Prošlog tjedna, povodom petogodišnjice početka pandemije covida-19, premijerno je prikazan dokumentarni film Gorana Devića ‘’Paviljon 6’’ u sklopu dokumentarnog programa Storyville na BBC-ju.

Urednica Lucie Kon izjavila je da je ‘’Paviljon 6’’ rijetki primjer filma iz istočne Europe koji je zadovoljio BBC-eve standarde i koji, iako se bavi ozbiljnom temom s jakim autorskim potpisom, vrlo dobro komunicira sa širom publikom. Film je sniman na Zagrebačkom velesajmu tijekom cijepljenja građana zbog pandemije covida-19. Film gledatelja vodi kroz redove za cijepljenje, prostor za cijepljenje i čekaonice u kojima razgovaraju ljudi koji su se došli cijepiti, liječnici, osiguranje i ostalo osoblje. Film je prikazan na Sheffield Docu Fest, Sarajevo film festivalu i Helsinki DocPoint, a hrvatsku premijeru će imati na ovogodišnjem ZagrebDoxu koji će se održati od 30. ožujka do 6. travnja.

Goran Dević diplomirao je filmsku i TV režiju u Zagrebu i na ADU je izvanredni profesor na BA i MA studiju filmske i TV režije. Redatelj je i scenarist dvadesetak dokumentarnih i igranih filmova, od kojih su mnogi nagrađivani. Sa Zvonimirom Jurićem napisao je scenarij i režirao dugometražni igrani film “Crnci” koji je 2009. osvojio Zlatnu arenu za režiju na festivalu u Puli i niz nagrada na inozemnim filmskim festivalima. Dević je jedan od najplodnijih i najnagrađivanijih hrvatskih dokumentarista.

NACIONAL: Snimajući ljude u redu za cijepljenje, uspjeli ste ispričati priču o današnjem društvu, i to na humorističan način bilježeći njihove razgovore. Jeste li znali u kojem će smjeru ići film kada ste počeli snimati?

Još od početka pandemije imao sam potrebu zabilježiti vrijeme u kojem smo živjeli. Divio sam se medicinskom osoblju na prvoj crti i želio sam snimiti jednostavan dokumentarac o bolničkom odjelu. Bez obzira na to što bih tim filmom najvjerojatnije napravio spomenik medicinskom osoblju i pokušao pokazati koliko je važno javno zdravstvo, struka nažalost nije imala sluha za to. Nisam dobio dozvolu.

Film je snimljen na Zagrebačkom velesajmu tijekom cijepljenja građana zbog pandemije covida-19

NACIONAL: Je li vas to iznenadilo?

Ne znam kako medicinska struka misli obraniti koncept javnog zdravstva ako ljudima koji su na njihovoj strani brane pristup u momentima kad bi im poštena reprezentacija njihova rada mogla dati neoborive argumente u njihovu korist. Mislim da bi nakon gledanja takvog filma samo zlonamjernima ili najglupljima više padala na pamet ideja privatizacije zdravstva.

NACIONAL: I što ste onda napravili?

Ovaj film, kao i većina onog što sam napravio, nastao je gotovo slučajno. Dan prije snimanja, na cijepljenje sam pratio majku moje partnerice. Tada još nisu počele gužve, ali građani su u redovima imali dovoljno vremena da se upoznaju i komuniciraju. Primijetio sam da ljudi koji se suočavaju s velikim strahom, taj strah pokušavaju nadvladati komunikacijom s potpunim strancima koji su slučajno stali u redu do njih. I ta komunikacija mi se učinila jako filmičnom. Još kao student bio sam fasciniran našim narodnim običajem da je prirodno zapodjenuti razgovor s osobom koja u javnom prijevozu slučajno sjedne do vas. Tada sam želio snimiti film o ljudima koji se na taj način upoznaju u vlaku Sisak – Zagreb. Taj film nikad nije snimljen, ali ovu priliku nisam želio propustiti. Imao sam osjećaj da će u toj slučajnoj komunikaciji izbiti teme koje su mi u to doba bile zanimljive.

NACIONAL: Što je vas oduševilo prilikom snimanja tog teškog momenta za cijeli svijet koji je u filmu sporedna tema jer ste prikazali druženje ljudi?

Kao i svi, i ja sam prije toga bio u tzv. izolaciji. Situacija da sam ponovno među ljudima i da snimam bila mi je sjajna. Čak su i moji tadašnji studenti, s kojima sam prethodno imao online nastavu, inzistirali da nas posjete na setu. Među ljudima, osim straha od bolesti i cijepljenja, vladala je lijepa, kolektivna atmosfera kakve se sjećam s grupnih izleta u osnovnoj školi. Naravno, takva atmosfera, kao što znamo, može prerasti u bilo što. Nekad može doprinijeti boljem razumijevanju među ljudima, a katkad se pretvoriti u nasilje.

‘Bez obzira na to što bih filmom napravio spomenik medicinskom osoblju i pokušao pokazati koliko je važno javno zdravstvo, struka nije imala sluha za to. Nisam dobio dozvolu’

NACIONAL: Stotinjak ljudi koje ste snimali i potom tražili dozvolu da iskoristite snimljeno nisu imali ništa protiv toga da sudjeluju u filmu. Kako su reagirali kada su čuli da snimate dokumentarni film i da će oni sudjelovati u njemu?

Točno, to mi se nikad nije dogodilo u životu, da baš svi žele sudjelovati. Objašnjavam to potrebom ljudi da se zabilježi to ružno zajedničko iskustvo.

NACIONAL: Nitko nije gledao u kameru i svi su se ponašali kao da niste prisutni. Kako vam je uspjelo to da ste bili neprimjetni u često emotivnim situacijama?

To je pitanje filmskog zanata. Ljude koji su nam prethodno dozvolili snimanje ozvučili smo bežičnim mikrofonima pa nismo morali biti blizu njih. Snimali smo ih s prilične udaljenosti, pa otuda osjećaj autentičnosti i istinitosti. Druga metoda je montaža jer kad raspolažem dovoljnom količinom materijala, naravno da koristim onaj najbolji.

NACIONAL: Film je imao svjetsku premijeru na festivalu dokumentarnog filma Sheffield DocFest u lipnju prošle godine. Kako je reagirala publika s obzirom na to da je tema univerzalna?

Publika je reagirala kao da je film snimljen u njihovoj sredini, smijali su se na dijelovima za koje sam mislio da će biti smiješni samo nama. Tijekom svjetske premjere Engleska je igrala protiv Srbije na Europskom prvenstvu u nogometu pa u publici nije bilo muškaraca, osim producenta filma Hrvoja Osvadića i mene.

‘Naša marginalna pozicija ima prednosti. Politika ne diktira kakvi će se filmovi snimati’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Zahvaljujući sudjelovanju na platformi Docu Rough Cut Boutique u organizaciji Sarajevo film festivala i Balkan Documentary Centra, predstavili ste dio filma koji je oduševio i urednicu dokumentarnog programa Storyville. Je li vam BBC financijski pomogao da završite film s obzirom na to da ga je HAVC prije toga dvaput odbio?

U momentu kad je BBC financijski pomogao film, već nas je podržao HAVC.

NACIONAL: Jeste li dobili ponude drugih televizija?

Taj posao vodi naš međunarodni distributer Film Harbour. Film je prodan portugalskoj televiziji.

NACIONAL: Film je prikazan na nekoliko festivala dokumentarnog filma, kada će ga vidjeti publika u Hrvatskoj?

Veselim se hrvatskoj premjeri za ZagrebDoxu, a nadam se i hrvatskoj distribuciji.

‘Montiram novi dokumentarac koji se bavi stanarima jedne zgrade u naselju Željezara u Sisku. Pišem i scenarij igranog filma koji se zbiva na livadama oko logora Jasenovac’

NACIONAL: Jedan ste od najplodnijih i najnagrađivanijih hrvatskih dokumentarista. Je li danas teško snimati dokumentarne filmove?

Pozicija u kojoj se nalaze dokumentaristi u našem društvu nije bajna. Ne poznajem nikoga tko može živjeti samo od autorskog bavljenja dokumentarnim filmom. No ta naša marginalna pozicija ima i svoje prednosti. Definitivno više ne postoji način da politika diktira kakvi će se filmovi snimati. U tome vidim razlog za kreativni procvat hrvatskog dokumentarnog filma.

NACIONAL: Spremate li novi dokumentarni film ili možda novi igrani film?

Montiram novi dokumentarni film koji se ponovno bavi stanarima jedne zgrade u Željezari, meni najljepšem dijelu grada Siska. Upravo se spremam na pisanje treće ruke scenarija igranog filma koji se zbiva na poplavljenim livadama oko koncentracijskog logora Jasenovac.