Splitski arhitekt Edo Šegvić napisao je knjigu ‘Libar o braći Uvodić’ kojom želi ukazati na vrijednosti literature Marka Uvodića i crtačke vještine Angjea Uvodića i potvrditi ljepotu spli’skoga govora koji je Ministarstvo kulture zaštitilo 2013. godine

Gradska knjižnica Marka Marulića u Splitu nedavno je objavila opsežnu knjigu „Libar o braći Uvodić“. Autor joj je splitski arhitekt Edo Šegvić, poznat kao čovjek čiji interesi sežu puno dalje od same arhitekture i projektiranja pojedinih objekata ili urbanističkih lokacija.

Šegvić se temeljito bavio svojim gradom, njegovom izgradnjom, arhitekturom i urbanizmom Splita i Dalmacije te o tome napisao opsežnu knjigu „Naš dil Mediterana“, objavljenu u dvama izdanjima, a u memoarima „Dvi-tri fete Matejuške“ pisao je o revitalizaciji stare splitske lučice za koju je bio zadužen. Uvijek piše na čakavštini i splitskom dijalektu, a temeljito im se posvetio već u svojoj prvoj knjizi „Spli’ska rič – splitski rječnik“. Ne čudi stoga njegov interes za braću Marka i Angjela Uvodića. Posebno jer je Marko bio veliki zagovornik i čuvar splitske čakavštine.

„Objavljivanjem ‘Libra o braći Uvodić’ Split na neki način vraća dug svemu što su napravili Marko i Angjelo“, istaknuo je Edo Šegvić u razgovoru za Nacional doprinos kreativne braće splitskoj i hrvatskoj književnoj i slikarskoj sceni.

NACIONAL: Zašto ste odlučili napisati „Libar o braći Uvodić“, o jednom književniku i jednom slikaru?

Ovom knjigom želim upozoriti nove generacije čitatelja na najmanje dvije stvari. Prvo, ukazati na vrijednosti literature Marka Uvodića i crtačke vještine brata mu Angjela Uvodića, koji su mlađim ljudima i u Splitu, a posebno izvan njega, ostali nepoznati. Vrijedi upozoriti na dvojicu istaknutih autora koji su djelovali u prvoj polovici 20. stoljeća, iskazujući svaki u svojem djelu, kratkoj priči i dramoletu, grafici i karikaturi, snažnu brigu za život splitskog puka i sirotinje. U fokusu njihova djelovanja je svjedočenje o teškom životu splitskih težaka, ribara i ljudi s društvene margine, njihovim radostima i tugama, zgodama i nezgodama, koji su kroz smijeh kroz suze činili osebujni kolorit mediteranskog grada. Drugo, ovom knjigom želim potvrditi ljepotu spli’skoga govora, za koji znamo da je zaštićen od Ministarstva kulture Republike Hrvatske još 2013. godine. Ministarstvo je utvrdilo da splitska čakavština ima svojstvo nematerijalnoga kulturnog dobra, u smislu Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Knjiga o Marku, književniku, i Angjelu, slikaru i karikaturistu, koji su trajno zabilježili i dokumentirali Split svoga vremena, način da se ni njih, a i vrijeme kojem su pripadali, ne zaboravi ili kako bi u Splitu rekli – ne zaudobi.

Dvojica braće Marko i Angjeo Uvodić

NACIONAL: Tko je Marko Uvodić pisac?

Marko Uvodić (1877. – 1947.) rodio se i umro u svojem Splitu. Studirao je u Beču, a potom je 25 godina radio kao sudski činovnik u Splitu. Od 1945. bio je upravitelj Muzeja grada Splita u osnutku. Ipak, pisanje mu je odredilo životni put. Teme su mu uvijek splitske, piše isključivo na spli’skom jeziku i čakavskim dijalektom. Marko je pisao kratke priče, ali i kazališne kritike, kolumne u čitanim splitskim novinama u vremenu prije i poslije Prvog svjetskog rata – Novom dobu, Jadranskom dnevniku, Primorskoj pošti, Štandarcu. Početkom 20-ih godina pokrenuo je svoj humorističko – satirički list Grom. Marko je napisao više od 200 priča. Prva zbirka kratkih priča „Spliska govorenja oliti Libar Marka Uvodića Splićanina“ objavljena mu je 1919. godine. No svoje kratke priče Marko ne objavljuje samo u Splitu, već i u Zagrebu, na stranicama novina i časopisa Dom i svijet, Novosti, Jutarnjeg lista, Koprive. Te priče kasnije uvrštava u svoja dva legendarna libra „Libar Marka Uvodića Splićanina“, objavljen 1940. godine, i „Drugi libar Marka Uvodića Splićanina“, koji je postumno, 1952. godine, objavila Slobodna Dalmacija. Marko Uvodić je pisao i dramolete i scenske minijature, kako ih je nazvao teatrolog, profesor Anatolij Kudrjavcev, koje su izvođene na sceni gradskog kazališta, današnjeg Hrvatskog narodnog kazališta. Poznate i gledane njegove jednočinke bile su „Ona o pivca“, „K vragu i tava i jaja“, „Jo straja“, „Stipe Igra i pulenta“. Posljednje tri objavljene su i kao posebne knjižice.

NACIONAL: Je li Marko Uvodić književnik, dokumentarist ili humorist ?

On je sve to. Libri Marka Uvodića nisu povijesne knjige, ali su njegove priče sigurno izvorni dokument o životu dijela građana Splita, uz vjerni opis njegova vremena, običaja, navika i vrijednosti kojima su se rukovodili. Naglasio bih samo dvije razine njegove dokumentarnosti. Uvodić vrlo realistički i detaljno opisuje i staru gradsku jezgru autohtone arhitekture i ambijente pučkog tradicijskog graditeljstva Velog varoša, Geta, Lučca, koji su danas pod zaštitom konzervatora i Ministarstva kulture kao vrijedna i zaštićena pučka arhitektura. Kako Marko Uvodić svoje tekstove piše splitskim govorom, sigurno je pridonio tome da se naš govor očuva do današnjice i, eto, konačno bude i zaštićen. Marko Uvodić je humorist jer je surađivao u humorističko – satiričkom listu Duje Balavac, jer su njegovi humoristički prilozi, koje je ilustrirao brat mu Angjeo, objavljivani u Novom dobu. To su štorije o ljudima koje su Splićani voljeli, smijali im se i rugali, vrlo osebujnih nadimaka, poput Ive Gusinice, Lovre Batala, Luce Nevere, Ine Pupice ili Mirka Pimperlina. Na koncu, Marko u svojem humorističkom listu Grom objavljuje čak 22 smiješne i izmišljene „reportaže“ dopisnika Marina.

NACIONAL: Zašto se Uvodić potpisivao s nadimkom Splićanin? Čuva li itko u Splitu uspomenu na Markovu čakavicu i splitski govor?

Onaj tko je pisao splitskom srednjovjekovnom čakavicom bio je Marko Marulić Splićanin. Onaj tko je pisao na splitskoj čakavici i čuvao je, bio je Marko Uvodić Splićanin. Nije slučajno da je baš splitska Udruga za očuvanje kulturne baštine splitske čakavštine – splitski govor s ponosom nosi ime „Marko Uvodić Splićanin“. Osnovana je 2013. godine zahvaljujući našoj upornoj Jadranki Mardešić Komac, s ciljem očuvanja splitskog govora i uvođenja čakavštine u škole. Te napore prepoznalo je Ministarstvo kulture i zaštitilo splitski govor kao nematerijalno kulturno dobro Hrvatske. Fala, Jadranka. Ipak, svojom spli’skon riči Marko Uvodić sam je sebi postavio najbolji i najtrajniji spomenik.

NACIONAL: Što ste od Markovih originalnih kratkih priča objavili u knjizi?

Od cjelokupne Markove pisane ostavštine u svoj sam „Libar o braći Uvodić“ uvrstio 28 njegovih originalnih tekstova, od kojih neki do sada nisu bili objavljeni. Neke sam direktno pretipkao s Markovih originalnih rukopisa, pisanih, naravno, rukom. Sve zahvaljujući ljubaznoj gospođi Milki Ušaj, nasljednici autorskih prava Marka Uvodića. Ona je sačuvala originalne rukopise, pisane rukom na „trgovačkom“ papiru. Svaka od tih kratkih priča zanimljiva je na svoj način. U ovoj prigodi spomenut ću dvije – „Ča smo na ovom svitu“, priču o noći u kojoj se Kate Aždaja, škovacinka ili smetlarica, Vlajna iz Zagore, u dubokoj tuzi, uz svoje dvije prijateljice, oprašta od svoje umrle trogodišnje kćeri Nanice. Nanica je bila posljednje od devetoro Katine djece, koja su joj sva umrla. Druga priča je potresna kratka priča „Ženidba Fabjana Žuvića“, o trgovačkom pomoćniku koji se, stidljiv i povučen, nakon niza godina, tek na smrtnoj postelji odlučio priznati i poželjeti se vjenčati sa voljenom Anježom.

NACIONAL: No Marko Uvodić je prvi zapisao i čuvenu splitsku ljubavnu priču o Roku i Dujki pod naslovom „Dujkin dvor“?

Uvodić je doista prvi napisao lijepu, ali i tužnu priču „Dujkin dvor“. Priča je to o ljubavi i vjernosti dvoje siromaha s Matejuške, ribaru Roku Ljubici i njegovoj Dujki Bašić zvanoj Cicela i njihovu tužnome životu u gajetama, koji su puno godina nakon smrti postali popularni televizijski junaci i simboli borbenih anarhista. Ali zahvaljujući drugim autorima, ponajviše Miljenku Smoji. Kao malu uspomenu na ovaj splitski nesretni par, na platou novouređene ribarske lučice Matejuške koja je 2008/2009. godine obnovljena po mojem arhitektonskom projektu, ugradio sam niz „spomen ploča“ kao trajno sjećanje na neke od legendi ovog velevaroškog porta. Među ostalima upisao sam i njihova imena, jer su baš na Matejuški Roko i Dujka Cicibela, kako ju je preimenovao Smoje, proveli najveći dio svoga jadnoga života. Oni su bili inspiracija i Smoji da napiše dramu „Roko i Krvolok oli Ča je život vengo fantažija“, prema kojoj je 1978. godine redatelj Stipe Delić snimio film „Roko i Cicibela“ s Borisom Dvornikom i Semkom Sokolović Bertok kao protagonistima. Momčilo Popadić je prema istom motivu napisao riječi, a Zdenko Runjić glazbu za čuvenu pjesmu „Ča je život vengo fantažija“ koju je pjevao Oliver Dragojević.

NACIONAL: Možemo li onda Marka Uvodića smatrati Smojinim uzorom i učiteljem?

I Marko Uvodić i Miljenko Smoje dali su svojim tekstovima, kao kroničari, veliki doprinos izučavanju splitske prošlosti. Tako je kroz njihove naizgled šaljive priče ostao trajan dokument o gradu i životu tog vremena. Eventualna sličnost u pisanju proizlazi iz dvaju elemenata – obojica su pisala „neknjiževnim“ jezikom, odnosno, splitskim govorom, a njihovi su „junaci“ obični pučani, ribari, težaci. O političarima i bogatašima oni ne pišu. Kako je Uvodić bio stariji i vrlo popularan, vjerojatno je Smoje bio pod Markovim utjecajem. Posjedujem kratki Smojin rukom pisani tekst u kojemu priznaje da se za neke svoje tekstove inspirirao Uvodićevim novelama.

NACIONAL: Tko je Angjeo Uvodić?

Angjeo Uvodić (1880. – 1942.) također se rodio u Splitu, ali mu nije pridodan prišvarak – nadimak – Splićanin, kao bratu mu Marku. I on nakon Velike realke u Splitu odlazi u Beč, na studij Umjetničke akademije. Bavio se slikarstvom, grafikom i karikaturom, sudjelovao je na brojnim umjetničkim izložbama, ne samo u Splitu nego i u Zagrebu, Trstu, Ljubljani, Beču, Beogradu, Barceloni, Londonu.

Split ga uglavnom pamti po brojnim karikaturama. Jedan je od osnivača humorističko – satiričkog lista Duje Balavac. Svoje je karikature u tome listu potpisivao pseudonimom Lepe, dok je slike potpisivao punim imenom i prezimenom. Ako su tri splitska mušketira karikature iz Duje Balavca Ante Katunarić, Emanuel Vidović i Virgil Meneghello Dinčić, onda je Angjeo Uvodić nesumnjivo bio D’Artagnan.

Slikar Uvodić se zvao Angjeo. Često se njegovo ime krivo piše kao Anđeo ili Andjeo. I na spomen ploči njegova groba na Lovrincu pogrešno je zapisano – Andjeo. Pogriješili su mu i godinu rođenja.

‘Libar o braći Uvodić’ Ede Šegvića objavila je Gradska knjižnica Marka Marulića u Splitu. FOTO: Ivana Ivanovic/PIXSELL

NACIONAL: Zašto je Angjeo Uvodić prvo ime naše karikature?

Kroz godine je u Splitu bilo poprilično aktivnih karikaturista, ali držim da je Angjeo ostavio najdublji trag i postao uzor drugima. Uvodić se bavio i teorijom karikature pa je 1911. godine objavio esej o karikaturi „Karikatura i njeno značenje“, u mjesečniku Jug, uz objavu karikatura uvaženih likovnih umjetnika. Karikature je objavljivao u raznim humorističkim časopisima – u Beču u Die Muskete, u splitskome Gromu i Ježincu, koje je izdavao brat mu Marko, kao i u zagrebačkim Koprivama, u rubrici „Malena je Dalmacija“. Godine 1922. izdaje novu mapu litografija karikatura „Karikature iz kašete Galerije umjetnina“, s 12 portreta uvaženih hrvatskih znalaca – slikara, kipara, književnika i glazbenika. Zanimljivo je da je Angjeo Uvodić u nekoliko navrata izlagao s Emanuelom Vidovićem, u Salonu Galić i u Sarajevu. Izdao je i dvije grafičke mape s motivima Splita i dalmatinskih gradova. Od 1931. godine Uvodić je kustos Galerije umjetnina u Splitu. Napisao je i dvije monografije o renesansnim slikarima Jurju Ćulinoviću i Andriji Meduliću. Godine 1937. objavio je novu zbirku karikatura „Iz moje bilježnice, Split u karikaturi“. Bilo je to 50 vrsnih crteža ugljenom, na kojima se osim poznatih splitskih osoba, redom muškaraca, prvi put pojavljuju i žene te grupe neimenovanih pučana, težaka i – tovari. Iste godine u Salonu Galić u Marmontovoj ulici, Uvodić izlaže svoje crteže pučkih gradskih predjela. Godine 1939. opet u Galića otvara izložbu pejzaža. To je ujedno njegov oproštaj sa splitskom publikom. Dogodine, 1940. u Zagrebu izlaže svoje slike. To mu je i zadnja izložba za života. Kad se sve zbroji, Angjelo Uvodić je za života ima 14 samostalnih i 50 skupnih izložbi.

NACIONAL: Je li „Stol mudraca“ Angjelova najpoznatija karikatura?

Karikatura Angjela Uvodića poznata i kao „Stol mudraca“ sigurno je njegova najspominjanija karikatura. Prema uzoru na čuvenu sliku „Posljednja večera“ Leonarda da Vincija, koja je nastala krajem 15. stoljeća, Uvodić crta „Spliski stol mudraca“, „konzilij“ splitskih intelektualaca, za kojim su s lijeva nadesno Paško Matošić, Angjeo i Marko Uvodić, advokat dr. Vjekoslav Škarica, novinar Vinko Kisić, urednik Novog doba dr. Ivo Tartaglia, gradonačelnik dr. Šimun Tudor, izdaleka viri oftalmolog dr. Juraj Čurin, pa slikar Emanuel Vidović, Juraj Vranković Pegulica, ing. Dane Matošić, dr. Pjer Rismondo, Lujo Rismondo i Duje Ivanišević, zet Marka Mikačića. To su bile redon značajne osobe toga vremena. Za tim splitskim „stolom mudraca“ vrijeme se nije trošilo na ćakule i prazne priče, već im je glavna briga bila kako unaprijedit svoj grad. Spomenimo samo da su naši „mudraci“ osnovali, recimo, Društvo za polipšavanje Splita, Društvo za zaštitu i unaprjeđenje Marjana, udruženje Za Split, koje se brinulo za ljepši i uredniji Split. Od 1937., na Meštrovićevu inicijativu, obnovljeno je pod imenom Za stari Split, a što je preteča Društva prijatelja kulturne baštine koje je osnovano 1971. Naravno, na čelu svih tih društava bili su sudionici ovoga „mudrog stola“.