Već tradicionalnom festivalu suvremenog plesa Port of Dance koji se održava šestu godinu u organizaciji Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku, ovoga puta prethodi još jedna manifestacija plesa – Moving Balkans Showcase. Više o tome u razgovoru za Nacional rekao je Edvin Liverić Bassani, ravnatelj HKD-a na Sušaku

NACIONAL: Ove godine održat će se prvi projekt Moving Balkans, u sklopu kojeg će se moći vidjeti plesne predstave u Ljubljani, Rijeci i Zagrebu. O čemu se radi i zašto je važno poticati plesna događanja?

Moving Balkans je plesna platforma, pokrenuta je 2024. u sklopu EU-ova projekta financiranog u sklopu Kreativne Europe, a cilja na jačanje suradnje i kapaciteta plesnih profesionalaca s područja suvremenog plesa u širem kontekstu Balkana. Radi se o suradnji 11 partnerskih organizacija na području od Slovenije do Turske, od Rumunjske do Grčke. To je prva takva inicijativa koja je urodila plodom, jer i dosad je u proteklim desetljećima bilo sličnih inicijativa, ali očito još situacija tada nije bila sazrela.

HKD trenutačno organizira, s partnerima iz Ljubljane i Zagreba, prvu prezentaciju najboljih deset plesnih izvedbi s područja Balkana. Taj showcase održat će se od 10. do 13. svibnja u trima gradovima – Ljubljani, Rijeci i Zagrebu. Dolazi više od stotinu producenata i direktora raznih svjetskih festivala kako bi u četiri dana mogli na okupu vidjeti 10 predstava i prezentaciju još šest Scape umjetnika iz regije Balkana. Cilj nam je i predstaviti povijest suvremenog plesa balkanskih zemalja, a ona je zapravo, začudili biste se, itekako bogata i plodna. Problem u svim tim zemljama je slaba ili gotovo nikakva tendencija povijesnog arhiviranja. Upravo zato i svaki novi naraštaj ima osjećaj da sve kreće ispočetka, a realnost je upravo drugačija. Probat ćemo se ovim projektom izboriti da se ta paradigma napokon jednom promijeni i da se udare čvrsti temelji suvremenih plesnih zbivanja na Balkanu. Jako smo uzbuđeni zbog svega toga, a već sad možemo najaviti idući Moving Balkans Showcase u svibnju 2026. u Novom Sadu.

FOTO: Lidija Antonovic, Elina Giounanli

NACIONAL: Rijeka, točnije, HKD na Sušaku pod vašim vodstvom zaista je postao centar plesne umjetnosti. Nakon Moving Balkans kreće šesti Port of Dance, o čemu je riječ i tko dolazi?

Port of Dance jedan je od triju primjera dobre prakse koji su nasljeđe projekta EPK Rijeka2020. Ostala dva su: Porto Etno – festival glazbe i gastronomije nacionalnih manjina našega grada i županije i Volonterski program u kulturi Rijeke. Na sva tri sam neizmjerno ponosan. Namjerno ističem to naslijeđe EPK Rijeka2020, jer je ono potpuno zaboravljeno i kao da ga se mi sami Riječani pomalo sramimo. Nije nam u prilog išlo ni to što smo kao grad izgubili Odjel za kulturu, a to nam je svima nama djelatnicima u kulturi bio možda i najteži udarac i posljedice se osjete još i danas. Bez obzira na to što nas je pandemija poprilično sasjekla u planiranim programima u toj nesretnoj 2020., na čitav taj događaj izuzetno sam ponosan. Dogodili su se kapitalni kulturni projekti u infrastrukturi našega grada, educirani su mnogi mladi ljudi koji sada rade na raznim projektima i u institucijama u kulturi, a mi smo se tada u HKD-u i dobro pozicionirali na međunarodnoj sceni i postali član raznih europskih mreža.

NACIONAL: Kako publika reagira na ples, voli li ga, razumije li ga?

Kao prvo, plesna publika nije mnogobrojna i to je prva velika prepreka. Tako je naprosto svugdje u svijetu i nismo mi izdvojen slučaj. Treba dosta vremena da je se polagano njeguje i odgaja. Ali kad je jednom dobijete, dugo vam ostaje vjerna. Ples nema barijera, njegov je jezik univerzalan i svugdje je lako razumljiv. Osim toga, suvremeni ples u mnogim je aspektima izuzetno angažiran na raznim nivoima, a usudio bih se reći i da je politički angažiraniji od dramskog teatra, mada to sad na prvu izgleda kao paradoks. Veseli me što publike u Rijeci svake godine ima sve više. Mislim da je to rezultat šest kontinuiranih godina rada na tom polju, ali možda i na dugogodišnjoj repertoarnoj politici Baleta HNK-a Ivana pl. Zajca, odnosno, njegove tadašnje voditeljice Maše Kolar. Vidjet ćemo u kojem će repertoarnom smjeru sada otići taj ansambl nakon dolaska novog ravnatelja Baleta.

NACIONAL: Osim plesnog, HKD ima i kazališni program, ugostili ste i ugostit ćete mnoge predstave iz Hrvatske i regije, kako biste opisali HKD pod svojim vodstvom?

Mi smo prvenstveno Centar za kulturu grada Rijeke pa se kao takvi obraćamo širokom spektru lokalne publike, a u fokusu su nam stvaratelji na izvaninstitucionalnoj kulturnoj sceni. Najmanje smo angažirani proizvodnjom vlastite produkcije mada smo s kazalištem Studio K iz Budimpešte napravili koprodukciju „Sjećanja gradova“, a trenutačno gostujemo i s koprodukcijom „ARTIssue: Lineage“ koju smo radili s kolegama iz Grčke, na festivalima u Skoplju i u Ateni, a čeka nas i gostovanje u Istanbulu. Uglavnom smo tu kao podrška lokalnim umjetnicima koji djeluju u Rijeci. I nismo tu samo za izvedbene umjetnosti. U sklopu HKD-a djeluje i vrlo aktivna Galerija Kortil, koja postoji već 27 godina i jedna je od rijetkih toga tipa u Rijeci.

FOTO: Press, Jonas Zeidler

Sad nam je zaista prijeko potrebna obnova zgrade. To kapitalno modernističko djelo Josipa Pičmana nije od svog otvorenja 1947. imalo poštenu obnovu te danas više ne korespondira sa suvremenim zahtjevima scenskih izvedbi. Prijavili smo projekt energetske obnove na fondove EU-a i nadamo se skorom odgovoru. Ako sve bude po planu, s obnovom bismo mogli krenuti 2026. godine.

A kad smo kod neke rekapitulacije, mislim da o uspješnosti tog malog tima od nas 16 zaposlenih najbolje govore same brojke posjetitelja. U gradu koji trenutačno broji nešto malo više od 100.000 stanovnika, godišnje nas posjeti oko 70.000 posjetitelja. Ta je brojka impozantna i rezultat je vrijednih ljudi koji u sinergiji rade u toj ustanovi. Bez svih njih – ništa od svega toga ne bi bilo moguće. Neizmjerno sam im zahvalan što prate taj moj, ponekad i nemoguć, tempo.

NACIONAL: Što ste napravili, na što ste najponosniji u evo sad već šest i pol godina otkad ga vodite?

Zapravo smo napravili jako puno. I sami smo dosta obnovili zgradu, osposobili je za pristupačnost osobama s invaliditetom. Ušli smo u pet europskih mreža, jednu smo i osnovali – Pan Adria, s kolegama iz Slovenije i Italije, kao svojevrsni regionalni klaster. Realizirali smo mnoge europske projekte, a trenutačno radimo i na novima. Postali smo europski centar za izvedbene umjetnosti u VR tehnologiji. Tim jedinstvenim projektom obilazimo udaljene otoke i slabo dostupna brdska područja, odlazimo publici koja za izvedbe nema razvijenu infrastrukturu. To je vrijedan projekt razvoja publike.

Želimo i nadamo se još mnogočemu, ali treba ponekad znati prepoznati i vlastite kapacitete te se ne zalijetati u nešto što nije realno i izvedivo. Zapravo nam je taj dio i najteži – svjesni smo koliko toga bismo još mogli, ali nam kapaciteti i infrastruktura to ne dozvoljavaju.