U omiškom Gradskom kazalištu ‘Mali princ’ 17. lipnja premijerno je izvedena antologijska drama Milana Begovića ‘Bez trećega’. Iduće godine obilježava se 150 godina od rođenja velikog književnika, pa je mali, ali uhodan i iznimno talentiran ansambl omiškog teatra među prvima u Hrvatskoj odlučio napraviti hommage liku i djelu našeg glasovitog umjetnika.

A o tome u kojoj su mjeri uspjeli, najbolje govori gromoglasna tišina publike nakon sudbonosnog hica koji će na kraju trećeg čina u svog supruga Marka Barića, povratnika s ruskog fronta i osmogodišnjeg zarobljeništva, ispaliti patološkom ljubomorom izmučena Giga Barić. Muk u dvorani pretvorio se zatim u gromoglasan pljesak, a ekipa omiškog teatra svojom se izvedbom svrstala uz bok velikim i poznatijim kazališnim kućama.

Predstavu je režirao ravnatelj javne ustanove pod čijim okriljem djeluje kazalište ‘Mali princ’ Petar Buljević, a supružnike Barić igraju Ivana Giove Župa i Marijan Grbavac, izniman glumački par koji doslovno u svakom trenutku teške i mučne Begovićeve drame igra do posljednjeg daha.

Ivana Giove Župa i Marijan Grbavac u predstavi ‘Bez trećega’, FOTO: Lucija Kovačić

‘Giga Barić u meni je potajno čučala još od srednjoškolskih dana’

Splitska dramska umjetnica Ivana Giove Župa priznaje da joj je Begovićeva protagonistica bila jedna od najzahtjevnijih uloga u karijeri, a u razgovoru za Nacional otkriva i da je taj lik potajno čučao u njoj još negdje od srednjoškolskih dana, kad je prvi put pročitala dramu ‘Bez trećega’ .

“Za šest godina obilježit će se sto godina od praizvedbe djela koje se izvodi po čitavom svijetu (prvi put odigrana je 1. listopada 1931.), a Milanu Begoviću je 19. siječnja iduće godine 150. godišnjica rođenja. Porazno je i tužno što oni koji bi trebali posvetiti pozornost nacionalnim klasicima i našim autorima, a to su nacionalne kazališne kuće, to nisu napravile. Ovih dana jedna je kolegica objavila program Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu za iduću godinu – na repertoaru uopće nema Begovića”, kaže nam Ivana Giove Župa te dodaje kako se čini da na daskama koje život znače prevladava populizam, dok se sve manje teži tome da se na predstavi radi četiri do pet mjeseci, kako bi glumci duboko uronili u lik i problematiku djela, kao i da se glumac potroši, potpuno dajući sebe nekoj ulozi.

Ivana Giove Župa u predstavi ‘Bez trećega’ s glumačkim partnerom Marijanom Grbavcem. FOTO: Privatna arhiva

Od Trojanskog rata do danas skoro ništa se nije promijenilo

Muško-ženski odnosi, posljedice rata, patrijarhalno ozračje u društvu, ranjivost i nezaštićenost žene, pretjerana ljubomora koja u konačnici završava fatalno, teme su koje prevladavaju u Begovićevoj drami, a koje su danas, možda više nego ikad, prisutne na svakom koraku i zahtijevaju široku raspravu u javnosti.

‘Porazno je i tužno što oni koji bi trebali posvetiti pozornost nacionalnim klasicima i našim autorima, a to su nacionalne kazališne kuće, to nisu napravile, pa tako uopće nema Begovića’

“Do danas se jako malo, ili čak ništa nije promijenilo. Baš kao i od Trojanskog rata pa sve do današnjeg vremena – kad je riječ o ljubavi, ljubomori, odnosu između muškarca i žene – prevladava narativ prema kojem je muškarcu sve dozvoljeno, a žena mora stajati i klimati glavom. Kad smo počeli raditi na tekstu, razmišljali smo o tome da radnju smjestimo u sadašnje vrijeme, gdje se Marko Barić nije vratio s fronta u Rusiji nego iz Domovinskog rata. Pokušali smo raditi tako, pa smo nakon nekih mjesec dana proba shvatili da se ništa ne bi znatno promijenilo ostavimo li sve onako kako jest u originalu. Na kraju smo se složili da nećemo nagrđivati svetinju Begovićeva autorskog djela i da ćemo ostaviti u tom periodu, jer je, sve, nažalost isto: isti su PTSP momenti hrvatskog logoraša, kao i onoga koji je preživio osam godina ratnog zarobljeništva u Rusiji, kao u originalu”, zaključila je glumica koja nam otkriva kako je za nju nastup na kazališnim daskama magično, gotovo ritualno iskustvo.

Ivana Giove Župa u monodrami ‘Ja sam dama’, FOTO: Privatna arhiva

Giove Župa odrasla je u srcu grada na Carrarinoj poljani, koja se tijekom ljetnih mjeseci pretvara u pozornicu za predstave Splitskog ljeta. Diplomirala je u klasi mostarske akademije na kojoj su predavali profesori sarajevske Akademije dramskih umjetnosti, a njih 12 studenata iz svih dijelova bivše Jugoslavije činilo je prvu poslijeratnu generaciju s Balkana. Između ostalih, predavali su im britanski glumac Nigel Whitmey i poznati bosanskohercegovački dramatičar Dževad Karahasan. Ivana Giove Župa bila je stipendistica HNK Mostar, gdje je nosila repertoar, a s prvim profesionalnim predstavama gostovali su u cijeloj BiH te međunarodnim festivalima.

Od ‘Muke svetog Dujma’ preko nagrađivanih monodrama do Begovićeva klasika

Nakon završene akademije neko vrijeme je izbivala s kazališne scene.

“Htjela sam što prije završiti Akademiju kako bih mogla nastupati i biti na pozornici sa Zojom Odak i glumcima koji su mi bili uzor, no tada je došlo do smjene generacija i da me sada netko pita s kim bih htjela biti na sceni – bez obzira na brojne kvalitetne kolege – morala bih ozbiljno razmisliti”, pojasnila je Ivana Giove Župa, koja je neko vrijeme živjela u Zagrebu, gdje je uglavnom sudjelovala u castinzima i snimala reklame za strane produkcije. Glumila je i u nekoliko domaćih sapunica, no ističe da se nikako nije uspjela pronaći u takvom načinu rada.

“Snima se brzo, doslovno se štancaju scene, glumci često ne uspijevaju pokazati ono najbolje od sebe, i nisam se dobro osjećala. Moja nutrina to jednostavno nije prihvaćala, jako mi je falilo kazalište”, kazala nam je glumica koja bez zadrške priznaje da je doslovno kucala od vrata do vrata.

“Nisam tražila da me se zaposli, nego samo mogućnost da nastupim na audicijama…Nažalost – u te tri godine koliko sam živjela u Zagrebu, ništa se nije dogodilo. Jednog ljeta na Peristilu sam radila predstavu ‘Muka svetog Dujma’ Dramskog studija Ilirik s Radom Perkovićem (glumac i nekadašnji intendant splitskog HNK, op.a.). Nije mi bilo svejedno nastupiti na Peristilu – ipak je to mjesto na kojem su se igrale antologijske predstave. Tada mi je Rade Perković predložio da u svakom od tri čina, koliko ih je bilo – igram različite likove, a ja sam pristala. Kolega Oto Levaj koji je sjedio u publici, primjerice, nije ni primijetio da sam sva tri lika tumačila ja, što me dodatno ohrabrilo, jer sam shvatila da je ipak moguće”, prisjetila se Ivana Giove Župa.

Nakon te predstave, Petar Buljević, ravnatelj kazališta ‘Mali princ’, koji je ranije vodio tamošnje Dječje kazalište Harlekin, ponudio joj je posao voditeljice, a istodobno je prošla i na audiciji za Crvene noseve.

‘Ako je selektor Festivala glumca putovao šest sati iz Zagreba kako bi pogledao moju predstavu, kako selektori Marulićevih dana nisu mogli doći iz Splita u Omiš?’

“Vratila sam se u Split i počela raditi kao doktorica Cmok i voditeljica omiškog Dječjeg kazališta. Paralelno sam radila na predstavama kazališta ‘Mali princ’, koje je u početku djelovalo kao amatersko, da bi napokon, kad smo riješili svu potrebnu papirologiju, dobilo profesionalni status. To smo obilježili predstavom Mate Matišića koji nam je dao da bez naknade za autorska prava koristimo njegov tekst Gastarbajterska bajka”, ispričala je glumica, čiji profesionalni opus čine i monodrame poput suvremene komedije ‘Ja sam dama’ te antičke tragedije ‘Klytaimnestra’.

Ivana Giove Župa u monodrami ‘Klytaimnestra’, FOTO: Željko Šunjić

“Netipična monodrama ‘Ja sam dama’ temelji se na dvadesetak facebook postova autorice Meri Bauk koja je objavljivala situacije iz svakodnevnog života, ali i politici na duhovit, sarkastičan i crnohumorni način. Petar Buljević je napravio dramaturgiju. No, koliko god je u pitanju netipična monodrama, ona ipak ima svoju formu u kazališnom smislu”, kaže nam Giove Župa te otkriva da joj je za rad na monodrami trebala prilično velika podrška koju je dobila od omiških kolega.

Predstava ‘Ja sam dama’ završila je na TEDx konferenciji kao ideja vrijedna širenja, nakon čega su je prijavili i za Festival glumca.

“Siniša Ružić koji je te godine bio selektor, sjeo je u autobus, doputovao iz Zagreba u Omiš, pogledao monodramu i vratio se u Zagreb. Kasnije smo vidjeli da je predstava prošla. Prijavili smo je i za Marulićeve dane, ali nažalost, selektori nisu pronašli vremena da iz Splita dođu u Omiš vidjeti predstavu, nego su je pogledali samo na DVD-u. Ne ustručavam se otvoreno reći kako to smatram neprofesionalnim, bez obzira na to što su mi nakon odgledanog DVD-a javili da monodrama nije prošla na Marulićevim danima. Naime – ako je selektor Festivala glumca putovao šest sati autobusom iz Zagreba kako bi pogledao predstavu, nitko ne može reći kako oni nisu mogli izdvojiti pola sata i doći iz Splita u Omiš”,  ogorčena je glumica koja nam kaže i da je sama bila spremna odigrati monodramu u Splitu, kako bi je izbornici Marulićevih dana doživjeli, no ta joj prilika nije pružena.

Ivana Giove Župa i Marijan Grbavac u predstavi ‘Bez trećega’, FOTO: Lucija Kovačić

‘Ja sam dama’ 2017. je godine proglašena jednom od 15 najboljih predstava u Hrvatskoj, a igrala je na više festivala u regiji, uključujući Festival glumca. Nakon jednogodišnje pauze, bit će ponovno izvedena na ovogodišnjem Omiškom kulturnom ljetu.

Druga monodrama splitske glumice sa stalnim angažmanom u kazalištu ‘Mali princ’ bila je ‘Klytaimnestra’, komad koji je napisan za Dubrovačke ljetne igre početkom sedamdesetih godina za glumicu Nevu Rošić. Pripreme i probe za predstavu Marijana Matkovića u režiji Petra Buljevića trajale su više od šest mjeseci.

“Više puta smo htjeli odustati, jer se, između ostalog, radi o iznimno teškom komadu o kojem su svi koji su radili na predstavi imali različit stav”, otkrila nam je te dodala kako su žene u publici plakale nakon premijere.

Mir i tišina Klitemnestrina groba glasno su progovorili

“Tekst bolno podsjeća na to koliko se ništa ili malo toga mijenja kad je u pitanju žena, njezino pravo na izbor života kakav želi živjeti. Kraljica Klitemnestra u konačnici je imala izbor: ne ubije li Agamemnona, on će ubiti nju. U svakodnevnom životu događa nam se suprotno: svjedoci smo femicida na svakom koraku, no kao društvo – još od Klitemnestre do danas, preko Gige Barić koja je moderna Penelopa – nažalost, nismo puno napravili”, objasnila je glumica.

Ivana Giove Župa kao Giga Barić u predstavi ‘Bez trećega’, FOTO: Lucija Kovačić

Ivana Giove Župa monodramu ‘Klytaimnestra’ igrala je u solinskom Amfiteatru. Nakon premijere otputovala je u Grčku, gdje je posjetila sve lokacije antičkih drama na kojima je radila.

“U tom trenutku otvorili su mi se novi horizonti: shvatila sam da Olimp zapravo nije imaginarna planina, da mjesto na kojem je ubijena Ifigenija – mjesto na kojem je otac ubio vlastitu kćer da bi smirio vjetrove – nije izmišljeno. Otišla sam na Agamemnonov grob koji je otvoren za posjetitelje i u njemu osjetila ogromnu navalu negativne energije. S druge strane, na mjestu gdje se nalazi Klitemnestrina grobnica oćutjela sam neopisiv mir. Marijan Matković u svojoj monodrami potencira upravo šutnju, i to onu koja je glasnija od bilo čega, a ta šutnja ista je onda i danas. Baš tu šutnju, po mom mišljenju, trebamo napokon prekinuti”, zaključila je Ivana Giove Župa.