Emilia Rukavina, jedna od najtraženijih i najaktivnijih mladih opernih umjetnica, u operi ‘Norma’ Vincenza Bellinija debitirat će ulogom Adalgise. To je tek jedna od brojnih velikih uloga koje će pjevati u idućih godinu dana. Premijera ‘Norme’ je 24. listopada u HNK u Zagrebu

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu premijerno će 24. listopada biti izvedena opera „Norma“ Vincenza Bellinija, u režiji Dore Ruždjak Podolski i pod dirigentskim vođenjem Piera Giorgia Morandija. Ulogu Adalgise pjevat će 30-godišnja Emilia Rukavina, trenutačno jedna od najtraženijih i najaktivnijih mladih opernih umjetnica.

Emilia Rukavina je Riječanka koja je diplomirala solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi profesorice Martine Gojčeta Silić i apsolventica je Pravnog fakulteta u Rijeci. Glazbeno obrazovanje započela je u Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci kod profesorice Ingrid Haller, a prve profesionalne uloge ostvarila je u riječkoj Operi HNK-a Ivana pl. Zajca 2016. godine u ulogama Giovanne u Verdijevu „Rigolettu“ i Berte u Rossinijevu „Seviljskom brijaču“. Od 2021. članica je Opere HNK-a u Zagrebu, a posljednja sezona za nju je iznimno uspješna – ne samo što je ostvarila više debija u Hrvatskoj i inozemstvu, već je u planu i nekoliko uloga u europskim kazalištima. Uloga Adalgise u „Normi“ također joj je debi.

NACIONAL: Kakva su vam iskustva s operom „Norma“ i ulogom Adalgise?

Tijekom studija uvijek sam željela pjevati belkanto zato što mi glas u takvim operama procvjeta, dobije na svojoj punini. Baš zato što su uloge toliko zahtjevne, zato što je tehnički izazovno, nekako mi je najdraže. Sa svojom profesoricom i mentoricom Martinom Gojčeta-Silić kroz dosadašnju sam karijeru pjevala vaš belkanto. Sama riječ „lijepo pjevanje“ znači da se u takvim operama, a „Norma“ je jedna od njih, mora jako veliku pozornost dati ljepoti glasa tako da glas u svakom registru zvuči lijepo. Slušatelju mora biti milo kad sluša takve opere. Trolist Bellini-Donizetti-Rossini nekako mi je posebno drag zbog belkanta, glas je u fokusu, ali veliki sam ljubitelj i Verdija i mislim da ću ga se dosta napjevati u životu.

NACIONAL: Onda ste sigurno imali iskustvo s „Normom“?

Jesam, prije sad već skoro deset godina pjevala sam Clotildu, jednu manju ulogu, s velikom Dunjom Vejzović kao umjetničkom voditeljicom. A evo, sada debitiram s Adalgisom i jako se veselim.

NACIONAL: Kakva je vaša Adalgisa, na čemu je fokus?

Na suosjećanju. Ona je nehotična žrtva, svjesna je u koga se zaljubila i to povjerava svojoj prijateljici, ali nije svjesna da je njezina prijateljica počinila grijeh i ni kriva ni dužna nađe se u ljubavnom trokutu te pokolebana odlučuje ipak biti vjerna prijateljici. To je jako teško jer ako nekoga zaista zavoliš, teško je otići. Dugo sam o tome razmišljala i pokušala sam to iskustvo povezati sa svojim privatnim, nadam se da sam uspjela dočarati tu ženu. Jako mi je ugodno, jako mi je emocionalno bliska uloga za razliku od nekih drugih. Primjerice, nedavno sam u Italiji radila Carmen koja je karakterno dosta različita od mene pa mi treba dulje da uđem u ulogu. Možda fizionomijom više djelujem kao Carmen, ali mi je Adalgisa svakako sličnija.

NACIONAL: Adalgisu su pjevale velike slavne pjevačice kao što su Maria Callas ili Montserrat Caballé. Pripremate li se za ulogu tako što slušate i gledate neke ranije izvedbe ili se fokusirate samo na sebe?

Uvijek volim poslušati, dobiti neku ideju. Sad pred premijeru, naravno, više ne, ali u početku pripreme uloge svakako. U pravilu izbjegavam gledati previše drugih izvedbi, to je moja uloga, ja je radim, ja je oživljavam, ja je osjećam. Želim biti autentična, samim time ne želim poricati prošlost koja je bila sjajna niti želim biti obilježena prošlošću. Želim naći svoj put, svoj smjer, to je najiskrenije.

NACIONAL: Tijekom pripreme uloge, proučavate li kontekst predstave, autora, vrijeme u kojem je opera nastala, likove? Ili se fokusirate samo na ulogu?

Na Akademiji smo naučili da se to mora raditi, tako sam naučena i to mi je jako zanimljivo, ulaziti dubinski u radnju. Sve to pomaže u donošenju uloge, može oslikati neku scenu, neku predodžbu za kreiranje lika koji igraš.

NACIONAL: Kako znate da ste spremni, da ste ušli u lik?

Kad me god prije izlaska na scenu pitaju jesam li spremna, kažem da nisam jer nikad ne možeš biti spreman na to što će se dogoditi, svaka je izvedba drugačija. Ali vi mislite na lik prije same premijere, kad sam dovoljno ušla u ulogu, kad u tijelu osjetim da sam svoj lik. Osjećaj je takav da ne razmišljam što moram pjevati, ne razmišljam o tekstu, već to sve iz mene izlazi kao da sam ja, teško je to opisati, to mi je prirodno. Dovoljno sam uvježbala da ne razmišljam o tome hoću li uloviti neku koloraturu ili pogoditi notu. Dobar je osjećaj, opuštena sam. Imam divne suradnike pa je sve lakše.

NACIONAL: Vaša karijera trenutačno je u uzlaznoj putanji, od prošle sezone sve je krenulo jako brzo i jako uspješno za vas. Brojni debiji su već odrađeni, čekaju vas još neke uloge, kako je došlo do svega toga, što je bilo presudno da biste postali jedna od najtraženijih mladih pjevačica?

Hvala puno na tome. U posljednje dvije godine čuli su me talijanski agenti i odmah me preuzeli, više od 20 audicija odradila sam u inozemstvu i dobila svaku iako nisam mogla sve na kraju otpjevati jer sam u ansamblu zagrebačke Opere i to mi je prioritet. Imam sreću što mi intendantica Iva Hraste Sočo i ravnateljica Opere Željka Barišić Pulig zaista vjeruju, a to sam povjerenje stekla u prve dvije godine, kad sam došla u ansambl. Vidim da računaju na mene i imam osjećaj kao da se uloge nameću same od sebe. U idućih godinu dana napravit ću pet velikih mezzosopranskih uloga koje su jako bitne za moj repertoar. Imala sam sreću da sam u Zagrebu pjevala „Werthera“, u Cagliariju sam pjevala Donizettijevu „La Favorite“, u Operi Lombardije imat ću turneju po gradovima – Brescia, Bergamo, Pavia, Como i Cremona – s „Carmen“. Navršila sam 30 godina i baš sam nekako u pravo vrijeme počela pjevati velike uloge.

Još me, evo, očekuje debi Adalgise i za kraj Verdijeva „Aida“.

NACIONAL: Iz riječkog HNK-a došli ste u zagrebački, zašto?

Svoje prve pjevačke korake napravila sam u riječkom „Zajcu“, zahvaljujući tadašnjem intendantu Marinu Blaževiću koji me je čuo u zboru i vidio moj potencijal. Dao mi je priliku i malo pomalo, dobivala sam sve veće uloge. Put mi je uvijek bio otvoren, ljudi su mi sve više vjerovali i nekako je to lijepo teklo. Radila sam s divnim kolegama, dirigentima, glazbenicima. Onda se dogodilo natjecanje Zinka Kunc Milanov u Rijeci, na kojem sam osvojila drugu nagradu. U žiriju je bila Iva Hraste Sočo koja me je pozvala u zagrebačku Operu. Debitirala sam ulogom u „Nabuccu“ i to me je nekako lansiralo jer su kritike bile najbolje moguće.

NACIONAL: Niste jedna od onih umjetnica koje su odmalena željele biti operne pjevačice, upisali ste pravo i usporedno s time studirali pjevanje.

Ne samo da nisam htjela biti glazbenica, nego nisam uopće ni bila u tim krugovima. Uvijek kažem da imam puno sreće, nekako se u mom životu uvijek pojave pravi ljudi na pravome mjestu u pravo vrijeme, pa je tako moja profesorica glazbene kulture u meni vidjela talent i usmjerila me u glazbenu školu. U to vrijeme mislila sam da ću biti pravnica, to sam uvijek željela. Mislila sam da će mi glazbena škola biti hobi, njome sam se počela baviti jer mi je bila ispušni ventil, kao nekima sport. Onda sam upoznala profesoricu Ingrid Haller koja me je usmjerila prema srednjoj glazbenoj, slala na natjecanja i rekla mi da upišem Muzičku akademiju. Kad sam završila srednju glazbenu, shvatila sam da mi glazba nedostaje i da mi treba više nego što sam očekivala, ona je kao droga. I upisala sam Akademiju, najprije kod Dunje Vejzović, a nakon toga me preuzela Martina Gojčeta Silić kojoj dugujem sve što sam napravila u karijeri. Ona mi olakšava put u ovoj profesiji koji nije nimalo lagan.

NACIONAL: A pravo?

Trenutačno je na čekanju, imam planove za to, ali ne bih još o tome. Još moram samo obraniti diplomski, o tom potom.

NACIONAL: Što je presudilo da se posvetite operi?

Kad sam upisala pjevanje u glazbenoj školi, smatrala sam da ću učiti pop pjevanje. No profesorica Haller objasnila mi je da se to ne radi u glazbenim školama, ali da ostanem dvije godine učiti disanje jer je disanje u pjevanju isto. Tako sam pristala, najviše zbog divnih ljudi koji su me okruživali. I malo pomalo shvatila sam da više ne mogu prestati niti slušati niti gledati kako netko pjeva, a i sama sam stalno pjevala, jednostavno više nisam mogla bez toga. Kad bih čula prijatelje da pjevaju arije, trčala bih doma da potražim te arije i poslušam ih. To je neki adrenalin koji se pojavi kad čujem opere, probudi se strast u meni, ne da se to lako objasniti. Bila sam skroz uvučena u to i, evo, zaluđena sam operom.

NACIONAL: Hrvatska scena u posljednje vrijeme jako je aktivna i živa, mladi pjevači dobili su puno prilika i doma i u inozemstvu. Kako na to gledate?

Ne da sam sretna, nego sam presretna zbog svih nas. Mi smo svi kolege s Akademije, stasali smo zajedno, razvijali se i učili jedni od drugih, ali se i međusobno podržavali. Divan je osjećaj vidjeti ih kako nižu uspjehe. Ova generacija je strašno plodna, u svim glasovima. To bi tako trebalo biti jer svi puno radimo, ima posla za sve i mjesta za sve. Divno je raditi u različitim kazalištima, državama, s različitim kolegama, dirigentima, glazbenicima, pjevati pred drugačijom publikom, u drugačijim dvoranama. Tako rastemo i razvijamo se, dobivamo nova iskustva. Ponosna sam što se to upravo meni događa.