Akademik Goran Tribuson, književnik i scenarist, dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo u području književnosti. Nakon 40-ak knjiga kaže da je inspiraciju oduvijek nalazio u nekom realitetu, povijesnom ili suvremenom, i na tome bi uporno gradio radnju

Akademik Goran Tribuson, cijenjeni, višestruko nagrađivani i čitani hrvatski književnik i scenarist, najpoznatiji po čuvenom romanu „Povijest pornografije“, nedavno je dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo u području književnosti.

Goran Tribuson rođen je u Bjelovaru 6. kolovoza 1948. Diplomirao je jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirao 1977. Bio je od 2000. do umirovljenja 2013. redoviti profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Redoviti je član HAZU od 2008. Na početku književnog rada, 1970-ih, bio je dio naraštaja tzv. fantastičara i tada je počeo objavljivati kratke priče. Pisao je i generacijski obilježene autobiografske romane te kriminalističke romane. Između ostalog napisao je scenarije za filmove „Crvena prašina“ i „Ne dao Bog većeg zla“ i seriju „Odmori se, zaslužio si“.

NACIONAL: Ovakva nagrada je prilika za samoanalizu dosadašnjeg spisateljskog rada. Što biste istaknuli kao postignuća u karijeri na koje ste najviše ponosni, a što kao propuštenu priliku?

Imam osjećaj da je cijeli život prilika za samoanalizu i da to nema puno veze s nagradama. A ako baš niste narcisoidni glupan, onda takve prilike završavaju stalnim nezadovoljstvom, jer uvijek imate osjećaj da ste mogli i trebali napisati bolje. Neki američki pisci znaju objaviti takozvane ”twice told stories”, u kojima napišu određene stare stvari na neki superiorniji način. Kako sam napisao četrdesetak knjiga nemam ni namjeru, niti vremena, da sve to napišem ponovno, premda nikad nisam bio baš previše zadovoljan onim što bih napisao. Jedini dobar osjećaj koji sam na tom autoanalitičkom ispitu imao bio je taj da me publika još nije otpisala i da još uvijek imam stalne čitatelje. Ono što bi išlo u red stvari koje su izdržale ispit vremena je ”Povijest pornografije”. To je veliki bildungsroman o mojoj generaciji koji na prvoj stranici ima moto Grahama Greenea: ”Ako ćemo pravo jadni svi mi”. Knjiga je izišla u četiri domaća izdanja, a u siječnju iduće godine izići će i peto. Usto je prevedena na talijanski, slovenski, češki i makedonski jezik. Najveća propuštena prilika o kojoj sam želio pisati je čudesan roman o Sabbataju Zeviju, lažnom židovskom Mesiji, koji je počeo kao buntovnik, a završio kao činovnik na porti u Carigradu. Tri mjeseca sam kopao po postojećoj literaturi o sedamnaestom stoljeću, da bih na kraju skužio da je o tomu Erih Koš napisao trotomni roman. To se zove grijehom neinformiranosti.

NACIONAL: Koliko ima istraživačkog rada koji prethodi vašem pisanju?

Ja sam apsolutnih manijak povijesnih i društvenih okolnosti. I to odavno. Kad sam pisao ”Ruski rulet”, proveo sam više od tri mjeseca u zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici. Uvijek sam mislio kako su mašta i inspiracija za pisanje literature beskorisni. Za mene je inspiracija oduvijek ležala u nekom realitetu, povijesnom ili suvremenom, i na tome bih uporno gradio knjigu. Ako bih napisao da je na Hitlerove pučiste u ”Vilinskoj priči” otvorena policijska vatra, onda sam morao doznati u kojoj se to ulici dogodilo, u koje doba dana, koliko je ljudi stradalo, kakvo je oružje imala policija i još stotinu sličnih stvari. Dakle, kod mene udio mašte zauzima pet posto, a realije ostalih devedeset pet. Napisao sam roman ”Sanatorij”, ali to nije ono što sam želio. To je kratka kafkijanska parabola u kojoj se malo što razumije, a ja sam sanjao o mannovskoj knjižurini koja se događa među tuberkuloznim bolesnicima, koji su, poradi te umjetničke bolesti, bili nekom vrstom “mrtvaca na dopustu”.

NACIONAL: Na početku vašeg govora povodom dodjele Nazora rekli ste da ste provincijsko dijete koje nikada nije ni sanjalo da bi moglo biti među ovakvim uglednicima i dobiti ovakvu nagradu. Možete li se prisjetiti vašeg djetinjstva i odrastanja u Bjelovaru?

Naravno da mogu, to je zapravo nekom vrstom sindroma starosti kad lako pamtite vrijeme u kojem ste kao klinac išli na rukometno pionirsko prvenstvo u Zagrebu, a u trenu zaboravljate ono što vam je žena ujutro kazala da kupite u dućanu. Zanimao me rukomet, cure, gangsterski i vestern filmovi. A to da bih se bavio književnošću bila mi je, kako narod kaže, zadnja rupa na svirali. Ni u školskim zadaćama nisam spadao u privilegiranu elitu. Nisam znao koristiti metafore i na dojmljiv način opisivati zbivanja. Znam da su odlikaši pisali, primjerice, “tamna ptica noći raširila je svoja krila nad gradom”, dok bih ja napisao “pao je mrak”. A literatura koju sam čitao bila je bože pomozi. Romani Karla Maya i Zanea Graya, stripovi o Alanu Fordu, sedam knjiga ”Gričke vještice”, ”Amfibija morsko čudovište” nekog Rusa i svi romani o Tarzanu. S takvom literaturom bio sam pet svjetlosnih godina od Nazorove nagrade, ali i nekoliko centimetara od jedinice iz hrvatsko-srpskog jezika, kako se to tada zvalo.

‘Zanimao me je rukomet, cure, vesterni. A to da bih se bavio književnošću, bila mi je zadnja rupa na svirali. Ni u školskim zadaćama nisam spadao u privilegiranu elitu’

NACIONAL: Kada se onda pojavila potreba za pisanjem, kako ju tumačite? Je li nešto od tog „provincijskog djeteta“ ostalo i do danas u vama?

To se pojavilo kad sam krenuo na faks kako bih negdje u kakvoj zabiti upoznavao djecu s ljepotama knjiga Petra Hektorovića, Stanka Vraza i recimo Franceta Prešerna. Kad sam došao na faks, bilo nas je oko sto osamdeset. Otprilike devedeset posto njih je pisalo sebi za dušu, romane toka svijesti, drame apsurda, sonetne vijence i dramolete iz seoskog života. Kako se nisam htio osramotiti pred okolinom, počeo sam i sam pisati. Na svu sreću svi su ti papirići već odavno zagubljeni. Što se tiče sintagme “provincijskog djeteta”, u meni je ostalo stvarno podosta tih arheoloških crta. Moji rani romani govore o provincijskim bandama, ”speedwayu”, igranju ruskog ruleta, boksaču koji se vraća na ring, detektivima, mračnim tipovima iz Legije stranaca i slično. Sve su to zapravo klinačke opsesije kojima sam s vremenom, barem se nadam, uspio udahnuti nešto živosti i ozbiljnosti.

NACIONAL: Imate reputaciju i popularnog i kvalitetnog pisca, a to nije baš često. Kako biste sami opisali mijene u vašem pisanju, od početaka kada ste bili klasificirani kao fantastičar, odnosno hrvatski borhesovac, preko autobiografski i generacijski obilježenih romana do onih žanrovskih, kriminalističkih? Gdje ste sada kao pisac, odnosno kako sami sebe vidite u tom smislu?

Časna riječ, ne znam. Moje knjige uistinu su raznorodne, kao da ih je pisao neki neurotik ili shizofrenik. Većina pisaca kao da ima jednu temeljnu liniju iz koje na sve strane idu odvjetci središnjeg problema. Mnogo puta ste u recenzijama mogli pronaći prilično točnu rečenicu; “ovo zbilja kao da nema nikakve veze s dosadašnjim Tribusonom”. Borgesa sam najranije napustio, jer sam skužio da se tu radi o tako sofisticiranoj i eruditskoj fantastici kakvu može pisati samo on. Iako je objavio poveću biblioteku s knjigama sebi srodnih pisaca, ništa zapravo nije nalik njegovoj genijalnoj gradnji najčudesnijih svjetova. Sve svoje autobiografske knjige pisao sam s intimnom radošću i lakoćom, sve su mozaične i razbijene na stotine anegdota tako da središnje linije, odnosno čvršće fabule u njima ni nema. Zabavljale su me kao i mnoge čitatelje. A što se tiče krimića, na tome sam odrastao, pomoću one davne novosadske roto biblioteke koja se zvala X-100. Bila je tu sva sila starih krimi klasika, ali ja sam ipak želio svemu tome dodati i nešto novo: privatni život istražitelja i socijalni okvir zločina.

NACIONAL: Književnici su nerijetko tašti, a vi ste u govoru istakli da zazirete od velikih i patetičnih riječi kao što su umjetnost, opus, izvrsnost ili ne daj bože remek-djelo. Što po vama čini književnost, u onim rijetkim slučajevima, umjetnošću?

Ne znam zapravo, za tim još tragam, ali sumnjam da ću otkriti. Odgovore za to uvijek pronađe budućnost, ali onaj njezin dio koji više neće biti u našem dosegu. A što se tiče patetičnih pretjerivanja, naši su ih mediji prepuni: naši harmonikaši briljirali, naš rock band izazvao oduševljenje i salve cijele sale, tamburaši na najvišem nivou izvrsnosti, naš grad svijetli primjer svim gradovima i tako dalje. Patetika i pretjerivanje su jedina stvar od koje mi se izokrene želudac. Kad mi netko kaže “vaš opus”, onda mu odgovorim: da biste imali opus, morate biti u najmanju ruku Mozart, a da biste bili Mozart morate biti mrtvi, što i nije stanje za kojim biste se baš polakomili. Rekao sam da najviše volim da me se naziva pripovjedačem. Britansko-kanadski ”hit maker” Arthur Hailey jednom je kazao: “Ja sam samo pripovjedač, a to je staro i časno zvanje, nešto poput dvorske lude ili putujućeg glumca.“ I to nije bez veze jer su dvorske lude prvi glas kritičke demokracije, mogli su se narugati čak i samome kralju, kao što su i putujući glumci bili sami svoji gazde te su obilazeći sela znali odigrati i sasvim suspektne komade. U ”Hamletu”, u sceni „Mišolovke”, putujući glumci dovode kralja do nervnoga sloma.

NACIONAL: Kako danas gledate na vaš najpoznatiji i vjerojatno najcjenjeniji roman „Povijest pornografije“?

Napisao sam ga kad sam imao 38 ili 39 godina. Bio sam pisac-učenik kod našeg najvećeg urednika, Zlatka Crnkovića. Premda sam u HIT-u bio već objavio nekoliko naslova, mislim da mu se ”Povijest pornografije” najviše dopala. Pričao mi je kako je jedno poglavlje pročitao svojoj supruzi, a desetak je stranica dao objaviti u Vjesniku. Mislim da je taj roman bio moj ”peak”, kako bi kazali Amerikanci, sve što sam napisao nakon toga bilo je ipak nešto lošije. Kad su me Slovenci zvali na Filozofski fakultet, pročitao sam ga kako bih mogao razgovarati o njemu. Neko vrijeme nakon toga televizija je imala želju da napravi televizijsku seriju po njemu pa sam ga morao pročitati još jednom premda sam odbio pisati scenarij. Ta serija je propala s obzirom na to da je s dolaskom vlade Orešković – Karamarko promijenjen dobar dio urednika pa je priča o toj seriji zamrla. Sad sam ponovno u fazi kad se dobrog dijela sižea i likova ne sjećam, ali imam prijateljicu koja radi doktorat o meni i koja je zaljubljena u neke likove iz romana pa se tu i tamo znamo posvaditi oko toga tko je u knjizi veći frajer, Miki Grabar ili Delon.

NACIONAL: Vi ste čitan pisac, ali današnji pojmovi čitanosti drukčiji su od nekadašnjih pa tako danas ljudi sve manje čitaju nego u doba vaših spisateljskih početaka. Razmišljate li o tome ili pisati naprosto znači slijediti taj poriv u sebi neovisno o nekim vanjskim čimbenicima, pa bili i negativni? Tko su danas vaši čitatelji, kakvi su u odnosu na nekadašnje?

Često sam govorio kako je pisanje neka vrst neizlječive kronične bolesti koja ima svoje akutne faze. Nešto kao psorijaza, dijabetes, epilepsija i slično. Kad imate tu bolest akutnog pisanja knjiga, onda je to vaša privatna bolest koja nema veze s čitateljima. Vjerojatno bih pisao i kad ne bih imao čitatelja, premda bi to već bio slučaj koji ima neku dugu, vjerojatno psihijatrijsku dijagnozu. Osim dijela rodbine i prijatelja ne znam tko su mi čitatelji, ali znam da ih ima, što se može vidjeti po naknadama koje dobivamo preko Ministarstva za bibliotečnu posudbu. Nisam pretjerano radostan, ali nisam ni rezignirao. Mislim da su već negdje s Gutenbergom počele mračne priče i naricaljke u vezi sudbine knjige. A eto, ona je izdržala i ovu zadnju navalu takozvanih kindle uređaja koji su nudili knjigu bez mirisa, kvalitete papira i mogućnosti palpatorne veze s njom. Vjerujte mi da nikad nisam kupio knjigu čije bi osnovno svojstvo bilo da ima recimo 840 kilobajta.

NACIONAL: Možete li ispričati neke anegdote i zanimljivosti iz vašeg rada s vašom skoro 9 godina mlađom sestrom, redateljicom Snježanom Tribuson?

Ja sam kao stariji brat uvijek bio nekom vrstom autoriteta za mlađu sestru pa se dogodilo to da smo radili na filmu ”Ne dao bog većeg zla”. Ona je bila redateljica, a ja scenarist. Kako je redatelj pravi autor filma, ja sam se našao u poziciji nekog tko mora raditi uslužno ono što sestra kaže. Mijenjala je glumce, redoslijed prizora, prčkala mi po dijalogu i na koncu ubacila veliku scenu o kojoj ja nisam imao ni pojma. Ali u ugovoru je stajalo da je moram slušati i napraviti ono što ona želi da bude u filmu. Dakle, ako ste redatelj, sasvim slobodno uzmite mlađu sestru za scenaristicu, a klonite se mojega slučaja.

‘Kako vratiti književnosti dignitet s ovih nekoliko kritičara koji opslužuju medije haiku prikazima od tri retka? No  stara je istina da nakon praznog doba, estetika pronađe svoje prečice’

NACIONAL: Kao netko tko se intelektualno formirao u vremenu drukčijih političkih pritisaka, direktnijih cenzura, kako gledate na današnju situaciju u kojoj postoji tzv. kultura otkazivanja i politička korektnost? Ima li više slobode danas ili samo novih oblika pritisaka, pa i onih unutarnjih?

Jugoslavija se tamo negdje od raskida s Informbiroom polako demokratizirala, premda je u biti bila jednopartijska država. Uglavnom sve se više razlikovala od sovjetskih satelita iz Varšavskog pakta. Ja sam već u šezdesetima išao po traperice, tenisice i vinilne plejke u Trst s vlastitom putovnicom, na domaćim sam kioscima mogao kupiti i nešto stranoga tiska, preko ondašnje Mladosti pretplatio sam se na stručne filmološke časopise, u kinima sam gledao zapadnjačke filmove, a autostopom proputovao dobar dio Europe. Jest, postojalo je nešto što se zvalo diktaturom proletarijata, premda je to više bila diktatura partijske birokracije. Nisam živio u Gulagu, ali sam bio svjestan da postoje politički zatvorenici, osobito nakon 1971. Zapravo, definitivna je demokratizacija izdavaštva provedena na sasvim jednostavan način. Već u onom posljednjem liberalnom stadiju umiruće države politički je establišment shvatio da nekoliko stotina ili tisuća nepoćudnih knjiga, dokumentarističkih, političkih ili beletrističkih, ni na koji način ne mogu nauditi vlastima i poretku. S tom spoznajom nestalo je i cenzure.

NACIONAL: Često se kaže da ima više pisaca nego čitatelja. Uz to, čitateljima se možda i teško snaći u toj situaciji kada vlada relativizam kriterijima, stvaraju se instant zvijezde i pretjeruje se sa superlativima u ocjeni nečije knjige, negativna književna kritika se gotovo posve izgubila. Kako vratiti književnosti kao umjetnosti dignitet i kriterije u vrednovanju djela, je li to uopće i u kojoj mjeri moguće?

Književna se kritika naprosto minimalizirala jer ne zanima medije. A mediji su sve brojniji i sve trivijalniji. Sjećam se kako je prije dvadeset i nešto godina Springsteen pjevao “57 channels and nothing on”. A Boss je pametan frajer s nebrojenim izvrsnim tekstovima. Njegov album ”The Ghost of Tom Joad” spada među nekoliko najboljih stvari što sam ih čuo. Neki sam dan vidio reklamu za tuner koji prima i reproducira dvije tisuće kanala. Možete li si zamisliti osobu kojoj trebaju dvije tisuće kanala. Najvjerojatnije posjeduje svu silu osjetilnih organa i kavenu žličicu mozga. Na djelu je sveopća banalizacija stvarnosti sa svim tim zvijezdama kojima se boja glasa stvara na sofisticiranim digitalnim mikspultovima. Kako vratiti književnosti dignitet s ovih nekoliko kritičara koji opslužuju medije haiku prikazima od tri retka? No stara je istina da nakon praznog doba estetika ipak pronađe neke svoje prečice i stvori malene jezgre koje proizvedu autentične senzacije, uz koje i čovjek od ukusa nekako preživi. Dakle, mislim da vaše pitanje ima i svoj pozitivan odgovor na koji će se nažalost poduže čekati.