Politolog i sociolog Dražen Lalić, autor nedavno objavljene knjige ‘Dvije kuće iznad mora – kultura sjećanja dalmatinskih obitelji’, govori o posljedicama događanja s Thompsonovih koncerata na RH te kako je teško stradao u pijavici pod Marjanom

Politolog i sociolog Dražen Lalić, profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, početkom ovog ljeta objavio je knjigu „Dvije kuće iznad mora – kultura sjećanja dalmatinskih obitelji”, dokumentarnu studiju-pripovijest o sudbini brojnih članova autorove obitelji u prošlom stoljeću, s naglaskom na Drugi svjetski rat, ključni traumatski događaj suvremenog svijeta koji do dana današnjega, naročito u jugoistočnoj Europi, uvjetuje događaje i odnose, od državnih do osobnih razina. Lalićeva knjiga, koju autor naziva „usporednom malom poviješću mojih dviju obitelji”, predstavljena je početkom lipnja u Zagrebu i Splitu te je izazvala veliko zanimanje i pozitivne reakcije u medijima jer prošlost promatra izvan kategorija „crnog” i „crvenog”, na ovim prostorima uvriježenih, razotkrivajući često skrivenu istinu: da čvrste ideološke kategorije na razini svakodnevnih ljudskih odnosa najčešće ustupaju mjesto neposrednosti koja katkad znade biti bolno okrutna i nehumana, ali češće je ispunjena autentičnom ljudskom suosjećajnošću koja intuitivno razumije da velike riječi najčešće nisu drugo doli velike apstrakcije.

Nedugo nakon što je javnosti s uspjehom predstavio svoju knjigu, Lalić je na plaži Bene u Splitu 8. srpnja postao žrtva nezapamćenog nevremena, u kojemu je na njega palo stablo i gotovo ga usmrtilo. Ti su događaji postali povod da Nacional s Lalićem, koji je dulje izbivao iz medija i javnosti, razgovara o aktualnom društvenom i političkom trenutku, o pitanjima koja postavlja potaknut nesrećom koja mu se dogodila, te o važnim nedavnim društvenim događajima – o „ljetu”, reći će Lalić, „u kojemu su se dogodile stvari preko kojih se ne može prijeći”.

….

NACIONAL: Teško je kritizirati Možemo! jer je očito da je njihova politička snaga uvelike ograničena.

Jest. Njihovi su politički potezi iznuđeni. Ograničeni su nužnošću o kojoj govorim. Nemaju pravu moć. Ali to je nemoć onih koji bi trebali biti moćni, nemoć onih za koje su tisuće ljudi glasale na izborima. Dopustite da navedem još jedan primjer nemoći: ako ja, zagriženi navijač Hajduka, koji sam uostalom doktorirao na temi Torcide, sjedim na zapadnoj tribini, a sjever, jezgra Torcide, viče „Za dom spremni” i poziva navijače na ostalim dijelovima stadiona da im se pridruže, ja mogu ili ostati i šutjeti, osramoćen, ili se mogu dignuti i otići. To i radim kad oko sebe čujem i vidim ljude da se pridružuju takvim povicima. Problem je u tome što jako malo ljudi napusti stadion kad počnu vikati „Za dom spremni”. Ljudi radije i ne odlaze na utakmice. Znam ljude koji su pretplaćeni na utakmice, ali ne odlaze na stadion jer je zloduh pušten iz boce. Zlo je normalizirano i sad ovi razbijaju glavu kako da tu bujicu, taj tsunami, svedu u neke okvire. Ali ne znam koji Frka-Petešić, koji Marko Milić, tjelesno i politički jako omršavjeli Plenković, koji Branko Bačić i Božinović to mogu riješiti. Nema teorije! Pa Bulja su vratili iz mrtvih, a tek Skejo, pa svaki dan im je u medijima! Ali ja na utakmice svejedno idem. Hajduk nije klub desnice, dapače, povijesno je antifašistički više od bilo kojeg drugog kluba u ovom dijelu Europe, a njegovi brojni navijači pripadaju različitim političkim opcijama. To je ta nužnost, to je naša nemoć. Lav Nikolajevič Tolstoj je ustvrdio da što je više nužnosti, to je manje slobode. Sve me to jako brine. Povezujem tu nemilu situaciju s dijagnozom sociologa Zygmunta Baumanna: da živimo u svijetu bez alternative. Thompson mora imati koncerte; hijerarhija Crkve mora povlačiti poteze i mijenjati vrednote iz sjene; HDZ mora biti na vlasti, pa i pod bilo koju cijenu; Torcida i druge navijačke grupe moraju skandirati „Za dom spremni”, cijeli niz kontaminirajućih situacija koje teško dijele društvo…

NACIONAL: Sada je već pitanje dijele li ga, ili su strah i nelagoda počeli ušutkivati ljude. Optužnica protiv Danke Derifaj posljednji je korak u širenju nelagode i sužavanju slobode za sve.

Svaka vlast morala bi biti svjesna krajnje opasnosti situacije u kojoj zašute velike skupine ljudi. Društvo postoji dok se ljudi izražavaju. Ali nakon koncerta Thompsona nismo vidjeli, na primjer, veliko prosvjedno pismo intelektualaca. Ljudi šute, a obična čeljad, pristojna, građanska Hrvatska, na to reagira prezirom, šutnjom i zaštitom svojih interesa. Ipak, mora se imati na umu da eskalirale povijesne i političke podjele ne mogu biti prevladane. Domovinski rat je iskorišten kao smokvin list, da se provede revizija povijesti i normalizira neofašizam. Tvrdim da je sve to bilo planirano. Thompson je, naravno, bio glavni instrument. Plenković se zbog svoje pohlepe za vlašću uhvatio u tu mrežu. Mislio je valjda da ih ne može pobijediti, pa će im se pridružiti: pustio je zloduha, a on je postao bojni otrov, koji ulazi u sve pore društva, u obitelji, u prijateljstva… Hrvatska je u jako teškoj situaciji. Ovoga su se ljeta u društvu dogodile stvari preko kojih se ne može prijeći. Pokušava se normalizirati isključivo shvaćanje domoljublja, do te mjere da nadbiskup zagrebački Dražen Kutleša kaže da je nacionalna zastava bez boga samo tkanina. E pa poručujem nadbiskupu Kutleši da me uvrijedio kao domoljuba: zastava koju na svaki praznik ističemo moja supruga i ja nije tkanina, nego zastava naše države, i njome izražavamo pluralističko domoljublje. Uvrijedio me, jer ja nisam pripadnik njegove crkve. Agnostik sam. Svatko od nas na svoj način voli svoju domovinu. Pa zar oni zaista misle da je Hrvatska jednoumna zemlja?!