Koncem tjedna u Splitu će se održati konferencija Europskog udruženja sociologa. Na njoj će Franka Zlatić, viša asistentica Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru, iznijeti osnovne principe i polazišne točke međunarodnog istraživanja koje bi se, kako je zamišljeno, moglo provoditi u trima europskim državama, a posvećeno je medijskoj prezentaciji i društvenoj prihvaćenosti stranih radnika iz Indije i drugih azijskih država. Projekt „Strukturalne hijerarhije, nejednakost i uokvirivanje transnacionalnog rada“ bavio bi se utjecajem medija na oblikovanje percepcije o migrantima, ponajprije radnicima koji dolaze iz Indije u Hrvatsku, Sloveniju i Nizozemsku.

“Naše istraživanje nije samo znanstveno relevantno, ono je i društveno urgentno jer može doprinijeti smanjenju stereotipa, netrpeljivosti i diskriminacije. U javnom prostoru jasno se vidi snažan rast negativnih stavova prema migrantima, što izravno utječe na društvene odnose, javne politike i svakodnevni život“, istaknula je Franka Zlatić u razgovoru za Nacional.

Franka Zlatić doktorirala je na Sveučilištu u Nottinghamu u Velikoj Britaniji, baveći se iskustvima mladih i visoko obrazovanih migranata. Potom je predavala na jednom sveučilištu u Indiji te je tako razvila posebnu osjetljivost i znanstveni interes za sudbine i poziciju radnika migranata iz Indije i azijskih država u hrvatskom društvu. Kao koordinatorica novog međunarodnog projekta za koji se nada dobiti sve potrebne suglasnosti, uvjerena je da „ta istraživačka studija ima potencijal ukazati na stvarnu raznolikost iskustava migranata i potaknuti medije da stvaraju realnije i ljudskije reprezentacije radnih migranata“, o čemu je govorila u intervjuu za Nacional.

NACIONAL: Zašto je Hrvatskoj potreban međunarodni projekt o medijskoj (re)prezentaciji migranata iz Indije?

Migracije u Hrvatsku u posljednjem desetljeću bilježe eksponencijalan rast – od nešto više od 10 tisuća useljenika 2013. do gotovo 70 tisuća u 2023. godini. Posebno su indikativni podaci Eurostata o izdanim prvim boravišnim dozvolama. Hrvatska je 2024. godine izdala ukupno 89.809 prvih dozvola, dok ih je Njemačka, znatno veća zemlja, izdala 544.987. Na prvi pogled razlika je golema, ali kada se podaci filtriraju samo na radne dozvole, slika se dramatično mijenja. Hrvatska je izdala 85.874 prvih radnih dozvola, dok ih je Njemačka, unatoč višestruko većem ukupnom broju useljenika, izdala 77.149. To znači da je upravo Hrvatska u 2024. godini zaposlila više novih stranih radnika od Njemačke. Drugim riječima, Hrvatska je postala jedno od glavnih odredišta radnih migracija u EU-u, a promjena je time još značajnija što se događa u zemlji koja se donedavno smatrala isključivo iseljeničkom.

U tom kontekstu Indijci čine jednu od najbrojnijih skupina. U 2024. godini u Hrvatsku ih je doselilo 10.324 s prvom radnom dozvolom. Oni se zapošljavaju pretežno u građevinarstvu, ugostiteljstvu i turizmu. Regionalna raspodjela pokazuje najveću koncentraciju u Gradu Zagrebu, Istarskoj, Splitsko-dalmatinskoj i Zagrebačkoj županiji, dok najmanje radnika dolazi u slavonske županije.

S porastom broja stranih radnika jačaju i negativni stavovi u javnosti. Posebno su vidljivi u komentarima na internetu i medijskim napisima, gdje se migrantske zajednice često prikazuju kroz stereotipe, kao homogeni blok, a ne kao pojedinci s različitim iskustvima i životima. Takvi narativi oblikuju javno mnijenje i doprinose stvaranju atmosfere straha, nepovjerenja i diskriminacije. Migranti se, umjesto aktivnih sugovornika, u medijima najčešće pojavljuju samo kao predmet rasprava.

Ovaj projekt važan je upravo zato što adresira jedno od ključnih društvenih pitanja u jugoistočnoj i široj Europi: nevidljivost i iskrivljeno predstavljanje migrantskih života u medijima. Analizom medijskih diskursa i uključivanjem samih migranata u istraživački proces, projekt nastoji razumjeti kako se oblikuju javne percepcije te ponuditi temelje za inkluzivnije, pravednije i društveno odgovorno komuniciranje.

NACIONAL: Kako ste zamislili istraživanje i tko će u projektu sudjelovati?

Istraživanje je zamišljeno kao suradnički projekt koji okuplja akademske institucije i organizacije civilnog društva iz više europskih zemalja, s ciljem da se poveže znanstveno znanje s praktičnim iskustvima rada s migrantima. Uz Sveučilište u Zadru, u projektu sudjeluju dva akademska partnera, jedan iz Nizozemske i jedan iz Slovenije, te niz civilnih udruga iz Zagreba i Ljubljane koje su već dulje aktivne u pružanju podrške radnicima migrantima i javnom zagovaranju njihovih prava. Tako se osigurava da istraživanje ne ostane samo na razini analize medijskih diskursa, već da uključi i neposredna iskustva ljudi koji se svakodnevno susreću s izazovima integracije, diskriminacije i zastupljenosti u javnosti.

Takva struktura omogućava usporedbu različitih nacionalnih i regionalnih konteksta, od Hrvatske i Slovenije kao novih useljeničkih društava jugoistočne Europe, do Nizozemske koja ima dugotrajnije migracijsko iskustvo i razvijeniji institucionalni okvir. Uključivanjem udruga iz Zagreba i Ljubljane projekt dobiva izravan pristup zajednicama migranata, kao i dublje razumijevanje dinamike na terenu. Poseban naglasak stavlja se na participativni pristup, u kojem migranti nisu samo predmet istraživanja, nego i aktivni sudionici kroz radionice i fokus-grupe.

Projekt će biti prijavljen Europskoj komisiji u okviru programa Obzor Europa (MSCA Staff Exchange), čime se nastoji osigurati stabilna međunarodna platforma za razmjenu znanja, mobilnost istraživača i suradnju između akademskog i neakademskog sektora. Time se stvara snažan okvir za usporedbu, učenje i izgradnju mreža koje nadilaze granice pojedinih država.

NACIONAL: Zašto naglašavate da je istraživanje koje ćete koordinirati hitno i bitno?

Projekt je važan jer otvara pitanja koja su istodobno lokalna i europska: kako mediji oblikuju percepcije migranata, u ovom slučaju radnika koji dolaze iz Indije, i kako ti narativi utječu na društvene odnose, javne politike i svakodnevni život. Hrvatska i Slovenija su relativno nova useljenička društva, u kojima je dolazak većeg broja migrantskih radnika vrlo recentan fenomen. Time se razlikuju od Nizozemske, zemlje s dugom migracijskom poviješću i razvijenim sustavom regulacije i istraživanja migracija. Upravo usporedba tih triju konteksta čini projekt jedinstvenim, možemo vidjeti kako različite povijesti, politički okviri i društvene percepcije oblikuju javne narative o migrantima, kao i kako se stereotipi i isključivanje reproduciraju ili razbijaju u medijima.

Franka Zlatić trenutačno je viša asistentica Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru. FOTO: Sime Zelic/PIXSELL

Uloga Sveučilišta u Zadru kao koordinatora projekta posebno je značajna. Zadar nije samo administrativni nositelj projekta, već i središnja točka koja povezuje sve partnere, osigurava koherentnost istraživanja i vodi terenski rad u jugoistočnoj Europi. Time hrvatski akademski kontekst dobiva središnje mjesto u međunarodnom istraživanju i pokazuje da istraživači iz Hrvatske mogu voditi projekte koji okupljaju partnere iz različitih zemalja i sektora. Kao koordinatorice projekta, moja odgovornost nije samo organizacijska nego i sadržajna – povezati teorijska znanja i metodološku stručnost europskih akademskih partnera s praktičnim uvidima nevladinih organizacija koje rade na terenu.

NACIONAL: Što karakterizira medijske prikaze migranata u Hrvatskoj i zašto ih je važno analizirati?

Medijski prikazi migranata važni su jer oblikuju način na koji ih šira javnost doživljava, često i bez ikakva osobnog kontakta. Većina građana nikada neće upoznati stranog radnika iz Indije, Nepala ili Filipina pa se njihova slika o tim ljudima stvara gotovo isključivo kroz ono što pročitaju u novinama, vide na televiziji ili društvenim mrežama. Mediji pritom ne samo da prenose, već i aktivno konstruiraju stvarnost, naglašavajući određene teme i stereotipe dok prešućuju druge.

Poseban problem predstavljaju komentari ispod članaka na internetskim portalima i društvenim mrežama, koji često odražavaju neistine i neprovjerene informacije. Često nailazimo na tvrdnje poput: “kradu nam poslove” ili “snižavaju cijenu rada”. Međutim, realnost je potpuno drugačija. Zakonom je propisano da strani radnici ne mogu biti plaćeni manje od minimalca, a njihov dolazak u Hrvatsku posljedica je ozbiljnog manjka domaće radne snage. Naime, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju veliki broj Hrvata odselio se u inozemstvo, što je stvorilo praznine na tržištu rada, osobito u građevinarstvu, ugostiteljstvu i turizmu, koje sada popunjavaju radnici iz Azije.

Kombinacija medijskih narativa i komentara oblikuje nerealnu sliku realnosti. S jedne strane se prenose iskrivljeni ili senzacionalistički prikazi migranata, a s druge se u komentarima dodatno reproduciraju neupućenost i nepovjerenje javnosti. Time se potiču strah, nepovjerenje i diskriminacija prema ljudima koji zapravo dolaze kako bi odgovorili na stvarne ekonomske i društvene potrebe Hrvatske.

NACIONAL: Kako se u hrvatskom medijskom prostoru tretira Indijce? Kakva je vidljivost migranata uopće i Indijaca u javnom prostoru?

Kada govorimo o vidljivosti migranata u Hrvatskoj, jasno je da su oni u medijima prisutni gotovo isključivo kroz prizmu rada, kao brojke i radna snaga, a ne kao ljudi sa svojim pričama, obiteljima i kulturnim doprinosima. Njihova svakodnevica, vrijednosti i interesi ostaju gotovo posve nevidljivi. Jedan upečatljiv primjer takve nevidljivosti je koncert nepalskog hip-hop/trap izvođača Jamesyja, održan u travnju u zagrebačkoj Tvornici kulture. Riječ je o zvijezdi koju prati veliki broj obožavatelja, no koncert je prošao potpuno skriven od šire javnosti, bez plakata, bez objava na službenim stranicama, bez ijednog članka na domaćim glazbenim portalima, osim onoga kolege sociologa Drage Župarića Iljića koji je koncert slučajno otkrio posjetom nepalskom restoranu. Slična je situacija bila i s koncertom pjevačice Rachane Rimal u kolovozu, o kojemu se saznalo tek preko Instagrama.

Još je važnije što su ispod snimki tih događaja osvanuli online komentari poput „za što su se branitelji borili“, „zamisli kako fino vonja unutra“ ili „tiraj to ča otkud su i došli“. Pritom se zaboravlja da i hrvatski izvođači – recimo, Goran Bare i Majke ili Prljavo kazalište – nastupaju širom svijeta, za domaću dijasporu od Londona do Australije i SAD-a. Drugim riječima, ono što je za „nas“ legitimno kulturno izražavanje i povezivanje s dijasporom, od „njih“ se doživljava kao prijetnja ili provokacija.

NACIONAL: Na što ukazuje analiza naslovnog teksta vašeg istraživanja o stranim radnicima – u prvom planu su Indijci – u kojem se napominje da smo u Hrvatsku „uvezli tisuće nekvalificiranih samaca“?

Analiza naslovnog teksta „Strani radnici: uvezli smo na tisuće nekvalificiranih samaca“ pokazuje kako se kroz medije oblikuje reduktivna i negativna slika migranata. Već sama riječ „uvezli“ prikazuje migrante kao robu ili sirovu radnu snagu, a ne kao ljude s vlastitim životima, obiteljima i dostojanstvom. Oznaka „nekvalificirani“ sugerira da njihov rad nema vrijednost, dok pojam „samci“ priziva asocijacije izoliranosti, društvene opasnosti i neintegriranosti.

Diskurs o „samcima“ posebno je značajan jer se intenzivno pojavljivao u vrijeme migrantske krize 2015. godine, kada se u javnosti širila slika da su muškarci koji prelaze granice zapravo „vojska“ koja dolazi „pokoriti Europu“. Ta percepcija bila je potpuno iskrivljena. S jedne strane zato što su ženama i djeci neformalni migracijski putovi višestruko opasniji, o čemu svjedoče brojni filmovi i knjige, a s druge strane zato što se i tada, kao i danas, ignoriralo prisustvo žena migranata. U novijem valu radnih migracija u Hrvatsku dolaze i Filipinke, Nepalke, Indijke i druge žene koje rade u različitim sektorima, ali njihova prisutnost i iskustva gotovo nikada ne nalaze mjesto u javnom diskursu.

Vizualni element dodatno učvršćuje takav okvir. Na fotografiji koja prati članak vide se četiri tamnoputa radnika u radnoj odjeći i s alatom u rukama, prikazana isključivo kao anonimna radna snaga. Takva slika briše individualnost i privatni život migranata, nema priče o njihovim obiteljima, hobijima ili društvenom životu, oni postoje isključivo kao „radnici“. Istovremeno, odabirom tamnije boje kože implicitno se uvodi i rasni element: oni su prikazani kao „drugi“, jasno odvojeni od većinske populacije.

Takav spoj diskurzivnog i vizualnog okvira konstruira stvarnost tako da migrante prikazuje kao homogenu masu prijetnji i problema, pri čemu se sustavno previđa doprinos koji oni daju u sektorima u kojima kronično nedostaje domaće radne snage. Štoviše, selektivnim isticanjem muškaraca „samaca“ i prešućivanjem ženskog doprinosa, stvara se dodatna rodna distorzija stvarnosti.

NACIONAL: Kako je moguće da se u Hrvatskoj, koja prednjači među europskim državama po broju Indijcima izdanih radnih dozvola, objavljuju tekstovi s diskriminativnim porukama i porukama postkolonijalnog diskursa?

Iako Hrvatska prednjači po broju izdanih radnih dozvola za Indijce, u javnom i medijskom diskursu oni su gotovo isključivo prikazani kroz prizmu radne korisnosti, kao osobe koje moraju raditi i doprinijeti tržištu rada, dok su kulturno distancirani i nadzirani. Razlog tome možemo razumjeti kroz postkolonijalnu teoriju koja se temelji na radovima Saida, Todorove i Žižeka. Ona nam pomaže shvatiti kako države srednje i jugoistočne Europe, koje su nekoć bile marginalizirane u odnosu na Zapad, reproduciraju simboličke hijerarhije projiciranjem „drugosti“ na azijske migrante. Ti migranti, često prikazivani kao kulturno udaljeni i ekonomski instrumentalni, postaju ključni u konstrukciji nacionalnog samorazumijevanja, posebno u post-socijalističkim kontekstima koji afirmiraju europsku pripadnost. U tom smislu azijski radni migranti predstavljaju primjer postkolonijalne inverzije. Kroz njih prethodno periferni europski narodi artikuliraju svoju središnjost i potvrđuju simboličku dominaciju. Ta logika posebno je važna za azijske migrante, koji su „dvojno drugi“, ne samo kao ne-europska, rasno obilježena tijela, već i kao subjekti smješteni u teritorije dugotrajno kodirane kao periferne, nepouzdane ili kulturno zaostale. Simbolička marginalizacija prostora, jednako kao i ljudi, igra ključnu ulogu u načinu na koji su regije i migrantske populacije prikazane u javnom diskursu. Okvir analize također prepoznaje rizik od esencijaliziranja kontradiskursa, tretirajući orijentalizam i balkanizam kao kontekstualne i povijesno situirane operacije koje oblikuju medijske okvire, logike upravljanja i javnu percepciju u vezi s migracijom, rasom i post-socijalističkom nesigurnošću.

U suvremenoj Hrvatskoj vidimo inverziju postkolonijalne pozicije. Država koja je nekoć bila pozicionirana kao „nedovoljno europska“, sada samu sebe potvrđuje kao europsku tako što „drugoga“ stvara iznova, ovoga puta u obliku migranata iz Azije. Kao što je Zapad nekoć koristio Balkan da „čuva vrata Europe“ prema Istoku, sada se čini da Hrvatska, kao članica EU-a i Schengena, internalizira taj zadatak. I to ne samo na granici, već i u javnom i medijskom diskursu, gdje se Indijci i drugi azijski radnici tretiraju kao radno korisni, ali kulturno udaljeni i nadzirani.

NACIONAL: Zašto je vaš sociološki interes vezan upravo za migracije iz Azije, posebno Indije, i medijske prikaze migranata?

Završila sam preddiplomski i diplomski studij kulturalnih studija na Filozofskom fakultetu u Rijeci, nakon čega sam se preselila u Veliku Britaniju i upisala doktorski studij sociologije na Sveučilištu u Nottinghamu, kao jedna od 25 stipendistica EU-a. Moj doktorat istraživao je složena i često neizvjesna iskustva mladih, visoko obrazovanih migranata u pokretu, s fokusom na interakciju mobilnosti, identiteta, životnog puta i pripadnosti. Kroz osobno iskustvo i empirijsko istraživanje promatrala sam mlade ljude koji migriraju u potrazi za obrazovanjem, poslom i smislom, ne kao fiksni migracijski tok, nego kao otvoren proces traženja prilika i povezivanja u transnacionalnom kontekstu.

Tijekom doktorskog i postdoktorskog rada sudjelovala sam na brojnim međunarodnim konferencijama, uključujući ESA, IMISCOE i Kanadsko sociološko društvo. Prije zaposlenja na Sveučilištu u Zadru radila sam kao predavačica na Jindal Global Law School u Indiji i na Sveučilištu u Nottinghamu, gdje sam držala nastavu iz sociologije, kritičkog mišljenja i istraživačkih metoda. Boravak u Indiji dodatno je produbio moje zanimanje za migracije iz Azije, kulturološke interakcije i medijske prikaze migranata.

Nositeljica sam titule Associate Fellow britanske Akademije za visoko obrazovanje (AFHEA). Aktivno sudjelujem u znanstvenoj zajednici kao članica Hrvatskog sociološkog društva, prethodno Etičkog odbora za istraživanja Škole za sociologiju i socijalnu politiku u Nottinghamu, ali i kroz sudjelovanje u istraživačkim i Erasmus+ projektima posvećenim socijalnoj uključenosti, jednakosti i izgradnji mira. Trenutačno radim na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, gdje kao viša asistentica nastojim povezati akademsku teoriju i empirijska istraživanja s aktualnim migracijskim praksama u Hrvatskoj i šire.