Dok se sigurnosna situacija u svijetu iz dana u dan zaoštrava, u Zagrebu je prošle subote održan koncert visokog rizika desničarske ikone Marka Perkovića Thompsona, na kojem je, kako tvrde organizatori, bilo gotovo pola milijuna ljudi iz 45 zemalja i 5000 gradova. Iako su bile angažirane tisuće zaštitara, policajaca, timova hitnih službi i helikopter, do posljednjeg trenutka postojao je strah da se može dogoditi nešto nepredviđeno. Pentagon je prošloga tjedna šokirao Ukrajinu najavom ukidanja dijela vojne pomoći, prije svega protuzračne obrane, i to navodno zato što SAD strahuje da će mu ponestati oružja. Taj potez Kremlj je pozdravio ovacijama te nastavio nesmiljeno napadati Ukrajinu i povećavati okupirani teritorij. S druge strane, Donald Trump je slavodobitno najavio šezdesetodnevno primirje između Izraela i Hamasa, koje Hamas još uvijek nije prihvatio.

O tim temama tjednik Nacional razgovarao je sa sigurnosnim stručnjakom Gordanom Akrapom, koji je u svojoj bogatoj karijeri radio u izvještajno-sigurnosnom sustavu i diplomaciji Republike Hrvatske. Trenutačno predaje na doktorskom studiju Informacijsko-komunikacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, studiju forenzičkih znanosti na Sveučilištu u Splitu,
Sveučilištu u Mostaru te u Center for Advanced Security, Strategic and Integration Studies (CASSIS) Sveučilišta u Bonnu. Od 2024. je prorektor Sveučilišta obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđ
man“. Već drugi mandat član je Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija u Hrvatskom saboru.

NACIONAL: Kako komentirate sigurnosni rizik Thompsonova koncerta u Zagrebu, kojem je prema tvrdnjama organizatora nazočilo gotovo pola milijuna ljudi? Mnogi stručnjaci procjenjivali su da je trebalo staviti limit na maksimalno 200.000 ljudi.

To je pitanje koje se s pravom postavljalo posljednjih tjedana u javnom prostoru. Međutim, bio sam u osiguranju Ivana Pavla II. 1994. kada je bio u Zagrebu i kada je na Hipodromu i oko njega
bilo milijun ljudi. Doduše, bila je to drugačija si tuacija, bio je drugačiji povod i kraće je trajalo. No isto je bilo ljeto i bilo je izuzetno zahtjevno jer je te 1994. još uvijek bilo ratno vrijeme. Međutim, i ovoga puta se pokazalo da se masovni skupovi u Hrvatskoj (sjetimo se samo dočeka naših sportaša) organiziraju na najvišoj razini te da, što je ključno u svakom od ovih događaja, publika ima izuzetno visoku razinu osobne i zajedničke odgovornosti prema sebi i drugima. To je ta sigurnosna kultura kojoj težimo kako bismo se mogli oduprijeti brojnim izazovima.

‘Upornost i represija režima u odnosu na upornost i usmjerenost studenata i svih onih koji im se pridružuju u zaustavljanju normalnog života u Srbiji, dokazuju da je Srbija duboko podijeljeno društvo’

NACIONAL: Čija je bila odgovornost te procjene i tko je podnio najveći teret – Grad ili MUP?

Teško mi je to reći jer i država i Grad tu dijele odgovornost i trebali su početi odrađivati, s organizatorima, svoj dio zadaća na vrijeme. I Grad i država imali su tu svoje interese, a Grad ima i vlasnička i upravljačka prava – osobito ako govorimo o prostoru Zagrebačkog velesajma. Dakle, nisu mogli oprati ruke kao Poncije Pilat, već zavrnuti rukave inešto raditi. Ono što je država napravila, na čelu s Ministarstvom unutarnjih poslova i različitim ravnateljstvima, ali i Grad kroz Gradski ured za mjesnu samoupravu, promet, civilnu zaštitu i sigurnost načelu s Androm Pavunom, bilo je na visokoj razini. Dogodila se sinteza različitih stručnjaka, koji nisu ulazili u političke procjene, već su profesionalno odradili svoj posao. Sve gradske službe bile su u pogonu, ZET je prilagodio svoje linije, Čistoća je upregnula sve svoje snage, dakle – svi su dali sve od sebe. S druge strane, država je isto tako odradila svoje. A i to kako su organizatori podijelili sektore i organizirali komunikaciju između sektora, kako pješačku tako i prometnu, organizirali medicinsku pomoć i koridore za njih, ukazivalo je na to da će i rizici, ako ih bude, biti lokalizirani na pojedine dijelove. Uostalom, ni na jednom Thompsonovom koncertu nikakvo se nasilje nije dogodilo. Kao ni na proslavama naših sportskih uspjeha, na kojima je znalo biti 200 do 300 tisuća ljudi. A ovaj skup je uistinu bio vrlo izazovan s obzirom na ono što se u medijima govorilo tjednima prije i činjenici da je na koncertu, unutar prostora kao i izvan njega, bilo više od 600.000 gledatelja. I sve je prošlo bez ijednog incidenta. Sve zasluge idu svima koji su sudjelovali u organizaciji kao i svoj publici. Posebne pohvale treba uputiti policiji, organizatorima, volonterima, organizacijama kao što su Crveni križ i Civilna zaštita te djelatnicima zdravstvenog sustava.

NACIONAL: Kako komentirate posljednji razvoj događaja u Srbiji, gdje studenti i građani ni nakon više od sedam mjeseci ne odustaju od prosvjeda i traže prijevremene izbore dok je policija sve nasilnija?

Ono što smo gledali posljednja dva tjedna, od srpskog blagdana Vidovdana pa sve do jučer, eskalacija je represije režima. Policija ne uhićuje prosvjednike samo na javnim mjestima, već često izlazi u civilu iz neoznačenih automobila i privodi ljude, ulazi na fakultete, na Sveučilište, što se ne smije. Njihovo ponašanje pokazuje da se približavamo točki s koje više neće biti mirnog povratka. Tvrdoglavost, upornost i represija režima u odnosu na upornost i usmjerenost studentske populacije i svih onih koji im se pridružuju u zaustavljanju normalnog života u Srbiji, dokazuje da je Srbija duboko podijeljeno društvo, izloženo brojnim izazovima i rizicima. I zato svaka iskra koja dolazi od neodgovornih sudionika javnog života ili pretjeranim represivnim aktivnostima, može zapaliti prostor.

NACIONAL: Kako bi se Hrvatska prema tome trebala postaviti?

Često govorim kako nisam sklon tome da se previše bavimo ili komentiramo ono što se događa u Srbiji. To je primarno pitanje njihovih unutarnjih odnosa. Prije svega zato da ne bi bilo pogrešno shvaćeno s druge strane. Jer oni stalno optužuju Hrvatsku da stoji iza studentskih prosvjeda. Na ovom mjestu htio bih istaknuti da postoje ljudi u Hrvatskoj, kao i ljudi u Srbiji, koji nastoje graditi normalne odnose – profesionalne i stručne. Dragovoljac sam Domovinskog rata, a Srbi, s kojima dobro surađujem, ratovali su protiv nas. Međutim, mi danas imamo kvalitetne i prijateljske odnose jer znamo koji su nam zajednički interesi. Znamo da se oko nekih stvari nećemo složiti, no postoje brojna, prije svega humanitarna i sigurnosna, pitanja koja moramo riješiti kako bi buduće generacije mogle neopterećeno graditi bolje odnose u budućnosti. No u Srbiji je na vlasti Vučić koji nas neprestano vraća u vrijeme ’41. ili ’45. prošloga stoljeća. U njegovom diskursu dominiraju ustaše, partizani, četnici i time godinama truje srpsko društvo.

NACIONAL: Problem je i licemjerje Europe, koja prihvaća Vučića kao sugovornika. Europska komisija reagirala je na policijsko nasilje i uhićenja studenata, no sankcija uglavnom nema, a podršku mu daje Putin.

Recite mi, a koga uopće Europa tamo može podržati? Tko uistinu može iskreno raditi na demokratizaciji i deradikalizaciji Srbije? Problem prosvjeda u Srbiji je u tome što nema jasne političke ideje koja iza njih stoji. A nemaju ni političkog vođu. Studenti su išli u početku bez ikakve ideje, počeli su mahati srpskim i europskim zastavama, međutim, znatan broj njih pobunio se protiv tih europskih zastava jer većini EU nije cilj. Ono što tu vrlo različitu grupaciju okupljenu oko studentskog pokreta drži zajedno jest želja da se smijene Aleksandar Vučić i njegov režim. I to prije svega zbog duboke korupcije, kriminala i represije. Međutim, postavlja se pitanje, što nakon Vučića? To pitanje ne muči samo EU već i susjedne države, koje se boje da bi nakon Vučića moglo doći do destabilizacije Srbije. Postoji opravdana zabrinutost da bi Srbija mogla potonuti u snažne unutarnje sukobe koji bi se mogli preliti preko granice, prije svega na BiH, Kosovo, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju.

NACIONAL: Hrvatska javnost sa simpatijama prati te prosvjede i hrabrost studenata, no mnoge su neugodno iznenadili nacionalistički govori koji su se mogli čuti na Vidovdan, a kakvih se ni Vojislav Šešelj ne bi posramio. Jesu li to ubačeni saboteri ili su prosvjedi počeli poprimati neku drugu dimenziju?

Nisu to ubačeni saboteri, već unutar studenata postoji grupacija koja uistinu ima takve stavove, a po meni je još problematičnija činjenica da se oni time obraćaju većinskom srpskom biračkom tijelu, koje se i dalje nije maknulo iz rovova devedesetih ili osamdesetih godina, transporta mošti Cara Lazara i svih onih velikosrpskih manifestacija po bivšoj Jugoslaviji. Oni i dalje žive na tim mitovima, legendama i predrasudama koji ih sprečavaju dase razvijaju kao demokratsko društvo.

NACIONAL: Ali studenti su išli u Bruxelles i Strasbourg, trčali su do tamo, vozili bicikle, pokazivali da vjeruju u europske vrijednosti, sastali se seurozastupnicima…

Nažalost, samo dio njih. Kao što sam rekao, onisu konglomerat vrlo različitih ideja i stavova.

NACIONAL: Ministar Grlić Radman upozorava hrvatske državljane da ne putuju u Srbiju – je li to stvarno rizik?

Jest. Vidjeli smo puno puta da su hrvatski državljani, koji su čak skloni regionalnoj suradnji, bili maltretirani ili čak proglašeni hrvatskim špijunima. Dakle, vidimo dokle ide ta farsa i nametanje narativa od srpskih vlasti da su Hrvati ustaše i da su krivi za sve što se događa u Srbiji. Jer Vučić i mediji koje kontrolira, a kojih se ni Sovjeti ne bi posramili, stalno stvaraju vanjske neprijatelje. Ako nisu Hrvati, onda su Albanci – i obrnuto. Tako se Vučić obraća Srbiji, koja prima te njegove poruke i ostaje zarobljena u prošlosti, u osamdesetim i devedesetim godinama prošloga stoljeća i donosi odluke na temelju tih mitova. Kao što je govorio Dobrica Ćosić: „Mi Srbi pobjeđujemo u ratovima, a gubimo u miru.“ Srpsko društvo zato je duboko podijeljeno i duboko radikalizirano.

‘I ovoga puta se pokazalo da se masovni skupovi u Hrvatskoj organiziraju na najvišoj razini i da, što je ključno u svakom od tih događaja, publika ima visoku razinu osobne i zajedničke odgovornosti’

NACIONAL: Vučić vrlo vješto balansira između Europe i Rusije. No koliko je taj ruski utjecaj doista jak i koliko Putin preko Srbije može utjecati na destabilizaciju cijele regije, o čemu se spekulira od početka ruske agresije na Ukrajinu?

Putin i Vučić – odnosno, Rusija i Srbija – zajednički su doveli do situacije da je Crna Gora gotovo potpuno srbizirana. Iskoristili su greške i nedostatke bivše vlasti na čelu s Milom Đukanovićem, kao i snažan utjecaj Srpske pravoslavne Crkve, koja je već desetljećima sve drugo osim vjerske organizacije. Tako su uspjeli izazvati političke promjene u Crnoj Gori i promijeniti vlast. Po onoj staroj „dva oka u glavi“ i „Crna Gora je srpska Sparta, a Dubrovnik je srpska Atena“. Osim toga, ako se sjetite rezultata izbora za srpsku skupštinu 2020. i demonstracija iza kojih je stajala koalicija Nacionalno okupljanje, koju su činili Dveri i Zavetnici, treba istaknuti da su to proruske političke stranke koje to ni ne skrivaju, a Rusi ih financiraju. Dakle, unutar Srbije postoji snažna proruska ideologija koju podržavaju određene grupe intelektualaca okupljene oko Srpske akademije znanosti i umjetnosti, kao i vjerski vrh Srpske pravoslavne Crkve. Rusija ima izuzetno snažan kadrovski, ljudski, organizacijski, financijski i informacijski potencijal da upravlja procesima u Srbiji.

NACIONAL: U Nišu dulje od deset godina djeluje Srpsko-ruski humanitarni centar. Čime se on zapravo bavi?

To je paraobavještajni centar koji se bavi svime osim humanitarnim aktivnostima, a Rusi traže za njih diplomatski imunitet. Nemojte zaboraviti niti da Sputnik i Russia Today imaju svoje sjedište u Beogradu. Prema tome, ogromne investicije ruskog kapitala i ruske države ulažu se na informatičkom, vjerskom, društvenom i političkom planu u Srbiji. Sumnjam da će oni propustiti priliku da zadrže kontrolu nad tim prostorom zato što tako mogu odvlačiti pažnju sa svojih aktivnosti na drugim područjima.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu komentirate izjave predsjednika Milanovića prilikom posjeta slovačkog predsjednika, o Rusiji i Ukrajini? Između ostalog izjavio je da ne postoji opravdanje za izostanak dijaloga zapadnih lidera s Rusijom jer Putin nije pravi diktator.

Budući da sam član Vijeća za građanski nadzor Sigurnosno-obavještajne agencije, imam ograničenja kada djelujem u javnom prostoru. Ne smijem se miješati u unutarnju politiku i ne smijem komentirati nikoga od hrvatskih političara, počevši od predsjednika i premijera. No mogu vam reći svoj stav, a to je da je Vladimir Putin, bez obzira na to što svijet mislio o načinu na koji je eliminirao svoju političku oporbu, legalno izabran predsjednik Ruske Federacije. Iako je, ponavljam, uklonio svoje prave političke protivnike njihovim zatvaranjem pa i fizičkim eliminiranjem.

NACIONAL: Prošloga tjedna Pentagon nije šokirao samo Ukrajinu već i dio američkog Kongresa, odlukom o ukidanju dijela vojne pomoći, konkretno, protuzračne obrane, i to navodno zato što sama Amerika strahuje da će joj ponestati oružja jer Pacifik smatrasljedećim bojištem. Zelenski traži objašnjenja, Kremlj je oduševljen. Kako komentirate te Trumpove poteze kojima zapravo pomaže agresoru?

Kremlj zapravo nema razloga za oduševljenje  zato što je Trump nakon razgovora s Putinom prošlog vikenda rekao da je vrlo nezadovoljan tim razgovorom. Osim toga, ako se sjećate, kada je na NATO-ovu summitu u Haagu razgovarao s novinarima, ispostavilo se da je jednoj ukrajinskoj novinarki muž na bojištu. Njoj je Trump poručio – poslat ćemo mi Ukrajini i Himarse i Patriote. Prema tome, s njim nikada ne znate jer je on osoba koja, u skladu s interesima, mijenja svoje pozicije. S druge strane, moguće je da nedostaje oružja za potrebe SAD-a jer je vrlo vjerojatno veliki dio tih sredstava otišao za potrebe Izraela, kao i sukoba koje je Izrael imao s Iranom i koji još uvijek nisu riješeni. Događa se snažna komunikacija između Irana i SAD-a kako bi se dogovorili uvjeti pod kojima Iran treba zapadnoj strani, odnosno, Međunarodnoj organizaciji za atomsku energiju, predati obogaćeni uran. Ako se to ne dogodi u određenom roku, vjerujem da će uslijediti daljnji napad na Iran, a za to i Izraelu i SAD-u treba protuzračna obrana. A iako se govori da je Ukrajina ostala bez ičega, Izrael je svoje sustave Patriot prije nekih godinu i pol dostavio Ukrajini, što je američka vlada odobrila.

NACIONAL: Znači li to da Trump napadima na iranska nuklearna postrojenja nije pacificirao Iran? Naime, Iranci tvrde da su premjestili 400 kg obogaćenog urana i da mogu napraviti bombu u samo šest mjeseci.

U tu problematiku treba ući malo dublje. Tri dana prije napada znalo se koja će postrojenja SAD gađati. Sve bitne televizije u SAD-u govorile su o tome kako će i kojim sredstvima Amerikanci gađati iranska postrojenja u Fordowu, Natanzu i Isfahanu. Iranci su to prepoznali, a vjerojatno su dobili i poruku preko Omana i imali vremena da premjeste taj visoko obogaćeni uran na sigurnu lokaciju. Činjenica je da nije došlo do širenja radijacije niti stvaranja radioaktivnih oblaka nakon što su uništena ta postrojenja. S druge strane, Iran je uzvratio na napade gađajući američke vojne baze u Kataru. Ali je prije toga obavijestio i Katar i Washington tako da šteta bude minimalna, a da u svojoj javnosti može proglasiti pobjedu. Jer nikome ne bi odgovaralo, a najmanje Iranu, da dođe do pojave radioaktivnog oblaka. Zato se pokušava pronaći način da Iran preda taj obogaćeni uran i da mu se zauzvrat djelomično ukinu sankcije i oslobode neki trgovački kapaciteti. Zato nije nemoguće da se situacija u Iranu u sljedećih šest mjeseci počne stabilizirati te krene u nekom pravcu dugoročne stabilizacije. Ali pod istim uvjetima kao što su to nekada napravili Egipat, Jordan, Saudijska Arabija i nedavno Sirija. A to je da prihvate činjenicu da Država Izrael ima pravo na postojanje na teritoriu na kojem je sada. Ali i da se diplomatski prisili palestinsku upravu, prvenstveno Fatah, da preuzme odgovornost za palestinski narod i politički život Palestinaca na području Gaze i krene k već dogovorenom procesu stvaranja dviju država, koji su jednom odbili nakon pritiska Hamasa.

NACIONAL: Trump tvrdi da je Izrael pristao na šezdesetodnevno primirje s Hamasom, Hamas još razmišlja, a Netanyahu i dalje tvrdi da mu je krajnji cilj uništenje te terorističke organizacije. Je li to moguće?

Ideju koja stoji iza Hamasa, Izrael ne može uništiti. On može likvidirati veliki broj pripadnika Hamasa, ali ne može uništiti ideju koja iza toga stoji. To mogu samo države kao što su Egipat, Jordan i Saudijska Arabija. Izrael će poduzimati sve aktivnosti koje smatra nužnima sve dok se svi taoci oteti u onom strašnom terorističkom napadu 7. listopada 2023. ne vrate – bilo živi bilo mrtvi. Od toga Izrael neće odustati. U tom kontekstu treba gledati ovo primirje. Hamas dugo već nema potporu Irana, kao ni arapskih država, a nema je ni Hezbolah. U Siriji se vlast promijenila preko noći, a novi predsjednik Al Sharaa na sastanku s Trumpom u Rijadu iskazao je želju da potpiše Abrahamske sporazume s Izraelom. Što znači da Sirija priznaje Izraelu pravo na postojanje. A da nije došlo do te promjene, Izrael ne bi mogao tako slobodno letjeti i napadati Iran i kompletno mu uništiti protuzračnu obranu.

NACIONAL: Zašto je Trump izričito tvrdio da Americi nije cilj ubojstvo ajatolaha Ali Hamneija? Zar ne žele srušiti taj režim?

Zato što bi to predstavljalo opasan presedan u politici i svijetu i učinilo bi predsjednike država koji to odobre legitimnom metom. Ono što je, naprimjer, učinio jugoslavenski državni vrh pokušajem likvidacije predsjednika Tuđmana u listopadu 1991., to se ne radi. Zato što time vaš predsjednik postaje legitimna meta. To je upravo bila jedna od onih prijelomnih točaka zbog kojih je Zapad konačno shvatio tko je tko u krvavom raspadu SFRJ.

‘Tko god je na čelu Države Izrael, vrlo vjerojatno bi situacijabila ista i država bi jednako reagirala. Jer to nije rat Bibija Netanyahua i njegove vlade protiv Hamasa, nego Države Izrael’ FOTO: SAŠA ZINAJA/NFOTO

NACIONAL: Europska unija podijeljena je oko politike prema Izraelu, gdje se veliki postotak građana, osobito roditelji i rođaci talaca, ne slaže s Netanyahuovom politikom i traži prekid rata. Kako komentirate hrvatsku poziciju prema humanitarnoj katastrofi u Gazi?

Prvo, sasvim je razumljivo da obitelji talaca koji su i dalje u zatočeništvu Hamasa i Palestinskog islamskog džihada žele njihov povratak i prekid rata, što je opravdano i očekivano. Međutim, mi
tu govorimo o interesima države. Ima ona stara izreka: s teroristima se ne pregovara. Barem ne javno i ne izravno. Zato da takvu situaciju netko drugi opet ne obnovi te izvrši sličan napad ili
otmicu. Istina je da je humanitarna situacija u Gazi katastrofalna, kao i da stradaju civili. No koliko god su za to djelomično odgovorne Izraelske oružane snage, to je ipak posljedica onoga što se dogodilo. Zna se da se Hamas krije iza civila, hamasovci postavljaju oružje ili raketne sustave na krovove i podrume bolnica ili u džamije i humanitarne centre. A u ratu je svaki civilni objekt koji se koristi kao vojni, legitiman cilj. Zašto mi optužujemo samo Državu Izrael za ono što se događa u Gazi? Gaza ima i granicu s Egiptom. Zašto su egipatske vlasti zaustavile neke konvoje koji su im bili sumnjivi i zašto oni ne prime palestinske izbjeglice? Hamas je učinio stanovnike Gaze svojim taocima. Činjenica jest da se, od žrtve holokausta, u posljednjih godinu dana promijenila paradigma i razmišljanje o statusu Države Izrael i njene politike. Međutim, treba jasno reći jednu stvar – tko god bio na čelu Države Izrael, vrlo vjerojatno bi situacija bila ista i država bi jednako reagirala. Jer to nije rat Bibija Netanyahua i njegove vlade protiv Hamasa, nego Države Izrael.

NACIONAL: Aktivno ste radili u sigurnosno-obavještajnom sustavu RH. Kako komentirate dvostruko ubojstvo koje je šokiralo Hrvatsku, osobito zato što se radilo o femicidu, koje je počinio pripadnik Počasno-zaštitne bojne odgovorne za sigurnost predsjednika Republike? Kako je moguće da pripadnici te elitne jedinice ne prolaze sigurnosnu provjeru, za što je odgovorna VSOA?

I to je opet pitanje u odgovoru na koje se moram pozvati na činjenicu da sam član Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija. Ono što znam jest da se, prilikom ulaska u Oružane snage, provode određeni testovi i provjere. Naprimjer, svi koji žele upisati studij kod nas na Sveučilištu obrane i sigurnosti, pored klasičnih testova i prijemnog ispita moraju proći fizički i psihološki test. Jer danas-sutra će ti ljudi raditi s oružjem, zapovijedati drugim ljudima, donositi odluke u životu i smrti. Je li to u ovom slučaju napravljeno, ne znam. No znam da bi u pravilu sve osobe koje dolaze u dodir sa štićenim osobama, osobito najviše razine kao što je predsjednik Republike, morale proći određenu sigurnosnu provjeru.