Monografiju Frana Dulibića ‘Prikazi grada između utopije i distopije u karikaturi, stripu i animiranom filmu od 1945. do 2020.’ objavilo je Društvo povjesničara umjetnosti. U njoj Dulibić u analizi karikature, stripa i animiranog filma istražuje urbane prizore u hrvatskoj popularnoj kulturi

Nedavno je Društvo povjesničara umjetnosti objavilo monografiju autora Frana Dulibića „Prikazi grada između utopije i distopije u karikaturi, stripu i animiranom filmu od 1945. do 2020“. Naslov je dugačak kao što je dugo i promatrano razdoblje kojim se bavi Dulibićevo vrlo uspješno interdisciplinarno istraživanje urbanih prizora u hrvatskoj popularnoj kulturi. Kroz analizu brojnih primjera karikature, stripa i animiranog filma Dulibić je povezao povijest umjetnosti, povijest filma, antropologiju i sociologiju grada te čitatelju dao intrigantan uvid u vremenski presjek odnosa čovjeka i njegova urbanog okruženja. Naslovnicu monografije uljepšava „Grad profesora Baltazara“ koji je kreirao Zlatko Bourek.

Povjesničar umjetnosti i profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Fran Dulibić iznio je Nacionalu svoje motive bavljenja ovom temom i vlastiti pristup promjenama koje su se tijekom vremena događale u medijima popularne kulture. Zanimljivo je da nam ovom knjigom Frano Dulibić na jednom mjestu daje pregled urbanih vizija u karikaturi, stripu i crtanom filmu od Otta Reisingera i Dušana Vukotića, preko „Kerempuha“, Edvina Bukvića ili Novog kvadrata sve do Danijela Žeželja i „Sun Cityja“, Tisje Kljaković Braić ili Irene Jukić Pranjić.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili baš za prikaz grada i zašto u trojstvu karikatura – strip – animirani film?

Grad je mjesto gdje nastaju svi mediji, pa tako i mediji popularne kulture. U gradovima se mediji neprestano razvijaju i transformiraju, a istodobno se i bave gradom. Zapravo, grad je često prostor u kojem se odvijaju događanja koja su prenesena u karikaturu, strip i animirani film kao njihovi kreativni sadržaji. To su likovni mediji popularne kulture koje povezuju određene srodnosti, ali i autori. U ovoj knjizi navodim primjere brojnih autora koji su bili, ili još uvijek jesu, aktivni u dvama od triju spomenutih načina izražavanja. Neki i u svima, poput Dragića, Dovnikovića ili Marušića. Zapravo, nisam prvi na ovim prostorima koji je te medije povezao. Midhad Ajanović je objavio nekoliko vrlo studioznih knjiga o odnosima dvaju od ovih medija u Švedskoj, ali i za Maticu hrvatsku, što je poznato onima koji prate ovu scenu. Mediji popularne kulture, kao i drugi oblici umjetničkog izražavanja poput književnosti i filma, pomažu nam razumjeti te procese, lakše se nositi s tjeskobama i frustracijama kao i sjetiti se brojnih trenutaka radosti i uživanja koje nam život u gradu pruža.

‘Stripovi i crtići pokazuju da su autori davali gradu utopijske karakteristike, posebno do 1990-ih. Najpoznatiji primjer takvoga grada je grad u ‘Profesoru Baltazaru’ Zlatka Boureka

NACIONAL: Može li se naš odnos prema gradu, kroz ova tri medija, promatrati samo između utopije i distopije? Zašto su nam važni ti momenti; imamo li neke karakteristične primjere kao potvrde vašoj tezi?

Prikazivanje grada može biti raznoliko i nevezano uz krajnosti poput utopije i distopije. U nekima od primjera u knjizi riječ je o stvarnim ambijentima gradova. No stripovi i animirani filmovi pokazuju da je dio autora nastojao dati gradu utopijske karakteristike, posebno do 1990-ih. Dok u ovom stoljeću raste broj primjera koji urbani prostor tretiraju kao distopijski, često postapokaliptični prostor. Najpoznatiji primjer grada kao utopijskog mjesta je grad u crtanom filmu „Profesor Baltazar“, koji je nacrtao Zlatko Bourek. Zanimljivo je spomenuti da je Boureku, koji je radio scenografska rješenja za tu seriju filmova, kao inspiracija poslužila Rijeka. Distopijskih primjera ima više, i u stripu, poput Danijela Žeželja, Igora Kordeja, Igora Hofbauera, ali i u crtanom filmu, poput Matije Pisačića, Martine Meštrović, Marka Dješka, Danijela Žeželja.

NACIONAL: Na koje ste probleme nailazili s obzirom na to da je razdoblje vašeg istraživanja u hrvatskoj popularnoj kulturi izuzetno dugo?

Najveći problem je bio pronaći najkarakterističnije i najbolje primjere. Za svaki od triju medija popularne kulture građa je iznimno velika. Dio primjera bio mi je poznat još iz rane mladosti. Dio sam doznavao od ljudi koji su upućeni i kojima sam zahvalan što su me upozorili na pojedine autore ili radove. Dio sam nalazio u časopisima i novinama. To je takav tip istraživanja u kojem nikada ne možeš sa sigurnošću reći da si uspio sakupiti sve najbolje primjere jer dio njih ostane skriven. Treba spomenuti da sam se tom temom počeo baviti kada me je kolega Željko Marciuš pozvao da napravim dionicu izložbe „Vizije grada“ 2019. u Modernoj galeriji u Zagrebu. Već tada sam sakupio barem dvostruko više primjera od onih koji su zbog ograničenog prostora mogli biti zastupljeni na izložbi, kao i u tekstu koji sam napisao za katalog.

NACIONAL: Što karakterizira karikaturu grada i kako izgleda karikirani grad u dnevnim novinama i tjednicima, a kako u karikaturama na internetu, izložbama i knjigama?

Karikatura je percipirana prije svega kao medij koji ismijava ljude i pojave. Ali to nije humor samo zbog smijeha ili ismijavanja. Karikatura nas uči kritički misliti, opažati smiješnu stranu ljudske gluposti i negativnih društvenih pojava. Karikatura je od 1945. godine do danas prošla kroz više faza. Prvih nekoliko godina bila je prvenstveno medij ideološke komunističke propagande. Potom je karikatura bila dozvoljena, kako se onda govorilo, kao „drugarska kritika“. Postupnom liberalizacijom od šezdesetih do konca osamdesetih, karikatura je uspijevala kritizirati mnoge pojave u društvu. Karikaturisti su često, kako se to kaže, hodali po rubu, riskirali da budu kažnjeni ili, što se najčešće događalo, da im pojedine karikature ne budu objavljene iz političkih razloga. To je vrijeme u kojem su iznimno popularne karikature u dnevnim novinama Ice Voljevice s Grgom, Ota Reisingera s Perom, a pridružili su im se nešto mlađi karikaturisti u drugim novinama, poput Joška Marušića i Srećka Puntarića. Svi oni često su objavljivali niz karikatura koje su tematizirale urbanizam i arhitekturu, gradski promet, skupoću života u gradu i sve moguće aspekte urbanog života.

Edvin Biuković, Darko Macan, ‘Grendel Tales’, 1993.-1996.; Irena Jukić Pranjić, ‘Gamer Girl’, 2016.; Zdenko Blažić, ‘Bez riječi’, 1972. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Što odlikuje strip u gradu i obratno?

Svaki medij ima svoje zakonitosti, tako i strip sa svojim specifičnim oblikom vizualne naracije. Grad je vrlo često prostor u kojem se događa neki strip. Ali najzanimljiviji su primjeri u kojima vidimo da grad nije samo „kulisa“ za neko događanje, nego je prostor koji donosi ugođaj. Čitatelj je uvučen u zbivanja na ulicama i trgovima, osjeća kao da je grad protagonist. Nesvjesno ili svjesno, čitatelj prepoznaje da likovi izrastaju iz takve nacrtane urbane strukture, da ne bi mogli postojati bez nje. Ponekad su to izmišljeni gradski prostori, ponekad prepoznatljive lokacije, a često i kombinacija. Borivoj Dovniković smješta strip „Pipo“ u Zagreb, kao i Ivica Bednjanec u stripu „Jasna i osmoškolci“. Milan Trenc radi strip koji se događa u Berlinu, Evdin Biuković u Parizu, a Dalibor Talajić u sirijskom gradu Madayi. Edvin Biuković objavio je u SAD-u devedesetih godina izvrstan strip „Grandel Tales“, u kojem je prikazao postapokaliptični Zagreb. Na jednoj tabli vidimo zagrebačku katedralu s napola srušenim desnim tornjem, onim koji je tridesetak godina kasnije stradao u potresu. Igor Kordej ima niz stripova u kojima je urbana struktura gotovo organski povezana s protagonistima, još od osamdesetih godina i razdoblja Novog kvadrata, ali i kasnije. Koji je prikaz najuspješniji, nemoguće je prosuditi jer govorimo o vrlo različitim likovnim pristupima kao i poetikama.

NACIONAL: Koji stripovi odskaču po umjetničkoj vrijednosti ili autorskoj originalnosti u prikazu grada u vrijeme krize, opstanka i oporavka? Gdje je mjesto hrvatskog stripa u suvremenoj svjetskoj produkciji?

Strip je medij čija je povijest od početaka do 1960-ih bila obilježena dominacijom dječjih, uglavnom karikaturalnih, i avanturističkih stripova. Od šezdesetih godina sve više je primjera tzv. art stripa, koji svojim likovnim izrazom, baš kao i temama kojima se bavi, ima visoke kriterije. To govori i o sazrijevanju stripa kao medija. Osim toga, kao i u drugim medijima, i u stripu je sve više prisutno miješanje žanrova pa umjetničke kvalitete mogu biti izražene u vesternima, hororima ili krimićima. To prije svega ovisi o kvaliteti scenarija i crteža. Hrvatski strip je puno dobio raspadom Jugoslavije jer je tržište od dvadeset dva milijuna ljudi svedeno na Hrvatsku od tri i pol milijuna stanovnika. To je, naravno, premalo za isplativost stripovske produkcije. Stoga su se naši crtači preorijentirali na svjetsko tržište. Uspijevaju se održati i živjeti od ugovora s inozemnim izdavačima, od Marvela u SAD-u do francuskih, talijanskih i drugih izdavača. Šira javnost nije svjesna tog uspjeha, međunarodne vidljivosti i značaja hrvatskih crtača stripova. Ima desetak crtača koji uglavnom žive u Hrvatskoj i skenove svojih strip-tabli već desetljećima šalju inozemnim izdavačima.

NACIONAL: Zašto su za hrvatski strip karakteristični distopijski svjetovi?

Distopijski gradovi u stripu i animiranom filmu nisu hrvatska specifičnost, nego globalna. I to ne samo u spominjanim medijima, nego i u književnosti, filmu i drugim umjetničkim formama. Umjetnici i sve vrste senzibilnih kreativaca ljudi su koji osjećaju vrijeme i prostor u kojem žive. Danas, kao i u prošlosti, svjedoci smo da su to ljudi koji mogu anticipirati budućnost. Mnogi stvarni pokazatelji govore nam da je čovječanstvo načinilo toliko zla ovom planetu da to ne može proći nekažnjeno, da smo došli do ruba. I to kako zbog globalnog zatopljenja tako i zbog obijesnog načina življenja koji je orijentiran samo na trošenje resursa bez propitivanja kakve će to posljedice imati. A ratove, kao i sve druge oblike međusobnog uništavanja, da i ne spominjemo. Ipak, koliko sam pratio produkciju stripova i animiranih filmova, čini se da uvijek stvaraju postapokaliptične svjetove u kojima manji broj ljudi nastavlja živjeti i boriti se za bolje društvo. Kao da nam ostavljaju malo svjetlo na kraju tunela.

‘Karikatura nije humor samo zbog smijeha ili ismijavanja. Karikaturisti su hodali po rubu, riskirali kaznu ili, najčešće, da im neke karikature ne budu objavljene iz političkih razloga’

NACIONAL: Što treba istaknuti kad su u pitanju gradovi u animiranim filmovima?

Dok u stripu imamo zaustavljen pokret u pojedinim crtežima, a naš mozak „animira“ sekvence među njima, animirani film prikazuje pokret u trajanju, određeno zbivanje. Tu je prije svega riječ o iznimnom poglavlju hrvatske kulturne baštine, Zagrebačkoj školi crtanog filma iz socijalističke Jugoslavije. Zagrebačka škola crtanog filma predstavlja poglavlje u svjetskoj povijesti animacije i na nju trebamo biti ponosni. U crtanim filmovima iz tog razdoblja također je anticipirana budućnost u smislu otuđenosti pojedinca u megalopolisima, o robovanju automobilima i drugim tehničkim pomagalima, ukratko, o dehumaniziranosti. U knjizi navodim primjere Dušana Vukotića, Vatroslava Mimice do Borivoja Dovnikovića, Nedeljka Dragića, Zlatka Boureka, Joška Marušića. To su sve vrhunska djela animacije koja s prolaskom vremena ne gube na vizualnoj i sadržajnoj atraktivnosti. Devedesete godine su, koliko ratom toliko i prelaskom na kompjutorsku proizvodnju animiranih filmova, načinile svojevrstan rez, odmak od Zagrebačke škole. Trebalo je vremena da se u novim animiranim filmovima osjeti povezanost s prethodnicima. Ipak, možemo reći da danas ponovo imamo kvalitetnu scenu autora u području animacije koji sve češće dobivaju nagrade na inozemnim festivalima. Spomenimo dio njih – Simon Bogojević Narath, Goran Trbuljak, Matija Pisačić, Danijel Žeželj, Martina Meštrović, Marko Dješka, Irena Jukić Pranjić. Nove generacije autora vrlo se razlikuju u individualnim likovnim rukopisima i režiji. Ali moglo bi se reći da se tematski nadovezuju na prethodnike jer se često bave dehumaniziranim društvom i egzistencijalnom ugroženosti pojedinca.

NACIONAL: Koje su dominantne nove teme koje prate transformacije u urbanim prostorima?

Urbani način življenja transformira nas kao pojedince iako smo rijetko toga svjesni. Isto tako, šira javnost još uvijek misli da stripovi i animirani filmovi služe samo za zabavu i bave se nebitnim temama. To doista nije tako. I u karikaturama, kao i u stripovima i animiranim filmovima, odražava se naša stvarnost, ma koliko ponekad nestvarno ili nadrealno izgledali. Kada je riječ o crtanim filmovima, možemo spomenuti nekoliko primjera. Trbuljakovi filmovi „Svaki dan je za sebe, svi zajedno nikad“ iz 2002. i „Oni žive noću“ iz 2014. govore, između ostalog, o spoznaji stvarnosti, Zimonić je u filmu „Zlatkine žute minute“ iz 2013. blizak prikazu toka svijesti. Za Pisačića u „Čobanu“ iz 2014. grad je tako surovo mjesto da u njemu normalan život nije moguć. Martina Meštrović se u filmu „Bla“ iz 2013. bavi problemom edukacije koja ukalupljuje i stvara poslušne građane koji gube ljudskost, dok se Irena Jukić Pranjić u filmu „Gamer Girl“ iz 2016. duhovito bavi još uvijek prisutnim stereotipom tradicionalne uloge žene u društvu. Iz svih navedenih primjera možemo vidjeti koliko život u gradovima mijenja pojedinca. Isto tako u kolikoj se mjeri u urbanim prostorima mijenjaju naš ukus, odnos prema okolini, naša osjetila, naša percepcija stvarnosti.

NACIONAL: Što posebno naglašavate kad su u pitanju promjene političkih i stvaralačkih sloboda u svom utjecaju na animirani film, strip i karikaturu?

Poznato je da su slobode u vrijeme Jugoslavije bile ograničene, da su neke teme bile zabranjene. O tome postoje brojna svjedočanstva. No s druge strane, ta ograničenja su bila stimulativna. Autori karikatura, stripova i crtanih filmova pronalazili su kreativne načine za zaobilaženje mnogih ograničenja. Tada su aktualne teme problem zagađene industrije, prometa, međuljudskih odnosa, pa i ljubavi. A slično je i danas. Osamdesetih Kordej radi stripove na temelju novovalnih pjesama, stripove koji su vizualizirali buntovništvo te generacije mladih. Tu je i Mirko Ilić sa stripovima koji problematiziraju odnos pojedinca i društva. Zapravo, strip je tada bio prostor imaginacije i mnogo veće slobode nego što je postojala u stvarnosti. U stripu se možete izgubiti, kao i u crtanom filmu. Od osamostaljenja Hrvatske distopijski urbani prostori daleko su više prisutni nego ranije. Problem odnosa otuđenja pojedinca u urbanom mravinjaku ostaje trajno aktualan. Neki autori stripova, poput skupine autora okupljene oko časopisa Komikaze, crtežom i tekstom razobličuju iskvarenost, licemjernost, pa i perverznost društva. Slično je i s crtanim filmovima. Sve to zvuči dosta crno. Ali mlada generacija autora ne želi sama sebe zavaravati lažnom ljepotom i skladom, nego se suočava sa stvarnošću i nosi se s ovim prostorom i vremenom najbolje što može.