Nacional otkriva detalje slučaja preuzimanja vlasništva nad nekretninama, za koje država tvrdi da ne može postati vlasnica u državama sljednicama Jugoslavije iako su ih njezine institucije proglasile državnim vlasništvom

Nacional je proteklog tjedna ustanovio da država nema uvjerljiv odgovor na pitanje kako je bilo moguće da Mirko Pavičić, poznati riječki poduzetnik i blizak prijatelj bivšeg ministra financija Slavka Linića, preko svoje tvrtke AMEC Rijekatekstil stekne vlasništvo nad dvama poslovnim prostorima u crnogorskom gradu Baru iako su te nekretnine, prema rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju (HFP) iz 2009. godine, u vlasništvu Republike Hrvatske. Nadležne institucije o tom su slučaju, o kojemu je Nacional pisao u ožujku ove godine, na pitanja Nacionala odgovorile tek polovično, tvrdeći kako država Hrvatska, usprkos odluci vlastitoga privatizacijskog fonda, nije mogla ostvariti vlasništvo nad tim nekretninama jer za to, prema tumačenju tih institucija, ne postoje pravne pretpostavke. Takav odgovor, međutim, ne čini se uvjerljivim jer postoje primjeri u kojima su susjedne zemlje, u sličnim pravnim situacijama, ostvarile svoja prava na nekretnine u Hrvatskoj. Sam Mirko Pavičić i njegova tvrtka Rijekatekstil nisu iskoristili ponudu Nacionala da objasne kako su, mimo prava Republike Hrvatske, ipak uspjeli upisati vlasništvo nad vrijednim nekretninama u Baru.

Nacional je polovinom ožujka ove godine otkrio kako se Pavičićeva tvrtka upisala kao vlasnik dviju nekretnina veličine 217 i 105 četvornih metara u Baru iako su te nekretnine odlukom HFP-a u vlasništvu Republike Hrvatske, pretpostavivši kako bi iza tih neobičnih transakcija moglo stajati pogodovanje riječkom poduzetniku ili pak nezainteresiranost države za vlastite poslovne prostore vrijedne između 300 i 400 tisuća eura. Nacional je od izvora upućenog u slučaj također doznao kako je Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci u veljači ove godine utvrdilo kako “u konkretnom slučaju nisu ostvarena obilježja kaznenog djela”. Nacional je zato nastavio istraživanje i Županijskome državnom odvjetništvu u Rijeci 7. svibnja poslao upit na temelju čega je utvrdilo da nije bilo kaznenog djela te otvara li takav zaključak prostor i drugima da prisvoje imovinu koja bi trebala biti u vlasništvu Republike Hrvatske. Zanimalo nas je i hoće li DORH pokrenuti nove izvide i iznova otvoriti slučaj kako bi ponovno razmotrio kako je moguće da država tako olako odustane od svog prava na vlasništvo.

Odgovor DORH-a Nacional je primio u srijedu, 14. svibnja, i on glasi ovako: “U odnosu na nekretnine iz dolje navedenog vašeg upita, odgovaramo kako je Državno odvjetništvo poduzelo sve potrebne radnje iz svoje ovlasti i nadležnosti. Također navodimo kako će i dalje biti uključeno u postupke vezane za utvrđivanje mogućnosti ostvarivanja imovinskih prava Republike Hrvatske na teritoriju Crne Gore. Naglašavamo kako su Zakonom o potvrđivanju Ugovora o sukcesiji (Narodne novine, međunarodni ugovori br. 2/04) zaključenim između Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Republike Makedonije, Republike Slovenije i Savezne Republike Jugoslavije (zajednička država Srbije i Crne Gore od 27. travnja 1992.) u dijelu Aneksa G, utvrđene osnove za rješavanje privatne imovine i stečenih prava (koja su postojala na dan 31. prosinca 1990.) na način da se stečena prava priznaju, a osobe koje ta prava ne mogu ostvariti restitucijom, imaju pravo na naknadu. Međutim, sukladno sudskoj praksi, Aneks G ne može se izravno primijeniti u cilju uređivanja imovinsko pravnih odnosa, odnosno u pitanju prava vlasništva i restitucije, sve dok se ne sklopi bilateralni ugovor o uređenju imovinskih odnosa. Takav ugovor, do danas, Republika Hrvatska nije sklopila s Crnom Gorom niti je sklapanje bilateralnog ugovora o uređenju imovinskih odnosa u nadležnosti Državnog odvjetništva.” Istoga dana Nacional je DORH-u uputio dodatno pitanje: “Daje li to što RH nije još uspjela ostvariti ili riješiti svoja prava na navedenim nekretninama, pravo Mirku Pavičiću da se na te nekretnine upiše sa svojom tvrtkom i je li DORH utvrđivao zakonitost tog postupka odnosno čina?” Do zaključenja ovog broja Nacionala odgovor nismo dobili.

Tfrtka riječkog poduzetnika Mirka Pavičića upisala se kao vlasnik dviju nekretnina veličine 217 i 105 četvornih metara u Baru Photo: Goran Kovacic/PIXSELL

Dva mjeseca ranije, početkom ožujka, pripremajući prvi tekst o ovoj temi objavljen u Nacionalu 11. ožujka, novinar Nacionala poslao je pitanja Centru za restrukturiranje i prodaju (CERP), državnoj instituciji nasljednici Hrvatskog fonda za privatizaciju (FHP), koji je 2009. donio rješenje da se spomenute nekretnine imaju upisati na FHP, odnosno na državu, o čemu je Nacional podrobno izvijestio u spomenutom članku od 11. ožujka. Nacional je od CERP-a želio doznati zašto država nije upisala vlasništvo nad nekretninama u crnogorskom Baru koje su nekada bile vlasništvo riječkog Brodokomerca. Riječ je o prostorima veličine 217 četvornih metara na adresi Obala 13. jula b.b. i 105 četvornih metara na adresi Vladimira Rolovića 15, koji su rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 9. srpnja 2009. (KLASA: UP/l-943-01/09-03/69; URBROJ: 563-03-0202/01-2009-2) proglašeni vlasništvom RH. Također, Nacional je pitao CERP je li RH prenio ili prodao pravo nad navedenim nekretninama tvrtki AMEC Rijekatekstil te ako jest, kada se to dogodilo. Ako, pak, nije, Nacional je pitao kako je moguće da se tvrtka AMEC Rijekatekstil 2022. upisala kao vlasnik dviju navedenih nekretnina. Odgovor glasnogovornice CERP-a Tijane Hrvojević Matković stigao je 11. ožujka, prekasno da bi bio objavljen u spomenutom broju Nacionala, pa ga prenosimo sada.

Taj odgovor glasi ovako: “Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) 9. srpnja 2009. donio je Rješenje temeljem članka 47. Zakona o privatizaciji (Narodne novine, broj 21/96, 16/98, 71/97, 73/00) kojim se utvrđuju neprocijenjenim u postupku pretvorbe društvenog poduzeća Brodokomerc Holding p.o. te se prenose u vlasništvo HFP-a nekretnine na teritoriju Republike Crne Gore, i to poslovni prostor površine 105 m2 u prizemlju objekta sagrađenog na katastarskoj parceli 5777 k.o. Novi Bar i poslovni prostor površine 217 m2 u prizemlju objekta broj 10 sagrađenog na katastarskoj parceli 5783 k.o. Novi Bar. Naime, stečajni upravitelj društva Brodokomerc d.d. u stečaju izvijestio je HFP da je društvo upisano kao vlasnik predmetnih nekretnina u Republici Crnoj Gori, a uvidom u spis pretvorbe Brodokomerc Holding p.o. pravnog prednika društva Brodokomerc d.d. u stečaju utvrđeno je da predmetni poslovni prostori nisu procijenjeni u postupku pretvorbe te su isti imovina iz pravnog režima članka 47. Zakona o privatizaciji (Narodne novine, broj 21/96, 16/98, 71/97, 73/00).”

U nastavku odgovora stoji ovako: “Republika Hrvatska nije zatražila upis vlasništva predmetnih nekretnina pred nadležnim tijelima Crne Gore. Naime, zakoni Republike Hrvatske djeluju samo na teritoriju Republike Hrvatske, a na nekretnine se primjenjuje teritorijalni princip važnosti prava države u kojoj se iste nalaze pa s obzirom na to da je u svim državama nastalim od republika bivše SFRJ na snazi Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije, Aneks G (Narodne novine – Međunarodni dio 2/04 i 5/04, dalje u tekstu: Aneks G Ugovora), koji propisuje da će se pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu priznati osobama koje su to pravo imale na dan 31. 12. 1990., upravni akti o prijenosu te imovine Fondu temeljem čl. 47. Zakona o privatizaciji ne bi bili provedivi ni priznati izvan granica Republike Hrvatske, osobito zato što Aneks G Ugovora ne uvjetuje procijenjenost nekretnina u temeljni kapital pravnih osoba pa javne isprave izdane u Republici Hrvatskoj tek bi deklarativno utvrdile ionako nesporne činjenice da se radi o neprocijenjenim nekretninama, koja deklaracija ne bi omogućila Republici Hrvatskoj da se u Republici Crnoj Gori prije sklapanja bilateralnih međunarodnih ugovora, legitimira vlasnikom te imovine.”

‘Republika Hrvtska nije sklopila ugovor s Crnom Gorom niti je sklapanje bilateralnog ugovora o uređenju imovinskih odnosa u nadležnosti Državnog odvjetništva’, izjavili su za Nacional iz DORH-a

U odgovoru glasnogovornice CERP-a dalje se navodi: “Također, mišljenje Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije i Državnog odvjetništva jest da Republika Hrvatska nema pravne mogućnosti na navedenom teritoriju štititi vlasništvo neprocijenjenih nekretnina, iako je to vlasništvo pozitivnim pravom Republike Hrvatske ustanovljeno u njezinu korist, a također je i mišljenja da bi pozitivnim pravom Republike Hrvatske bilo potrebno urediti način stjecanja prava hrvatskih tvrtki na toj imovini, a identično je bilo preporučeno i u Informaciji, prihvaćenoj točkom 1. navedenog Zaključka Vlade Republike Hrvatske od 7. travnja 2004. godine. Nadalje, Aneksom G Ugovora predviđeno je sklapanje posebnih dvostranih ugovora o uređenju imovinskopravnih odnosa između država sljednica bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (dalje: SFRJ) kako bi se prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990., priznala i bila zaštićena i vraćena od strane države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba. Slijedom toga, Republika Hrvatska sklopila je s Republikom Sjevernom Makedonijom i Republikom Slovenijom bilateralne sporazume kojima je regulirala prava na svu imovinu koja se nalazi u tim državama, ali s ostalim republikama bivše SFRJ još nije sklopila bilateralne sporazume. Dok se ne sklope bilateralni ugovori i s ostalim republikama bivše SFRJ, raspolaganje imovinom koja se eventualno nalazi na teritoriju neke od republika, a u korist Republike Hrvatske, bilo bi protivno standardima i normama međunarodnog prava.”

Glasnogovornica CERP-a Tijana Hrvojević Matković odgovorila je i na pitanje kako je moguće da se tvrtka AMEC Rijekatekstil 2022. upisala kao vlasnik dviju predmetnih nekretnina, poručivši da CERP „nije nadležan pratiti stjecanje imovine trgovačkih društava u Republici Hrvatskoj te predlažemo da se s navedenim upitom obratite društvu AMEC Rijekatekstil. Naime, iz gore navedenoga vidljivo je da Republika Hrvatska nije bila upisana vlasnikom predmetnih nekretnina pa tako nije mogla niti prenijeti to pravo drugim pravnim ili fizičkim osobama”. Nacional je u ožujku poslao pitanja tvrtki AMEC Rijekatekstil Mirka Pavičića, ali odgovor nije stigao. U četvrtak, 15. svibnja, AMEC Rijekatekstilu iznova smo poslali upit s molbom da nam objasne kako su stekli spomenuta dva poslovna prostora u Baru usprkos dokumentaciji dostupnoj Nacionalu prema kojoj ti prostori pripadaju Republici Hrvatskoj. Zanimalo nas je i je li AMEC Rijekatekstil te prostore možda kupio od nekoga u Crnoj Gori te te ako jest, od koga i po kojoj cijeni, a ako ih nije kupio, zanimalo nas je kako ih je stekao. Također smo pitali kako je AMEC Rijekatekstilu uspjelo ostvariti vlasništvo ako to nije uspjelo Republici Hrvatskoj. Do zaključenja ovog broja Nacionala odgovore nismo dobili.

Iz Državnog odvjetništva na čelu s Ivanom Turudićem tvrde da su poduzeli sve potrebne radnje iz ovlasti i nadležnosti. Photo: Borna jaksic/PIXSELL

Glasnogovornici CERP-a poslali smo i dodatna pitanja. Nakon što smo 11. ožujka primili prvi odgovor, Nacional je Tijani Hrvojević Matković 7. svibnja poslao dodatno pitanje: Ako je tako kao što tvrdite, da se temeljem sporazuma (Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije…) Republika Hrvatska ne može upisati na nekretnine u Crnoj Gori, zašto je onda Hrvatski fond za privatizaciju donio Rješenje kojim se te nekretnine imaju upisati na RH? Glasnogovornica je u petak, 9. svibnja, odgovorila ovako: “Hrvatski fond za privatizaciju (HFP) 9. srpnja 2009. donio je Rješenje temeljem članka 47. Zakona o privatizaciji (Narodne novine, broj 21/96, 16/98, 71/97, 73/00, dalje: Zakon o privatizaciji) jer zakoni Republike Hrvatske djeluju na teritoriju Republike Hrvatske i svi su ih se dužni pridržavati i po njima postupati pa tako i tijela javne vlasti, odnosno HFP. Međutim, kako smo već i naveli, zakoni Republike Hrvatske djeluju samo na teritoriju Republike Hrvatske, a na nekretnine se primjenjuje teritorijalni princip važenja prava države u kojoj se iste nalaze pa s obzirom na to da je u svim državama nastalim od republika bivše SFRJ na snazi Zakon o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije, Aneks G (Narodne novine – Međunarodni dio 2/04 i 5/04, dalje u tekstu: Aneks G Ugovora), koji propisuje da će se pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu priznati osobama koje su to pravo imale na dan 31. 12. 1990., upravni akti o prijenosu te imovine HFP-u temeljem čl. 47. Zakona o privatizaciji ne bi bili provedivi ni priznati izvan granica Republike Hrvatske, osobito zato što Aneks G Ugovora ne uvjetuje procijenjenost nekretnina u temeljni kapital pravnih osoba pa javne isprave izdane u Republici Hrvatskoj tek bi deklarativno utvrdile ionako nesporne činjenice da se radi o neprocijenjenim nekretninama, koja deklaracija ne bi omogućila Republici Hrvatskoj da se u Republici Crnoj Gori prije sklapanja bilateralnih međunarodnih ugovora, legitimira vlasnikom te imovine. Također, mišljenje Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije i Državnog odvjetništva jest da Republika Hrvatska nema pravne mogućnosti na navedenom teritoriju štititi vlasništvo neprocijenjenih nekretnina iako je to vlasništvo pozitivnim pravom Republike Hrvatske ustanovljeno u njezinu korist, a također je i mišljenja da bi pozitivnim pravom Republike Hrvatske bilo potrebno urediti način stjecanja prava hrvatskih tvrtki na toj imovini, a identično je bilo preporučeno i u Informaciji, prihvaćenoj točkom 1. navedenog Zaključka Vlade Republike Hrvatske od 7. travnja 2004. godine.”

Iz odgovora DORH-a i CERP-a, dakle, može se zaključiti kako država tvrdi da, zbog nedovršenog i nedorečenog postupka sukcesije Jugoslavije, ne može postati vlasnicom nekretnina u susjednim državama s kojima nije sklopila bilateralne ugovore o tim pitanjima, usprkos tome što je te nekretnine sukladno vlastitim zakonima proglasila državnim vlasništvom. Istodobno, čini se, država pristaje da takve nekretnine, poput dvaju spomenutih poslovnih prostora u Baru u Crnoj Gori, prisvoje privatne tvrtke koje pronađu način, ma koliko netransparentan bio, da upišu vlasništvo nad njima usprkos tome što postoje pravomoćni dokumenti prema kojima te nekretnine pripadaju Hrvatskoj. Postoji, međutim, najmanje jedan primjer koji osporava tvrdnje DORH-a i CERP-a: premda Hrvatska ni s Bosnom i Hercegovinom, kao ni s Crnom Gorom, još nije sklopila bilateralne sporazume kakve ima s Republikom Sjevernom Makedonijom i Republikom Slovenijom, poznat je slučaj u kojemu je, u srpnju 2023. godine, “nakon pravne bitke duge više od trideset godina”, Bosni i Hercegovini vraćeno dječje odmaralište „Lozica“ kod Dubrovnika. Riječ je bila, kako su tada izvijestili mediji, o zemljištu od oko četiri tisuće četvornih metara “uz morsku obalu: veliki barokni dvorac, plaža, specijalno izgrađeni podvožnjak do hotela na tri kata i dvije luksuzne vile”. “Zajednički interes Sarajevskog kantona, grada i općine je da zaštiti ovu vrijednu, višemilijunsku imovinu od oko 4000 kvadrata zemljišta na vrlo atraktivnoj lokaciji i da joj vrati namjenu oporavilišta i odmarališta”, izjavila je tom prilikom gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, dodajući kako je “sigurna da će nam koristiti izuzetno uspješni partnerski i prijateljski odnosi s Gradom Dubrovnikom i uvaženim gradonačelnikom Matom Frankovićem”. Moglo bi, dakle, biti da prepreka za vraćanje državnog vlasništva u susjednim državama nije u nedorečenosti sukcesije ili nepostojanju odgovarajućih bilateralnih ugovora među državama, nego u pukoj indolenciji države ili nečemu i gorem.

Iz odgovora DORH-a i CERP-a može se zaključiti kako država tvrdi da, zbog nedovršenog i nedorečenog postučka sukcesije Jugoslavije, ne može postati vlasnica nekretnina u susjednim državama

I dalje tako ostaje nejasno kako je, dakle, AMEC Rijekatekstil uspio prisvojiti dva poslovna prostora u Baru: država ne nudi uvjerljiv odgovor, a sam AMEC Rijekatekstil nije se izjasnio. U članku iz ožujka ove godine Nacional je izvijestio kako je Mirko Pavičić, vlasnik AMEC Rijekatekstila, u socijalizmu radio za Brodokomerc, tvrtku koja je bila vlasnicom tih dvaju poslovnih prostora u Baru. Nakon što je, poslije 1990., Brodokomerc u privatizaciji postao vlasništvom Josipa Gucića, jednoga od kontroverznih tajkuna devedesetih za kojega je Pavičić nekoliko godina radio, tvrtka je bila otišla u stečaj, a Pavičić je “poslovne kontakte koje je stekao kroz Brodokomerc, ‘prebacio’ u svoj privatni biznis”. Nekretnine tvrtke na kraju su završile kao vlasništvo tvrtke Mirka Pavičića, “čiji je sin Blaž prije nekoliko godina snimljen kako je na svojoj jahti ugostio tadašnjeg ministra financija Zdravka Marića, zbog čega se ovaj našao u velikim problemima te se čak spominjala i mogućnost njegove ostavke zbog mogućeg sukoba interesa”, objavio je Nacional u ožujku ove godine, uz dodatak: “Baš u vrijeme kada je tadašnji ministar financija Zdravko Marić bio na jahti Blaža Pavičića, tvrtka njegova oca je u Crnoj Gori vodila postupak uknjižbe na dvama poslovnim prostorima u Baru.”