Barcelona Gipsy balKan Orchestra svoj posljednji album predstavit će na mini turneji po Hrvatskoj, najprije u zagrebačkom Lisinskom 25. ožujka, zatim 26. ožujka u Rijeci te 28. ožujka u Splitu.

U ovom sastavu sviraju glazbenici iz cijele Europe, a intervju za Nacional dala je pjevačica, Talijanka Margerita Abita.

NACIONAL: Mini turneju po Hrvatskoj počinjete 25. ožujka u Koncertnoj dvorani Lisinski u Zagrebu, što publika može očekivati, kakav je program?

S nestrpljenjem iščekujemo te koncerte. Umjetniku je uvijek uzbudljivo nastupati u amblematičnoj dvorani, ali ono što nas najviše dira je ponovno okupljanje s voljenom publikom iz Zagreba i sviranje za nju. Program je putovanje kroz Balkan, to raskrižje kultura tako bogatih tapiserijom raznolikih zvukova. Cilj nam je da vas ponesemo našom muzikom – od srpske kafane do srca starog sarajevskog bazara, od vrhova Crne Gore do obale Sredozemnog mora, od Ebra do Dunava. Jedina nepokolebljiva sigurnost je da ćemo svirati cijelom dušom, slaveći glazbu i život pjevajući, plešući zajedno i, naravno, da nam možda neće nedostajati dobra stara rakija! Živjeli!

NACIONAL: Na vašem sedmom albumu nalaze se vaše originalne pjesme, tko ih je napisao i kakve su?

Oduvijek smo svirali tradicionalnu glazbu, obogaćujući je i originalnim skladbama. Čak i na našim prethodnim albumima postoje originalni instrumentalni komadi poput “Pau” ili “Kus kus”. Na ovom našem posljednjem albumu te melodije popraćene su riječima koje su napisali talentirani ljudi koje imamo sreću imati uz sebe. Tekst pjesme “Tisom Tiše” napisala je Iva Knežević, supruga našeg violinista, a inspiriran je Vojvodinom i njenom rijekom Tisom. “Ciro Baro” napisao je u romskom kampu u sjevernoj Italiji moj dragi prijatelj Camilo Kraus. Obitelj BGKO veća je od nas sedmero koji izlazimo na pozornicu.

NACIONAL: Kakvu glazbu svira Barcelona Gipsy balKan Orchestra? Tko vas najviše inspirira?

To što sviramo teško je definirati u samo nekoliko riječi jer je to rezultat sjajne mješavine čiji je ishod nepogrešiv zvuk benda. U srži svega svakako je tradicionalna glazba – balkanska, ali i klezmer i mediteranska – koju najprije pažljivo slušamo, a zatim prearanžiramo na svoj način, s poštovanjem i sviješću o njoj. Osim toga tko nas najviše inspirira – legendarni umjetnici poput Esme Redžepove ili Šabana Bajramovića – rekla bih i što nas najviše inspirira: privilegija da doživimo jedinstvene trenutke i emocije na Balkanu.

Imali smo sreću da godinama redovito putujemo ovom regijom i svaki put imamo priliku dublje razumjeti njezinu bit. Susretati se s ljudima snažnog karaktera i beskrajne velikodušnosti, jesti tradicionalno jelo na tipičnom mjestu, čak i najneobičnije cestovne avanture i dugi sati provedeni u kombiju čekajući na granici – to su često bili trenuci velike inspiracije.

NACIONAL: Upravo ste snimili pjesmu s The Frajlama, kako je došlo do te suradnje i s kim biste još željeli raditi?

U cijeloj povijesti benda surađujemo s umjetnicima koje smo osjećali kao svoje srodne duše. Ljudi koji žive isto, vole isto kao i mi. Od trenutka kada smo imali ideju da napravimo nešto s The Frajlama, shvatili smo da su one naš trag u ogledalu, naš alter-ego. S njima smo se tako dobro zabavljali svakoga trenutka da je bilo očito da ćemo nastaviti surađivati. Upravo smo se susreli s bosanskohercegovačkom pjevačicom Gordanom Dizdarevićem Grkom i makedonskom pjevačicom Zarinom Prvasevdom, a uskoro ćemo imati zadovoljstvo raditi s umjetnicima kao što su turska pjevačica Candan Erçetin ili mađarski violinist Roby Lakatos. Osobno sam zaljubljena u ukrajinski bend YAGODY. Nove ideje dolaze svaki dan i kada osjetimo da se može dogoditi nešto posebno, jednostavno krenemo u to. Kao i uvijek!

NACIONAL: Zašto je osnovan bend? To je mješavina glazbenika iz različitih kultura i nasljeđa, ali što dijelite? Kakav je osjećaj raditi s glazbenicima s toliko različitih utjecaja?

Ove godine je 13. godišnjica BGKO-a, ali ja nisam među osnivačima benda tako da mogu podijeliti samo svoje petogodišnje iskustvo. Pretpostavljam da je razlog zašto ovaj bend postoji taj što ga svijet treba. Često se dogodi da su nam koncerti rasprodani što nas podsjeća da smo na dobrom putu, da očito pružamo nešto što ljudima treba. Vidjeti ganuće publike koja se smije ili plače i drhtavim glasom zahvaljuje nakon koncerta… To je ono što nas čini ispunjenima i zahvalnima. I smiješno je što se to događa čak i u zemljama u kojima ljudi često ne razumiju nijednu riječ jezika koje pjevamo. Glazba ne poznaje granice. To je ono što smo naučili tijekom ovih godina, do te mjere da je to postalo naša najveća sigurnost: ne vjerujemo u granice, zastave, uniforme, čudne šešire… Stvaranje s glazbenicima koji dolaze iz različitih kultura i pozadina je blagoslov i uvijek pretvara različitost u susrete i bogatstvo.
NACIONAL: Pretpostavljam da je strast prema ovoj vrsti glazbe od najveće važnosti, što vas motivira, kakav je osjećaj biti na pozornici i nastupati, dobiti pozitivne povratne informacije od publike?
Zaljubljeni smo u glazbu, bilo koju vrstu. Glazba uvijek nudi nešto za otkriti na mnogim razinama, uglavnom na ljudskoj razini. I naravno, daje vam priliku da se izrazite izvan „kaveza“ riječi. Publika igra ključnu ulogu, ali više od njihove povratne informacije, njihova najčišća i instinktivna reakcija preplavljuje nas poput vala i motivira. Ili ona čarolija koja se ponekad dogodi kada pozornica i publika više ne postoje kao zasebni entiteti, već se stapaju u jedno.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi?

Naši planovi su isti kao i svih ovih godina. Nastaviti stvarati glazbu koju volimo, nastaviti živjeti život koji smo odabrali i nastaviti tražiti ljude koji su voljni podijeliti je s nama i uživati u glazbi jednako kao i mi. Svom dušom.