Prema tekstu Dorotee Šušak i Romana Nikolića u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića priprema se predstava ‘Kuća je velika, ne može se ona nosit’, koja će premijeru imati 17. listopada. Kroz temu demencije ne govori samo o neurološkom stanju, već i o društvenom segmentu potiskivanja, zanemarivanja ili čak brisanja

„Zaborav i demencija složenija su društvena i ljudska pitanja nego što bi se to ‘na prvu’ moglo činiti. S jedne strane, svi zaboravljamo. Zaborav gotovo da omogućava pamćenje, baš kao što i tuga omogućava sreću, samim time što supostoji kao njezin antonim koji je omeđuje. Naša su sjećanja fragilna. Ponekad ih nesvjesno dopisujemo ili korigiramo te iskrivljeno pamtimo. Ponekad ih potiskujemo i time se čuvamo. Ponekad ih doslovce zaboravljamo kao prirodan proces starenja, a ponekad u stanjima neuroloških, ali i nekih drugih oboljenja, naš se memorijski korpus posve dekonstruira, ponekad sasvim onemogućujući dnevno funkcioniranje. U tom trenutku shvatimo da čovjek i jest svoje sjećanje. Bez njega i naš identitet gubi obrise. No čak i u tom stanju, ljudska potreba za bliskošću, dodirom ili zvukom ne jenjava. To su naše potrebe dokle god dišemo.“ Riječi su to Dorotee Šušak koja je uz Romana Nikolića dramaturginja i autorica teksta ”Kuća je velika, ne može se ona nosit”. Prema tom se tekstu upravo priprema predstava u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića koja će premijeru imati 17. listopada. Stoga Dorotea Šušak kaže da Nikolića i nju, u jednako važnoj mjeri, zaokuplja ideja kolektivnog pamćenja te memorije Grada. I gradovi, baš kao i ljudi, gube i transformiraju svoje obrise, tvrdi. Zanima ih Dubrovnik kakvog izvođači pamte iz svog djetinjstva ili pak iz predaje svojih roditelja, a zanima ih i kako ga vide danas.

Romano Nikolić, inače osnivač umjetničke organizacije Arterarij, ujedno je i redatelj predstave u kojoj igraju Edi Jertec, Mirej Stanić, Angela Bulum, Jasna Jukić, Nika Matušić i Dorian Vicić. Arterarij se na kazališnoj sceni pozicionirao kao organizacija koja se bavi iznimno važnim društvenim temama. Nikolić pojašnjava kako je došlo do ovog teksta:

„Ideja predstave ‘Kuća je velika, ne može se ona nosit’ spoj je osobnog i kolektivnog zaborava. Kroz temu demencije ne želimo pričati samo o neurološkom stanju, već i o društvenom segmentu potiskivanja, zanemarivanja ili čak brisanja u odnosu na segmente iz našeg društva. Ovdje konkretno govorimo o Dubrovniku. Kuća u naslovu predstavlja mjesto, um, tijelo, sjećanje i metafora je za trenutke koje ne bismo željeli zaboraviti, ali možda i one koje bismo rado izbrisali iz naše memorije. Sve to breme pamćenja, identiteta, zajedničke povijesti, ali i intimnih emocija koje nosimo kroz život. Predstava upravo postavlja pitanje što se dogodi kada to više ne možemo ‘nositi’ i kad nas to nadilazi ili napušta. Također koji su to elementi u našem prostoru zaborava koje ne želimo pustiti.“

Nikolić kaže da je njega i Doroteu Šušak kao autore intrigirala rupa u pamćenju – i osobna i kolektivna. Zanima ih što ostaje kad memorija izblijedi:

„Kako se grad prisjeća svojih stanovnika, kako obitelji čuvaju sjećanja, koliko nas određuju naši gubici, ali i naša sjećanja na ono što je bilo. Dorotea i ja često radimo iz pozicije osobnog i društvenog, ali ovaj put smo odlučili dodatno otvoriti proces – dopustiti da nam struktura i dramaturgija nastanu iz priča, ne iz unaprijed zamišljenog narativa. Pitanje demencije tiče se svih nas, bilo da se s njom borimo sami, da je promatramo kod najbližih ili da živimo u društvu koje zaboravlja.

Zaborav nije neutralan. On ima posljedice. U Arterariju nas zanima što se događa na marginama, u pukotinama društva i upravo tamo često pronalazimo tišinu, gubitak, nevidljivost. Demencija kao stanje, ali i kao metafora, postaje vrlo moćna slika za ono što mnogi ljudi osjećaju, da su isključeni iz vlastitog narativa. Osim toga, živimo u vremenu u kojem se informacije gomilaju, ali značenje se gubi. Pamti se brzo i kratko, a ono što je dugotrajno, duboko i kompleksno lako sklizne u zaborav. To je društveni simptom, a ne samo medicinsko stanje.“

Zanimljivo je da tekst nastaje iz osobnih priča i improvizacija i prema njemu se priprema predstava, ali dio predstave ili teksta koji je još u nastajanju mogu postati i ideje ljudi koji imaju potrebu podijeliti nešto svoje. Autorski tim pozvao je sve da pošalju autentične priče iz mladosti, osobne uspomene vezane uz Dubrovnik, svakodnevicu, prve ljubavi, obiteljske trenutke, mirise, prizore, događaje kojih se još sjećaju i koje ne žele da budu zaboravljeni. Nikolić kaže da je različita paleta emotivnih sjećanja koje su do sada dobili i kroz koja prolaze:

„Svaka od njih je dirljiva i važna na svoj način. Poneke rečenice koje će, vjerujem, Dorotei i meni ostati nakon završetka ovog procesa. Smatram da je važno da se ljudi osjećaju uključeno, da njihova sjećanja vrijede i da se neće zaboraviti. Mi toliko možemo napraviti i zahvalni smo na tome da te rečenice i sjećanja na neki način postanu dio kazališne građe bilo kroz impuls, sliku ili zvuk.

Kazalište za mene nikad nije bilo samo prostor reprezentacije, nego i prostor susreta. A da bi do tog susreta došlo, netko mora otvoriti vrata. Ovo je naš pokušaj da ih širom otvorimo. Priče drugih donose dimenziju koja nije moguća iz jedne autorske pozicije. One su korektiv i inspiracija. Takva vrsta suradnje, a naslanja se i na moj raniji pristup temama, podsjeća me da ne stvaram nešto za nekoga, već zajedno s nekim.“

Dorotea Šušak kaže da umjetnost ne postoji bez svoje publike i smatra da je važno kad god je to moguće, čuti povratnu informaciju, a još je bolje postavljati otvorena pitanja te ući u direktan dijalog tijekom procesa. Takva komunikacija, ističe, obogaćuje i izvođače i autore, ali i komad koji nastaje. Kao umjetnicu, ispunjava je osjećaj punokrvnosti i topline koja se dobiva izravnim angažmanom publike.

Romano Nikolić rođeni je Dubrovčanin pa je stoga priprema predstave baš u tom gradu i u tom kazalištu gdje je započeo svoj kazališni put, na dramskoj grupi u Kazalištu Marina Držića, posebno emotivno iskustvo. Upravo zato mu je drago da se ovom temom bavi u KMD-u:

„Postoje mnoge stvari koje ne želim prepustiti zaboravu kao što su, primjerice, odlazak na Kalamotu, Danče, učenje tresete, miris Bogišićeva parka, a postoje i stvari za koje bih volio da se nikad nisu dogodile, primjerice rat i sve što posljedično on donosi.“

Ekipa predstave pozvala je publiku da s njima podijeli svoja sjećanja o Dubrovniku. FOTO: Grgo Jelavic/PIXSELL

Dorotea Šušak, koja s Nikolićem surađuje već šest godina, kaže da se ovom predstavom bave tematikom zaborava, gubitka sjećanja i demencijom, ali i problemom ljudskih odnosa koji i Nikolića i nju sustavno, umjetnički zaokuplja te tematikom emocionalnog tereta, ali i utemeljenja. Smatra da je ”kuća” uvijek simbolički bogat, ali i dijaboličan pojam:

„Ona u svojoj blagoj konotaciji evocira emocionalno sidrište, ali u onoj oštrijoj priziva sve one ponešto tamnije nijanse bolnosti težine i životnih ograničenja. U realnosti, pak, život se sastoji od obiju varijanti, odnosno od čitavog spektra ograničenja i sloboda, patnji i mira, posrtaja i hrabrosti. No ono što nas život uvijek traži jest to da ni blagost ni težinu ne nosimo sami. Nije teret taj koji je pretežak, već je preteška samoća pri susretu s tim teretom, odnosno teškoćom.

Romano i ja u svaki projekt krećemo iz duboke, osobne motivacije pa to u praksi znači da smo u dobroj mjeri beskompromisni i prema sebi i prema temi koju odlučujemo raditi. Nema emocionalne uštede i oboje točno znamo jesmo li radi projekta izazvali svoj unutrašnji poredak, ritam otkucaja i disanja na odgovarajući način ili se tek trebamo prepustiti. Umjetnost nastaje ondje gdje prestaje otpor spram ranjivosti, ali to mjesto nije uvijek jednostavno pa ni bezbolno evocirati.“

Kako su probe za autorski tim, za razliku od glumačkog iskustva, u određenoj mjeri zapravo tek kontrolne točke, a temeljni se rad događa prije i poslije njih, Dorotea Šušak ističe da je njezino i Nikolićevo duboko bavljenje procesom ono što je privlači. Fascinira je što ponekad ne moraju ni izraziti neke autorske i osobne pomake, a nađu se na istom mjestu:

„Neki dan nakon probe, u pauzi za ručak, govorio je o radnom procesu i pristupu izvođačima i jasno je artikulirao koliko sve autorske postupke i dramaturško-režijske intervencije nadilazi čin ljubavi koji se daje i prima u umjetničkom procesu. Jer izvođač kojem nije u procesu dana ljubav, nema iz čega stvarati, dodala bih. Izgovorio je ono o čemu i ja intenzivno i tako često ovih dana razmišljam. U tom sam se trenutku i autorski i ljudski ponovno zaljubila u onog Romana u kojeg sam se na isti način zaljubila i prije više od šest godina kad smo tek kretali u zajednički rad, a dogodilo se to i stotine puta tijekom tih godina. Svaki proces, baš kao i svaki odnos, ima svoje izazove, ali ono u čemu se nas dvoje umjetnički sinkroniziramo jest kontinuirano stremljenje da se prostor kazališta i umjetnosti koristi za društveno propitkivanje ljudskosti, fragilnosti i pravednosti.“

Za Doroteu Šušak rad na ovoj predstavi, ali i na svim društveno-angažiranim projektima koje radi, znači ujedno i unošenje nečega svoga, osobnog. Smatra da ih je nemoguće raditi bez pristanka ga budemo okrznuti:

„Ponekad ta udica otkine površniji sloj epidermisa, a nekad dublji sloj hipodermisa, no u slučaju ovog projekta posve sam intimno motivirana jer mi i baka i djed trenutačno pate od dva različita oblika Alzheimerove demencije, a neka posredna iskustva u obitelji imam i s Parkinsonovom bolešću. Moj recentni pjesnički rukopis ‘Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vode’ u dobroj se mjeri također bavi gubitkom kontakta, fragilnošću memorije i opraštanjem. U ovom projektu, pak, naše bavljenje zaboravom nadilazi tek pitanje bolesti i demencije. Pojave iščeznuća, nepostojanosti, nepredvidljivosti i zaborava, ali i osjećaji te stanja gubitka poznatog tla, nešto su što posjedujemo svi. Riječ je o duboko univerzalnom, ljudskom iskustvu. Zaboravljamo ljude, gradove, otiske, sjećanja i zaboravljamo sebe. Tko smo kad se zaboravimo? Tko smo kad se odlučimo sjetiti ili čak i kreirati novi narativ?“

Za razliku od Nikolića kojemu je rad u rodnom Dubrovniku posebno emotivan, Dorotea Šušak u Kazalištu Marina Držića radi prvi put. Međutim, niz je predstava u kojima je bila autorica, dramatičarka ili dramaturginja, gostovalo posljednjih godina u KMD-u:

„Predstavlja mi izniman gušt i užitak surađivati upravo s ovim ansamblom i vjerujem da je ovo tek jedan od naših susreta i duhovnih razmjena. Kada je, pak, riječ o Gradu, ne mogu se oteti dojmu da je on meko sidrište svakom umjetniku jer u koju god stranu usmjerite pogled, pruža vam se estetski doživljaj arhitekture, povijesti, jezika, društvenog identiteta i svakako ništa manje važnog – mora. More je u mom pisanju vrlo čest simbol pa mi je ovdje gdje njegova silina, provokativnost, ali i utočište dolaze do potpunog izražaja, čast svjedočiti i stvarati. U hodu na jutarnju probu, čini mi se da bi na svakom kamenu trebalo malo usporiti i zastati jer ovo je Grad gdje i podloga bez štednje nudi poeziju. Zbog svojih radnih obveza neću imati mogućnost svjedočiti svim probama, ali već sada osjećam koliko važnom, autorskom iskustvu prisustvujem i sretna sam zbog toga.“

Osim što u različitim ulogama puno radi u kazalištu, Dorotea Šušak je i izvršna direktorica Centra za ženske studije i ravnateljica zagrebačke ustanove Centar za kulturu Trešnjevka. Kaže da su njezin upravljački i autorski rad neodvojivi:

„Dakako, oni imaju posve odvojive zakonitosti, uloge i principe, no intencija i vrijednosti su ono što ih čuva u trajnom savezništvu i ono što ih međusobno obogaćuje. Bila bih daleko siromašniji voditelj bez autorskog iskustva, a bila bih čak i lošija autorica bez upravljačkog iskustva. Motivira me ljubav prema radu s ljudima, a on je nemoguć bez sustavnih punjenja i raslojavanja našeg ljudskog iskustva. Uzimamo iz svijeta, prerađujemo i pružamo natrag. Ako bilo koji korak od ova tri izostaje, hod postaje teži. Empatija i ljubav čine temelj, a ostalo je nadogradnja.“

Kad su u pitanju planovi vezani za rad Centra za kulturu Trešnjevka i jača ”aktivacija” ustanove, posebno dvorane koja je 1980-ih doživljavala vrhunce, Dorotea Šušak kaže da je unatoč naslijeđenim infrastrukturnim izazovima koji predstavljaju teškoće u smislu stanja prostora i kazališne dvorane, u planu aktivacija svih potencijala Centra za kulturu Trešnjevka pa tako i njegove kazališne djelatnosti. U 2026. godini programom je ustanove, kaže, predložila niz posve novih programskih cjelina koje trešnjevačkoj publici i građanstvu, ali i Zagrebu te svim šire zainteresiranima nude pregršt mogućnosti aktivacije, promišljanja i umjetničkog iskustva.

Dvoje glumaca u predstavi ”Kuća je velika, ne može se ona nosit”, Edi Jertec i Mirej Stanić, rođeni su Dubrovčani koji stoga dobro razumiju i svoj rodni grad, ali i publiku koja će ih na sceni gledati i s njima proživljavati emotivno iskustvo. Edi Jertec igra sina majke koja oboli od demencije. Fokus rada je, kaže, na glumi bez glume, čistoći, iskrenosti i ljubavi. Doroteu Šušak upoznao je na ovom projektu, a Nikolića poznaje kao kolegu glumca jer su bili u nekoliko projekata zajedno, ali nikada kao redatelja:

„Rad je iznimno ugodan, samo neka potraje. S obzirom na to da je riječ o autorskom projektu, nema tekstualnog predloška na koji smo se mogli osloniti, pa krećemo iz nule. Sve ide iz nas i divno je iznenaditi samog sebe i prepustiti se Romanovu usmjeravanju i izgradnji. Važno je raditi predstave o ovoj temi zato što kao društvo ne dajemo dovoljno važnosti i pažnje bolesti koja je okrutna, nepredvidiva, rapidno progresivna u pogoršanjima. Pacijenti su prepušteni sami sebi i nemaju čak ni šifru za rehabilitaciju. Kao izvođač želim podijeliti svoje iskustvo jer moja mama boluje od demencije od 2014. godine“, kaže Jertec koji nikako zaboravu ne bi želio prepustiti mirise mamine kuhinje, tišinu usnulog grada, bezbrižnost zaigranog djeteta dok istražuje grad, Porporelu, žubor vode s Onofrijeve fontane, otkucaje Mara i Bara sa zvonika, rat i zajedništvo.

Glumica Mirej Stanić s Romanom Nikolićem već je surađivala i dugo se poznaju, životno i teatarski. Kod njega je, kaže, samo i iznova iznenadi mašta i snalažljivost:

„Divnu Doroteu Šušak tek sam upoznala i njih dvoje savršeno komuniciraju gestama i što je najvažnije tu mekoću, ležernost stvaranja prenose na nas. U predstavi igram sve one koji se bore da ne izgube sjećanja. U fokusu su mi upravo sjećanja koja nikako ne bih htjela izgubiti. Kad je riječ o pripremanju predstave kroz improvizaciju, ako vas netko zna voditi kroz predstavu, onda putovanje u nepoznato postane ugoda, a improvizacija postane suptilni dio priče.“

S obzirom na temu kojom se predstava bavi – zaborav i demencija – Mirej Stanić kaže da je jedan od razloga zbog kojeg se želi ovime baviti jest strah od zaborava koji je metastazirao u društvu. Nepovratno odnosi vrijednosti i oštećuje osobni integritet. Jedini način da progovori o problemu i da sačuva svoj integritet je, kaže, ulogom i predstavom. Da se prestane bojati.

Kad su u pitanju materijali koje dobivaju od Dubrovčana, Mirej Stanić kaže da je takav vid suradnje s publikom važan zato što kroz njihove žive priče oni bude sjećanja, oživljavaju prošlost, prepoznaju vrijednosti. Za njezin rodni Dubrovnik vežu je brojne uspomene na odrastanje, grad, KMD, a mnogo toga nikako ne bi željela prepustiti zaboravu:

„Od prve žvake koju sam iskopala na Gomili, preko žala i čiopa, tufinastog kostima iz fundusa KMD-a, između su romani. Dubrovnik nije moj zaborav, već moj život i moja duša.“