Uz vijesti o rastu ulaganja četvrtine obaveznih mirovinskih doprinosa hrvatskih radnika u inozemna tržišta, sve očitijim postaje ukupni problem održivosti takvog sustava osiguranja. Je li to pametna strategija?
Izuzetna prevrtljivost stanja imovine obaveznih mirovinskih fondova, namijenjenih tržišnom “oplođivanju“, svako toliko izaziva kritičke reakcije dijela ekonomske struke u Hrvatskoj.
Dok prvi stup mirovinskog osiguranja kao glavni i dalje funkcionira po modelu međugeneracijske solidarnosti, u fondove drugog stupa dolazi četvrtinu obaveznih radničkih izdvajanja za mirovinu. Njima upravlja kadar iz privatnih osiguravajućih društava i banaka koji su vlasnici tj. osnivači fondova, zaduženi za trgovanje prikupljenim novcem na burzama dionica i obveznica.
No to znači i da je posrijedi “oklada“ na jako dugačak rok – u trajanju prosječnog radnog vijeka – pa je izrazita i izloženost imovine fondova, sadržane u vrijednosnim papirima, prema svim nesigurnostima i nemirima na tržištu.
Primjeri takvog stresa u ovom stoljeću su globalna ekonomska kriza 2008. godine, i ona nedavna koju je prouzročila pandemija koronavirusa, te zatim inflacija, rat u Ukrajini i ostali efekti.
Bez obzira na to, kao i na ukupnu neisplativost projekta, Hrvatska je danas jedna od rijetkih europskih zemalja s još aktivnim drugim stupom.
Nerealna casino-ekonomija
Takvo stajalište države RH nagnalo je Ivana Lovrinovića, profesora na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i potpredsjednika stranke Pravo i pravda, da prije nekoliko dana na društvenim mrežama objavi apel zbog štete koju s drugim stupom trpe radnici i nacionalna privreda.
On ističe činjenicu da su aktualna četiri fonda drugog stupa 2014. godine držala 14 posto imovine u inozemnim ulozima, a sad se već radi o 38 posto. To znači, upozorava Lovrinović, da će novac hrvatskih radnika uskoro većinom biti usmjeren prema razvoju stranih ekonomija, umjesto njihove.
On pritom napominje da su fond-menadžeri dugo tražili zakonske izmjene koje bi im omogućile inozemna ulaganja, ali to je uz veće prilike donijelo i veće rizike.
“To nije ništa drugo nego casino-ekonomija, odnosno klađenje“, kaže Ivan Lovrinović, “kao da financijska tržišta ne ovise o realnoj ekonomiji”.
MIROVINSKI SUSTAV Penzije iz drugog stupa uskoro i bez usklađivanja s inflacijom. Ima još promjena
On smatra da štednja budućih umirovljenika ne smije biti ugrožavana za interes krupnog kapitala i globalne financijske oligarhije, ali nalazi da su ipak kroz protekle 24 godine rada drugog stupa dobro zarađivali samo njihovi upravitelji.
“Sva su ta društva za upravljanje mirovinskim fondovima u vlasništvu stranih banaka, pa se može reći da strane banke upravljaju lavovskim dijelom naše ukupne akumulacije! To je ta okupacija kapitalom o kojoj stalno govorim”, ponovio je Lovrinović za DW. Kaže i da hrvatski mediji sustavno zatvaraju prostor svima koji kritički analiziraju drugi stup.
Ovo možemo odgovorno potvrditi, s obzirom na itekako vidljiv nesrazmjer publiciranih stajališta pro et contra, a isto su za DW rekli neki drugi analitičari, pa i sveučilišni profesori: Drago Jakovčević, Željko Garača, Gojko Bežovan, itd.
Loša izvedba fondova
No, dok ovaj sugovornik zato smatra da drugi stup i fondove s prikupljene 23 milijarde eura treba do kraja raskrinkati i neutralizirati, značajni je broj stručnjaka koji se ipak makar općenito priklanjaju zadanom modelu.
DW je razgovarao i s Damirom Bakićem, profesorom zagrebačkoga Prirodoslovno-matematičkog fakulteta i također političarem, saborskim zastupnikom stranke Možemo.
Bakić misli da problem hrvatskog mirovinskog osiguranja u drugom stupu nije u ulaganju fondova na inozemnim tržištima, nego u njegovoj lošoj izvedbi, odnosno neadekvatnosti rezultirajućih mirovina.
Ispočetka su fondovi bili politički “osuđeni“ na ulaganja najvećim dijelom u domaće državne obveznice, podsjeća Bakić.
On nalazi da je vremenom, osobito zadnjih godina, postalo jasno – a i moguće – da investicijsku politiku fondova treba liberalizirati, omogućiti im snažnije posezanje za korporativnim dionicama, po potrebi i stranima.
Na pitanje što je s ranije proklamiranim ciljem razvoja domaće privrede, Bakić odgovara da je to ipak bio sekundarni cilj, dok su primarni bile, dakako, primjerene i sigurne mirovine.
Povratak u prvi stup
“Fer je reći da naš drugi stup mirovinskog osiguranja još nije dosegao svoju punu zrelost. To će se dogoditi tek za deset i više godina kad se počnu penzionirati osiguranici koji su čitav svoj radni vijek participirali u drugom stupu”, govori.
“Međutim, i uz tu ogradu, ne možemo biti zadovoljni s razinom naše mirovinske ušteđevine u njemu. O tome najjasnije i neoborivo svjedoči činjenica da velika većina osiguranika prilikom umirovljenja bira opciju ‘vraćanja’ u prvi stup“, navodi Bakić.
“Ne iz konceptualnih razloga, nego naprosto zato što im je to financijski povoljnije“, zaključio je.
On skreće pažnju na jednu mjeru iz novijeg doba. No time je država svela obaveznost drugog stupa na pitanje osobnog izbora, uvelike porekavši njegov smisao, a i dalje ga održavajući na životu za vrlo skupu cijenu – povrh svega i državnog zaduživanja.
NOVA PRAVILA Umirovljenici odmah mogu dobiti petinu štednje iz drugog stupa. Evo kako
Bauk nacionalizacije
Ovaj zastupnik u Hrvatskom saboru uočava tu razna proturječja, što je očekivano, ako imamo na umu “podvojenost“ države u dizajniranju mirovinskog sustava, te samoživost fondova koji na njemu sjajno zarađuju.
“Ja nemam odgovor na pitanje kako to riješiti. Ne znam tko ima. Možda je trenutak da država osnuje i svoj obavezni mirovinski fond. Ništa je ne priječi u tome. Tako ćemo barem imati fond koji neće imati podijeljenu lojalnost“, rekao je Bakić, aludirajući baš na česte kritike drugog stupa po kojima fondovi imaju izraženiju lojalnost prema svojim bankama-osnivačima, nego prema članovima.
Zatim je upozorio na potencijalnu opasnost od “proćerdavanja“ imovine drugog stupa u slučaju njegova gašenja i nacionalizacije, što neki spominju kao rješenje.
Bakićeva je bojazan shvatljiva, tu opciju podržavali su i pojedini poznati ekonomisti, npr. Željko Lovrinčević nakon kriznog udara u vrijeme pandemije.
Za ilustraciju, imovina bi se mogla dati na isključivo namjensku upotrebu javnoj instituciji koja upravlja prvim stupom te se unovčavati i isplaćivati sukcesivno.
No to je samo potencijalno rješenje, dok hrvatska država tek mora raščistiti dilemu je li drugi stup ikako moguće popraviti. Ako nije, stalni enormni trošak njegovog održavanja zacijelo je manje prihvatljiv od ikakvog efekta državne nacionalizacije, piše Deutsche Welle.
Grčić: “Tek svaki peti novi umirovljenik bira mirovinu iz dva stupa”
Komentari