Slučaj spora između Dubrovačkih muzeja i obitelji SDP-ove kandidatkinje za gradonačelnicu Dubrovnika ponovno je aktualiziran nakon što je predsjednik Upravnog vijeća Dubrovačkih muzeja Nikša Raspopović nadopunio kaznenu prijavu protiv Žarka Bonačića

Predsjednik Upravnog vijeća Dubrovačkih muzeja Nikša Raspopović uputio je 9. travnja 2025. godine Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku prijavu protiv Žarka Bonačića, jer je „s obitelji uzurpirao dvije nekretnine, česticu zgrade 2727 i česticu zemlje 2615 k.o. Dubrovnik, dok Dubrovačkom muzeju i suvlasnicima nije dozvolio pristup nekretnini“, pa stoga „postoji osnovana sumnja na koruptivne radnje, nedozvoljen utjecaj na organe i institucije, nezakonito korištenje nekretnina sve u cilju stjecanja znatne imovinske koristi“. No Nikša Raspopović nije ni slutio da će se te njegove tvrdnje vrlo brzo moći argumentirano i dokumentirano potvrditi. On je već 18. travnja 2025. godine Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku uputio dopunu prijave protiv Žarka Bonačića, oca potpredsjednice dubrovačkog SDP-a i kandidatkinje za gradonačelnicu Dubrovnika na predstojećim lokalnim izborima Anite Bonačić Obradović. Žarko Bonačić od lipnja 1998. godine, kad ustaje tužbom pred Općinskim sudom u Dubrovniku, ustrajava u zahtjevu za upis vlasništva stana u Palmotićevoj 24 u staroj gradskoj jezgri u korist obitelji Bonačić.

U slučaju o kojem je Nacional više puta pisao i u kojem se gradska ustanova Dubrovački muzeji, kao stvarni suvlasnik zgrade i stana, ustrajno protivi ostvarivanju vlasničkog prava Žarka Bonačića i njegove obitelji, prošloga tjedna došlo je do krucijalnog otkrića.

Dubrovački muzeji dobili su uvid u sudski spis P – 783/98 i otkrili da je iz njega nestala, ili u njemu možda uopće nije niti postojala, dokazna građa koja bi potkrijepila tužbeni zahtjev u tom predmetu.

Nikša Raspopović iskoristio je tu novootkrivenu okolnost kako bi u dopuni kaznene prijave protiv Žarka Bonačića izvijestio Općinsko državno odvjetništvo da je neposrednim uvidom u spomenuti spis Općinskog suda u Dubrovniku, utvrđeno da je „tužba (Žarka Bonačića, op. a.) dostavljena BEZ DOKAZA, što znači i da je ‘presuda’ u predmetu P-783/98 donesena bez ijednog dokaza. Ovdje nije samo u pitanju to što nitko nije provjerio zemljišno knjižno stanje odnosno nije dostavio nama suvlasnicima ni tužbu, ni ‘presudu’, niti ‘ispravak’, već se očito radi o kriminalnim radnjama koje imaju i te kako štetne posljedice po imovinu ove ustanove!“

Predsjednik Upravnog vijeća Dubrovačkih muzeja Nikša Raspopović uputio je 9. travnja 2025. godine Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku prijavu protiv Žarka Bonačića. FOTO: Tonci Plazibat/CROPIX

Štoviše, ta nova saznanja o propustima u radu i nezakonitom djelovanju pojedinaca s Općinskog suda u Dubrovniku i Državnog pravobraniteljstva Dubrovačko-neretvanske županije, u sporu za vlasništvo nad stanom u Palmotićevoj 24 u Dubrovniku, bacaju novo svjetlo na razmjere kontroverzi u tom slučaju.

Kojim se ne bi morao baviti samo ODO Dubrovnik, već Državno odvjetništvo RH. Zašto? Unatoč ranijim saznanjima i iskazanim sumnjama u upitnu zakonitosti donesene presude P-783/98, županijsko državno pravobraniteljstvo propustilo se žaliti na takvu presudu Općinskog suda u Dubrovniku. Tako je Državno pravobraniteljstvo praktički i samo produbilo kontroverzu u tom spornom slučaju. Ali Državno pravobraniteljstvo RH postalo je od 2001. godine dio Državnog odvjetništva. Postavlja se pitanje ima li stoga u ovom slučaju prostora za reakciju DORH-a?

Upravno vijeće Dubrovačkih muzeja u svojoj Odluci sa sjednice 8. travnja 2025. godine i u Informaciji koju je dostavilo ODO-u Dubrovnik, konstatiralo je sljedeće: „Osnovana je sumnja da je Presuda P-738/98 od 26. 10. 1998. godine, s Ispravkom iste od 14. 12. 1998. godine, rezultat nedozvoljenog postupanja Žarka Bonačića, njegova odvjetnika i suca Općinskog suda, što upućuje na zaključak o koruptivnim radnjama u navedenom postupku.“

Nakon novih saznanja predsjednik Upravnog vijeća Dubrovačkih muzeja Nikša Raspopović, u dopuni Prijave poslanoj Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, napisao je da su 14. 3. 2025. putem punomoćnika Hrvoja Katušića, odvjetnika u Dubrovniku, zatražili uvid u spis tog predmeta, da je nakon mjesec dana tom zahtjevu udovoljeno te da mu je Katušić nakon uvida u spis napisao:

„Uz tužbu, osim punomoći, nije dostavljena ni jedna isprava. Dakle, uz tužbu nije dostavljen ugovor o korištenju stana, ni izračun cijene, ni suglasnost stanara Katice Bonačić za kupnju stana člana domaćinstva Žarka Bonačića. Apsolutno nijedan dokaz“, ističe odvjetnik Katušić.

Nova saznanja o propustima u radu i nezakonitom djelovanju pojedinaca s Općinskog suda u Dubrovniku u sporu za vlasništvo nad stanom bacaju novo svjetlo na razmjere kontroverzi u tom slučaju

To je vrlo vjerojatno točno, ali je teoretski ipak moguće i da su ti dokumenti nekoć u spisu postojali pa su naknadno pod nerazjašnjenim okolnostima naprosto nestali.

Žarko Bonačić je sudski postupak pokrenuo u lipnju 1998. godine, tužbom koju je u njegovo ime podnio opunomoćenik, odvjetnik Željko Vidović iz Dubrovnika. Bonačić je tada tužio RH, odnosno, Fond za naknadu oduzete imovine, Grad Dubrovnik, Domoupravu d.o.o i Dubrovačko-neretvansku županiju. Tijekom spora Bonačić je odustao od tužbe prema svima osim prema Fondu, tvrdeći da je predmetna nekretnina, čestica zgrade 2127 na kojoj se nalazi stan, nacionalizirana, što nije bilo točno.

Što su sve tužitelj Bonačić i odvjetnik Vidović naveli kao dokaze koje navodno prilažu uz spomenutu tužbu? Prvo, Odluku o priznavanju stanarskog prava Katici Bonačić od 28. lipnja 1991. godine, na stan u Palmotićevoj 24, koji se nalazi u zgradi izgrađenoj na čestici zemlje 2612. Takve Odluke u spisu P-738/98 nema, po svemu sudeći jer se Odluka o stanarskom pravu Katice Bonačić ne odnosi na zgradu na čestici zemlje 2612 k.o. Dubrovnik.

„Dokazujući kako je utužena čestica nacionalizirana, tužitelj u tužbi navodi potpuno drugu česticu zemlje 2612 k.o. Dubrovnik, koja je zaista bila nacionalizirana. Sud ne provjerava da li je stan o kojem se radi uopće na čestici koja je tužena!?“ navodi se u Informaciji Dubrovačkih muzeja dostavljenoj ODO-u Dubrovnik.

„U spomenutoj tužbi, potom, tužitelj Bonačić tvrdi da je ‘predmetna nekretnina uknjižena kao društveno vlasništvo, a kao organ upravljanja je upisana Općina Dubrovnik čiji su pravni sljednici tuženici od 2. do 4.’ – što je potpuno netočno. Kao dokaz tužitelj navodi ‘pregled zk-izvatka, kopije katastarskog plana, saslušanje stranaka, po potrebi i drugi dokazi.’ No ni tih dokaza u spisu uopće nema“, kazuje Nikša Raspopović.

Žarko Bonačić otac je potpredsjednice dubrovačkog SDP-a i kandidatkinje za gradonačelnicu Dubrovnika na predstojećim lokalnim izborima Anite Bonačić Obradović (lijevo). FOTO: Grgo Jelavic/PIXSELL

U tužbi se kao priloženi dokaz Općinskom sudu navodi i Suglasnost koju je Katica Bonačić dala sinu Žarku za otkup predmetnog stana: „Tužitelj je sin nositeljice stanarskog prava i član obiteljskog domaćinstva te mu je majka dana 6. 3. 1997. godine dala suglasnost za otkup predmetnog stana.“ Međutim, u spisu nema ni Suglasnosti Katice Bonačić. U tužbi Žarka Bonačića se navodi da joj je priložen i izračun Fonda za stambeno i komunalno gospodarenje u Dubrovniku o vrijednosti stana.

„Taj Fond je proveo izračun cijene stana po kojem će cijena stana biti isplaćena jednokratno u cijelosti, a iznosi 12.642,36 kuna ili 6.142,63 DEM“, navodi se u tužbi Žarka Bonačića, dok se kao dokaz spominje „pregled izračuna uloženih sredstava za sanaciju ratom nastalih oštećenja te pregled izračuna cijene stana broj 2061/1-98“.

Međutim, ni toga izračuna više nema u spisu.

Slijedeći izvještaj odvjetnika Katušića, u dopuni svoje prijave ODO-u Dubrovnik Nikša Raspopović zaključuje: „Uz tužbu, osim punomoći, nije dostavljena ni jedna isprava. Dakle, nije dostavljen ni ugovor o korištenju stana, ni izračun cijene, ni suglasnost stanara, a ni posebna ovjerena punomoć Katice Bonačić za kupnju stana članu domaćinstva Žarku Bonačiću, dakle, apsolutno niti jedan dokaz.“

Kakvu presudu 26. listopada 1998. godine donosi predsjednik vijeća Općinskog suda u Dubrovniku Šerif Arnautović? „Općinski sud u Dubrovniku… utvrđuje se spram tuženika Republike Hrvatske, Fond za naknadu oduzete imovine Zagreb, da je tužitelj Žarko Bonačić iz Dubrovnika ovlašten sklopiti ugovor o otkupu stana koji se nalazi u Dubrovniku, Palmotićeva 24, izgrađen na čest. zem 2612 Z. Ul. 703 K.O. Dubrovnik, koji je površine 91 m2… Dužan je tuženik Republika Hrvatska, Fond za naknadu oduzete imovine Zagreb, sklopiti s tužiteljem u roku od 15 dana sljedeći Ugovor o kupoprodaji stana.“

Dubrovački muzeji dobili su uvid u sudski spis P – 783/98 u kojem je i presuda koja ide u korist Žarku Bonačiću. FOTO: Nacional

Dakle, sudac Općinskog suda u Dubrovniku Šerif Arnautović u cijelosti udovoljava tužbenom zahtjevu Žarka Bonačića. U svjetlu novih okolnosti otvara se ključno pitanje – jesu li u tom spisu uopće ikada bili priloženi ikakvi valjani dokazi koji bi išli tužitelju u prilog?

Nema više nijednog dokaza koji bi potkrijepio Arnautovićevu tvrdnju u Obrazloženju presude da je „radi utvrđivanja odlučnih činjenica za razrješenje ovog spora, sud pregledao isprave priložene u spis“.

Zašto predstavnici Dubrovačkih muzeja smatraju da u spisu nije bilo spomenutih isprava ili da one nisu nekim čudnim postupkom iz spisa uklonjene ili izuzete?

U izvještaju koji nakon pregleda spisa odvjetnik Hrvoje Katušić prosljeđuje predsjedniku Upravnog vijeća Dubrovačkih muzeja Nikši Raspopoviću, precizno piše: „Državno pravobraniteljstvo RH je u svojem odgovoru na tužbu od 9. srpnja 1998. napisalo tri rečenice, od kojih druga rečenica glasi:

‘Tuženi se opreza radi protivi tužbi i tužbenom zahtjevu jer je ista dostavljena bez i jednog dokaza iz kojeg bi bila vidljiva osnovanost istog.’“

Dakle, Državno pravobraniteljstvo RH već se u to vrijeme protivilo tužbenom zahtjevu Žarka Bonačića, jer u spisu nije dostavljen nijedan dokaz koji bi tužitelju išao u prilog.

Od osnivanja u rujnu 1995. godine, Državno pravobraniteljstvo RH posebno je državno tijelo sa zadaćom zaštite imovinskih prava i interesa RH, županija i Grada Zagreba. Do 1995. godine to je državno tijelo djelovalo pod imenom Javno pravobraniteljstvo RH. Od 1995. godine organizirano je po županijama, a u ovom slučaju svoje mišljenje o dokazima u predmetu P-783/98 iznijelo je Državno pravobraniteljstvo Dubrovačko-neretvanske županije.

Državno pravobraniteljstvo RH već se u to vrijeme, 1998. godine, protivilo tužbenom zahtjevu Žarka Bonačića, jer u spisu nije dostavljen nijedan dokaz koji bi tužitelju išao u prilog

I dok je od 1996. godine na čelu Državnog pravobraniteljstva RH bio saborski zastupnik i jedan od utemeljitelja HDZ-a Petar Šale, odlukom Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske od 12. travnja 1996. godine, državna pravobraniteljica Dubrovačko-neretvanske županije postala je Marija Vetma.

Godine 2001. Zakonom o državnom odvjetništvu poslovi Državnog pravobraniteljstva prelaze u nadležnost Državnog odvjetništva, koje tako prema Ustavu RH dobiva proširenu nadležnost. Svi djelatnici Državnog pravobraniteljstva 2001. godine postaju djelatnici Državnog odvjetništva, pa tako i Marija Vetma u Dubrovniku.

U spisu P-783/98 odvjetnik Katušić pronašao je još jedno iznenađenje. U dopisu Dubrovačkim muzejima opisao ga je ovako: „Unatoč tome (izjavljenom protivljenju službenom zahtjevu Žarka Bonačića u kojem nema nijednog dokaza, op.a.) Državno pravobraniteljstvo nije izjavilo žalbu protiv presude koja je odvjetniku Vidoviću i Državnom pravobraniteljstvu uručena 27. 11. 1998. godine.“

Postavlja se pitanje zašto se državna pravobraniteljica Dubrovačko-neretvanske županije Marija Vetma, danas ugledna sutkinja i predsjednica Građanskog odjela Županijskog suda u Dubrovniku, nije žalila na očigledno upitnu, problematičnu, a moguće i više od toga, presudu suca Općinskog suda u Dubrovniku Šerifa Arnautovića?

Bude li postupalo po prijavi Nikše Raspopovića i Dubrovačkih muzeja, Državno odvjetništvo moglo bi pronaći odgovor na pitanje je li se radilo o previdu, nemaru, političkom pritisku ili možda pogodovanju s elementima kriminalne i koruptivne radnje.

No kako je krajem 1998. godine Bonačićev odvjetnik, pokojni Željko Vidović, Općinskom sudu i sucu Arnautoviću uputio Podnesak jer je „prilikom pisanja tužbe došlo od strane tužitelja do pogreške u pisanju čestice zgrade“, u toj priči otvorilo se još jedno poglavlje.

Nikša Raspopović je 18. travnja 2025. godine Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku uputio dopunu prijave protiv Žarka Bonačića. FOTO: Nacional

U Vidovićevom Podnesku traži se ispravak sudskog rješenja „u kojem će se naznačiti da je riječ o stanu u zgradi označenoj česticom zgrade 2127“. Vidovićev prijedlog za ispravak presude podnesen je sudu 11. prosinca 1998. godine. Sudac Arnautović već je 14. prosinca 1998. godine „ispravio“ presudu novim rješenjem, iako nije pogriješio Općinski sud, već tužitelj Bonačić koji je, slučajno ili namjerno, tražio pogrešnu nekretninu.

Sudac Arnautović mogao je tada uputiti tužitelja, oralnog kirurga Bonačića, da podnese novu tužbu. Ali nije. U cijeli postupak nisu bili uključeni niti su o tome išta znali suvlasnici čestice zgrade 2127: Dubrovački muzeji i dvoje privatnih suvlasnika. Utuženi Fond sa Žarkom Bonačićem nije sklopio Ugovor o kupnji predmetnog stana pa je sudska presuda zamijenila Ugovor.

No odvjetnik Katušić u spisu P-783/98 nalazi još jednu zanimljivu bilješku, koju javlja predsjedniku Upravnog vijeća Nikši Raspopoviću, a ovaj u dopuni prijave prosljeđuje Općinskom državnom odvjetništvu: „Sud je ‘ispravio’ presudu rješenjem od 14. 12. 1998. godine, koje je uručeno Državnom pravobraniteljstvu 21. 12. 1998., a odvjetniku Vidoviću 15. 1. 1999. godine. Ni protiv ovog rješenja o ‘ispravku’ presude, Državno pravobraniteljstvo nije izjavilo žalbu.“ I opet se postavlja pitanje zašto državna pravobraniteljica Marija Vetma nije reagirala žalbom.

Na kraju svoje dopunjene prijave Općinskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, 18. travnja 2025. Nikša Raspopović je napisao: „Dakle, ovdje se ne radi o tome da je netko naknadno iz spisa navedenog predmeta Općinskog suda ‘uklonio’ dokumente jer se iz odgovora na tužbu Državnog pravobraniteljstva od 9. 7. 1998. godine vidi da je tužba dostavljena BEZ DOKAZA što znači i da je ‘presuda’ u predmetu P-783/98 donesena bez i jednog dokaza.

Ovdje nije samo u pitanju to što nitko nije provjerio zemljišno knjižno stanje, odnosno, nije dostavio nama kao suvlasniku ni tužbu, ni ‘presudu’, niti ‘ispravak’, već se očito radi o kriminalnim radnjama koje imaju i te kako štetne posljedice po imovinu ove ustanove“, zaključio je Raspopović, uz nadu da je sve izrečeno „dovoljno da se s punom pozornošću pristupi potrebnim radnjama u nadležnosti Državnog odvjetništva“.

‘Iz odgovora na tužbu vidi se da je tužba dostavljena bez dokaza što znači i da je ‘presuda’ u predmetu P-783/98 donesena bez i jednog dokaza’, piše u dopuni kaznene prijave Nikša Raspopović

Bonačići bez komentara o presudi donesenoj u postupku bez ijednog dokaza

S obzirom na nove okolnosti u kojima su Dubrovački muzeji dobili na uvid sudski spis P-783/98 i tom prigodom otkrili da u njemu ne postoji niti jedan dokaz kojim bi se potkrijepio tužbeni zahtjev Žarka Bonačića te da je, bez obzira na to, sudac Općinskog suda u Dubrovniku Šerif Arnautoviću listopadu 1998. godine presudio u korist Žarka Bonačića, zanimalo nas je je li Žarko Bonačić ikad ostvario uvid u taj spis i kako on komentira činjenicu da osim njegove tužbe u spisu nema ni jednog priloženog dokaza, a za koje se u tekstu tužbe navodi da se prilažu. Također smo htjeli čuti komentar Žarka Bonačića na odgovor Državnog pravobraniteljstva Dubrovačko-neretvanske županije iz srpnja 1998. godine kojim se protivi tužbenom zahtjevu Žarka Bonačića i ističe kako „je tužba dostavljena bez ijednog dokaza iz kojeg se vidi valjanost istog“. Na, koncu zanimalo nas je i mišljenje Žarka Bonačića temeljem čega je, ako dokaza u spisu nije bilo, sudac Arnautović donio presudu u njegovu korist u listopadu 1998. godine, na koju su se, u nekoliko navrata proteklih mjeseci, kao legalni i nepobitni dokaz o vlasništvu obitelji Bonačić nad stanom u Palmotićevoj 24, pozivali članovi obitelji Bonačić. Kako gospodin Bonačić nije u dobrom zdravstvenom stanju da bi razgovarao o ovom slučaju, mailom smo zamolili njegovu kćerku Anitu Bonačić Obradović, kandidatkinju koalicije SDP-a, Srđ je Grad/Možemo! za gradonačelnicu Dubrovnika, da ocu proslijedi naša pitanja na koja smo željeli dobiti odgovore. Gospođa Bonačić Obradović nas je mailom na Uskrs 20. travnja, ljubazno izvijestila da je našu molbu ispunila i proslijedila pitanja. Umjesto odgovora Žarka Bonačića, mailom nam se u ponedjeljak 21. travnja, obratio njegov punomoćenik, odvjetnik Hrvoj Dunatov iz Dubrovnika. Odvjetnik Dunatov nas je tom prigodom poučio da je „postupak u navedenom predmetu bio javan, pa ga možete zatražiti na uvid kod Općinskog suda i provjeriti koji se dokumenti nalaze u spisu“. Odvjetnik napominje da je gospodin Bonačić u tome sporu „angažirao odvjetnika, koji je sastavljao tužbu i dostavljao sudske dokumente“, te moli da „gospodina Žarka Bonačića koji nije javna osoba, a narušenog je zdravlja, ne uzmete ( izvjesno trebalo je pisati „ne uznemiravate“) tražeći dokumente koje možete pribaviti službenim kanalima“. Odvjetnik Dunatov zaigrao je na klasičnu „zamjenu teza“.

Nitko, pa ni „Nacional“ svojim mailom, od Žarka Bonačića nije tražio da nam dostavi ikakve dokumente iz spisa, već smo zamolili njegovo mišljenje i komentar na novonastalu situaciju u kojoj je, vrlo izvjesno, presuda u njegovu korist donesena u sudskom postupku u kojem nije bio priložen, niti proveden niti jedan sudski dokaz. Odvjetnik Dunatov se poslužio manevrom, kako ne bi morao napisati da g. Bonačić, a ni on kao njegov odvjetnik, u novonastaloj za njih neugodnoj situaciji, ne žele odgovoriti na postavljena pitanja, niti davati ikakve komentare.