Pomama za kartama za koncert Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu nema veze s pjevanjem, nego se radi o ‘događanju naroda’, samo što ovaj put ta birokracija nije jugoslavenska, komunistička i prosrpska, mišljenja je filozof i publicist Boris Buden.

Ovaj put ona je europska, liberalno demokratska, kapitalistička i antihrvatska, uključujući domaće euroatlantske elite, objasnio je Buden za Deutsche Welle te dodao da je Hipodrom – jugonostalgičarski ‘dernek’ koji nema hrabrosti to sebi priznati.

Veličanje ustaštva te ideala ‘Za dom’ u tom je slučaju za Budena samo dekorativni pleter-kič na okamenjenom hrvatskom snu.

“Freudovski rečeno, to je povratak potisnutog, bolne istine da ustaše nisu bile hrvatski suverenisti, nego vazali europskih dvorova. Ordinarni europski rasisti koji nisu ubijali i ginuli za hrvatske interese, nego za ‘europsku civilizaciju’, za Europu fašista i kvislinga, po prvi puta ujedinjenu tek pod Hitlerom i Mussolinijem. No ipak, Thompson jest kultura i to autentično hrvatska”, naglasio je Boris Buden.

LINIJA ŽIVOTA Travestija Thompson

Koketiranje s ustaštvom

Profesor političke psihologije, Nebojša Blanuša, tumači kako su sekundarni razlozi tako velikog interesa za Thompsonov koncert postpandemijski trend pojačane masovne želje za takvim tipom okupljanja te učinak mjesta i vremena njegovog održavanja, zatim publicitet koji proizvodi ‘efekt stada’, činjenica da nije dugo održavao velike koncerte, niti objavljivao nove pjesme, kao i zabrane održavanja koncerata u inozemstvu zbog koketiranja s ustaškim pokretom te ideologijom.

ANALIZA NJEMAČKIH MEDIJA ‘Thompson nije marginalac, već elita hrvatske scene’. Evo kako je to postao

Kultura žrtve, izdano herojstvo, te zazivanje na otpor protiv različitih unutarnjih i vanjskih neprijatelja koji tobože nikada ne spavaju i stalno ugrožavaju ‘gene kamene’, ‘vatru’ etničkog identiteta i način života, ono su što posjetitelji vide u Perkovićevoj glazbi te koncertu.

Mentalitet opsadnog stanja

Blanuša smatra da se time proizvodi mentalitet opsadnog stanja i dojam da još uvijek vlada ista ratna situacija kao početkom devedestih godina 20. stoljeća.

“Tu je i ‘neprozirnost’ društvenih i političkih procesa, disfunkcionalne institucije i manjak vizije budućnosti koju uobičajeni politički, obrazovni, religijski i drugi akteri te mediji ne mogu ponuditi jer su i sami zahvaćeni istim kaosom. U takvu situaciju Thompson dolazi kao naručen, onaj koji nudi jasnu i jednostavnu, ali potpuno pogrešnu viziju u sebe zaljubljenog borbenog identiteta, te uvijek istu definiciju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti za malu naciju u velikom, dezorijentiranom i ispraznom svijetu”, zaključuje Blanuša te dodaje da to nije prvo povijesno iskustvo manipulacije takvim koncepcijama.

“Imali smo ih na različitim stranama kroz 20. stoljeće”, ali u najkrvavijem obliku upravo od onih kojih se Thompson nikada nije odrekao. Da ponavljamo tu lošu prošlost, bio bi poraz svih nas”, zaključuje Blanuša.