Glumica Ecija Ojdanić svečano je obilježila 15 godina rada nezavisnog Kazališta Moruzgva, čija je pokretačica i osnivačica. U 15 godina Moruzgva je producirala 20 premijera, od čega čak 15 praizvedbi, s 1458 izvedbi i više od 400 tisuća gledatelja. Nova premijera je 12. listopada u kazalištu Gavella – ‘Parazitska posla’

Prošloga tjedna u zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema svečano je proslavljena 15. obljetnica nezavisnog Kazališta Moruzgva, čija je pokretačica i osnivačica poznata kazališna, filmska i televizijska glumica Ecija Ojdanić, a umjetnički ravnatelj poznati kazališni redatelj Ivan Leo Lemo. U 15 godina postojanja Moruzgva se može pohvaliti s 20 premijera, od čega čak 15 praizvedbi, 1458 izvedbi i više od 400 tisuća gledatelja. Neke od predstava, poput „Bobočke“, „Brodolomki“, „Vla Vla Vlajlend Cabareta“ ili „Cabareta Preko veze“, postale su kazališni hitovi koji godinama privlače publiku diljem Hrvatske.

Iza te uspješne priče stoji ravnateljica i producentica tog kazališta Ecija Ojdanić, koja je sada već davne 2007. osnovala Umjetničku organizaciju Klub kulture da bi 2011. godine promijenila ime u Kazalište Moruzgva. Na stranicama Kazališta piše kako je misija Moruzgve okupiti sve one koji u umjetnosti vide mogućnost poboljšanja svijeta koji nas okružuje i promjene slike društva nabolje javnim djelovanjem. Dodaju da su vrijednost prepoznali i u suvremenim domaćim autorima i autoricama te su na tom tragu dosad imali praizvedbe tekstova Ane Tonković Dolenčić, Ivana Lea Leme, Vida Leža, Nine Mitrović, Renata Baretića, Tanje Mravak… Nakon svečane proslave 15. obljetnice rada, na kojoj su se okupili brojni kolege glumci, dramaturzi i redatelji, Kazalište Moruzgva već 12. listopada u Gavelli izvodi novu premijeru, predstavu „Parazitska posla“ u režiji Vanje Jovanovića, u kojoj igraju Nina Violić, Sanja Milardović, Zdenka Šustić i Karlo Bernik, a producentica je Ecija Ojdanić.

O tim temama tjednik Nacional razgovarao je s Ecijom Ojdanić, rođenom Drnišankom koja je djetinjstvo provela u Splitu i diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U svojoj dugogodišnjoj karijeri ostvarila je pedesetak uloga u kazalištu – od HNK-a u Splitu, Zagrebu i Rijeci do ITD-a, Gavelle, Kerempuha i, naravno, Moruzgve – te dvadesetak uloga na TV-u i filmu. Publika je prepoznaje po brojnim televizijskim i filmskim ulogama, u serijama „Kumovi“, „Mrkomir“, „Dar Mar“, „Drugo ime ljubavi“ „Kud puklo da puklo“, kao i filmovima „Ministarstvo ljubavi“, „Hitac“, „Lea i Darija“, „Oprosti za kung fu“, „Iza stakla“ i mnogim drugima. Dobitnica je više domaćih i međunarodnih glumačkih nagrada na brojnim festivalima.

NACIONAL: Proslavili ste 15. obljetnicu Kazališta Moruzgva, koje ste, kako ste rekli, osnovali iz čistog entuzijazma, bez novca i bez prostora. U to vrijeme puno ste igrali u različitim kazalištima, na televiziji i filmu, što vas je motiviralo da krenete u tu avanturu s obzirom na to da nezavisna kazališta teško opstaju i teško dolaze do novca i prostora?

Zapravo, uopće nisam imala ambiciju osnovati kazalište u takvom obliku u kakvom je danas. Tada sam zapravo željela napraviti samo jednu predstavu. U to vrijeme bila sam na angažmanu u Rijeci, u ITD-u i puno sam snimala te iako mi se smiješio angažman u jednom zagrebačkom kazalištu, ostala sam bez njega, a željela sam neku sigurnost. Moja ideja bila je napraviti jednu predstavu, a toj ideji pridružili su se Ana Begić Tahiri, Barbara Nola i Ivan Leo Lemo kao koautor teksta i redatelj. Mi smo na toj predstavi radili po stanovima i kuhinjama, između svih svojih obveza, oko dvije godine. Ona je naposljetku ugledala svjetlo dana 25. ožujka 2009. i doživjela ogroman uspjeh. To nas je ponijelo i privuklo sponzore, jer sve se događalo u zlatno doba prije recesije. I tako je jedna predstava vodila drugoj, no iako je bilo i uspješno i zabavno, nije bilo lako.

NACIONAL: Kako ste se u početku financirali? Jer neovisnim kazalištima to je ogroman problem…

Moram reći da sam u životu imala jako puno sreće s nekim anđelima koji su se događali putem, prije svega u vidu mojih suradnika, koji su na 15. obljetnici kazališta dobili moja posebna odlikovanja. Iako je Moruzgva imala uspjeha i postala moj prostor kazališne slobode, nije bila financijski isplativa. I tada je u producentski život ušla gospođa Angelina Marković, koja je kroz Moruzgvu vidjela svoje profesionalno ostvarenje. Kako smo postajali sve više prepoznati i traženi, upravo je Angelina gurala tu priču i postala moja izvršna producentica. Mi smo se odlično nadopunjavale i tako smo polako dolazile do statusa koji imamo danas. Nažalost, Angelinu, nikad prežaljenu, pokosila je korona. Sada imam sjajnu mladu ekipu koja piše natječaje i doista, ne mogu se požaliti jer smo kroz natječaje sufinancirani i od Grada i od Ministarstva kulture i medija. Ne mogu ni riječ reći protiv jednih ni drugih. Zahvaljujući tome imamo jedno stabilno financiranje koje omogućuje pokrivanje programskih troškova, plaću za troje zaposlenih i petnaestak honorarnih suradnika tijekom godine. Naravno, važni su nam i ostali gradovi koji kupuju naše predstave, a nakon 15 godina mogu reći da sam na Kazalište Moruzgva najponosnija u svojoj karijeri.

NACIONAL: Osim što glumite u mnogim hit predstavama Moruzgve, sada ste uglavnom vi i producentica?

Iako volim imati kontrolu nad svime, imam svoj tim ljudi, dvije divne mlade žene u koje imam apsolutno povjerenje i koje misle za mene. U posljednje tri produkcije ne glumim jer naprosto ne stižem, ali i dalje igram u puno starih predstava koje su još uvijek aktualne. Iako mnogi misle da je producentski posao suhoparan, on je zapravo iznimno kreativan, osobito u ovim našim uvjetima. Svaka predstava mora donijeti nešto novo, neku novu estetiku, a producent se bavi svime – od stvaranja autorskog tima i biranja glumaca do vizuala, plakata, traženja prostora… Meni je sve to postalo jako zanimljivo i potpuno me ispunjava. Sve to bi možda nekome bilo jako stresno i strašno s obzirom na to da moramo prijaviti projekte godinu dana unaprijed, a često imamo samo sinopsis jer trebamo dati vremena piscu da ga napiše. Ali meni je to uzbudljivo i zapravo mi daje dodatni poticaj.

Za predstavu ‘Gola u kavezu’ ekipa je surađivala s udrugama koje se bave ženskim pitanjima; ‘Brodolomke’ upozoravaju na ženski alkoholizam. FOTO: Zoran Grizelj/VLM, Sandra Simunovic/PIXSELL

NACIONAL: Ivan Leo Lemo kao umjetnički ravnatelj je konstanta?

Da, on je sa mnom od početka iako smo imali neke kratke pauze kada nije režirao. Međutim, te prve predstave koje je on postavio, zapravo su programski odredile Moruzgvu. A to je da mahom radimo praizvedbe domaćih autora, odnosno, predstave koje su angažirane i obrađuju društveno aktualne teme humoristično, a opet da ne podilaze publici. Recimo, „Gola u kavezu“ obrađuje temu postfeminizma, „Harem“ se bavi traffickingom, „Bobočka“ – koja nije praizvedba, već je nastala na temelju Krležina „Povratka Filipa Latinovića“ –govori o težnji jedne fatalne žene za slobodom i izvodi se dan-danas, „Brodolomke“ Ane Tonković Dolenčić, hit predstava koju igramo već osam godina, tematizira problem ženskog alkoholizma, a meni je izuzetno draga i predstava autorice Nine Mitrović „Kako život“, koja progovara o ljubavi u staračkom domu. Zanimljiva je i predstava „Majstori“, također autorice Ane Tonković Dolenčić i u režiji Kreše Dolenčića, o mukama s preuređenjem stanova, koju smo naručili godinu dana prije, a onda se dogodio potres. I postala je aktualna da aktualnija ne može biti.

NACIONAL: Kako dolazite do tekstova? Posebno ste ponosni upravo na praizvedbe – tražite li autore da pišu namjenski za vas ili vam ih oni nude?

Kako kada. Evo, naprimjer, sjajna Ksenija Marinković, koja je glumila u našoj uspješnoj predstavi „Otpisani“, poželjela je režirati, i to prema tekstu Marine Vujčić. Predložili smo joj, ona je pristala i napisala „Tvorničke postavke“. Moram spomenuti i Tanju Mravak, od koje sam ja naručila tekst. Ona je meni jako draga autorica jer piše tako kao da definira moj život. Ona je feministica u patrijarhalnim, vlaškim okvirima i piše o poziciji današnje žene raspete između tih svojih korijena i vlastitih ambicija. Nazvala sam Tanju, zamolila da napiše tekst za Moruzgvu i tako je nastala predstava „Ništa im neće biti“.

NACIONAL: U vašim predstavama igrali su mnogi kolege koji su inače angažirani u drugim kazalištima. Kako im uspijeva uskladiti termine, probe, vrijeme?

Da, mi „outsourceamo“ glumce i prilagođavamo probe i izvedbe rasporedima u njihovim kazalištima. I iako to nije jednostavno, svi se oni rado odazivaju i vole glumiti u Moruzgvi premda ih je ponekad teško spojiti za predstave. No kada sam na proslavi petnaeste obljetnice vidjela sve te sjajne umjetnike u publici, pomislila sam da je to najveće bogatstvo koje sam mogla dobiti kroz svoj producentski rad. Od početka sam se trudila da glumci dobiju što bolje uvjete i da stvaramo dobru atmosferu kojoj će se rado vraćati. Osim toga, putujuće kazalište koje posjećuje mala mjesta donosi nešto što glumci nemaju priliku doživjeti svakodnevno. Poštovanje, ljubav, euforija i iskreno gostoprimstvo ugodno iznenade sve one koji inače nastupaju pred pomalo blaziranom publikom u velikim gradovima.

NACIONAL: I sami ste angažirani na nekoliko projekata istovremeno, glumite i u najpopularnijim sapunicama „Kumovima“ i „Mrkomiru“. To je sigurno zahtjevno i naporno. Jeste li se umorili?

Često se šalim s kolegicama kako je to zapravo izazov i posao za ADHD-ovce. Stalno si na nekom adrenalinu, stalni je pritisak da se pripremaš za te različite uloge u što kraćem roku, ali moram priznati da ja to obožavam. Osobito mi je zadovoljstvo raditi na takvim projektima u kojima glume tako sjajne kolege. „Kumovi“ su doista fenomen i neprestano se nastavljaju snimati jer je gledanost velika. Sad su nam rekli da ćemo snimati sve dok bude tako. Očito su se dogodili neko prepoznavanje, neka životnost zbog koje se ljudi mogu poistovjetiti s tim likovima. Šesta sezona „Kumova“ počinje se snimati uskoro, a već radim petu sezonu „Mrkomira“, serije koja me isto tako veseli. Prvenstveno zbog te nevjerojatne energije među ekipom. Tamo nas je puno manje, u glavnoj postavi smo Goran Navojec, Ozren Grabarić, Roko Sikavica, Mirna Mihelčić, Paško Vukasović i ja i snima se doista cijeli dan. No dogodio se nevjerojatan omjer profesionalnosti i dobre zafrkancije i nije mi teško. Tako da su mi oba ta projekta i na ljudskom i profesionalnom nivou jako draga.

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Već 12. listopada imate premijeru predstave „Parazitska posla“ u režiji Vanje Jovanovića. O kakvoj se predstavi radi i kako je došlo do te suradnje?

Gledala sam nagrađivanu predstavu Vanje Jovanovića „Mala zabava“ u ITD-u. On je izuzetno talentiran mladi redatelj i predložila sam mu suradnju. Rekla sam da bih željjela neku novu energiju, neku novu temu bližu njegovoj generaciji. On se javio nakon nekoliko dana i predložio temu o mladima u Hrvatskoj koji se teško odvajaju od roditeljskog gnijezda. I onda je pozvao u tim Filipa Jurjevića kao autora. Nina Violić je odavno rekla da bi htjela raditi s nama, a Vanja je pozvao mlađe glumce Sanju Milardović, Zdenku Šustić i Karla Bernika. Tako je nastala zanimljiva netipična predstava o tipično hrvatskim problemima. Imali smo nekoliko pretpremijera i sigurna sam da će publika uživati, osobito u Nini Violić koja je nacionalna prvakinja zagrebačkog HNK-a, ali je i fenomenalna komičarka i napravila je odličnu ulogu. Premijera je 12. listopada u Gavelli, ali već imamo dogovoreno dvadesetak izvedbi po cijeloj Hrvatskoj.

NACIONAL: Urnebesna komedija „Ministarstvo ljubavi“, iz 2016. o ratnim udovicama u režiji Pave Marinkovića, bila je prva žrtva braniteljskih udruga koje su prosvjedovale pred zgradom HRT-a protiv njenog emitiranja. Ovog ljeta ponavljale su se slične situacije s braniteljskim zabranama festivala i projekcija nekih nagrađivanih filmova. Kako ste to doživjeli?

Kao umjetnica zaista smatram da su takve vrste zabrana i reakcija, blago rečeno, ishitrene. Razlozi su površni. Primjerice, u „Ministarstvu ljubavi“ tematizira se pravo udovice na život – zakon koji je jedno vrijeme bio i u primjeni. Naši branitelji borili su se za demokratsku zemlju u kojoj svatko ima pravo glasa i pravo izreći svoje ideje. Zato mi je tada sve to bilo začudno, a ovoga ljeta me je i preplašilo. Čini mi se da su stvari otišle u krivom smjeru i da bi trebalo stati na loptu. Institucije, osobito Ministarstvo kulture, trebale bi preuzeti odgovornost i smiriti situaciju, jer temelj demokracije je pravo čovjeka da slobodno govori o svojim idejama i stavovima. Kao umjetnici to mi je, u najmanju ruku, tjeskobno.