Mago’, Čičkova prvijenca. FOTO: Privatna arhiva

Jednako kao i na kazališnoj pozornici, Čičak se i na ekranu osjeća odlično, posebno kad shvati da je riječ o dobrom projektu. Kako kaže, osjećaj ponosa je prisutan, uvijek misliš da si nešto mogao bolje, ali da to nije tako značilo bi da te ego preuzeo, a to nikako nije dobro:

„Prije svake predstave ili projekcije osjećam pozitivno uzbuđenje, ali i razmišljanje o tome što dalje. Iako sam primarno glumac, time se bavim, od toga živim i to volim, ne libim se istraživati do čega me režija i produkcija mogu dovesti. Mogu reći i da sam započeo asistenturu na VERN-u na kolegiju Gluma pred kamerom, pa ću se i u tome okušati, s Martinom Kuharom pokrenuo sam Školu filma Rec u Jastrebarskom, a sa Zlatkom Vidačkovićem ušao sam u produkciju Festivala europskog filma u Zagrebu, baš puno toga radim. Uz to, dosta snimam, ali to je sve zato što obožavam svoju profesiju i stalno razmišljam na koji način se mogu poboljšati i razvijati.“

Dominik Čičak pojasnio je kako je došlo do toga da glumu diplomira u jednoj londonskoj glumačkoj akademiji. U njegovom slučaju, to i nije tako veliko iznenađenje, s obzirom na obitelj u kojoj je odrastao i život kakav je vodio:

„U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji pet glumačkih akademija, ja sam se prijavio na svih pet, a upao sam na njih tri. Zašto gluma? Cijeli život sam mislio da ću biti pilot, tata mi je avioinženjer, završio sam školu za pilota manjih zrakoplova sa 16 godina. Kako kao pilot moraš biti izvrsnog zdravlja, uvijek se preporučuje da se završi još neka škola, neka sigurna opcija. Pa sam razmišljao o opciji B i izabrao jako sigurnu glumu! Aktivno sam se bavio hokejom, ali znao sam da svaka ozljeda može biti kraj. I mama me tako jednog dana odvela u Učilište Zagrebačkog kazališta mladih koje mi je promijenilo život. I tako su mi preporučili da moj izbor bude baš gluma, a kako sam se zbog tatinog posla često selio – živio sam u Londonu, Sloveniji i Crnoj Gori te pohađao međunarodne škole – studij na engleskom jeziku bio je logična opcija. I prijavio sam se i prošao.“

Bilo je, ističe, kao i u većini drugih zemalja – nekoliko krugova audicije, test općeg znanja i monolozi. Svidjela mu se tradicija i metode učenja na ovoj akademiji i upravo je nju odabrao:

„Sa 17 godina koliko sam ja imao nisam razmišljao o tome što bih mogao raditi, ali evo ispalo je da su od 11.000 prijavljenih primili nas 19, a od toga nas je 15 diplomiralo. I od nas 15 čak sedam nas ima agenta bez kojeg danas ne možeš ništa. Realno, troje od nas aktivno se bavi glumom. Zaista sam sretan i ponosan da je tako ispalo, trebalo je i sreće i pameti za to, svi moji kolege na klasi su fantastični, ali jednostavno trebaš pronaći nešto što te razlikuje od drugih. Ja sam se pronašao u jezicima i naglascima, igram Engleze za englesku produkciju, za BBC, igram Amerikanca za NBC, igrao sam četiri puta na njemačkom, na slovenskom, na talijanskom u ‘Hotelu Portofino’. Ta spoznaja o tome da moraš pronaći nešto ‘svoje’ dovela me do toga da se razvijam i u filmu. I evo sve to dovelo me do ‘Maga’.“

A filmska priča ”Maga” ide tako da smo u 1880-ima negdje u Zagorju i pratimo mladića koji putuje svojim natovarenim magarcem kroz divljinu, da bi nabasao na strance koji su zapeli usred ničega sa svojim kolima bez konja. Uz njegovu pomoć upregnu magarca da im pomogne izvući kola jer moraju do Zagreba pronaći njihova prijatelja. I tu počnu zavrzlame.

A kad je riječ o poslu i ulogama koje su Čičku ponuđene, može se reći da bi i tu moglo biti zavrzlame, i to zbog njihove količine. Velik je broj projekata u kojima je angažiran. Dok se na HRT-u vrte serije ”Oblak u službi zakona” i ”Mrkomir” u kojima igra, najavljuje da za mjesec dana počinje emitiranje jedne američke serije koju je snimao prošle godine – 25. svibnja kreće serija ”The Librarians” na kanalu Sci Fi i streaming servisima. U Pragu snima veliku povijesnu seriju o kojoj ne može otkriti previše detalje, osim to da se pripremala dvije godine.

U kazalištu igra u tri predstave u HNK u Zagrebu – ”Šišmiš”, ”Ubojstvo” i ”Don Juan” – te u ”Piru malograđana” u Karlovcu, gdje je dogovorio još jednu suradnju. Najesen će ondje raditi još jednu predstavu.

Osim toga, u zadnja tri mjeseca izašla su mu dva filma holivudske produkcije – ”Canary Black” gdje je igrao s Kate Beckinsale i ”O’Dessa” u kojem igra Amerikanca. Isto tako, uskoro ide u Beograd jer Maja Mandžuka i Zoran Cvijanović rade novu seriju – ”Izazov” – i to je prva uloga napisana prema njemu. Igrat će Zagrepčanina Domagoja, dinamovca koji dolazi posjetiti glavni lik kojeg igra Maja, komedija kojoj se veseli jer mu je to jako drag žanr. Veseli ga isto tako ponovno raditi s njima, to smatra najvećom pohvalom, a upravo je rad s ovim dvojcem bio njegova prva profesionalna uloga. Naime, nakon što je završio studij glume u Londonu, Čičak je dobio glavnu ulogu u humorističnoj seriji ”Vrata do vrata”. Maja Mandžuka igrala je susjedu u koju je zaljubljen, a Cvijanović upravitelja zgrade.

Kad je riječ o ulogama, Čičak smatra da je najvažnija priprema, snimanje je najmanji dio posla. Ističe da, kad si na setu od 130 ljudi, ne može se tebe čekati, moraš doći spreman. Kao i u svakoj profesiji, smatra da je najteže biti mlad i na početku karijere:

„Divim se svojim mlađim kolegama koji se i dalje bore u ovoj našoj ludoj profesiji na nezavisnoj sceni, nikad ne znaš kad će doći novi projekt. Iako mi je prva želja bila da budem pilot, ta je gluma uvijek tinjala u meni, još kao klinac sam pričao fore, osmišljavao neke situacije, a nakon tog prvog susreta u Učilištu shvatio sam da je kreacija nešto što me zanima. Igrao sam ja predstave još u vrtiću i školi, ali shvatio sam da u meni postoji ta neka ludost koja je uvijek prisutna kod umjetnika, jer moraš biti dovoljno lud da bi shvatio što ćeš raditi. Jer ako ljudi misle da su to crveni tepisi i premijere, to je pola posto posla. Ako je to motivacija za bavljenje glumom, bolje da se ni ne počne. Kad vidim da mi se netko iz publike nasmiješio tijekom moje izvedbe ili kad vidim da je uspostavljen neki drugi kontakt, to je društveni ugovor između glumca i publike, kad svi znamo da nisam kartonsko drvo koje igram, ali smo se dogovorili da jesam kako bismo stvorili priču između nas. Ako publika nije otvorena, onda ništa što ja radim do nje neće doprijeti. Zato je predivno kad ja nečim što radim mogu s potpunim strancem pronaći isti jezik tijekom sat vremena serije, filma ili predstave. To je ono što je predivno, što me zanima, što želim nastaviti i što me motivira. U našem poslu priča je majka, od nje sve kreće. Možeš staviti najboljeg glumca s lošim scenarijem i on to neće moći izvući, ali ako staviš lošeg glumca i odličnim tekstom, on može dobro izgledati. Kad govorim o mladim talentima, Filip Šarić koji je direktor fotografije u ”Magu”, s takvim okom, talentom, logikom i tehnikom, ako bude imao malo sreće završit će u Hollywoodu. Zadovoljstvo je raditi s takvim ljudima.“