Nakon što nas je Edge svojom skicom pjesme o Nevoljama prebacio preko granice, bend me više nije mogao spriječiti da zakoračim sve dublje na taj teški teren. Kad god mi se kaže da nešto ne bih trebao reći ili učiniti, nešto u meni potpuno se ogluši i cijela mi se zamisao čini još privlačnijom. Sunday Bloody Sunday nije bila samo opasna tema o kojoj se ne bi trebalo pjevati, iz očitih razloga, pogotovo ako si klinac s juga, nego je i predstavljala stvarnu opasnost: u smislu da je bilo ljudi koji su nam nakon nje htjeli nauditi. Ljudi s obiju strana sektaške podjele. Za zadrte unioniste pjesma je bila izdaja. Za zadrte nacionaliste i republikance bila je reklamna kampanja, koja je ponovo probudila bijes zbog dvadeset osam nenaoružanih civila ubijenih tijekom mirnih prosvjeda.

Pjesma je izišla nakon smrti Bobbyja Sandsa, štrajkača glađu, petog svibnja 1981. Sands je bio pjesnička duša koja je doslovno uložila život u tvrdnju da Provizorna IRA ratuje i da njezini borci u zatvoru zaslužuju isti status kao bilo koji ratni zarobljenik, uključujući pravo da ne nose zatvorsku odoru. Nije to bio nerazuman zahtjev, ali činilo se da je IRA-inim pristašama promaknula činjenica da IRA ne poštuje Ženevsku konvenciju. Ni bilo koju drugu konvenciju.

Kad je njegov zatvorenički prosvjed prošao nezapaženo kod britanske premijerke Margaret Thatcher, Sands je štrajk glađu podignuo na višu razinu. Odbio je nositi išta od odjeće osim pokrivača i odbijao je koristiti zahod. Taj “prljavi prosvjed” tijekom kojeg su zatvorenici razmazivali izmet po zidovima svojih ćelija, bio je jedan od najmučnijih trenutaka IRA-ine kampanje čiji je cilj bio prisiliti Britance na odlazak s irskog otoka.

Te paravojske nisu imale većinsku podršku ni sjeverno ni južno od granice. Čak ni među borbenom katoličkom manjinom u Ulsteru, a ipak su odlučivale tko će živjeti, a tko umrijeti u njihovoj borbi za ponovno iscrtavanje zemljovida i granica Irske. Ipak, Sandsova smrt u dvadeset sedmoj godini nakon šezdeset šest dana gladovanja, kod običnih nacionalista poput mene izazvala je razne proturječne emocije. Njegova smrt nije bila samo tragedija. Postala je i najmoćnije oruđe za međunarodno prikupljanje sredstava u povijesti IRA-e, najviše u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje smo kao bend osjetili potrebu pobijati i rušiti sve romantične predodžbe o oružanoj borbi kod kuće. U svim intervjuima i emisijama u kojima smo gostovali gurali smo protupriču o nenasilju, pokušavajući presušiti priljev novca u IRA-u, svjesni da će ta sredstva staviti oružje i bombe u ruke boraca koji su voljni sakatiti i ubijati da silom dobiju svoju verziju Irske. Nelegitimnih boraca koji odlučuju je li pub u Belfastu ili Manchesteru “legitimna meta”. Ili može li se povorku umirovljenika i veterana Drugog svjetskog rata raznijeti u komadiće bez ikakva upozorenja.

Naravno, nakon svakog novog strašnog zločina čak bi i iz najtvrdokornijih republikanskih zajednica uslijedilo tužno odmahivanje glavom i izjave o “nesretnom gubitku života”. Trajalo bi to tjedan ili dva… sve dok se bijes javnosti ne bi stišao, a zatim su se opet zatvarale oči pred istinom i nastavljalo se navijati za “naše dečke”. Ta je dvoličnost razbjesnila ljude i sjeverno i južno od granice. Razbjesnila je i mene, što pomaže objasniti moju oštru najavu pjesme Sunday Bloody Sunday na koncertu u Red Rocksu, u Coloradu, one večeri kad smo imali više publike nego inače jer se nastup snimao za britansku televiziju.

Dok je Edge svirao svoju žalobnu arpeggijaciju na kiši, a Larry udarao svoje rat-ta-ta-ta, ja sam, sa svim pravedničkim gnjevom koji sam uspio prikupiti, ispljunuo: “Ovo nije buntovnička pjesma!”

Možda i jest nedostajalo elokventnosti, ali barem je bilo kratko i jasno. Činilo mi se da je pravi trenutak da kažemo da ne želimo da naša pjesma bude prisvojena i upotrijebljena za nastavak patnje nevinih, poput onih koji su tog mračnog siječanjskog dana izgubili vlastiti život ili svoje voljene.

Tony Blair nije pio, ali natjerao sam ga da otvori bocu i popio je čašu i pol. Ja možda dvije i pol. On je možda zaboravio na vrijeme, ali tik nakon ponoći sjetio se da je zakasnio na važan poziv

Ta nas je verzija na live LP-u Under a Blood Red Sky dovela na vrh top-ljestvice albuma i na vrh ljestvice govana u očima svih republikanskih simpatizera. Kod kuće za nas stvari nikad više neće biti iste. Kao bend nikad nismo naglašavali svoju “irskost”. Sve me više frustriralo to kako je “irskost” postala taocem republikanskog pokreta, pokreta koji je promicao nasilno ujedinjenje u jednu državu na irskom otoku. Pokreta koji je počeo prisvajati naraštaje prethodnih agitatora i boraca za neovisnost, duboko zagrabivši u bogatstvo poezije, narodnih pjesama i predaja čiji autori sigurno ne bi željeli imati nikakve veze s tim naoružanim borcima. Za mene biti Irac nije imalo nikakve veze s tim jesi li katolik ili protestant.

Neki od najvećih revolucionara protiv britanske vlasti bili su irski protestanti, od Wolfea Tonea preko Maud Gonne do Rogera Casementa. Moj je tata bio katolik, ali ni on nije htio prihvatiti retoriku tih takozvanih boraca za slobodu.

“Ja sam katolik”, rekao bi mi. “I mogu ti reći da podjela našeg malog otoka ima mnogo više veze sa željom da se kompaniju Harland & Wolff zadrži u uniji, nego sa zaštitom protestanata. Htjeli su brodogradnju i lan za sebe. Jug je prihvatio granicu samo pod prijetnjom rata od strane vašeg čovjeka, Lloyda Georgea, ali unatoč nanesenoj nepravdi ti naoružani ljudi nigdje na otoku ne predstavljaju većinu, ni južno od granice ni sjeverno.”

“Ne obaziri se na njihove klišeje”, dodao bi prije nego što bi ponovio jednu od omiljenih izjava Seána O’Caseyja. (Samo što to O’Casey zapravo nikad nije rekao; tata je to izmislio.)

“Što je Irska nego zemlja koja mi drži stopala na suhom?”

Osim toga, i sâm se oženio ženom iz “druge zajednice”. Znao je, napola ozbiljno, reći da su sve zemlje lažne: “To su samo priče koje pričamo jedni drugima”, a bio je vrlo sumnjičav prema tome tko kontrolira narativ.

Ipak, ostao je zatečen vidjevši kako na pozornici u Rocky Mountainsu trgam irsku zastavu. Često bi mi na koncertima iz publike bacali zastavu – ponekad bih otparao narančasti i zeleni dio, a ostatak pretvorio u bijelu zastavu u znak podrške nenasilju. Poslije sam bijelu zastavu počeo isticati kao sliku duhovne predaje, ali u to smo si vrijeme dopuštali neku vrstu militantnog pacifizma.

To odveć detaljno objašnjenje nije uvijek bilo popularno kod kuće i sve je više ljudi dovodilo u pitanje naše domoljublje. Nekima je polako svitalo. Dvije godine poslije, kad smo 1985. svirali u Croke Parku na turneji Unforgettable Fire, upustio sam se u isti performans rezanja zastave, a neki iz publike to nisu mogli podnijeti. Nakon koncerta auto u kojem smo bili Ali i ja našao se zarobljen u dablinskoj sporednoj ulici, okružen ruljom koja je lupala po krovu, vrišteći podršku nasilnicima u koje su se i sami brzo pretvarali. Jedan je momak, lica izobličena bijesom i s trobojnicom omotanom oko šake, pokušao razbiti vjetrobran pokraj Alina lica. Još je negdje nešto puknulo. Bili smo ribe u akvariju, a piranje s druge strane stakla prije samo nekoliko sati bile su obožavatelji U2.

Krajem osamdesetih u Irskoj stvari su se polako počele mijenjati za U2. Neko vrijeme kao da smo bili reprezentacija koja kući donosi srebro. I dalje smo bili lokalni heroji, ali osjetila se mala promjena raspoloženja. U svijetu izvan U2 osamdesete su se doimale kao borba za dušu koliko i za veličinu zemlje. Granica je sve više postajala pitanje stava i vjere, a otok sve više plemenski. Miješano podrijetlo benda i naše pojedinačne teologije nisu se lako uklapale ni u jedno od plemena.

U intervjuu za Hot Press Gerry Adams, vođa Sinn Féina, imao je hrabrosti i moralne iskrenosti dovesti u pitanje “oružanu borbu” uz koju su on i njegova stranka koračali, ako ne i predvodili. U istom članku izabrao je aromatični glagol “smrdi” da me opiše kao osobu. Kao procjena kvalitete moje osobne higijene možda je to bila samo taktika kojom me htio navesti da je pojačam, ali kao uvreda poslala je prešutnu poruku tvrdokornim republikancima da sam – nema druge riječi za to – najobičnije govno.

Za one koji su već bili ogorčeni na U2 zato što je naše protivljenje paravojskama (svih vrsta) IRA-u stajalo dragocjena prikupljanja novca u SAD-u, to je bio ljutit signal za sve brojnije simpatizere, neke i u medijima, da zbace U2 s nacionalnog pijedestala. Pogotovo pjevača. Nakon otmice bogatog zubara, kad su uz zahtjev za otkupninu priloženi vršci dva njegova prsta, doslovno su nam savjetovali neka pojačamo mjere sigurnosti i zaštite. No kad su nas posjetili ljudi iz irske službe sigurnosti, rekli su da je prema njihovim procjenama Ali vjerojatnija meta. Još me uvijek to potrese, iz mnogo razloga.

Bend se duboko nada da će Irska jednog dana ponovo postati ujedinjena Irska, mirnim i demokratskim putem. Ironično, držimo da su najveća prepreka tom cilju paravojne postrojbe i njihovo izražavanje prigovora oružjem.

NEKI SMIJEŠNI NIMALO SMIJEŠNI INCIDENTI

Volim biti u Sjevernoj Irskoj. Koncert u Belfastu vrhunac je svake turneje. Sjevernjake volimo zbog njihova crnog humora. Crnjaka bude i napretek. Nakon što smo 1979. bili predgrupa bendu Squeeze, pozvali su nas na zabavu poslije koncerta, a raspoloženje je bilo prilično veselo sve dok naš auto nisu zaustavili i okružili britanski vojnici. Policajac sa sjevernoengleskim naglaskom naredio nam je neka dignemo ruke u zrak i stanemo uza zid.

“Što imate u prtljažniku auta?” htio je znati.

Odgovor je bio: prilično skupu prtljagu, u obliku našeg basista, Adama Claytona, koji je veselo nazdravljao pješacima svaki put kad bi se prtljažnik otvorio… ne uzimajući u obzir činjenicu da je u Belfastu prtljažnik nerijetko skrovište snajperista, a ne mjesto za karaoke.

Ne naučivši lekciju, te smo večeri odsjeli u belfaškom hotelu Europa, koji je bio na glasu kao hotel u koji je najviše puta bila podmetnuta bomba – trideset tri puta. Tad smo još bili tinejdžeri pa nam je bilo strašno uzbudljivo odsjesti u pravom hotelu, bilo kojem. Paul McGuinness sjedio je u baru, a mi smo ukrali ključ s recepcije, požurili u njegovu sobu i rasturili je. Zamotali smo televizor u posteljinu, preokrenuli namještaj i pjenom za brijanje naškrabali poruku na zrcalu u kupaonici: “Znamo gdje parkiraš auto.” Vjerojatno smo mislili da će to Paulu biti smiješno, a čak i da ne bude, sigurno će cijeniti činjenicu da njegovi klijenti u potpunosti shvaćaju sofisticirane ludorije rock-zvijezda u hotelskim sobama. Nikad nismo saznali kakva bi bila njegova reakcija. Kad smo mu se pola sata kasnije pridružili za šankom, nakon što smo ključ vratili na recepciju, trudili smo se sakriti uzbuđenje i iščekivanje – i ostali zatečeni kad je do recepcije došao potpuni neznanac i zatražio ključ s tim brojem. Pogrešna soba. Primite naše najponiznije isprike, tko god da ste.

Ako se namjeravate šaliti o ozbiljnim problemima, najmanje što možete učiniti jest ne promašiti bit.

NAJPODCJENJENIJA RIJEČ U RJEČNIKU

“Kompromis” je zasigurno jedna od najpodcjenjenijih riječi u rječniku. Ako je bit Sporazuma na Veliki petak 1998. bila jednakost boli, bilo je to moguće samo zato što su, davno prije, ekstremiste s obiju strana uspjeli nagovoriti neka razmotre kompromis. U Sporazumu na Veliki petak svi su pobijedili zato što nitko nije pobijedio.

Neke od najboljih riječi u engleskom jeziku istodobno su neke od najdosadnijih, a neke od najromantičnijih mogu biti i najbeskorisnije. Riječ “mir”, na primjer, besmislena je bez okvira.

NESPORAZUM NA VELIKI PETAK

Godine 1997. Tony Blair i Bertie Ahern izabrani su na najviše dužnosti u Ujedinjenom Kraljevstvu i Republici Irskoj, a slutili su želju svojih birača da pokušaju postići trajni mir za Irsku. Mirovnim pregovorima koji su uslijedili predsjedavao je senator George Mitchell, posebni izaslanik predsjednika Clintona. U njima je sudjelovalo osam različitih političkih stranaka u Sjevernoj Irskoj, od kojih su tri bile povezane s paravojnim skupinama (dvije lojalističke, jedna republikanska), a dvije glavne stranke bile su Ulsterska unionistička stranka (UUP), pod vodstvom Davida Trimblea, te Socijaldemokratska i laburistička stranka (SDLP), predvođena Johnom Humeom. David Trimble time je riskirao svoj ugled u tradicionalnijoj protestantskoj zajednici koja se zaklela da nikad neće pregovarati s teroristima. Hume je živio “nenasilje” i u nekoliko navrata zamalo životom platio svoja visoka načela.

Gledajući unatrag, da nije bilo namjerne nesanice američkog predsjednika Billa Clintona i njegova natezanja s raznim zaraćenih stranama u sitne sate, nisam siguran da bismo ikada imali mir u Irskoj

Mnoga nepoznata lica zaslužuju priznanje za taj kompromis, ali sa stajališta U2, John Hume bio je Martin Luther King irskih Nevolja. Hume je usto u Derryju osnovao kreditnu zadrugu koja je pomogla stambeno zbrinuti katolike u Sjevernoj Irskoj, što je bio prkosan čin jer su do 1969. na lokalnim izborima mogli glasati samo vlasnici nekretnina. Kad je Hume umro u kolovozu 2020., napisao sam mikrohvalospjev za bogoslužje u katedrali sv. Eugena u Derryju:

Tražili smo diva i pronašli čovjeka koji je sve naše živote učinio većim.

Tražili smo supermoći i pronašli jasnoću misli, dobrotu i upornost.

Tražili smo revoluciju i našli je u župnim dvoranama uz čaj, kekse i kasnonoćne sastanke pod fluorescentnim svjetlima.

Tražili smo pregovarača koji shvaća da nitko ne pobjeđuje ako svi ne dobiju i ne izgube nešto, i da je mir jedina pobjeda.

Pomislili biste da će mirovni sporazum dobiti veliku podršku među običnim ljudima koji samo žele živjeti životom slobodnim od vjerskog aparthejda kakav se još osjećao u Irskoj. Ali gorčinu je teško ispljunuti, tako da se u vrijeme raspisivanja pravog referenduma 1998. činilo da će obje strane dobiti podjednak broj glasova. Gorčina se nije dala. Na zgradi gradskog vijeća Belfasta, u kojem su prevlast imali unionisti, bio je golem natpis: “Belfast kaže NE.” (Srećom, jedne godine za Božić netko je dodao O i L za praznike: “Belfast kaže NOEL.”). Nije smiješno, ali je smiješno. Kako nije izgledalo previše izvjesno da će se mladi u većem broju odazvati pozivu na glasovanje, U2 je pozvan da sudjeluje na Koncertu za DA, tri dana prije referenduma, zajedno s bendom Ash iz Downpatricka. Rado smo pristali, ali samo pod uvjetom da dvojica suprotstavljenih stranačkih vođa iziđu na pozornicu i rukuju se. Imali smo još jedan uvjet – koji je zvučao još nevjerojatnije – da ni vođa UUP-a, David Trimble, ni vođa SDLP-a, John Hume, ne održe govor.

Tražiti od političara da se pojavi na velikom skupu i ne govori bilo je kao tražiti od komičara da iziđe na pozornicu i ne ispriča vic. Oba su muškarca bila zbunjena. Bili smo sigurni da će se simbolika te geste čuti dalje od bilo koje riječi, a uz to smo ih i upozorili da svaki političar koji drži govor na rock-koncertu riskira biti izviždan. To bi bilo nezgodno, pa su se obojica složila da će samo izići na pozornicu, jedan slijeva, drugi zdesna, a u trenutku koji je naznačio zašto će John Hume i David Trimble poslije dobiti Nobelovu nagradu za mir, rukovali su se oko tri sekunde. Kad sam prišao i podignuo im ruke visoko u zrak, nisu znali da kopiraju vizualni jezik s fotografije Boba Marleyja iz 1978. godine, na kojoj su se dva političara sa suprotnih strana – Manley i Seaga – sastala na pozornici u Kingstonu, na Jamajci, u strahu od nasilja koje je prijetilo progutati taj otok. I tad je fotografija iskristalizirala nešto: sliku daleko moćniju od riječi.

Put do trajnog mira bit će dug, ali 22. svibnja 1998. Ulster je rekao “da”.

Dan nakon glasovanja Irska je započela polagano napuštati predrasude; većina poznatih akronima – UDA, UVF, IRA – počela se okretati od nasilja, a paravojne postrojbe obećale su da će pušku ArmaLite zamijeniti glasačkom kutijom. To je još u tijeku.

Na unionističkoj strani važnu ulogu odigrao je David Ervine. I Gerry Adams zaslužuje dio zasluga, unatoč poricanju svoje uključenosti u “oružanu borbu”. Potrebno je mnogo hrabrosti za promjenu smjera u situaciji kad je cijena vaših prethodnih smjerova bila tako visoka.

Martin McGuinness izišao je iz svjetla svojih paravojnih reflektora na dnevno svjetlo stvarne politike. Priznao je da je bio u višem vodstvu IRA-e, a kad je i on promijenio smjer, to je promijenilo tijek povijesti… Poslije je postao polovica “braće Hihotić”, kako su nazvali njegovo prijateljstvo s bivšim najvećim neprijateljem, velečasnim Ianom Paisleyjem.

Na odlasku s jedne prigode u New Yorku 2008. godine okrenuo sam se osjetivši nečiju prisutnost iza sebe i ugledao Gerryja Adamsa. Znao sam da je imao problema sa zdravljem pa sam ga upitao kako je i rekao mu da cijenim činjenicu da je tijekom kampanje za otpis dugova siromašnim zemljama došao – bez pompe i pratnje – u urede Jubilee 2000/Drop the Debt u Londonu. Kad mi je pružio ruku, prihvatio sam je i stisnuo. Vjerojatno je to njemu bio teži trenutak nego meni. Cijenio sam gestu.

Gledajući unatrag, da nije bilo namjerne nesanice predsjednika Billa Clintona i njegova natezanja s raznim zaraćenih stranama u sitne sate, ili savjesnosti njegova viteza izaslanika Georgea Mitchella, nisam siguran da bismo imali mir u Irskoj. Isto mislim i o Bertieju Ahernu i britanskom premijeru Tonyju Blairu, koji su proveli bezbrojne sate razgovarajući telefonom, a ne ratujući. Clinton i Blair također su započeli preobrazbu – još nedovršenu – u odnosima između starih kolonijalnih sila i afričkog kontinenta. Zdušno smo lobirali kod obojice za otpis duga. Nijedan državni vođa nije na tome radio više od Blaira i njegova ministra financija, Gordona Browna. Oni su i udvostručili proračun Ujedinjenog Kraljevstva namijenjen inozemnoj pomoći. To može zvučati prilično apstraktno, ali smrt od uboda komarca ili od prljave vode nije nimalo apstraktna.

Tijekom trećeg mandata vlade Tonyja Blaira uživao sam u kasnoj večeri u Downing Streetu broj 10. Često smo se šalili na račun drukčijeg života koji je mogao živjeti da je ostao pjevač rock-benda Ugly Rumours. Imao je izgled, karizmu na pozornici, glavnu melodiju. On i Gordon Brown bili su toliko produktivni da sam ih, napola ozbiljno, zvao Lennonom i McCartneyjem međunarodnog razvoja. Tony Blair nije pio, ali natjerao sam ga da otvori bocu i popio je čašu i pol. Ja možda dvije i pol. On je možda zaboravio na vrijeme – ja sam sasvim sigurno zaboravio da je on britanski premijer – ali tik nakon ponoći sjetio se da je zakasnio na važan poziv. Na licu mu se vidjela pomalo šaljiva panika kad je izgovorio tako često rabljenu frazu da mi je umalo promaknulo njezino značenje. “Možeš li sam izići?”

I tako sam se ja, Irac, našao u situaciji da neometano lunjam privatnom rezidencijom britanskog premijera. Promjena stiže tako ležerno, pomislio sam, prije nego što sam shvatio da zapravo ne znam izići.

Krenuvši prema stubama, uskoro sam se potpuno izgubio, kao dijete u robnoj kući koje baulja amo-tamo, pali i gasi svjetla. Sa zidova me gledaju poznata lica – Winston Churchill, Margaret Thatcher, Harold Wilson.

Eno i njega, Davida Lloyda Georgea, premijera koji je pod prijetnjom rata podijelio naš otok na sjever i jug.

“Mogu li vam pomoći?”

Pronalazi me odrasla osoba u odori i ljubazno me ispraća van.

Da unaprijedi mir u Irskoj, Blair je bio spreman riskirati reputaciju pa je odobrio tajne sastanke s vođama paravojnih organizacija. Ali ako je njegova rana reputacija kao premijera postala sinonim za mir, sasvim ju je sigurno stavio na kocku time što je stao uz Georgea Busha u nepopularnom ratu u Iraku.

Čovjek koji je spajao ljude bio je spreman i razdvojiti ih.

“TONY BLAIR – RATNI ZLOČINAC.”

To je bio naslov u irskim novinama u ožujku 2007. godine, jutro nakon ceremonije u dablinskoj rezidenciji britanskog veleposlanika na kojoj sam primio počasnu titulu viteza okruglog stola koji su činili Blair, Brown i vlada Njezina Veličanstva Kraljice. Za sav trud u borbi protiv siromaštva u njezinim bivšim kolonijama. Doduše, možda to i nije bilo rečeno baš tako.

A novinski naslov? To je bio citat mog kolege iz benda, Larryja, koji nije došao na ceremoniju. Sumnjam da ćemo se on i ja ikada složiti oko Tonyja Blaira. Moj citat, tad i sad, osobnija je mantra: “Kompromis je skupa riječ. Bez kompromisa još skuplja.”

ZVON ZVONA

Natrag u 2015. i izduženu pistu pozornice turneje Innocence + Experience. Sunday Bloody Sunday bliži se kraju, a mi jedan za drugim hodamo prema glavnoj pozornici. Larry zastane i ostane sam na pisti, usamljena figura koja svira usamljeni ritam u ogromnoj gomili.

Palice drži iznad glave. Njegov mali bubanj sprema se uvesti nas u apokalipsu pjesme Raised by Wolves i eksploziju autobombe u Dublinu na golemim zaslonima.

Udari po dobošu. A udarac je pucanj.